Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1805/20 (I. A. i N. B.)

Odluka donesena 02. 07. 2020.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Pritvor
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1805/20

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1805/20, rješavajući apelaciju Ivana Antunovića i Nikole Boškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ivana Antunovića i Nikole Boškovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 32139 20 Kž od 24. aprila 2020. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 032139 20 Kv3 od 8.

aprila 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivan Antunović i Nikola Bošković (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelant Antunović i apelant Bošković) iz Stoca, koje zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 21. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 32139 20 Kž od 24. aprila 2020. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 032139 20 Kv3 od 8. aprila 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 27. maja 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 032139 20 Kv3 od 8. aprila 2020. godine apelantu Boškoviću produžena je mjera pritvora iz razloga propisanih odredbom članom 132. stav 1. tačke a) i b) ZKPBiH, a apelantu Antunoviću mjera pritvora je produžena zbog postojanja okolnosti propisanih odredbom člana 132. stav 1. tačke a), b) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant Antunović počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), a apelant Bošković krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 2. KZBiH, u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. istog zakona. Navedeno je da mjera pritvora po navedenom rješenju može trajati najduže dva mjeseca, odnosno do 10. juna 2020. godine ili do nove odluke suda.

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Sud BiH 3. aprila 2020. godine zaprimio prijedlog Tužiteljstva za produženje mjere pritvora apelantima i drugim osumnjičenima zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. KZBiH, u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. KZBiH, a zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačke a) i b) ZKPBiH u odnosu na sve osumnjičene, kao i zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH u odnosu na apelanta Antunovića. U prijedlogu je navedeno da je tokom istrage u više povezanih predmeta, provodeći istražne mjere i radnje pretresanja različitih teretnih motornih vozila, privremeno oduzeta opojna droga Canabis sativa u količinama od preko dvije tone, te da su rezultati istrage u odvojenim krivičnim predmetima s osnovom ukazali da je u Bosni i Hercegovini već duži period organizirana grupa za međunarodni transport opojne droge, koja u svojoj strukturi ima veći broj pripadnika i koja je s ciljem izvršenja krivičnih djela nužno povezana s grupama koje su organizirane na teritoriji Republike Crne Gore i Republike Hrvatske, slijedom čega je Tužiteljstvo donijelo naredbu o provođenju istrage protiv NN osoba kao pripadnika grupe za organizirani kriminal.

6. Sud BiH je prvenstveno razmotrio pitanje osnovane sumnje, koja je osnovna pretpostavka za određivanje, odnosno produženje pritvora osumnjičenima, razmotrivši dokaze dostavljene uz prijedlog za određivanje pritvora, a koji se odnose na standard osnovane sumnje u svjetlu odredaba ZKPBiH i uspostavljenom sudskom praksom, kako domaćih sudova tako i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud).

7. Navedeno je da je na osnovu analize dostavljenih dokaza, suprotno navodima odbrane, utvrđeno da postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su apelanti i drugi osumnjičeni počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, odnosno da su u okviru grupe za organizirani kriminal sudjelovali u činjenju krivičnog djela na način koji je opisan u prijedlogu Tužiteljstva. Naime, ukazano je da iz sadržaja dostavljenih dokaza proizlazi da je apelant Antunović kao organizator grupe za organizirani kriminal kojom je rukovodio, u neposrednim ili posrednim kontaktima putem telefonskog aparata tzv. kripta, sa S. J. iz Podgorice, R. M. zv. Taliban iz Nikšića, te drugim osobama koje su u Republici Crnoj Gori kao organizatori rukovodile grupama koje su u Albaniji kupovale velike količine opojne droge Cannabis sativa i koje su kupljenu drogu transportirale i skladištile na različitim lokacijama u Republici Crnoj Gori, zatim da je dogovorio cijenu, način, vrijeme i mjesto transporta preko međunarodnih graničnih prijelaza na teritoriju Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i dalje prema zemljama Evropske unije, dok su pripadnici organizirane grupe imali svoje uloge i dobijali zadatke u smislu preuzimanja i daljnjeg transporta opojne droge s teritorije Republike Crne Gore na teritoriju Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske do grada Zagreba, na lokaciji firme „Propan oprema“, mjesto Ježdovec i hangar u naselju Zaprešić, koji je prethodno unajmio apelant Antunović, a apelant Bošković obavljao zadatke skrivanja i skladištenja opojne droge u Bosni i Hercegovini. Tako su kao grupa za organizirani kriminal, u periodu od 2016. godine do kraja 2019. godine, iz Republike Crne Gore preko teritorije Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku i dalje u zemlje Evropske unije prevezli količinu od najmanje 6.000,00 kg (šest tona) opojne droge Cannabis sativa za dogovorenu cijenu transporta opojne droge u vrijednosti od najmanje 230,00 eura po kilogramu i na taj način pribavili znatnu imovinsku korist u iznosu ne manjem od 1.300,000,00 eura (u protuvrijednosti 2.542,058,00 KM), a koju su potom zavisno od dodijeljene uloge i zadatka dijelili između sebe. U nastavku rješenja Sud BiH je taksativno pobrojao i interpretirao dokaze iz kojih je utvrđeno postojanje osnovane sumnje.

8. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga propisanog u članu 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Sud BiH je našao da postoje razlozi koji ukazuju na bojazan od skrivanja, odnosno bjekstva apelanata. Istaknuto je da u svakom konkretnom slučaju, prilikom procjene opasnosti od bjekstva, treba imati u vidu da zakonodavac nije taksativno naveo koje se to okolnosti imaju uzeti kao odlučne prilikom ocjene navedene opasnosti, ali i da je sudska praksa ukazala da se prilikom ocjene postojanja opasnosti od bjekstva u svakom konkretnom slučaju cijene određene okolnosti i činjenice vezane za ponašanje osumnjičenih prije ili poslije izvršenja krivičnog djela ili nakon pokretanja krivičnog postupka na osnovu kojih se može izvesti zaključak da će pobjeći ili se kriti. Tako osobna svojstva, objektivne okolnosti ili ponašanje osumnjičenih prema općem životnom iskustvu mogu ukazati da postoji opasnost od bjekstva kao što su: da su osumnjičeni zaista u bjekstvu, da nemaju stalno prebivalište ili boravište, stalno mijenjaju adresu, da su strani državljani, težina krivičnih djela za koja se terete, visina zaprijećene kazne, a koje okolnosti se najčešće prihvataju kao dokaz da postoji opasnost od bjekstva. Vodeći se navedenim kriterijima, Sud BiH je prvenstveno cijenio činjenicu da apelanti, pored državljanstva BiH, posjeduju i državljanstvo Republike Hrvatske. Ukazano je da s navedenom državom BiH ima zaključen ugovor o izručenju vlastitih državljana, ali do sada uspostavljeni standardi u pogledu izručenja vlastitih državljana nisu dovoljna garancija da osumnjičeni neće pobjeći i na taj način dovesti do opstruiranja predmetnog krivičnog postupka. Pri tome, sud je uzeo u obzir i činjenicu da bi eventualni postupak ekstradicije dodatno odužio trajanje konkretnog postupka, odnosno prava na okončanje krivičnog postupka u razumnom roku, pa bi tako pravna nesigurnost u odnosu na navedene osobe bila neopravdano produžena. Činjenica posjedovanja državljanstva Republike Hrvatske dovedena je u vezu i sa činjenicom da bi se apelanti vrlo lako mogli prebaciti u bilo koju drugu državu Evropske unije s obzirom na nepostojanje čvrstih graničnih kontrola unutar zemalja članica Evropske unije, a posebno imajući u vidu da se osnovano sumnja da su apelanti vršenjem krivičnih djela pribavili značajnu imovinsku korist, što sve zajedno, prema ocjeni suda, ukazuje na mogućnost nesmetanog boravka i egzistencije osumnjičenih van njihovih matičnih država. Pored navedenog, Sud BiH je imao u vidu činjenicu postojanja nespornih međunarodnih kontakata apelanata uspostavljenih činjenjem predmetnog krivičnog djela, odnosno da činjenica da se apelantima na teret stavlja počinjenje krivičnog djela čiji se modus operandi dovodi u vezu s djelovanjem u više zemalja ukazuje na to da očigledno imaju i kontakte u inozemstvu, koja okolnost je, u skladu s praksom Evropskog suda, indikativna prilikom odlučivanja o mjerama osiguranja prisustva. Dalje, u kontekstu ovog pritvorskog osnova, sud je uzeo u obzir i težinu inkriminacija za koje se apelanti terete, odnosno činjenicu da su apelanti svjesni svog procesnopravnog položaja, te bi u namjeri da onemoguće uspješno okončanje ovog postupka boravak na slobodi mogli iskoristiti za bjekstvo, na koji način bi postali nedostupni organima gonjenja u BiH. U prilog navedenoj tvrdnji ide i činjenica da su osumnjičeni, kako je to u prijedlogu detaljno opisano i za šta su osnovano sumnjivi, u više navrata kontinuirano uspijevali preko međudržavnih granica prevesti veće količine opojne droge, izbjegavajući mjere granične i policijske kontrole. Sve pobrojane okolnosti, a prije svega one vezane za osobna svojstva apelanata, iskustveno i logički upućuju na zaključak da bi oni, ukoliko bi bili pušteni na slobodu, mogli pobjeći i na taj način postati nedostupni organima krivičnog gonjenja, što bi otežalo daljnje vođenje i okončanje krivičnog postupka u ovom predmetu.

9. U odnosu na poseban pritvorski razlog propisan u članu 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, Sud BiH je naveo da je imao u vidu i fazu u kojoj se trenutni postupak nalazi, pa u skladu s tim navod Tužiteljstva da istraga u ovom predmetu iz objektivnih razloga još uvijek nije okončana i da se intenzivno radi na prikupljanju i osiguranju dokaza. U vezi s tim, Sud BiH drži da je za ispunjenje razloga tačke b) ovog člana ZKPBiH dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost zabranjenog utjecaja, bez obzira na to da li je osumnjičeni pokušao da to učini ili ne. Dakle, nije neophodno dokazivati da su apelanti pokušali ostvariti naročit i konkretan utjecaj na svjedoke ili saučesnike, odnosno pokušali uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za ovaj krivični postupak. Postojanje ozbiljnog rizika ili opravdane naznake takvog utjecaja, zasnovano na relevantnim okolnostima, kakve u konkretnom slučaju postoje, dovoljne su da se izvede zaključak da će, u slučaju da se apelanti nađu na slobodi, doći do takvog zabranjenog utjecaja. Istaknuto je da je prvenstveno cijenjena činjenica da su u izvršenju krivičnog djela, kako se osnovano sumnja, osim apelanata sudjelovale i druge, za sada neidentificirane osobe, i to veći broj njih, koje se nalaze na slobodi i čiji je identitet u ovoj fazi postupka poznat samo osumnjičenima, koji bi boravkom na slobodi zasigurno mogli stupiti u kontakt s tim osobama s ciljem usklađivanja iskaza i ometanja daljnjeg toka istrage, zatim onemogućavanja identificiranja i lociranja ostalih članova grupe, te uništenja ili sakrivanja dokaza i tragova važnih za ovaj krivični postupak. Ovo sve imajući u vidu postojanje osnovane sumnje da se na njima poznatim lokacijama na kojima se skladištila opojna droga i prepakivala u druge ambalaže i danas nalaze važni tragovi izvršenja krivičnog djela, a što je dodatno potkrijepljeno materijalnim dokazima. Sud BiH je cijenio i činjenicu da je za izvršenje krivičnopravnih radnji, uzevši u obzir da se modus operandi grupe dovodi u vezu s djelovanjem u više zemalja, neophodno angažiranje većeg broja osoba, koje su u pravilu osobe u koje osumnjičeni imaju puno povjerenje i čiji identitet im je svakako poznat. Dovodeći u vezu sve navedeno s prirodom i načinom izvršenja predmetnih krivičnih djela, da se zaključiti da se radi o dobro organiziranoj i kompaktnoj grupi rasprostranjenoj na cijelom teritoriju BiH, ali i inozemstva, te bi osumnjičeni, na direktan ili indirektan način, boravkom na slobodi zasigurno u ovoj fazi postupka utjecali na pomagače i potencijalne svjedoke, a sve s ciljem umanjenja, kako vlastite krivične odgovornosti tako i krivične odgovornosti saučesnika. U odnosu na postojanje opasnosti da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za ovaj krivični postupak, Sud BiH je utvrdio da je takva opasnost u ovom trenutku sasvim realna s obzirom na to da iz dostavljenih priloga proizlazi da su prilikom pretresa apelanta Antunovića oduzeti mobilni telefoni, između ostalih i tzv. kripte, s instaliranim posebnim aplikacijama, odnosno softverima koji se koriste za kodiranje komunikacija prilikom izvršenja krivičnih djela. Pri tome, navedeni mobilni telefoni tzv. kripte u predmetnom softveru imaju i opciju tzv. samouništenja, koja u slučaju ukucavanja određenog koda, odnosno ponovljenog ukucavanja pogrešnog koda za otključavanje automatski briše sve podatke iz mobilnog telefona, uključujući i sadržaj telefonskog imenika i obavljenih komunikacija, što bi Tužiteljstvu onemogućilo identifikaciju ostalih osoba uključenih u izvršenje ovih krivičnih djela. Sud je također imao u vidu i činjenicu da su prilikom pretresa pomoćnih prostorija – hangara iza kuće apelanta Antunovića pronađene i palete s ambalažom i kutijama u kojima je opojna droga pakovana, te da se osumnjičenima na teret stavlja kontinuirano vršenje krivičnog djela prometa velike količine opojne droge, što jasno ukazuje na postojanje osnovane sumnje da se navedena opojna droga skladišti ne samo u prostoru koji je bio predmet pretresa nego i na drugim, za sada još neutvrđenim lokacijama na području BiH. Pri tome, lokacije na kojima se skladišti opojna droga sasvim sigurno su poznate apelantu Antunoviću kao organizatoru grupe, ali i apelantu Boškoviću, koji je osoba u koju osumnjičeni Ivan Antunović ima puno povjerenje i koji je u potpunosti upoznat s lokacijama i načinima na koji se opojna droga skladištila, skrivala i prepakivala na području općine Stolac. Slijedom navedenog, vijeće nalazi da je neophodno otkloniti opasnost od utjecaja osumnjičenih na još uvijek neidentificirane saučesnike i prikrivače, kao i potencijalne svjedoke, te opasnost od uništenja i skrivanja tragova i dokaza važnih za ovaj krivični postupak.

10. U odnosu na pritvorski razlog iz tačke c) stav 1. član 132. ZKPBiH, Sud BiH je utvrdio da je, s obzirom na krivično djelo koje se apelantu Antunoviću stavlja na teret – organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH, s propisanom kaznom u trajanju od najmanje 10 godina, zadovoljen kumulativno postavljeni uvjet propisane visine zaprijećene kazne zatvora. Dalje, navedeno je da s obzirom na to da zakon ne određuje šta se ima smatrati naročitim okolnostima, što predstavlja drugi uvjet koji kumulativno mora biti ispunjen da bi se pritvor mogao odrediti po tom osnovu, Sud BiH je našao da sve okolnosti konkretnog slučaja, koje egzistiraju kod apelanta, a koje se ogledaju u prirodi i načinu izvršenja krivičnog djela za koje se apelant tereti, mreži kontakata, te ulozi svakog od osumnjičenih u samoj grupi, a posebno činjenici da se neki članovi organizirane grupe, koja djeluje na teritoriji više država, nalaze na slobodi, a neki još uvijek nisu identificirani, imaju karakter „naročitih okolnosti“ koje ukazuju na postojanje opasnosti da će osumnjičeni nastaviti sa istim ili sličnim krivičnopravnim radnjama. Sud BiH je istakao da u konkretnom slučaju smatra da postoji opasnost da bi apelant Antunović, ukoliko se nađe na slobodi, mogao nastaviti s vršenjem krivičnopravnih radnji u okviru svojih zaduženja unutar organizirane grupe, posebno uzevši u obzir činjenicu da se apelantu Antunoviću na teret stavlja uloga organizatora, odnosno osobe koja je rukovodila navedenom grupom za organizirani kriminal. Sud je utvrdio da iz svega navedenog proizlazi dovoljan stepen vjerovatnoće da navedena grupa, odnosno osobe koje nisu lišene slobode, kao i osobe koje još uvijek nisu identificirane, nisu svoje aktivnosti obustavili, a uzevši u obzir postojanje dobro razvijene mreže saradnika i već „uhodani“ posao koji ne trpi prekide, a radi se o iznimno lukrativnom poslu, što opet u svojoj ukupnosti navodi na postojanje opravdane sumnje da i apelant, u slučaju puštanja na slobodu, može nastaviti s vršenjem svoje uloge u okviru grupe. Sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o ranoj i osjetljivoj fazi istrage, kada je za određivanje, odnosno produženje pritvora po tom osnovu potreban niži stepen postojanja iteracijske opasnosti s obzirom na to da u ovoj fazi Tužiteljstvo još nije identificiralo sve članove grupe, kao ni njihove daljnje planove i buduće djelovanje, a koji bi mogli uključivati i apelanta, posebno uzevši u obzir činjenicu da su određeni članovi organizirane grupe još uvijek na slobodi. Također, uzet je u obzir i socijalni faktor koji postoji kod apelanta budući da je apelant na zapisnik o ispitivanju pred Tužiteljstvom izjavio da je srednjeg imovinskog stanja ne iznoseći pri tome jasne i uvjerljive dokaze o tome na koji način se izdržava, odnosno na koji način je pribavio novčana sredstva koja su mu privremeno oduzeta, što dodatno ukazuje na postojanje objektivne mogućnosti da se radi o sredstvima pribavljenim počinjenjem krivičnih djela, odnosno da je vršenje navedenih krivičnih djela zapravo osnovni izvor zarade apelantu.

11. Na koncu, Sud BiH je naveo da je, u skladu sa članom 5. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 123. stav 2. ZKPBiH, razmotrilo i mogućnost primjene blaže mjere osiguranja prisustva osumnjičenih radi neometanog vođenja krivičnog postupka, pa je u tom smislu našlo da se, iz svih naprijed navedenih razloga (kako su detaljno elaborirani u odnosu na sve pojedine pritvorske osnove), u konkretnom postupku svrha osiguranja prisustva osumnjičenih i uspješno vođenje krivičnog postupka može postići samo mjerom pritvora, te da ni jedna druga, blaža mjera u ovom slučaju i u ovoj fazi krivičnog postupka ne bi bila svrsishodna. U pogledu prigovora odbrane koji se odnosi na nedostavljanje dokaza u skladu sa članom 47. ZKPBiH, Sud BiH je ukazao da je, kako je to ranije i obrazloženo u rješenju o određivanju pritvora, zbog očuvanja integriteta same istrage, odbranama uskraćeno pravo na uvid u sve dokaze u ovoj fazi krivičnog postupka.

12. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 32139 20 Kž od 24. aprila 2020. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata podnesene protiv rješenja Suda BiH od 8. aprila 2020. godine.

13. U obrazloženju rješenja je navedeno da je žalbu podnio branitelj apelanata u kojoj je naveo da su apelantima povrijeđena prava iz člana 5. ZKPBiH jer im nije omogućeno da se izjasne o svim činjenicama i dokazima u vezi s odlukom o njihovom pritvaranju, uz navode da vijeće prilikom ocjene osnovanosti prijedloga za produženje mjere pritvora nije cijenilo podnesak odbrane, pa samim tim ni argumente osumnjičenih koji su se tom prijedlogu protivili. Odbrana ističe da im nisu dostavljeni dokazi na osnovu kojih je utvrđeno postojanje osnovane sumnje, te nisu u mogućnosti izjasniti se da li ona uopće postoji. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka

a) ZKPBiH, navodi da nije dokazano postojanje okolnosti koje bi upućivale na osnovanost ovog pritvorskog razloga, da se zaključak o opasnosti zasniva na okolnosti dvojnog državljanstva koje apelanti posjeduju, kao i da nisu pojedinačno cijenjene okolnosti apelanata ponaosob. Također, vijeće nije cijenilo prijedlog odbrane o mjerama jamstva s obzirom na složene prilike u državi uzrokovane pandemijom COVID-19, te da boravak apelanata u pritvoru zbog trenutne epidemiološke situacije ugrožava i njihov život. U odnosu na tačku b) člana 132. stav 1. ZKPBiH, branitelj navodi da ostaje nejasno šta je Tužiteljstvo poduzelo u proteklom periodu i za šta im treba dodatno vrijeme za istragu, te koje bi to dokaze osumnjičeni mogli uništiti s obzirom na to da su oduzeti mobilni telefoni od apelanta Antunovića, dok od apelanta Boškovića nisu. U odnosu na tačku c) člana 132. stav 1. ZKPBiH, navedeno je da osnovana bojazan mora biti potkrijepljena naročitim i konkretnim, a ne teorijskim i apstraktnim mogućnostima i okolnostima, što je u ovom slučaju izostalo. Okolnosti na kojima se zasniva pobijano rješenje po ovom osnovu nisu takve prirode da bi se na njima mogao zasnovati zaključak o osnovanosti mjere pritvora po tom osnovu u odnosu na osumnjičenog Antunovića. Branitelj smatra da mora postojati čvršći osnov od same mogućnosti počinjenja krivičnog djela.

14. Drugostepeno vijeće je navelo da je iz osporenog rješenja jasno da je prvostepeno vijeće prilikom odlučivanja o produženju mjere pritvora imalo u vidu sve dokaze dostavljene uz prijedlog, te da je kod ocjene postojanja osnovane sumnje u odnosu na sve osumnjičene dalo detaljnu i jasnu analizu koja nedvosmisleno upućuje na zaključak da postoji osnovana sumnja da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Sud BiH je na str. 6–9. detaljno pobrojao i elaborirao iz kojih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili predmetna krivična djela, i to apelant Antunović kao organizator, a apelant Bošković kao jedan od pripadnika organizirane grupe. Ukazano je da je preduvjet za određivanje, odnosno produženje pritvora postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela, ali osnovana sumnja u ovoj fazi postupka kada je istraga još uvijek u toku predstavlja niži stepen uvjerenja da je krivično djelo počinjeno od određene osobe, u odnosu na onaj stepen uvjerenja koji mora postojati u daljnjem toku postupka, odnosno nakon okončanja istrage i prilikom odlučivanja o potvrđivanju optužnice. Takvo stanje stvari konkretnog slučaja ukazuje na viši stepen vjerovatnosti da su apelanti kao organizator, odnosno pripadnik grupe za organizirani kriminal opisanim radnjama počinili krivično djelo za koje se sumnjiče, kako se to zaključuje iz pobijanog rješenja, čime je ispunjen opći uvjet za određivanje mjere pritvora.

15. U pogledu navoda odbrane da je nedostavljanjem dokaza braniteljima i apelantima povrijeđeno pravo na odbranu zbog čega se ne mogu izjasniti, odnosno osporavati osnovanu sumnju kao opći uvjet za određivanje pritvora, drugostepeno vijeće je navelo da je uskraćivanje prava odbrani na dostavu dokaza u ovom procesnom trenutku opravdana iz razloga osiguranja nesmetanog, efikasnog i ekspeditivnog vođenja i okončanja istrage. Ukazano je da su sudu dostavljeni dokazi bitni za procjenu zakonitosti pritvora, koji su u kontekstu odredbi člana 47. st. 1. i 2. ZKPBiH i razmotreni, te je prihvaćena diskreciona ocjena Tužiteljstva da bi dostavljanje dokaza odbrani u ovoj fazi postupka moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Takva odluka je ispravna i opravdana, imajući u vidu potrebu poduzimanja svih koraka radi zaštite krivičnog postupka u ovoj osjetljivoj fazi.

16. Dalje, drugostepeno vijeće je navelo da je analizirajući pobijano rješenje u kontekstu žalbenih prigovora u dijelu koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH našlo da nije dovedena u pitanje pravilnost pobijanog rješenja, odnosno ocjenu odlučnih činjenica i zaključak iz pobijanog rješenja. Ukazano je da su neosnovani navodi odbrane apelanta Antunovića da nije jasno iz čega sud izvodi zaključak o postojanju opasnosti od bjekstva, odnosno da nije cijenio pojedinačno svojstva osumnjičenih u smislu individualizacije i konkretizacije razloga za primjenu ovog pritvorskog osnova. Navedeno je da iz osporenog rješenja proizlazi da je prvostepeno vijeće cijenilo niz odlučnih činjenica i okolnosti, subjektivne i objektivne prirode, dovodeći ih u međusobnu vezu, što je detaljno i obrazloženo. Takva ocjena odlučnih činjenica i po stavu drugostepenog vijeća nedvosmisleno upućuje na zaključak da postoji opasnost od bjekstva koji se u ovom procesnom trenutku može otkloniti jedino određivanjem mjere pritvora, te da iako je pobijanim rješenjem konstatirano dvojno državljanstvo apelanata, Sud je napomenuo da to nije jedina i isključiva činjenica koja je opredijelila prvostepeni sud na određivanje pritvora, nego je sud imao u vidu cijeli niz drugih okolnosti koje su prije svega vezane za osobna svojstva osumnjičenih. Dakle, prvostepeni sud je pravilno cijenio okolnost da apelanti imaju državljanstvo Republike Hrvatske, pa bi mogli lako otići u bilo koju državu Evropske unije s obzirom na to da se osnovano sumnja da su kontinuiranim vršenjem krivičnih djela pribavili značajnu imovinsku korist, što ukazuje na mogućnost nesmetanog boravka i egzistencije van matične države, te posebno uzevši u obzir da su činjenjem predmetnih inkriminacija uspostavili, kako se osnovano sumnja, međunarodne kontakte djelujući u više zemalja, a koji bi im kontakti, u slučaju da se nađu na slobodi, mogli pružiti pomoć u vidu skrivanja ili bjekstva. Opasnosti od bjekstva, u konkretnom slučaju, svakako doprinose priroda i težina krivičnog djela, kao i način izvršenja, s obzirom na to da iz dokaza proizlazi osnovana sumnja da su apelanti kontinuirano uspijevali preko međudržavnih granica prevesti veće količine opojne droge, izbjegavajući mjere granične i policijske kontrole, a očigledno su im poznata i mjesta ilegalnih prelazaka međudržavnih granica i mogućnost izbjegavanja bilo kakvih graničnih kontrola. Drugostepeni sud je, suprotno žalbenim navodima, stava da je prvostepeni sud pravilno cijenio i to da ugovori o izručenju vlastitih državljana zaključeni između BiH i Republike Hrvatske, promatrano u konkretnim okolnostima i dosad uspostavljenim standardima, nisu dovoljna garancija da osumnjičeni neće pobjeći i na taj način otežati provođenje krivičnog postupka, posebno uzevši u obzir dužinu trajanja postupka ekstradicije. Drugostepeni sud drži da su neosnovani i navodi odbrane da nije konkretizirana namjera apelanata da se daju u bjekstvo, odnosno da u tom smjeru nema dokaza. U vezi s tim, ukazano je da zakonodavac nije propisao okolnosti koje moraju biti cijenjene u kontekstu opasnosti od bjekstva, nego se cijene u svakom konkretnom slučaju, pa tako i u ovom, što je, smatra drugostepeno vijeće, detaljno obrazloženo u osporenom rješenju. Nadalje, istaknuto je da ni više puta ponovljeni navodi iz žalbi da vijeće treba razmotriti osnovanost mjere pritvora zbog proglašenja pandemije uslijed virusa COVID-19 nisu osnovani. Postojanje bilo kakvih okolnosti, osim zakonskih o kojima sud treba voditi računa, nije relevantno u slučaju ako se odlučuje o određivanju mjere pritvora osobama za koje se sumnja da su počinile krivična djela. Ukazano je da je stanje proglašene pandemije relevantno utoliko da ustanove koje izvršavaju mjere pritvora moraju voditi računa o uvjetima smještaja pritvorenika, što nije pitanje iz nadležnosti vijeća apelacionog odjeljenja.

17. Suprotno žalbenim prigovorima, drugostepeno vijeće je našlo pravilnim zaključak iz osporenog rješenja o postojanju posebnih pritvorskih razloga, odnosno da će apelanti boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, odnosno da postoji bojazan da će sakriti ili uništiti dokaze ili tragove važne za krivični postupak. Drugostepeno vijeće je stava da je kod procjene koluzione opasnosti prvostepeno vijeće pravilno cijenilo niz ključnih činjenica konkretnog slučaja koje realno ukazuju na bojazan od ometanja postupka iz ovog osnova, kao i da je u obrazloženju osporenog rješenja detaljno i jasno ukazano na sve relevantne okolnosti i činjenice konkretnog slučaja koje dosežu standard naročitih okolnosti i kao takve, u ovom procesnom trenutku, upućuju na opravdanost određivanja mjere pritvora i po tom osnovu.

18. Razmatrajući žalbene navode branitelja kojima se osporava osnovanost pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, drugostepeno vijeće je navelo da smatra da je pravilno cijenjeno da su u izvršenju krivičnog djela, kako se osnovano sumnja, osim apelanata sudjelovale i druge, za sada neidentificirane osobe koje se nalaze na slobodi i čiji je identitet u ovoj fazi krivičnog postupka poznat samo apelantima i drugim osumnjičenima koji bi boravkom na slobodi zasigurno mogli stupiti u kontakt s tim osobama s ciljem usklađivanja iskaza i ometanja daljnjeg toka istrage, zatim onemogućavanja identificiranja i lociranja ostalih članova grupe, te uništenja ili sakrivanja dokaza i tragova važnih za postupak, posebno imajući u vidu da se, kako se to osnovano sumnja, na lokacijama koje su poznate apelantima i drugim osumnjičenima skladištila opojna droga i prepakivala u druge ambalaže i danas nalaze važni tragovi izvršenja krivičnog djela. Drugostepeno vijeće je žalbene navode apelanta Antunovića da su prilikom pretresa od njega privremeno oduzeti dokumentacija i mobiteli i da zbog toga objektivno ne mogu ometati krivični postupak ocijenilo neosnovanima imajući u vidu da iz dostavljenih priloga proizlazi da su prilikom pretresa od apelanta Antunovića oduzeti i mobilni telefoni, između ostalih i tzv. kripte s instaliranim posebnim aplikacijama, odnosno softverima koji se koriste za kodiranje komunikacija prilikom izvršenja krivičnih djela. Ukazano je da telefoni tzv. kripte u softveru imaju i opciju tzv. samouništenja koja u slučaju ukucavanja određenog koda, odnosno ponovljenog ukucavanja pogrešnog koda za otključavanje automatski briše sve podatke iz mobilnog telefona, uključujući i sadržaj telefonskog imenika i obavljenih komunikacija, što bi Tužiteljstvu onemogućilo identifikaciju ostalih osoba uključenih u izvršenje ovih krivičnih djela.

19. Kao odgovor na žalbeni prigovor o odsutnosti konkretnih radnji apelanata u kontekstu koluzione opasnosti, istaknuto je da u tom smislu nije neophodno da je već izvršena radnja utjecaja od apelanata, dovoljno je da sve okolnosti konkretnog slučaja stvaraju razumnu sumnju da do utjecaja može doći, odnosno da bi osumnjičeni mogao imati koristi od utjecaja. Cilj ovog pritvorskog razloga, između ostalog, jest da se spriječi utjecaj na svjedoke i saučesnike, a za ostvarenje tog cilja mora se poći od činjenične procjene poznatih elemenata, kao i stepena vjerovatnosti da će se događaji koje treba spriječiti zaista i desiti.

20. Na koncu, drugostepeno vijeće je navelo da imajući u vidu sve navedeno proizlazi da je prvostepeni sud u osporenom rješenju detaljno razmotrio činjenice i okolnosti u okviru posebnih pritvorskih razloga, ocijenivši ih u njihovoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti, koja ocjena i detaljna analiza upravo ukazuju na potrebu primjene najstrože mjere procesne prinude i daju odgovor na pitanje zašto se svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka i osiguranja prisustva apelanata u ovom procesnom trenutku ne može ostvariti primjenom blažih mjera.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelanti smatraju da su im osporenim rješenjima povrijeđena prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3. tačka d) Ustava BiH, te člana 5. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

22. Tvrde da Sud BiH prilikom odlučivanja o određivanju, kao i o produženju pritvora nije uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, niti je konkretizirao razloge za primjenu pritvorskih razloga, što obrazloženja ovih rješenja, prema njihovoj ocjeni, čini paušalnim i proizvoljnim.

23. Istakli su da im je, suprotno odredbi člana 47. stav 1. ZKPBiH, uskraćeno pravo razmotriti spise i razgledati dokaze koji idu u korist apelantima, kao i da im je povrijeđeno pravo na odbranu na način da prilikom ispitivanja postojanja osnovane sumnje odbrani nije prezentiran niti jedan dokaz na okolnosti osnovane sumnje kod apelanata, posebno zato što je odbrana još u fazi razmatranja prijedloga za određivanje mjere pritvora, odnosno u žalbi na to rješenje, a nakon toga i u pisanom izjašnjenju na prijedlog Tužiteljstva za produženje mjere pritvora isticala da svi dokazi iz aneksa A za koje je Tužiteljstvo tražilo da se ne otkrivaju osumnjičenima ne mogu biti povjerljivi dokazi, a niti bi njihovo otkrivanje moglo ugroziti interese istrage, pa je u tom smislu odbrana i navela dio tih dokaza, ali Sud BiH nije obrazložio iz kojih razloga takav prigovor odbrane nije opravdan, nego je samo naveo da je prihvaćena diskreciona ocjena tužitelja da bi dostavljanje dokaza odbrani u ovoj fazi postupka moglo dovesti u opasnost cilj istrage, te da je takva odluka ispravna i opravdana imajući u vidu potrebu poduzimanja svih koraka radi zaštite krivičnog postupka u ovoj fazi.

24. Dalje, tvrde da odbrani nije osigurana jednakost oružja niti na samom ročištu po prijedlogu za produženje mjere pritvora, a iz razloga jer sud od odbrane osumnjičenih, odnosno apelanata nije želio prihvatiti niti jedan dokaz pa čak ni podneske pripremljene za vijeće, sa obrazloženjem da se to dostavi sudiji za prethodni postupak. Apelanti smatraju da je takvim postupanjem vanraspravnog vijeća na najgrublji način povrijeđeno pravo odbrane i pravo na jednakost oružja.

25. Osim toga, naveli su da vanraspravno vijeće nije interpretiralo sve prigovore odbrane istaknute u podnescima sudu, iako su bili vrlo jasni pa je o njima vanraspravno vijeće moralo odlučiti, odnosno obrazložiti iz kojih razloga vijeće smatra neosnovanim ili nebitnim, odnosno tvrde da je sud raspravljao samo o navodima Tužiteljstva, dok se o razlozima odbrane kojima je osporavano postojanje osnovane sumnje i postojanje posebnih pritvorskih razloga sud nije očitovao. b)Odgovor na apelaciju

26. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da, suprotno navodima apelanata, smatra da je dao jasne i razumljive razloge kojim se rukovodio prilikom donošenja svojih odluka, te da prema apelantima nije učinjena nijedna od isticanih povreda. U pogledu navoda da odbrani prilikom ispitivanja postojanja osnovane sumnje nisu dostavljeni, odnosno prezentirani dokazi, čime im je uskraćeno pravo na odbranu, Sud BiH je istakao da je uskraćivanje prava odbrani na dostavu dokaza u fazi istrage zasnovano na zakonu i opravdano iz razloga osiguranja nesmetanog, efikasnog i ekspeditivnog vođenja i okončanja istrage u ovoj krivičnopravnoj stvari. Istaknuto je da su sudu dostavljeni svi dokazi bitni za procjenu zakonitosti pritvora, koji su u skladu s odredbama člana 47. st. 1. i 2. ZKPBiH i razmotreni, te je prihvaćena diskreciona ocjena Tužiteljstva da bi otkrivanje dokaza odbrani u ovoj fazi postupka moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Dalje, u pogledu navoda da vanpretresno vijeće nije prihvatilo određene dokaze pripremljene upravo za odlučivanje tog vijeća, ukazano je da su apelanti u svom izjašnjenju propustili navesti činjenicu da se u konkretnom slučaju radilo o prijedlogu odbrane za jamstvo, za čije je odlučivanje funkcionalno nadležan sudija za prethodni postupak u skladu sa članom 130. ZKPBiH, o čemu su i obaviješteni. Sud BiH je ukazao da je prilikom donošenja osporenih odluka imao u vidu sve navode odbrane kako usmene tako i pismene koji se odnose na prijedloge i argumente za ukidanje pritvora, odnosno izricanje mjera zabrane, te su takve mogućnosti i razmotrene. Na koncu, navedeno je da kada su u pitanju navodi apelanata u pogledu posebnih pritvorskih razloga, da su to navodi koji se ponavljaju u već ranije istaknutim žalbenim navodima, o čemu je sud dao iscrpna obrazloženja u osporenim rješenjima, detaljno razmotrivši činjenice i okolnosti u okviru posebnih pritvorskih razloga, ocijenivši ih u njihovoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti, te da je ta ocjena uz detaljnu analizu ukazala na potrebu primjene najstrože mjere procesne prinude i dala odgovor zašto se svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka i osiguranja prisustva osumnjičenih u ovom procesnom trenutku ne može ostvariti primjenom blažih mjera. Zbog svega navedenog, nalaze neosnovanim prigovore i tvrdnje iznesene u apelaciji, kao i sam prijedlog za utvrđivanje navodnih povreda, te predlažu da se odbije kao neosnovana.

27. Tužiteljstvo je navelo da apelaciju smatra neosnovanom jer sadrži navode koji ne odgovaraju stvarnim činjenicama predmetnog krivičnog postupka. Povrede se prema navodima apelacije zasnivaju na viđenju apelanata da im u postupku određivanja i produženja pritvora nisu dostavljeni dokazi koji potkrepljuju osnovanu sumnju, te da se u pogledu postojanja, odnosno osporavanja osnovane sumnje nije mogao ni izjasniti. U vezi s tim, istaknuto je da je netačan navod apelanata da Tužiteljstvo i sud niti jedan dokaz koji se tiče postojanja osnovane sumnje nisu dostavili apelantima budući da je Tužiteljstvo dostavilo dio dokaza koji su se osumnjičenima, odnosno apelantima u ovoj fazi istrage mogli dostaviti. Iako određeni dio dokaza na kojima je Tužiteljstvo zasnivalo svoje prijedloge, u skladu sa članom 47. stav (1) ZKPBiH, s ciljem zaštite istrage nije dostavljen apelantu u obliku i na način kako je to dostavljeno sudu, apelant je o sadržaju tih dokaza obaviješten kako prijedlozima Tužiteljstva tako i na ročištima o razmatranju prijedloga za određivanje i produženje pritvora. Ti dokazi, kako se to i obrazlaže osporenom i ostalim odlukama suda, potpuno potvrđuju postojanje potrebnog stepena sumnje da su apelanti izvršili predmetna krivična djela. U odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga, Tužiteljstvo je uputilo na prijedlog za određivanje, odnosno produženje pritvora i obrazloženja suda iz osporenih rješenja, te navelo kako apelaciju smatra neosnovanom i nedopustivom.

V.Relevantni propisi

28. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 130.

Rješenje o jemstvu U toku istrage rješenje o jemstvu i o njegovom ukidanju donosi sudija za prethodni postupak, poslije podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa, taj sudija, odnosno predsjednik vijeća. Rješenje kojim se određuje jemstvo i rješenje kojim se jemstvo ukida donosi se po saslušanju Tužioca.

Član 132.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, […] (2) U slučaju iz stava 1. tačke b. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 32139 20 Kž od 24. aprila 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 28. aprila 2020. godine, a apelacija je podnesena 21. maja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelanti smatraju da su im osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 13. Evropske konvencije.

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

35. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

36. U konkretnom slučaju apelanti su osobe lišene slobode koje se u vrijeme podnošenja apelacije nalaze u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda. Apelanti se pozivaju na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije tvrdeći da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja za određivanje pritvora pri čemu osporavaju kako postojanje osnovane sumnje tako i posebnih pritvorskih razloga.

37. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog promatrača da je moguće da je osoba u pitanju počinila krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. osoba u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

38. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos principu pretpostavke nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije instance utvrdili da postoje razlozi za određivanje pritvora apelantima, o čemu su u osporenim rješenjima dati jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi koje će Ustavni sud, s obzirom na pitanja pokrenuta apelacijom, ispitati.

40. U pogledu obrazloženja redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje, Ustavni sud zapaža da je na dvije instance detaljno obrazloženo kako su sudovi došli do zaključka da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. Pri tome, redovni sudovi su, uz detaljno navođenje dokaza, njihovu ocjenu i detaljno obrazloženje ocjene dali logična i uvjerljiva obrazloženja svojih zaključaka u tom pogledu. Činjenicu da apelanti osporavaju te zaključke, pri tome iznoseći svoje viđenje stvari i način na koji oni cijene te dokaze, Ustavni sud ne može prihvatiti kao osnov za zaključak o povredi ustavnih prava budući da se, na osnovu navedenih dokaza kako su oni interpretirani u obrazloženju osporenih rješenja, može izvesti zaključak o osnovanoj sumnji. Stoga je, u ovoj fazi postupka, prema mišljenju Ustavnog suda zaključak redovnih sudova da postoji osnovana sumnja kao preduvjet za produženje pritvora u skladu sa standardima koje propisuje član 5. Evropske konvencije.

41. Apelanti tvrde da je proizvoljan zaključak iz osporenih rješenja u pogledu postojanja naročitih okolnosti za produženje pritvora tvrdnjom da takav zaključak nije konkretiziran i da nije ispunjen uvjet zakonske odredbe člana 132. stav 1. tačka a) ZKP-a. U pogledu razloga koji se tiču opasnosti od bjekstva, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj se opasnost da će se aplikant „sakriti s ciljem izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može cijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na brojne druge relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106. i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58).

42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH obrazlažući neosnovanost ovog žalbenog prigovora podsjetio na pravilne, jasne i logične razloge koje je navelo prvostepeno vijeće, pri čemu je uzeta u obzir okolnost da su u izvršenju krivičnih djela, kako se osnovano sumnja, zajedno s apelantima sudjelovale i druge osobe, od kojih pojedine još uvijek nisu identificirane, iz zemalja Evropske unije, zbog čije povezanosti i uz čiju bi eventualnu pomoć apelanti mogli lako preći na teritoriju druge države. Pravilno je, prema ocjeni drugostepenog vijeća, cijenjena i okolnost da apelanti pored državljanstva BiH imaju i državljanstvo Republike Hrvatske. Također je prilikom ocjene ovog pritvorskog razloga cijenjena visina zaprijećene kazne za krivična djela koja im se stavljaju na teret koja bi mogla proizvesti dodatni motiv za bjekstvo. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi uzeli u obzir niz okolnosti s obzirom na koje su zaključili da postoji opasnost od bjekstva, o čemu su dali relevantno i dovoljno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim.

43. U odnosu na posebne razloge iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP-a, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi Evropski sud, Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08). Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće pri ocjeni neosnovanosti ovih žalbenih prigovora podsjetilo na relevantne dijelove obrazloženja prvostepenog rješenja iz kojeg proizlaze konkretni razlozi u pogledu utjecaja na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, odnosno mogućnost uništenja, skrivanja, izmjene ili krivotvorenja dokaza i tragova važnih za krivični postupak. Napomenuto je da u fazi istrage nije neophodno da se utjecaj zaista i dogodio, nego je dovoljno da sve okolnosti stvaraju razuman i ozbiljan rizik da do utjecaja može doći i da bi apelanti mogli imati koristi od tog utjecaja.

44. Nadalje, u odnosu na apelacione navode o postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPFBiH za apelanta Antunovića, Ustavni sud primjećuje da su prvostepeni i drugostepeni sud naveli naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, ponoviti ili dovršiti krivično djelo.

45. U vezi s posebnim pritvorskim uvjetom iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, Ustavni sud podsjeća da je potrebno, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti osobe (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon osobe u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe, s obzirom na prirodu ili stepen težine, usporedive s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008. i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Evropski sud, također, smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su poduzimanje nedozvoljenih aktivnosti u dužem periodu, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).

46. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH našao da sve okolnosti konkretnog slučaja, koje egzistiraju kod apelanta, a koje se ogledaju u prirodi i načinu izvršenja krivičnog djela za koje se apelant tereti, mreži kontakata, te ulozi svakog od osumnjičenih u samoj grupi, a posebno činjenici da se neki članovi organizirane grupe, koja djeluje na teritoriji više država, nalaze na slobodi, a neki još uvijek nisu identificirani, imaju karakter „naročitih okolnosti“ koje ukazuju na postojanje opasnosti da će osumnjičeni nastaviti sa istim ili sličnim krivičnopravnim radnjama. Iz navedenih razloga zaključeno je da postoji opasnost da bi apelant Antunović, ukoliko se nađe na slobodi, mogao nastaviti s vršenjem krivičnopravnih radnji u okviru svojih zaduženja unutar organizirane grupe, posebno uzevši u obzir činjenicu da mu se na teret stavlja uloga organizatora, odnosno osobe koja je rukovodila navedenom grupom za organizirani kriminal. Također, uzet je u obzir i socijalni faktor koji postoji kod apelanta budući da je apelant na zapisnik o ispitivanju pred Tužiteljstvom izjavio da je srednjeg imovinskog stanja ne iznoseći pri tome jasne i uvjerljive dokaze o tome na koji način se izdržava, odnosno na koji način je pribavio novčana sredstva koja su mu privremeno oduzeta, što dodatno ukazuje na postojanje objektivne mogućnosti da se radi o sredstvima pribavljenim počinjenjem krivičnih djela, odnosno da je vršenje navedenih krivičnih djela zapravo osnovni izvor zarade apelantu.

47. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije da su osporenim rješenjima povrijeđeno prava apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

48. Dalje, apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije iz razloga što sud nije želio prihvatiti niti jedan dokaz, pa čak ni podneske pripremljene za vijeće, s obrazloženjem da se to dostavi sudiji za prethodni postupak, kao i zbog toga što je odgovoreno na sve žalbene navode. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su apelanti na raspolaganju imali pravni lijek (žalbu protiv prvostepenog rješenja), koji su i koristili. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom bi apelanti bili zadovoljni ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz odgovora na apelaciju koji je dostavio Sud BiH, da se u konkretnom slučaju radilo o prijedlogu odbrane za jamstvo, za čije je odlučivanje funkcionalno nadležan sudija za prethodni postupak u skladu sa članom 130. ZKPBiH, o čemu su i obaviješteni, i da je to razlog zašto navedeni podnesci nisu prihvaćeni. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da sud nije obavezan interpretirati i odgovoriti na svaki pojedinačni navod odbrane, nego samo na one navode koji mogu biti od utjecaja na donošenje odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada u obrazloženjima osporenih rješenja o određivanju pritvora nisu izostali razlozi i obrazloženja na osnovu predočenih dokaza koje su redovni sudovi cijenili u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje i naročitih okolnosti iz člana 132. stav 1. tačke a), b) i c) ZKPBiH.

50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije jer su apelanti imali pravo na žalbu protiv prvostepenog rješenja, koju je drugostepeni sud u bitnim dijelovima ispitao, a činjenica da apelanti nisu zadovoljni odlukom ne pokreće pitanje djelotvornosti tog pravnog lijeka.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1805/20 (I. A. i N. B.) | Sudska praksa | Aktio