Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3777/18 (V. M.)

Odluka donesena 02. 07. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Legitiman cilj
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Miješanje u pravo na dom
  • Javni interes
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stanarsko pravo
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3777/18

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3777/18, rješavajući apelaciju Vahida Mutapčića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 2. srpnja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Vahida Mutapčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 021296 18 Uvp od 24. svibnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 021296 14 U od 29.

studenog 2017. godine, Rješenja Drugostupanjskog stambenog povjerenstva za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva obrane i Vojske Federacije BiH Sarajevo broj 03/05-34-263-46-3/2013 od 29. svibnja 2014. godine i Rješenja Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine - Prvostupanjskog stambenog povjerenstva za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva obrane i Vojske Federacije BiH broj 03/1 -23-1353/13 od 28. veljače 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vahid Mutapčić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zlatko Tirić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 11. srpnja 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 021296 18 Uvp od 24. svibnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 021296 14 U od 29. studenog 2017. godine, Rješenja Drugostupanjskog stambenog povjerenstva za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva obrane i Vojske Federacije BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: Drugostupanjsko povjerenstvo) broj 03/05-34-263-46-3/2013 od 29. svibnja 2014. godine i Rješenja Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine - Prvostupanjskog stambenog povjerenstva za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva obrane i Vojske Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Prvostupanjsko povjerenstvo) broj 03/1 -23-1353/13 od 28. veljače 2014. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje zaključka o dozvoli izvršenja broj 23-04/ II-23-324/05 od 29. ožujka 2007. godine Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo – Uprave za stambena pitanja do konačne odluke Ustavnog suda. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3777/18 od 11. rujna 2018. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neutemeljen.

3. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 3. siječnja 2012. godine, a od Vlade Federacije Bosne i Hercegovine – Ureda za zastupanje pred Ustavnim sudom (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH) 12. lipnja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Služba su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 7. do 22. siječnja 2020. godine, a Vlada FBiH 16. lipnja 2020. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Rješenjem Federalnog ministarstva obrane – Generalštaba Armije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Generalštab) broj 8/27-6-TR-567/97 od 6. ožujka 1997. godine apelantu je dodijeljen na korištenje stan u Ulici Malta, preciznije označen u tom rješenju (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Nakon toga apelant je sa Generalštabom zaključio Ugovor o korištenju predmetnog stana broj 28-5/U-491/97 od 9. ožujka 1997. godine. Apelant je, potom, 22. rujna 1998. godine uveden u posjed predmetnog stana.

Osporene odluke

7. Odlučujući u ponovnom postupku o apelantovom zahtjevu za obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana, Prvostupanjsko povjerenstvo je donijelo Rješenje broj 03/1 -23-1353/13 od 28. veljače 2014. godine kojim je utvrđeno da apelant nema pravo na obnovu Ugovora o korištenju predmetnog stana broj 28-5/U-491/97 od 9. ožujka 1997. godine (točka 1. izreke rješenja). Navedenim rješenjem poništeno je rješenje Generalštaba od 6. ožujka 1997. godine kojim je apelantu dodijeljen na korištenje predmetni stan (točka. 2. izreke rješenja).

8. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je na temelju uvjerenja Ministarstva unutarnjih poslova Kantona Sarajevo Prvostupanjsko povjerenstvo nesporno utvrdilo da je apelant na dan 30. travnja 1991. godine imao prebivalište u Sarajevu, u Tuzlanskoj ulici broj 105, a od 16. siječnja 1997. godine i dalje u Bužimskoj ulici broj 32 (novi naziv ulice: Tuzlanska), kao i da članovi njegovog obiteljskog kućanstva imaju prijavljena prebivališta na adresi Bužimska broj 32. Nadalje, proizlazi da je apelant u svojoj izjavi danoj preciziranog datuma pred Prvostupanjskim povjerenstvom, između ostalog, izjavio da je obiteljska stambena zgrada u Bužimskoj ulici (bivša Tuzlanska) vlasništvo njegovog oca Sulje Mutapčića (u daljnjem tekstu: apelantov otac) i da nije evidentirana ni katastarski, ni gruntovno, da se radi o bespravnoj gradnji na tuđem zemljištu o čemu postoje dokazi, te da ju je koristio po usmenom ugovoru o zakupu do 5. siječnja 1997. godine, kada mu je istekao usmeni ugovor o zakupu sa ocem, i da je bukvalno deložiran, a da od tada živi u jednoj sobi u prizemnom stanu isključivo voljom svoje sestre koja je dobila na dar prizemlje, pošto je otac za svog života „izvršio dar na kući“, kao izvanknjižno vlasništvo na način da je donji kat zgrade, tj. prizemlje darovao apelantovoj sestri, odnosno svojoj kćerki, koja i danas živi u tom prizemlju sa mužem i dvoje djece, a prvi kat apelantovom bratu, odnosno svom sinu, dok je visoko potkrovlje do svoje smrti otac koristio s majkom i da se od tada ništa nije promijenilo u pogledu korištenja kuće koja je korištena bespravno. Također, proizlazi da je izjavio da mu je u tom smislu od bivšeg FMO kao veteranu – prvoborcu i pripadniku Patriotske lige dodijeljen na korištenje predmetni stan, te da je njegova supruga teško bolesna osoba koja je doživjela dva moždana udara, te da je i on teško bolestan jer je imao tri srčana udara, kao i da bi se svaka odluka kojom se ne bi obnovio ugovor o korištenju negativno odrazila na njegovo i suprugino zdravlje. Potom, konstatirano je da je u rješenju Općinske službe za boračka pitanja Općine Novi Grad Sarajevo, precizirani broj od 15. rujna 2004. godine, kojim je apelantu priznat status veterana-prvoborca, navedeno da je apelant iz Sarajeva, Bužimska ulica broj 32. Također, konstatirano je da iz dopisa Općinskog suda u Sarajevu, precizirani broj od 28. siječnja 2014. godine, proizlazi da nije okončan ostavinski postupak iza apelantovog oca, a da iz dopisa “Elektroprivrede BiH", precizirani broj od 17. prosinca 2013. godine, proizlazi da je apelant registriran kao krajnji kupac električne energije u kategoriji potrošnje kućanstva na adresi Bužimska broj 32, dok iz dopisa KJKP “Vodovod i kanalizacija" Sarajevo, precizirani broj od 18. prosinca 2013. godine, proizlazi da je na adresi Bužimska broj 32 Sarajevo kao korisnik usluga prijavljen apelantov otac. Imajući u vidu navedeno, Prvostupanjsko povjerenstvo je donijelo oduku kao u dispozitivu, zaključivši da je apelant višestruki korisnik i pozvavši se na odredbe članka 2. stavak 4, članka 11. stavak 4. toč. 2, 3. i 6, i članak 18c. st. 3. i 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i odredbe članka 13. i članka 15. stavak 1. tčka 3. Uredbe o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uredba).

9. Rješenjem Drugostupanjskog povjerenstva broj 03/05-34-263-46-3/2013 od 29. svibnja 2014. godine odbijen je apelantov priziv podnesen protiv navedenog rješenja Prvostupanjskog povjerenstva.

10. U obrazloženju rješenja konstatirano je da je Prvostupanjsko povjerenstvo u konkretnom slučaju pravilno primijenilo odredbe članka 11. stavak 4. točka 3. i članka 18c. stavak 3. Zakona o prestanku primjene i da je nesporno utvrdilo ključnu činjenicu da je apelant na dan 30. travnja 1991. godine živio u zajedničkom kućanstvu sa ocem u obiteljskoj kući u Sarajevu, Bužimska ulica broj 32 (bivša Tuzlanska broj 105), te da je predmetni objekt „dovoljno sačuvan ili može sa manjim popravkama biti takav da mu omogućava osnovne uvjete za život", pa se apelant kao takav ima smatrati višestrukim korisnikom koji nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana, u smislu članka 18c. stavak 3. Zakona o prestanku primjene. Također, konstatirano je da dokazi koje je apelant iznio u postupku nisu mogli utjecati na donošenje drugačijeg rješenja.

11. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Drugostupanjskog povjerenstva, koju je Kantonalni sud Presudom broj 09 0 U 021296 14 U od 29. studenog 2017. godine odbio kao neutemeljenu.

12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, prije svega, ukazao na činjenična utvrđenja Prvostupanjskog povjerenstva. Dalje, konstatirao je da se u predmetnom spisu organa uprave nalazi i zapisnik prvostupanjskog organa uprave o kontroli korištenja predmetnog stana od 19. prosinca 2013. godine, apelantov potpisan, u kojem je konstatirano da je apelant zatečen u predmetnom stanu i da taj stan koristi sa suprugom, kćerkom i unukom, a na temelju rješenja i ugovora od 1997. godine. Pored toga, Kantonalni sud je konstatirao da je prvostupanjski organ u tijeku postupka provjerio u kakvom se stanju nalazi objekt u Bužimskoj ulici broj 32, te da je tom prilikom na spomenutoj adresi zatečen apelantov otac i da je tom prilikom, između ostalog, konstatirano da je objekt građen od čvrstog materijala, da je građevinsko stanje po etažama: prizemlje, hodnik, WC i kupatilo, kuhinja, soba, da se kat sastoji od dvije sobe plus trpezarija i kuhinja plus kupatilo i WC plus hodnik, da visoko potkrovlje ima dvije sobe plus trpezarija plus kuhinja-WC i kupatilo plus hodnik, a da se tavan koristi kao ostava, da su svi stanovi odvojeni, da imaju odvojene ulaze, da u prizemlju stanuju podstanari, dok na katu tne stanuje niko, a da u visokom potkrovlju stanuje apelantov otac sa suprugom, te da je na temelju navedenog konstatirano da je individualni stambeni objekt uvjetan za stanovanje. Dalje, Kantonalni sud je ukazao na odredbe članka 2. stavak 4, članka 11. stavak 4. točka 3. i članka 18c. st. 3. i 5. Zakona o prestanku primjene i odredbe članka 15. stavak 1. točka 3. Uredbe. U svezi sa tim, Kantonalni sud je zaključio da je Prvostupanjsko povjerenstvo pravilno primijenilo navedene odredbe Zakona o prestanku primjene i nesporno utvrdilo da je apelant na dan 30. travnja 1991. godine živio u zajedničkom kućanstvu sa ocem u obiteljskoj kući u Sarajevu na adresi Bužimska ulica broj 32 (bivša Tuzlanska broj 105) i da je objekt na navedenoj adresi uvjetan za stanovanje (što ne spori ni apelant), a da činjenicu da sestra i brat koriste objekt (koji su, također, bili članovi njegovog obiteljskog kućanstva na dan 30. travnja 1991. godine) ne osporava ni sam apelant. Sukladno tome, Kantonalni sud je zaključio da apelant kao višestruki korisnik nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana sukladno navedenim odredbama, te da stoga njegovu tužbu valja odbiti.

13. Apelant je podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, koji je Vrhovni sud odbio Presudom broj 09 0 U 021296 18 Uvp od 24. svibnja 2018. godine.

14. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je ukazano da je odredbama članka 2. Zakona o prestanku primjene propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen između 1. travnja 1992. godine i 7. veljače 1998. godine prestaje važiti i da, u smislu tog zakona, osoba koja živi u stanu na temelju stanarskog prava koje prestaje prema tom članku smatrat će se privremenim korisnikom (stavak 3), te da privremeni korisnik iz prethodnog stavka koji nema drugi smještaj na raspolaganju ima pravo na novi ugovor o korištenju ili na produljenje privremenog korištenja tog stana. Sukladno tom zakonu, ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje prema članku 5. istog zakona, ili ukoliko je nadležni organ sukladno tom zakonu odbacio zahtjev bivšeg stanara za povrat stana (stavak 4). Nadalje, ukazano je da je odredbama članka 18c. stavak 3. istog zakona regulirano da privremeni korisnik nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stanu sukladno članku 2. stavak 4. tog zakona ukoliko je (pored ostalog) i višestruki korisnik sukladno članku 11. stavak 4. toč. od 1. do 6. navedenog zakona. Potom, ukazano je da je odredbom članka 11. stavak 4. predmetnog zakona propisano da je višestruki korisnik, između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji (točka 3) ima u posjedu kuću ili stan u kojem je živio na dan 30. travnja 1991. godine, ili ima člana svog obiteljskog kućanstva koji je u posjedu njegovog doma u kojem je živio 1991. godine, u slučajevima kada je taj njegov dom dovoljno sačuvan, ili može sa manjim popravkama biti takav dom da mu omogućava osnovne uvjete za život. Pored toga, ukazano je da je odredbom članka 15. stavak 1. točka 3. Uredbe regulirano da se osobama iz čl. 13. i 14. ove uredbe obnavljaju ranije zaključeni ugovori o korištenju stana ili dodjeljuju stanovi na korištenje sukladno odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i ovoj uredbi uz ispunjenje uvjeta da on ili član njegovog obiteljskog kućanstva nisu u posjedu kuće ili stana u kojoj je živio na dan 30. travnja 1991. godine.

15. U svezi sa tim, Vrhovni sud je konstatirao da iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizlazi da apelantu, sukladno citiranim propisima, nije pripadalo pravo na obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana, tako da su odluke nadležnih organa uprave i prvostupanjskog suda pravilne i zakonite. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je ugovor o korištenju predmetnog stana koji je apelant zaključio 9. ožujka 1997. godine prestao važiti, čime je (suprotno tvrdnjama zahtjeva) prestalo i apelantovo stečeno stanarsko pravo na tom stanu. Ukazavši da je apelant kao privremeni korisnik predmetnog stana imao drugi smještaj na raspolaganju, jer je (kao i njegov otac) u posjedu uvjetne kuće za stanovanje, obiteljske stambene zgrade (sa tri stana) u kojoj je živio 1991. godine, Vrhovni sud je zaključio da apelant, u smislu članka 2. stavak 4. citiranog zakona nije ni imao pravo na obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana. Vrhovni sud je istaknuo da je to pogotovo zbog toga što provedenim dokazima nije dokazano da se, sukladno članku 11. stavak 4. točka 3. istog zakona, ne smatra višestrukim korisnikom, jer nije dovedena u sumnju utvrđena činjenica da je u posjedu kuće u kojoj je živio prije rata (nije prijavio prebivalište na adresi predmetnog stana, odnosno nikada se nije odjavio sa adrese obiteljske kuće i nju je navodio kao adresu stanovanja prilikom ostvarivanja određenih prava kod nadležnih općinskih organa, te je registriran kao potrošač električne energije u kući). Zbog toga je, sukladno članku 18c. stavak 3. navedenog zakona i članku 15. stavak 1. točka 3. citirane uredbe, o njegovom zahtjevu za obnovu ugovora o korištenju stana pravilno negativno odlučeno. Pored toga, konstatirao je da ni apelantovi navodi iz zahtjeva da je živio u očevoj kući po usmenom ugovoru o zakupu do 5. siječnja 1997. godine (ovjerena izjava dva svjedoka), da on i njegova supruga nemaju u vlasništvu kuću ili stan, kao i navodi u pogledu raspolaganja predmetnom kućom njegovog oca u korist brata i sestre (neovjeren ugovor o daru 2/3 kuće) ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, jer ne dokazuju, pogotovo u svezi sa ostalim provedenim dokazima, da mu je u bilo kojem periodu i na bilo koji način onemogućeno korištenje obiteljske kuće (da nije u njenom posjedu) u kojoj je sa roditeljima, bratom i sestrom živio prije rata.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i nediskriminacija iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

17. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je do povrede navedenih prava došlo zbog toga što je, uslijed pogrešne ocjene dokaza i pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno utvrđeno da je višestruki korisnik. Naime, apelant tvrdi da nije višestruki korisnik, jer nema obiteljsku kuću, niti stan, a da je u kući svoga oca živio isključivo da ne bi plaćao zakupninu na drugoj lokaciji. Ukazuje da je njegov otac predmetnu obiteljsku kuću kao izvanknjižno vlasništvo darovao apelantovom bratu i sestri i da od dobivanja rješenja i zaključenja ugovora o korištenju predmetnog stana apelant nije u posjedu te kuće, niti ima mogućnost, ocjenjujući navedeno, da „vrati u posjed jedinu sobu u kojoj je živio do 1997. godine“ zbog promjene titulara prava vlasništva, kao i zbog toga što u toj jednoj sobi nema temeljnih uvjeta za život. Tvrdi da Prvostupanjsko povjerenstvo i Drugostupanjsko povjerenstvo u tom smislu nisu ocijenili njegove predložene dokaze kojima se, po njegovom mišljenju, nedvojbeno potvrđuje da ispunjava uvjete za obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana, a koje je, kako ističe, dostavio i uz apelaciju. Apelant ukazuje da je u posjedu predmetnog stana od 1997. godine i da je u tom smislu irelevantno u kakvom se stanju nalazi obiteljska stambena zgrada u kojoj je živio do 1997. godine. Tvrdi da je, sukladno čl. 2. i 11. Zakona o stambenim odnosima, postao nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu zbog čega se, kako navodi, „u najmanju ruku čudi da je vlasnik stana raspolagao tim istim stanom dodijelivši ga Hrvat Zekiru 2006. godine, dakle, na jedno već postojeće stanarsko pravo zasnovao je drugo, što ne samo da je u suprotnosti sa ZSO nego je i nemoralno“. b)Odgovori na apelaciju

18. Vrhovni sud smatra da je apelacija neutemeljena i predlaže da se kao takva odbije, jer, po njegovom mišljenju, osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na čiju povredu je apelant ukazao u apelaciji.

19. Kantonalni sud i Vlada FBiH, također, smatraju da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava i prava iz Europske konvencije na čiju povredu je apelant ukazao u apelaciji.

20. Služba za zajedničke poslove, između ostalog, ukazuje da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je iznio u upravnom sporu. U svezi sa tim, Služba ističe da u cijelosti podržava pravnu osnovu i činjenično utvrđenje u osporenim presudama. Smatra da je apelacija neutemeljena i da nema uporišta u činjenicama i dokaznoj građi konkretnog predmeta, niti u relevantnim zakonskim odredbama. Predlaže da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 2. st. (3) i (4) Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1.

travnja 1992. godine i 7. veljače 1998. godine prestaje važiti. U smislu ovog zakona osoba koja živi u stanu na temelju stanarskog prava koje prestaje prema ovom članku će se smatrati privremenim korisnikom.

Privremeni korisnik iz prethodnog stavka koji nema drugi smještaj na raspolaganju ima pravo na novi ugovor o korištenju ili produljenje privremenog korištenja tog stana Sukladno ovom zakonu, ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje prema članku 5. ovog zakona ili ukoliko je nadležni organ sukladno ovom zakonu odbacio zahtjev bivšeg stanara za povrat stana.

Članak 11. stavak (4) točka 3) Višestruki korisnik je, između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji: […] 3. ima u posjedu kuću ili stan u kojem je živio na dan 30. travnja 1991.

godine (u daljem tekstu: dom u kojem je živio 1991. godine); ili kada je član njegovog obiteljskog kućanstva u posjedu njegovog doma u kojem je živio 1991.

godine, u slučajevima kada je njegov dom u kojem je živio 1991. godine dovoljno sačuvan ili može sa manjim popravkama biti takav, da mu omogućava osnovne uvjete za život; ili […] Članak 18c. st. (3) i (5) Privremeni korisnik nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana sukladno članku 2. stavak 4. ovog zakona ukoliko je višestruki korisnik sukladno članku 11. stavak 4. toč. 1. do 6. ovog zakona, ili članku 11a. stavak 1. toč. 1., 2., 8., 9., 10. ili 11., ili ako nema pravo na alternativni smještaj sukladno članku 7a. stavak 1. točka 2. (a) ili (b) ovog zakona.

Obnova ugovora o korištenju, odnosno dodjeli stana izvršena u suprotnosti sa ovim člankom, ništava je.

22. Uredba o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu na korištenje stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva obrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 10/13 i 5/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 15.

Osobama iz članka 13. i članka 14. ove uredbe obnavljaju se ranije zaključeni ugovori o korištenju stana ili dodjeljuju stanovi na korištenje sukladno odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i ovoj uredbi, uz ispunjenje sljedećih uvjeta:

[...]

3. Da on ili član njegovog obiteljskog kućanstva nisu u posjedu kuće ili stana u kojoj je živio na dan 30. travnja 1991. godine, [...] VI.Dopustivost

23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 021296 18 Uvp od 24. svibnja 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 25. lipnja 2018. godine a apelacija je podnesena 11. srpnja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3. (f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak vodio povodom apelantovog zahtjeva za obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana u kojem postupku je osporenim odlukama utvrđeno da apelant nema pravo na obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana i u kojem je poništeno rješenje kojim je apelantu predmetni stan dodijeljen na korištenje. Iz navedenog proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda broj AP 69/15 od 18. srpnja 2017. godine, točka 26, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

31. Apelant osporava presude redovitih sudova i rješenja upravnih organa, tvrdeći, u suštini, da je pogrešnom ocjenom dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno da je višestruki korisnik i da kao takav nema pravo na obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana.

32. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

34. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije, suprotno apelantovim navodima, proizlazi da je dokazni postupak proveden sukladno relevantnim procesnim odredbama, da su u konkretnom predmetu razmotrena sva sporna pitanja i da su, s tim u svezi, dana jasna i argumentirana obrazloženja za zaključak da apelant nema pravo na obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana i odluku o poništenju rješenja o dodjeli predmetnog stana na korištenje apelantu. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi, a što apelant ne dovodi u pitanje, da je apelant ugovor o korištenju stana čiju obnovu je tražio zaključio u periodu između 1. travnja 1992. godine i 7. veljače 1998. godine, tj. da se radilo u ugovoru koji je prestao važiti sukladno članku 2. Zakona o prestanku primjene. Sukladno navedenom, u osporenim odlukama je zaključeno da apelant nije nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, već privremeni korisnik, kako je i određeno stavkom 3. istog članka, te da mu kao takvom ne pripada pravo na obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana, u smislu odredba članka 18c. Zakona o prestanku primjene i članka 15. stavak 1. točka 3. Uredbe. Ovo obzirom na to da je utvrđeno da je višestruki korisnik u smislu odredbe članka 11. stavak 4. točka 3. Zakona o prestanku primjene, jer je u posjedu predmetne kuće u kojoj je živio na dan 30. travnja 1991. godine odnosno da apelant nije dokazao da mu je na bilo koji način onemogućeno korištenje te kuće. Za navedeno utvrđenje su u osporenim odlukama dana detaljna i jasna obrazloženja. Dovodeći navedena obrazloženja osporenih odluka u svezu sa odredbama Zakona o prestanku primjene i Uredbe na koje su se organi uprave i redoviti sudovi pozvali prilikom odlučivanja o konkretnoj pravnoj stvari, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti, a time ni razloge koji bi, u smislu navedenih stajališta Europskog i Ustavnog suda, mogli biti osnova da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dano tumačenje sudova i organa uprave. Ovo pogotovo zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u postupku u kojem su donesene osporene odluke, a koje su organi uprave i redoviti sud ispitali u osporenim odlukama i dali jasne razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, u apelaciji nije ponudio drugu relevantnu argumentaciju u prilog svojim navodima o proizvoljnosti utvrđenja da je višestruki korisnik.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na dom

36. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

[…]

f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje.

37. Članak 8. Europske konvencije glasi:

Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske.

38. Ustavni sud podsjeća na to da je svrha članka 8. Europske konvencije da zaštiti pojedinca od arbitrarnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim člankom (vidi, Europski sud, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, Serija A, broj 297-S). S ciljem da se utvrdi radi li se u konkretnom slučaju o povredi članka 8. Europske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelantov „dom“ u smislu značenja stavka 1. članka 8. Europske konvencije i predstavlja li osporena odluka „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje apelantovog „doma“.

39. Sukladno praksi Europskog suda, pojam „dom“ obuhvaća kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Europskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. studenog 1986. godine, Serija A, br. 109, stavak 46f, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, Serija A, br. 297-S, stavak 31). Sukladno ovom tumačenju, Ustavni sud je proširio domenu članka 8. Europske konvencije na stanove u kojima se stanuje na temelju stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. svibnja 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99).

40. Nadalje, ukoliko utvrdi da se radi o domu, Ustavni sud treba utvrdi je li osporenim odlukama došlo do miješanja u prava na dom, a kod procjene je li miješanje bilo opravdano, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi je li ono izvršeno „sukladno zakonu“, koji pojam, sukladno Europskoj konvenciji, sublimira nekoliko elemenata u smislu da: a) miješanje mora biti utemeljeno na domaćem ili međunarodnom zakonu, b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno pristupačan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dani predmet i c) zakon mora biti formuliran s odgovarajućom točnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Europski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 26. travnja 1979. godine, Serija A-30, stavak 49).

41. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se predmetni stan može smatrati apelantovim „domom“ u smislu članka 8. stavak 1. Europske konvencije obzirom na to da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant u njemu stanovao od 1997. godine i dalje u vrijeme podnošenja predmetne apelacije Ustavnom sudu.

42. Obzirom na navedeno, Ustavni sud, dalje, treba utvrditi je li došlo do miješanja u apelantovo pravo na dom i je li ono bilo izvršeno „sukladno zakonu“, odnosno sukladno članku 8. stavak 2. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetnom postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda utvrđeno da apelant nema pravo na obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana i da je poništeno rješenje kojim je apelantu predmetni stan dodijeljen na korištenje. Obzirom na to Ustavni sud smatra da osporena odluka predstavlja „miješanje“, u smislu članka 8. Europske konvencije, u apelantovo pravo na poštovanje doma u smislu stavka 1. članka 8. Europske konvencije, te da je to miješanje bilo „sukladno zakonu“, u smislu članka 8. stavak 2. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su predmetni propisi na kojima su zasnovane osporene odluke (Zakon o prestanku primjene i Uredba), u smislu navedenih kriterija Europskog suda, objavljeni u službenim glasilima i da su bez sumnje bili primjereno dostupni apelantu, tako da je mogao biti upućen na okolnosti tih zakona koje se mogu primijeniti na konkretnu situaciju, a predmetni propisi su formulirani s odgovarajućom točnošću i jasnoćom, te je apelant bio u mogućnosti prilagoditi svoje ponašanje prema navedenim propisima. Dakle, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantov dom utemeljeno na zakonu.

43. Ustavni sud, dalje, ukazuje, u svezi sa pitanjem ima li miješanje u pravo na dom legitiman cilj od općeg interesa, da je u svojoj praksi već iskazao stajalište da osporena odluka kojom je apelantima kao privremenim korisnicima naloženo da se isele iz spornog stana predstavlja „legitiman cilj u javnom ili općem interesu“, odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih u smislu članka 8. stavak 2. Europske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 706/11 od 24. travnja 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, točka 38), tj. u konkretnom slučaju radi zaštite prava vlasnika spornog stana, odnosno njegovog prava da predmetni stan dodijeli osobama koje ispunjavaju uvjete za dodjelu takvih stanova.

44. Pri tome Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije narušen princip „proporcionalnosti“ između apelantovog interesa koji se ogleda u njegovom nastojanju da nastavi koristiti predmetni stan i općeg interesa zajednice. Taj opći interes se ogleda u pravu vlasnika stana da raspolaže predmetnim stanom sukladno relevantnim propisima u smislu njegove dodjele osobama koje po važećim propisima imaju pravo na dodjelu stana, odnosno onemogućavanju da takve stanove dobiju osobe koje ne zadovoljavaju uvjete za njihovu dodjelu, u konkretnom slučaju apelant za kojeg je u postupku okončanom osporenom odlukom utvrđeno da je, zapravo, višestruki korisnik (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 69/15 od 18. srpnja 2017. godine, točka 39, dostupnu na Internetstranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

46. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio u čemu se sastoji kršenje ovog njegovog prava, odnosno da se apelantove tvrdnje u ovom dijelu svode na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke prilikom ispitivanja navoda u svezi sa pravom na pravično suđenje. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

Nediskriminacija

47. U pogledu apelantovih navoda da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u odnosu na pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije posebno obrazložio, niti je uz apelaciju ponudio dokaze na temelju kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekoj zabranjenoj osnovi (npr. spol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno podrijetlo itd.) u predmetnom postupku. Obzirom na zaključke Ustavnog suda u svezi sa pravom na imovinu, te imajući u vidu da apelant nije ponudio dokaze koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminiran po nekoj zabranjenoj osnovi, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi o kršenju članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na imovinu. VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su u obrazloženjima osporenih odluka dani jasni i argumentirani razlozi za zaključak da apelantu kao privremenom korisniku ne pripada pravo na obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana, u smislu odredba članka 18c. Zakona o prestanku primjene i članka 15. stavak 1. točka 3. Uredbe obzirom na to da je višestruki korisnik u smislu odredbe članka 11. stavak 4. točka 3. Zakona o prestanku primjene, jer je u posjedu predmetne kuće u kojoj je živio na dan 30. travnja 1991. godine i da nije dokazao da mu je onemogućeno korištenje predmetne kuće, a iz kojih obrazloženja ne proizlazi proizvoljnost u pogledu ocjene dokaza, te u svezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa prilikom donošenja takvog zaključka.

49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije obzirom na to da je miješanje u apelantovo pravo na dom zasnovano na zakonu, te da predstavlja neophodnu mjeru koja je proporcionalna u smislu da opći interes zajednice, odnosno davaoca – vlasnika stana u smislu dodjele stana osobama koje na to imaju pravo preteže nad apelantovim interesom, koji je, kako je utvrđeno, višestruki korisnik.

50. Nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u svezu sa pogrešnom ocjenom dokaza i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na imovinu, jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerojatnoću da je u predmetnom postupku povrijeđeno to apelantovo pravo.

52. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3777/18 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio