Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1717/20 (V. M.)
Odluka donesena 02. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pritvor
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1717/20
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1717/20, rješavajući apelaciju Vinka Miloševića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 2. srpnja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Vinka Miloševića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 033902 20 Ko od 5. svibnja 2020. godine i S1 2 K 033902 20 Ko od 23. travnja 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vinko Milošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Nada Dalipagić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 13. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 033902 20 Ko od 5. svibnja 2020. godine i S1 2 K 033902 20 Ko od 23. travnja 2020. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 20. svibnja 2020. godine, apelantov branitelj je 27. svibnja 2020. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 29. svibnja 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 12. lipnja 2020. godine. Tužiteljstvo BiH nije u ostavljenom roku koji je istekao 16. lipnja 2020. godine dostavilo odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH (sudac za prethodno saslušanje), odlučujući o prijedlogu Tužiteljstva BiH za produljenje pritvora apelantu dostavljenom uz optužnicu broj T20 0 KTO 0018106 19 od 17. Sud BiH u odgovoru na apelaciju ukazao da je pogrešno navedena oznaka Rješenja broj S1 2 K 033902 20 Ko od 5. svibnja 2020. godine jer se radi o rješenju Izvanraspravnog vijeća i da bi oznaka rješenja trebala biti broj „S1 2 K 033902 20 Kv 4 od 5. svibnja 2020. godine“.
travnja 2020. godine, koja je potvrđena 22. travnja 2020. godine, a kojom je apelant optužen da je počinio kazneno djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz članka 195. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu KZBiH), na temelju članka 137. stavak 1. i stavak 2. točka c) Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), donio je Rješenje broj S1 2 K 033902 20 Ko od 23. travnja 2020. godine. Tim rješenjem je apelantu produljen pritvor zbog postojanja razloga propisanih člankom 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH, koji po tom rješenju može trajati do izricanja prvostupanjske presude ili do nove odluke suda, a najdulje dvije godine od potvrđivanja optužnice, odnosno do 22. travnja 2022. godine, s tim da će se kontrola opravdanosti mjere pritvora vršiti po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 033902 19 Krn 2 od 27. listopada 2019. godine tada osumnjičenom apelantu određena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz članka 195. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZBiH i zbog postojanja razloga propisanih člankom 132. stavak 1. točke a) i b) ZKPBiH, koja mjera je produljena rješenjem izvanraspravnog vijeća Suda BiH od 22. studenog 2019. godine za još najdulje dva mjeseca. Potom je Rješenjem izvanraspravnog vijeća Suda BiH broj S1 2 K 033902 19 Kv 3 od 24. siječnja 2020. godine ta mjera bila produljena za još najdulje tri mjeseca, odnosno do 24. travnja 2020. godine ili do nove odluke suda.
7. Sud BiH je naveo da je prijedlog Tužiteljstva BiH, uz potvrđenu optužnicu, dostavljen apelantu i njegovom branitelju, a 23. travnja 2020. godine je održano ročište na kojem se apelantova obrana očitovala o prijedlogu.
8. Dalje, Sud BiH je ispitao postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. U svezi s tim, Sud BiH je ukazao na praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) kojom je utvrđeno da „osnovana sumnja“ podrazumijeva postojanje činjenica, odnosno informacija koje bi objektivnom promatraču bile dovoljne da zaključi da postoji mogućnost da je osoba o kojoj se radi počinila to djelo. Rukovodeći se navedenim standardima, sudac za prethodno saslušanje je nakon potvrđivanja optužnice, u skladu sa člankom 228. stavak 3. ZKPBiH, izvršio ponovni uvid u sve materijalne dokaze dostavljene uz optužnicu, te našao da oni pružaju dovoljno elemenata za zaključak o postojanju osnovane sumnje u mjeri koja je dovoljna za potvrđivanje optužnice u konkretnom slučaju, a samim time i za produljenje pritvora nakon njezinog potvrđivanja, što opću pritvorsku osnovu čini ispunjenom. Analiza dokaza na kojima se temelji ovaj viši stupanj sumnje koju je Sud BiH dao utemeljeno ukazuje da je apelant na način i u vrijeme kako je to opisano u potvrđenoj optužnici počinio kazneno djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz članka 195. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZBiH. Naime, osnovana sumnja da je apelant u razdoblju koje je obuhvaćeno činjeničnim dijelom optužnice počinio radnje za koje se tereti prije svega proizlazi iz izvješća o počinjenom kaznenom djelu i izvršitelju od 25. listopada 2019. godine, čiji navodi su u potpunosti potvrđeni sadržajima zapisnika o pretresanju kuće i pomoćnih objekata u apelantovom vlasništvu, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, kao i iz druge materijalne dokumentacije uz izvješće, iz kojih proizlazi da je apelant s drugim, njemu poznatim osobama postao član organizirane grupe ljudi, koju su organizirale njemu poznate osobe radi neovlaštene nabave, prijevoza, prijenosa i držanja radi prodaje opojne droge Cannabis. Navedeno je da službene zabilješke Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA) broj 16-04/2-91/18 od 24. listopada 2018. godine, broj 16-04/2-94/18 od 29. listopada 2018. godine, broj 16-04/2-1195/19 od 11. listopada 2019. godine, te broj 16-04/2-1250/19 od 23. listopada 2019. godine ukazuju upravo da je navedena opojna droga kupovana na području Republike Crne Gore, zatim transportirana i skladištena u apelantovim nekretninama, da bi dalje bila transportirana dijelom u zemlje Zapadne Europe, a dijelom na teritoriji Bosne i Hercegovine. Dalje je navedeno da je u tom „lancu“ apelant imao aktivnu ulogu jer je kupovina opojne droge vršena njegovim posredstvom, koja se, po postizanju dogovora, dovozila do apelanta radi skladištenja u pomoćnom objektu njegove kuće u mjestu Gabela, općina Čapljina (apelantovo prebivalište), da bi se potom dalje prevozila na prostor Europske unije, ali i u druge dijelove Bosne i Hercegovine. Pored navedenog, iz sadržaja navedenih dokaza nedvosmisleno proizlazi da je u prometovanju opojne droge sudjelovalo više osoba, kako iz Bosne i Hercegovine tako i iz drugih zemalja, koje su dolazile u Gabelu kod apelanta, gdje je i vršena primopredaja opojne droge, da bi potom bila dalje transportirana, a što ukazuje na to da se radilo o organiziranom i planiranom djelovanju. Potvrda ovih saznanja utemeljena je i na rezultatima pretresa stana, drugih prostorija i pokretnih stvari koje apelant koristi, što je i detaljno opisano u navedenom izvješću, a potkrijepljeno materijalnim dokazima. Naime, 23. listopada 2019. godine, postupajući po usmenim naredbama suda, prilikom pretresa pomoćnih objekata u naselju Gabela, općina Čapljina, koje koristi apelant, pripadnici SIPA-e pronašli su veću količinu opojne droge Cannabis sativa (ukupno 19 vreća), posebno upakiranih za daljnje transportiranje, a što je konstatirano u zapisniku o pretresanju stana, drugih prostorija i pokretnih stvari broj 16-04/2-132/19 od 23. listopada 2019. godine, te potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 16-04/2-112/19 od 23. listopada 2019. godine. Da navedene pronađene količine zeljaste materije u opisanoj količini predstavljaju opojnu drogu Cannabis, sa sadržajem psihotropne supstance tetrahidrokanabinol, proizlazi iz nalaza i mišljenja kemijskog vještačenja FMUP od 14. veljače 2020. godine. Pored navedenog, cijenjena je i činjenica da je navedena opojna droga pronađena u pomoćnom objektu obiteljske kuće, gdje apelant živi sa obitelji, a posebno ukoliko se ima u vidu količina pronađene i oduzete opojne droge (upakirane u 19 vreća u činjenično navedenoj količini), realno se da utvrditi postojanje osnovane sumnje o apelantovoj svijesti i o sadržaju tih predmeta. Pored toga, Sud BiH je naveo da iz iskaza imenovane svjedokinje proizlaze saznanja koja su prethodila pretresu od 23. listopada 2019. godine, u kojem ta svjedokinja navodi da je apelant vodio povjerljive razgovore s osobama njoj poznatim kao Milan i Nikola, a koje su u kasnim satima sa kombi vozilom bijele boje i dubrovačkih registracija dolazile do spomenutog objekta – garaže, a da joj je i sam apelant u razgovoru rekao da je stigla nova ,,džoja“ (sleng Cannabis), dok je prema sadržaju dokaza svjedokinja navedene osobe prepoznala tijekom istrage u ovom predmetu. Stoga, navedeni dokazi, iako ne jedini koji potvrđuju osnovanu sumnju, u svezi s drugim dokazima koji potkrepljuju navode optužnice, prema ocjeni Suda BiH, u dovoljnoj mjeri ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, čime je ispunjen opći uvjet za produljenje mjere pritvora.
9. Sud BiH je napomenuo da će osnovana sumnja koja je utvrđena u ovoj fazi postupka biti predmet preispitivanja tijekom glavnog pretresa, a konačnu ocjenu će Sud BiH dati prilikom odlučivanja o meritumu kaznenopravne stvari.
10. Dalje, Sud BiH se bavio pitanjem postojanja posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH, to jest postojanja opasnosti od apelantovog bjekstva. U svezi s tim, Sud BiH je naveo da se ispunjenost ove pritvorske osnove kod apelanta nalazi u činjenici da je državljanin Republike Hrvatske i činjenici da se njegova obiteljska kuća, u čijem pomoćnom objektu je sakrivana i pronađena veća količina opojne droge Cannabis, nalazi u neposrednoj blizini državne granice, a koje činjenice u svezi s drugim okolnostima ukazuje na opasnost od bjekstva. Sud BiH je ocijenio i da bi apelantu, ukoliko bi se našao na slobodi, bila ostavljena mogućnost bjekstva, te bi na takav način postao nedostupan organima gonjenja Bosne i Hercegovine. Ukazano je da prikupljeni dokazi koji se odnose na način izvršenja predmetnog kaznenog djela očito ukazuju da apelant poznaje mogućnosti prelaska međudržavne granice bez bilo kakvih graničnih kontrola, a što bi mu svakako moglo pogodovati za bjekstvo. Stoga se, kako je dalje navedeno, osnovano u prijedlogu Tužiteljstva ističe da apelant, kod kojeg je pronađena veća količina opojne droge za koju se osnovano sumnja da je prethodno dovezena do apelanta iz druge države, sasvim lako može iskoristiti znanje i kontakte drugih počinitelja koji se dovode u svezu s prometom opojne droge i pobjeći iz Bosne i Hercegovine, te time izbjeći vođenje kaznenog postupka pred Sudom BiH. Činjenica koja se ukazuje posebno važnom je i da apelant nije bio dostupan domaćim policijskim organima, te da sa njim nisu bili u mogućnosti uspostaviti kontakt, pri čemu njegov odlazak u Republiku Hrvatsku, a zatim i povratak u Bosnu i Hercegovinu, nije evidentiran u evidencijama Granične policije BiH, a što upravo potvrđuje zaključak Suda BiH da apelant poznaje načine ilegalnog prelaska državne granice, te da bi boravak na slobodi mogao iskoristiti za bjekstvo. U svezi s tim je Sud BiH istaknuo da do drugačijeg uvjerenja nisu mogli dovesti navodi obrane da se apelant nije skrivao, posebno kada ni sam apelant ne spori blizinu granice, kao i to da mu kao ,,lokalcu“ policija nije ranije ni tražila dokumente da bi izašao iz Bosne i Hercegovine. Sud BiH je zaključio da postoji realna opasnost da će se apelant, bez mjere pritvora, dati u bjekstvo koje je već bio ostvario, koje činjenice, dovodeći u svezu s karakterom kaznenog djela za koje je optužen i zaprijećenom kaznom zatvora, pogotovo sada kada je upoznat i svjestan njihove ozbiljnosti, predstavljaju posebne okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, točnije motiva za bjekstvo. Ni sama činjenica da se apelant, tada kao osumnjičeni, dobrovoljno predao policijskim organima Bosne i Hercegovine, koju je obrana istaknula, za Sud BiH nije imala karakter osobitog značaja iz razloga što sve naprijed navedene okolnosti u svojoj ukupnosti tvore jedini logičan zaključak u ovom procesnom momentu, a to je da se radi osiguranja procesnih ciljeva koji se postižu mjerama za osiguranje prisustva prema apelantu jedino mjerom pritvora može osigurati adekvatno i učinkovito provođenje i okončanje ovog kaznenog postupka. Posebno je ukazano na činjenicu da je apelant još od momenta pretresanja njegovih objekata svjesno nastojao izbjeći vođenje kaznenog postupka. Istodobno, Sud BiH je imao u vidu i činjenicu da je u ovom kaznenom postupku optužnica tek potvrđena i da još uvijek nije zakazan glavni pretres. U prilog ovakvom zaključku Sud BiH je dodao i način izvršenja kaznenog djela, koji se, kako se osnovano sumnja, sastojao u organiziranom, prekograničnom, međunarodnom prometu opojne droge, te velikoj količini pronađene opojne droge u pomoćnom objektu njegove obiteljske kuće.
11. Istaknuto je da se apelantu na teret stavlja počinjenje kaznenog djela čiji se modus operandi dovodi u svezu s djelovanjem u više zemalja, a što dodatno ukazuje da on očio ima brojne kontakte u inozemstvu, a koja okolnost je u skladu s praksom Europskog suda i indikativna je prilikom odlučivanja o mjerama osiguranja njegovog prisustva. U tom smislu, Sud BiH je ukazao na stavove Europskog suda (vidi Barfuss protiv Republike Češke (aplikacija broj 35848/97) presuda od 31. ožujka 2000. godine i Muller protiv Francuske (aplikacija broj 21802/93) presuda od 17. ožujka 1997. godine) u kojim je navedeno da je prilikom odlučivanja o određivanju pritvora jedan od faktora koje treba uzeti u razmatranje i činjenica da optuženi ima kontakte u inozemstvu koji bi mu u slučaju da se nađe na slobodi mogli pomoći u skrivanju ili pak bjekstvu, dok u prilog navedenom govori i činjenica da se apelantu stavlja na teret pripadnost organiziranoj grupi koja nesumnjivo ima brojne i za sada neidentificirane pripadnike, kako u Bosni i Hercegovini tako i regiji, a koji bi mu mogli pomoći da napusti područje Bosne i Hercegovine. Sve navedeno, a prije svega okolnosti vezane za apelantova osobna svojstva, iskustveno i logički upućuju na zaključak da bi apelant, ukoliko bi bio pušten na slobodu, mogao pobjeći i na taj način ponovno postati nedostupan organima kaznenog gonjenja ili se sakriti, što bi otežalo daljnje vođenje i okončanje kaznenog postupka u ovom predmetu.
12. Konačno, Sud BiH je u skladu sa člankom 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člankom 123. stavak 2. ZKPBiH, kao i samim prijedlogom obrane, razmatrao i mogućnost primjene blažih mjera osiguranja nesmetanog vođenja kaznenog postupka, te je zaključio da njihova primjena, u ovom procesnom momentu, iz prethodno navedenih razloga nije opravdana. Ocjena je da sve utvrđene okolnosti u njihovoj ukupnosti i sadjejstvu, ukazuju da se u ovom trenutku apelantovo prisustvo i onemogućavanje njegovog skrivanja i bjekstva može postići samo mjerom pritvora, te da niti jedna druga blaža mjera u ovom slučaju i u ovoj fazi postupka ne bi bila svrsishodna.
13. Izvanraspravno vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: vijeće) Rješenjem broj S1 2 K 033902 20 Ko od 5. svibnja 2020. godine odbilo je kao neutemeljenu žalbu apelantovog branitelja.
14. U rješenju je vijeće razmotrilo apelantove žalbene prigovore u odnosu na pitanje postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje i produljenje pritvora. U svezi s tim, vijeće je navelo da, suprotno navodima obrane, nalazi da je u pobijanom rješenju pravilno utvrđeno postojanje osnovane sumnje kao opće materijalnopravne pretpostavke za egzistiranje mjere pritvora. Ukazano je da je potvrđivanjem optužnice Tužiteljstva BiH broj T20 0 KTO 0018106 19 od 17. travnja 2020. godine, nakon razmatranja materijalnih i subjektivnih dokaza koji su sudu dostavljeni uz optužnicu, sudac za prethodno saslušanje detaljno proučio dokaze u skladu sa člankom 228. ZKPBiH, te u konkretnom slučaju utvrdio postojanje osnovane sumnje za izvršenje kaznenog djela neovlaštenog prometa opojnim drogama iz članka 195. stavak 2. u svezi sa stavkom
1. KZBiH. Imajući u vidu činjenicu da u ovom kaznenom predmetu glavni pretres još uvijek nije počeo, vijeće je ukazalo da iz dosadašnjeg stanja spisa proizlazi da se stupanj osnovane sumnje utvrđen od suca za prethodno saslušanje nije promijenio, te je zaključilo da je ispunjen opći element za daljnju primjenu izrečene mjere pritvora.
15. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH, vijeće je ponovilo stavove iz prvostupanjskog rješenja s kojim se i suglasilo uz napomenu da je prvostupanjski sud ispravno cijenio činjenicu da je apelant državljanin Republike Hrvatske i činjenicu da se njegova obiteljska kuća, u čijem je pomoćnom objektu sakrivena opojna droga Cannabis, te na kraju i pronađena veća količina ove opojne droge, nalazi u neposrednoj blizini državne granice, koje činjenice u svezi s drugim okolnostima ukazuju na opasnost od bjekstva. Vijeće je ocijenilo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da kod apelanta egzistiraju razlozi koji prevladaju nad razlozima koje iznosi obrana. Suprotno navodima obrane, i vijeće nalazi da je zaključak prvostupanjskog vijeća o postojanju opasnosti od apelantovog bjekstva utemeljen na dokazima Tužiteljstva uloženim u predmetni spis, te je navedena opasnost u dovoljnoj mjeri obrazložena na način da zadovoljava sve zakonske uvjete i standarde uspostavljene u domaćoj praksi, ali i u praksi Europskog suda. Na kraju, vijeće je ocijenilo i da se prvostupanjsko vijeće dovoljno osvrnulo i na nemogućnost primjene blažih mjera ispravno zaključujući da je, cijeneći članak 5. Europske konvencije i članak 123. stavak 2. ZKPBiH, ipak, u konkretnom postupku, svrha osiguranja apelantovog prisustva moguća jedino mjerom pritvora.
16. Ustavni sud konstatira da je Sud BiH Rješenjem broj S1 2 K 033902 19 Krn od 6. veljače 2020. godine osumnjičenom apelantu na njegov zahtjev postavio Nadu Dalipagić, odvjetnicu iz Mostara, za branitelja po službenoj dužnosti.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost osobe i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Europske konvencije. Apelant navodi da je lišen slobode 25. listopada 2019. godine, nakon što je prethodno u pratnji branitelja dobrovoljno pristupio u službene prostorije SIPA-e te da se od tada nalazi u pritvoru. Apelant najprije pobija da je uopće dokazano da postoji osnovana sumnja kao uvjet bez kojeg pritvor nikada ne može biti određen, čime u biti tvrdi da mu je prekršeno i pravo iz članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije, iako to nije eksplicitno naveo. U tom smislu apelant posebno skreće pozornost na obrazloženje Tužiteljstva BiH u prijedlogu za produljenje pritvora koji se odnosi na osnovanu sumnju gdje je rečeno u jednoj jedinoj rečenici da je od dana donošenja naredbe o sprovođenju istrage Tužiteljstvo poduzelo istražne radnje i mjere, čiji rezultati potvrđuju postojanje osnovane sumnje da je apelant zajedno s drugim pripadnicima grupe učinio predmetno kazneno djelo na način kako je to činjenično opisano u optužnici. U prijedlogu za određivanje pritvora nema ni jedne jedine rečenice koja bi upućivala da zaista postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetno kazneno djelo, a imajući u vidu da Tužiteljstvo BiH ne zna ni imena niti osobe koje dovodi u svezu s apelantom, nego upućuje da se radi o njemu poznatim članovima, o njemu poznatoj visini, o njemu poznatoj lokaciji i o njemu poznatom načinu. Takvo obrazloženje osnovane sumnje je apsolutno neprihvatljivo i ne može biti osnova za određivanje pritvora. Dalje, apelant pobija i postojanje posebne pritvorske osnove te ističe da se Sud BiH proizvoljno pozvao na bojazan od apelantovog bjekstva. Pojašnjava da je činjenica da su ovlašteni službenici SIPA-e pronašli i izuzeli određenu i točno preciziranu količinu opojne droge Cannabis u pomoćnim prostorijama u apelantovom vlasništvu i da apelant tijekom pretresa nije bio prisutan, ali i da je on u to vrijeme „već bio u Republici Hrvatskoj po drugoj osnovi“. Ističe da nije točna činjenica da policijski organi nisu mogli s njime uspostaviti kontakt, već su to učinili posredno preko njegove kćeri, kad je i rekao da će se predati kad završi obvezu po kojoj se prethodno uputio u Republiku Hrvatsku, što je i učinio na način kako je opisano u službenim dokumentima. Dakle, apelant je lišen slobode nakon što je prethodno, kako je i najavio u pratnji branitelja, dobrovoljno pristupio u službene prostorije SIPA-e. Nadalje, to što se njegova obiteljska kuća, koja je napravljena „mnogo godina prije“, nalazi u graničnom pojasu Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske ne može i ne smije biti nikakva opravdavana posebna okolnost. Nadalje, činjenica da je apelant državljanin i Republike Hrvatske ne samo da ne može biti poseban pritvorski razlog nego nevjerojatna i ničim dokazana pretpostavka da će zloupotrijebiti navedeno državljanstvo s ciljem izbjegavanja ili odugovlačenja kaznenog postupka. Nije točna konstatacija suda na str. 9., pasus 3., druga rečenica: „do drugačijeg uvjerenja nisu mogli dovesti navodi obrane da se isti nije skrivao, posebno ni kad sam optuženi ne spori blizinu granice, kao i da mu kao lokalcu policija nije ranije ni tražila dokumente da bi izašao iz BIH“. Uvidom u zvučni zapis s navedenog ročišta vrlo je lako utvrditi da je apelant izjavio da posjeduje propusnicu koju samo pokaže pri prijelazu. Posebno naglašava da pobijana rješenja zanemaruju apelantove navode o graničnoj propusnici koja mu je izdana u skladu s pozitivnim zakonskim propisima i koju je koristio u skladu s pozitivnim zakonskim propisima. Nadalje, prigovara stavu Suda BiH da se u ovom trenutku jedino mjerom pritvora može adekvatno i učinkovito osigurati provođenje i okončanje kaznenog postupka. Apelant prigovara i što je vijeće u obrazloženju svog rješenja ponovilo utvrđenja prvostupanjskog suda. Glavni razlog odbijanja žalbe u obrazloženju rješenja svodi se na to da apelant kao pripadnik organizirane grupe koja ima brojne i za sada neidentificirane pripadnike kako u regiji tako i u BiH pa se opravdano postavlja pitanje da li je podizanjem optužnice prestala istraga protiv apelanta ili se ona i dalje provodi.
b)Odgovor na apelaciju
18. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istaknuo da je, nasuprot apelantovim navodima, postupajuće vijeće u pobijanom rješenju navelo jasne i argumentirane razloge kojim se rukovodilo prilikom donošenja rješenja, te da, u konkretnom, nije došlo do kršenja domaćih i međunarodnih pravnih standarda na koja se apelant poziva.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 132. stavak (1) točka a) Razlozi za pritvor (1) Kada postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega, Članak 137. stavak (1) Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produljiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 033902 20 Kv od 5. svibnja 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija protiv navedenog rješenja je podnesena 13. svibnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, kao i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji, izuzev formalnog navođenja povrede prava na pravično suđenje, nije ukazao na što se konkretno povreda odnosi i u čemu se sastoji, iz kojeg razloga će Ustavni sud ispitati samo apelantove navode o povredi prava na slobodu i sigurnost osobe.
Pravo na slobodu i sigurnost osobe
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe;
26. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:
(…)
c) u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela; (…)
3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kojem će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
27. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima pobijanih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja za produljenje pritvora, ističući da su u suprotnosti sa člankom 5. Europske konvencije, odnosno da su nezakonita i arbitrarna kako u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH.
28. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora temeljiti lišenje slobode čini bitan element zaštite od proizvoljnog lišenja slobode propisanog člankom 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog promatrača da je moguće da je osoba koja je u pitanju počinila kazneno djelo (vidi Europski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. kolovoza 1990. godine, serija A, broj 182, stavak 32., O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. listopada 2001. godine, Izvješća presuda i odluka 2001-X, stavak 34., i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. studenog 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, točka 68.).
29. Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je kazneno djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članku 5. stavak 1. Europske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na temelju domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom članka 5. Europske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
30. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode u skladu sa člankom 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog članka i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštovanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u svezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63.). Prema daljnjem stavu Europskog suda, opravdanost pritvora ovisi i o okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.
31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, na dvije instance, na temelju dokaza koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo uz optužnicu i prijedlog za produljenje pritvora apelantu, utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, o čemu su u pobijanim rješenjima dani detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Također, Ustavni sud primjećuje da je vijeće Suda BiH ispitalo apelantove žalbene navode i potvrdilo odluku suca za prethodni postupak o postojanju osnovane sumnje, ukazujući da iz prikupljenih dokaza (opisanih u činjeničnom dijelu odluke) proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Pri tome Ustavni sud primjećuje da navodi iz apelacije ni na koji način nisu doveli u sumnju dane razloge, te da se obrazloženja redovnih sudova ni u čemu ne doimaju proizvoljnima, nego upravo suprotno, vrlo su konkretna i argumentirana, pa Ustavni sud ne nalazi ništa što bi upućivalo na to da su apelantu garancije koje pruža članak 5. Europske konvencije na bilo koji način povrijeđene. Stoga je u ovoj fazi postupka, prema mišljenju Ustavnog suda, zaključak redovnih sudova da postoji osnovana sumnja kao preduvjet za produljenje pritvora apelantu u skladu sa standardima koje propisuje članak 5. Europske konvencije.
32. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijanih rješenja proizlazi da je apelantu nakon potvrđivanja optužnice Rješenjem broj S1 2 K 033902 20 Ko od 23. travnja 2020. godine produljen pritvor, koji po tom rješenju može trajati do izricanja prvostupanjske presude ili do nove odluke suda, a najdulje dvije godine od dana potvrđivanja optužnice, odnosno do 22. travnja 2022. godine, s tim da će se vršiti kontrola opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Pritvor je produljen zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH, to jest zbog opasnosti od bjekstva. Apelant smatra i da ne postoji stvarna opasnosti da će, ukoliko bude pušten na slobodu, pobjeći.
33. Ustavni sud podsjeća na to da se opasnost od bjekstva mora procjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, obiteljskih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi kazneni postupak (vidi Europski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. veljače 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, točka 106., i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. listopada 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, točka 58.). Prema praksi Europskog suda, opasnost da će se aplikant „sakriti s ciljem izbjegavanja kaznenog gonjenja“ ne može se ocijeniti samo na temelju težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na druge brojne relevantne faktore koji mogu bilo potvrditi postojanje takve opasnosti, bilo pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Također, i Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao kako činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo i imovinu u nekoj susjednoj državi ne može per se biti valjan i opravdan razlog na temelju kojeg sudovi mogu zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega, „niti se zbog te činjenice za svaku osumnjičenu osobu koja posjeduje državljanstvo susjedne države te imovinu u njoj po automatizmu može smatrati da postoji bojazan da će pobjeći od pravde u Bosni i Hercegovini“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. rujna 2010. godine, točka 48., objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 27/11).
34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH rizik od opasnosti od apelantovog bjekstva obrazložio time da iz dokazne dokumentacije, koju je razmotrio, proizlazi da apelant ima državljanstvo Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske; da posjeduje obiteljsku kuću u neposrednoj blizini državne granice u čijem pomoćnom objektu je sakrivana opojna droga Cannabis, te na kraju i pronađena veća količina ove opojne droge; da prikupljeni dokazi koji se odnose na način izvršenja predmetnog kaznenog djela očito ukazuju da apelant poznaje mogućnosti prelaska međudržavne granice bez bilo kakvih graničnih kontrola; da apelant nije bio dostupan domaćim policijskim organima, te da sa njim nisu bili u mogućnosti uspostaviti kontakt, pri čemu njegov odlazak u Republiku Hrvatsku, a zatim i povratak u Bosnu i Hercegovinu, nije evidentiran u evidencijama Granične policije BiH jer apelant poznaje načine ilegalnog prelaska državne granice, te da mu kao ,,lokalcu“ policija nije ranije ni tražila dokumente da bi izašao iz Bosne i Hercegovine. Sud BiH je zaključio da navedene činjenice, dovedene u vezu s karakterom kaznenog djela za koje je apelant optužen i zaprijećenom kaznom zatvora, pogotovo sada kada je upoznat i svjestan njihove ozbiljnosti, predstavljaju posebne okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, točnije motiva za bjekstvo. Posebno je ukazano na činjenicu da je apelant još od momenta pretresanja njegovih objekata svjesno nastojao izbjeći vođenje kaznenog postupka. Istodobno, Sud BiH je imao u vidu i činjenicu da je u ovom kaznenom postupku optužnica tek potvrđena i da još uvijek nije zakazan glavni pretres. U svezi s navedenim, Ustavni sud smatra da u ovoj fazi postupka nije njegov zadatak da preispituje točnost ovih navoda, već je to zadatak suda koji odlučuje o mjeri pritvora jer je taj sud u boljoj poziciji da sagleda ukupnu situaciju i procijeni sve okolnosti. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da je Sud BiH uzeo u obzir niz faktora s obzirom na koje je zaključio da postoji opasnost od bjekstva, o čemu je dao relevantno i dovoljno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim.
35. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u ovoj fazi postupka, u smislu članka 123. stavak 2. ZKPBiH, razmotrio i mogućnost primjene neke od blažih mjera kojima bi se osiguralo apelantovo prisustvo u ovom kaznenom postupku, te da je zaključio da se jedino mjerom pritvora može osigurati nesmetano vođenje kaznenog postupka, što podrazumijeva apelantovo prisustvo jer mjere zabrane nisu dovoljan garant kojima bi se isključila opasnost od bjekstva. Ustavni sud smatra da Sud BiH cijeneći sve navedene okolnosti nije doveo u pitanje poštovanje načela pretpostavke nevinosti, te da je razmotrio i utvrdio postojanje okolnosti koje upućuju na zaključak da se osiguranje apelantovog prisustva i nesmetanog vođenja kaznenog postupka u ovoj fazi postupka ne bi moglo biti osigurano određivanjem blažih mjera.
36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljene apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije.
37. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe na rješenje (doneseno od funkcionalno nadležnog suca za prethodno saslušanje) kojim mu je produljen pritvor, nakon potvrđivanja optužnice, koje je preispitano od izvanraspravnog vijeća Suda BiH, kako u proceduralnim tako i u materijalnim aspektima. Ustavni sud smatra da je apelant nezadovoljan načinom na koji je redovni sud utvrdio da i dalje postoje razlozi za produljenje pritvora apelantu, odnosno da je vijeće u postupku po žalbi potvrdilo prvostupanjsko rješenje. Iako apelant navodi da vijeće nije ispitalo sve njegove navode, Ustavni sud nalazi da je vijeće odgovorilo na sve bitne navode, te su i ti navodi očigledno posljedica apelantovog nezadovoljstva pobijanim odlukama. Stoga, samo činjenica da je apelant nezadovoljan ishodom ovog postupka ne može rezultirati povredom prava iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i st. 3. i 4. kada je Sud BiH, nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta, usvojio prijedlog Tužiteljstva BiH i apelantu produljio pritvor jer je utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio kazneno djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz članka 195. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZBiH i da postoje konkretne okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bjekstva, o čemu je Sud BiH dao konkretne, jasne i dovoljne razloge koji suprotno navodima iz apelacije nisu proizvoljni.
39. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević