Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1759/20 (A. S.)

Odluka donesena 02. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1759/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 2. srpnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1759/20, rješavajući apelaciju Aldijane Stambol, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Aldijana Stambol protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 392023 15 Rsž od 5. ožujka 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aldijana Stambol (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zijad Šušić odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 19. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 392023 15 Rsž od 5. ožujka 2020. godine.

2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda, djelomično je uvažena žalba tuženog (Univerzitetski klinički centar u Sarajevu) i prvostupanjska presuda preinačena tako da je naloženo tuženom da apelantici isplati razliku plaće sa naknadom za minuli staž i pripadajućim uvećanjem od 10% u iznosu od 3.919,70 KM (umjesto iznosa od 13.042,25 KM koji je dosuđen prvostupanjskom presudom), te da isplati razliku obaveznih doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, dok je u preostalom dijelu žalba tuženog odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da su apelantica i tuženi 2012. godine, zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kojim je regulirano da će apelantica obavljati poslove višeg radiološkog tehničara u organizacijskoj jedinici Klinike za radiologiju, te da će joj tuženi isplaćivati mjesečnu plaću koja se određuje množenjem najniže satnice i koeficijenta složenosti 2,60 uvećana za 10% otvoreni izvori ionizirajućeg zračenja. Dalje je naveo da je apelantica u tijeku rada kod tuženog završila studij za stjecanje visoke stručne spreme 2011. godine, te je nakon završenog pripravničkog staža i polaganja stručnog ispita 2013. godine stekla stručnu osposobljenost za samostalan rad na poslovima diplomiranog inženjera medicinske radiologije. Kantonalni sud je ukazao da je člankom 29. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji F BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), regulirano da osnovna plaća zaposlenika predstavlja umnožak neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti u koji je razvrstano zvanje i poslovi zaposlenika, dok su člankom 33. Kolektivnog ugovora pojedini poslovi, odnosno zanimanja razvrstani u 10 grupa s određenim koeficijentom složenosti, pa je između ostalih za zanimanje VII/2 grupe, odnosno poslove za koje je potrebna viša školska sprema zdravstvenog smjera predviđen koeficijent 2,60, a za zanimanje VIII/2, odnosno poslovi za koje je predviđena visoka stručna sprema zdravstvenog smjera predviđen koeficijent 3,20. Dakle, Kantonalni sud je istakao da iz članka 33. Kolektivnog ugovora, proizilazi da se grupe složenosti poslova određuju ne samo prema zanimanju, već i prema poslovima koje obavljaju zaposlenici. Kantonalni sud je istakao da je apelantica prema zaključenom ugovoru o radu kod tuženog obavljala poslove višeg radiološkog tehničara, ali izvedenim dokazima nije dokazala tvrdnje da je za ove poslove predviđena visoka školska sprema, odnosno da je tuženi internim aktima detaljnije razradio grupe složenosti poslova, te odredio školsku spremu potrebnu za obavljanje tih poslova. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je apelantica u utuženom periodu obavljala poslove za koje je predviđena visoka školska sprema, odnosno inženjera radiologije, jer navedeni zaključak nema uporišta u izvedenim dokazima, pa nema osnova za primjenu koeficijenta 3,20 iz VIII/2 grupe složenosti poslova koja je regulirana člankom 33. Granskog kolektivnog ugovora.

Apelacioni navodi

4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je drugostupanjski sud nije dao razloge za svoje odlučenje, među ostalim i zbog čega je smatrao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S obzirom na to, apelantica je navela da je odluku nemoguće ispitati. Također, navela je da je u skladu s pravom na pravično suđenje sud dužan cijeniti sve relevantne argumente obiju strana, međutim, prema mišljenju apelantice drugostupanjski sud nije cijenio navode apelantice isticane u tijeku postupka, niti je cijenio sve materijalne propise.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Europski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U odnosu na apelantičine navode da Kantonalni sud nije cijenio navode apelantice, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obvezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve navode stranaka, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1759/20 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio