Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7328/18 (B. J.)
Odluka donesena 02. 07. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Konkurs
- Radni spor
- Pravo na rad
- Radni odnos
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 37
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Uredba o izmjeni uredbe o poslovima osnovne djelatnosti iz nadležnosti organa državne službe koje obavljaju državni službenici, uslovima za vršenje tih poslova i ostvarivanju određenih prava iz radnog odnosa
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o poslovima osnovne djelatnosti iz nadležnosti organa državne službe koje obavljaju državni službenici, uvjetima za vršenje tih poslova i ostvarivanju određenih prava iz radnog odnosa
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Uredba o poslovima osnovne djelatnosti iz nadležnosti organa državne službe koje obavljaju državni službenici, uvjetima za vršenje tih poslova i ostvarivanju određenih prava iz radnog odnosa
- Zakon o izmjeni Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-7328/18
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7328/18, rješavajući apelaciju Branke Japalak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Branke Japalak.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je vođen pred Kantonalnim sudom u Sarajevu broj 65 0 Rs 260926 14 Rsž.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Branki Japalak u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, apelantici isplati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerema s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Branke Japalak podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 260926 14 Rsž od 27. septembra 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava na rad iz člana 6.
Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u vezi sa pravom na pravično suđenje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Branka Japalak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 11. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 260926 14 Rsž od 27. septembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Odbora državne službe za žalbe Federacije BiH (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Agencije za državnu službu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: drugotužena) i Općine Novi Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: trećetužena) zatraženo je 10. i 11. februara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, prvotuženi i drugotužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 19. do 27. februara 2020. godine. Trećetužena nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 260926 12 Rs od 28. marta 2014. godine poništeno je Rješenje prvotuženog broj 01-34-224/12 od 16. aprila 2012. godine. Prvostepenom presudom poništeno je kao nezakonito Rješenje trećetužene broj 02- 34-2788/12 od 21. februara 2012. godine o postavljenju E. Č. na mjesto državnog službenika - stručni saradnik administrator sistema kvaliteta i naloženo je trećetuženoj da u roku od 15 dana u ponovljenom zakonitom konkursnom postupku donese odluku o postavljenju državnog službenika - stručnog saradnika administratora sistema kvaliteta sa liste uspješnih kandidata. Dalje, prvostepenom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se naloži trećetuženoj da u roku od 15 dana od dana donošenja presude omogući apelantici da ostvari svoje pravo na jednak tretman, dok je odbačen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se poništi kao nezakonito mišljenje drugotužene broj 06-34-8-694-11/11 od 13. februara 2012. godine. Prvostepenom presudom obavezani su prvotuženi i trećetužena da apelantici nadoknade troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je drugotužena, na zahtjev trećetužene, raspisala konkurs za popunu radnog mjesta državnog službenika kod trećetužene za poziciju stručni saradnik administrator sistema kvaliteta (u daljnjem tekstu: radno mjesto) koji je objavljen u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 84/11 od 14. decembra 2011. godine. Dalje je naveo da se apelantica prijavila na raspisani konkurs i da je pristupila polaganju stručnog ispita. Također je naveo da je Komisija za izbor državnih službenika drugotužene utvrdila listu uspješnih kandidata. Zatim je ukazao da je rješenjem v.d. načelnika trećetužene od 21. februara 2012. godine na radno mjesto postavljena E. Č., a da je obavještenjem od 2. marta 2012. godine drugotužena obavijestila apelanticu koji kandidat je postavljen na radno mjesto. Također je naveo da je rješenjem prvotuženog od 16. aprila 2012. godine odbijena kao neosnovana apelanticina žalba koju je podnijela protiv navedenog obavještenja drugotužene.
7. Općinski sud je ukazao da su u zahtjevu za raspisivanje javnog konkursa, kojeg je trećetužena dostavila drugotuženoj, navedeni posebni uvjeti za radno mjesto, i to: VSS/VII, Fakultet političkih nauka, jedna godina radnog staža u struci, položen ispit općeg znanja i poznavanje rada na računaru. Također je ukazao da su isti uvjeti navedeni u Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji jedinstvenog općinskog organa uprave i posebnih općinskih službi koji je trećetužena dostavila uz zahtjev za raspisivanje javnog konkursa. Nadalje je naveo da je na osnovu uvjerenja trećetužene od 5. septembra 2011. godine utvrđeno da je kandidatkinja E. Č. ostvarila radno iskustvo po ugovoru o volonterskom radu u periodu od 1. septembra 2010. godine do 31. augusta 2011. godine i da se stručno osposobljavala za samostalan rad kod trećetužene. Također je naveo da E. Č. ima položen stručni ispit za visoku školsku spremu, što proizlazi iz uvjerenja Ministarstva pravde BiH od 3. novembra 2011. godine. Nadalje, Općinski sud je naveo da E. Č. nije dostavila potvrdu o radnom stažu shodno uvjetima konkursa, te da ne ispunjava taj uvjet iz konkursa. Općinski sud je istakao da su radni staž i radno iskustvo, prema važećim zakonskim propisima, različite kategorije, te je naveo da je radni staž rad koji je upisan u radnu knjižicu i za koji se uplaćuju doprinosi nadležnim organima. Također je naveo da se volonterski rad ne upisuje u radnu knjižicu, da se za njega izdaje odgovarajuća potvrda ili uvjerenje, ali da se period volonterskog rada računa u pripravnički staž i radno iskustvo kao uvjet za rad na određenim radnim mjestima ili za polaganje stručnog ispita. Općinski sud je naveo da E. Č. nije dostavila potvrdu o radnom stažu, te da je, iako nije ispunjavala uvjet konkursa u pogledu radnog staža, njenu prijavu uzela u razmatranje drugotužena, koja je dala mišljenje trećetuženoj da izabere E. Č. sa liste uspješnih kandidata. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je osnovan dio apelanticinog tužbenog zahtjeva u kojem je tražila da se ponište rješenja prvotuženog i trećetužene.
8. Osim toga, Općinski sud je naveo da je apelantica tražila da se poništi mišljenje drugotužene. S tim u vezi je naveo da konačne odluke o radnopravnom statusu podliježu preispitivanju suda, a da mišljenje nije konačna odluka, slijedom čega je odbačen tužbeni zahtjev u ovom dijelu. Nadalje je naveo da, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se naloži trećetuženoj da joj omogući da ostvari svoje zakonsko pravo na jednak tretman, apelantica nije dokazala tokom postupka da u konkursnom postupku nije imala jednak tretman sa ostalim prijavljenim kandidatima. Općinski sud je naveo da se apelantica javila blagovremeno na konkurs, da se našla na listi kandidata koji ispunjavaju uvjete konkursa, da je polagala test i da je bila druga na listi uspješnih kandidata. Prema tome, Općinski sud je ukazao da je, u skladu sa navedenim, odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u ovom dijelu, shodno odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku kojima je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev.
9. Trećetužena je protiv prvostepene presude podnijela žalbu.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 260926 14 Rsž od 27. septembra 2018. godine uvažena je žalba trećetužene, prvostepena presuda je preinačena u usvajajućem dijelu, te je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je trećetužena ukazala u žalbi da prvostepeni sud nije ocijenio odredbe Zakona o radu, kao ni odredbe Zakona o državnoj službi Federacije BiH kojima je predviđeno da pripravništvo traje godinu dana nakon čega pripravnik stječe pravo prijave na javni konkurs u skladu sa članom 29. tog zakona, tako da se volonterski rad priznaje u svim postupcima prilikom prijema državnog službenika na poziciju stručnog saradnika. Dalje je naveo da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da E. Č. nije ispunjavala uvjete iz konkursa, zato što nije dostavila potvrdu o radnom stažu, iako je dostavila dokaz o radnom iskustvu, pa se ne može smatrati da nisu bili ispunjeni uvjeti za izbor kandidata. Kantonalni sud je naveo da je ocijenio da je za izbor kandidata bitan uvjet radno iskustvo, a ne radni staž. Nadalje je naveo da je prvostepeni sud pravilno ukazao da se radni staž upisuje u radnu knjižicu i da se uplaćuju doprinosi nadležnim organima, a da se radno iskustvo ne upisuje u radnu knjižicu, ali da se period volonterskog rada računa u pripravnički staž, jer je u pitanju rad bez zasnivanja radnog odnosa – volonterski rad. Zatim je ukazao da prvostepeni sud nije ocijenio da je Zakonom o radu predviđeno da se trajanje volonterskog rada računa u pripravnički staž i radno iskustvo kao uvjet za rad na određenim radnim mjestima ili za polaganje stručnog ispita, tako da je E. Č. imala ostvaren pripravnički staž u trajanju od jedne godine po osnovu ugovora o volonterskom radu od 30. augusta 2010. godine i da je ispunjavala uvjet iz konkursa koji se odnosi na jednu godinu radnog staža. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelantica je navela da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
13. Apelantica je navela da je raspisanim konkursom kao uvjet tražena jedna godina radnog staža u struci, a da je na radno mjesto primljena E. Č., koja nije imala radni staž, već je volontirala godinu dana kod trećetužene. Također je navela da raspisanim konkursom nije tražen ni pripravnički staž, niti volonterski rad, odnosno radno iskustvo. Dalje je ukazala da je navedeno pravilno uočio prvostepeni sud, dok je drugostepeni sud pogrešno interpretirao i primijenio odredbe Zakona o radu kada je zaključio da se pripravnički staž i radno iskustvo izjednačavaju sa radnim stažom. Nadalje je navela da je drugostepeni sud retroaktivno primijenio Zakon o volontiranju. Apelantica smatra da tuženi nisu vodili računa o nacionalnoj zastupljenosti državnih službenika. Dalje, smatra da je, prema Zakonu o radu, diskriminirana jer je stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na E. Č., kao i zbog toga što je trećetužena zatražila mišljenje o postavljenju državnog službenika, a što nije propisano nijednim zakonom, a drugotužena je poslala mišljenje u kojem nije obrazloženo zašto E. Č. treba da bude postavljena na radno mjesto, a ne apelantica.
14. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, apelantica je navela da je drugostepeni sud o njenom građanskom pravu odlučivao sedam godina, što je daleko od razumnog roka za ovu vrstu spora.
b)Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo da je pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava donio zakonitu odluku, te da ostaje kod razloga datih u obrazloženju odluke. Također je naveo da je predmetni spis primljen na postupanje po žalbi 26. juna 2014. godine, te da je predmet bio obuhvaćen Planom rješavanja starih predmeta.
16. Prvotuženi je naveo da je Kantonalni sud pravilno primijenio član 28. stav 3. Zakona o radu, kojim se volonterski rad tretira kao pripravnički staž, pa samim tim i kao radni staž. Također je naveo da apelantica tokom postupka nije isticala da je diskriminirana po bilo kojem osnovu, niti je ukazivala da se u konkursnoj proceduri nije vodilo računa o nacionalnoj zastupljenosti državnih službenika, te da nije argumentirala kojim radnjama tuženih i po kom osnovu je stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge kandidate. Prvotuženi je ukazao da podržava stav koji je Kantonalni sud zauzeo u svojoj odluci.
17. Drugotužena je navela da se u konkursnim procedurama koje na zahtjev organa državne službe objavljuje i provodi drugotužena primjenjuju odredbe člana 47. Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH, kojim je propisano da se na državnog službenika primjenjuje Zakon o radu, ostali zakoni i kolektivni ugovori kojima se uređuju prava i obaveze iz radnih odnosa, osim ako ovim zakonom nije drugačije utvrđeno. Dalje je navela da je članom 27. Uredbe o poslovima osnovne djelatnosti iz nadležnosti organa državne službe koje obavljaju državni službenici, uvjetima za vršenje tih poslova i ostvarivanju određenih prava iz radnog odnosa kao uvjet za obavljanje poslova radnog mjesta - stručni saradnik propisan uvjet od godinu dana radnog staža, dok je članom 28. propisano da se za radni staž iz člana 27. računa radni staž koji je državni službenik ostvario na poslovima svoje struke nakon završene visoke stručne spreme s tim da se u radni staž računa i pripravnički staž iz člana 37. Zakona o državnoj službi. Također je navela da apelantica nije diskriminirana, te da joj je, kao i svim drugim kandidatima, omogućeno ravnopravno učešće u konkursnoj proceduri, što potvrđuje i činjenica da je nakon stručnog ispita bila uvrštena na listu uspješnih kandidata.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Volonterski rad Član 28. st. 1, 2. i 3.
Ako je stručni ispit ili radno iskustvo utvrđeno Zakonom ili Pravilnikom o radu, uslov za obavljanje poslova određenog zanimanja, poslodavac može lice koje završi školovanje za takvo zanimanje primiti na stručno osposobljavanje za samostalan rad, bez zasnivanja radnog odnosa (volonterski rad).
Volonterski rad može trajati onoliko vremena koliko je propisano trajanje osposobljavanja prema Zakonu, za određeno zanimanje.
Trajanje volonterskog rada iz stava 3. ovog člana računa se u pripravnički staž i radno iskustvo kao uslov za rad na određenim radnim mjestima ili za polaganje stručnog ispita.
19. Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06, 77/06 - OUS, 45/10 - ZO, 4/12, 99/15 i 9/17 - OUS) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 37. stav 3.
Pripravništvo traje godinu dana nakon čega pripravnik stiče pravo prijave na javni konkurs, u skladu sa članom 29. ovog zakona.
20. Uredba o poslovima osnovne djelatnosti iz nadležnosti organa državne službe koje obavljaju državni službenici, uvjetima za vršenje tih poslova i ostvarivanju određenih prava iz radnog odnosa ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/04, 3/06, 19/12, 8/14 i 23/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 28.
Kao radni staž predviđen u odredbi člana 27. ove uredbe, računa se radni staž koji je državni službenik ostvario na poslovima svoje struke nakon završene visoke stručne spreme, s tim što se u radni staž računa i pripravnički staž iz člana
37. Zakona o državnoj službi.
21. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku, sačinjen u Ustavnom sudu, koje glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 260926 18 Rsž od 27. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 27. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 11. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, zatim, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosi na apelanticin zahtjev da se ponište rješenja koja su donesena u toku provođenja javnog konkursa o prijemu u radni odnos, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na osporenu odluku
30. Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, smatra da je Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Ustavni sud nalazi da je Općinski sud djelimično usvojio apelanticin tužbeni zahtjev, te da je poništio rješenja koja su donesena tokom raspisanog javnog konkursa za prijem državnog službenika u radni odnos na kojem je kao kandidatkinja učestvovala i apelantica. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da zaključak za djelimičnu osnovanost tužbenog zahtjeva prvostepeni sud nalazi u uvjetima raspisanog konkursa, odnosno utvrđenju da kandidat koji je postavljen na radno mjesto nema jednu godinu radnog staža. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu i odbio apelanticin tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je Kantonalni sud zaključio da se, u skladu sa odredbama Zakona o radu, trajanje volonterskog rada računa u pripravnički staž i radno iskustvo kao uvjet za rad na određenim radnim mjestima ili za polaganje stručnog ispita, pa s obzirom na to da je postavljeni kandidat imao pripravnički staž u trajanju od jedne godine na osnovu volonterskog rada, ispunjen je uvjet iz konkursa koji se odnosi na jednu godinu radnog staža.
32. Imajući u vidu relevantne propise, te da iz obrazloženja odluka redovnih sudova slijedi da je postavljeni kandidatkinja ostvarila radno iskustvo u trajanju od godinu dana, a da je u vezi s tim Kantonalni sud, tumačeći odredbe Zakona o radu, zaključio da postavljeni kandidat ispunjava uvjete propisane javnim konkursom, Ustavni sud ne nalazi da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise, odnosno da ih je primijenio na apelanticinu štetu.
33. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku.
U odnosu na dužinu žalbenog postupka pred Kantonalnim sudom Relevantna načela
34. U vezi sa apelanticinim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
35. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelantica u konkretnom predmetu osporava isključivo dužinu trajanja postupka pred Kantonalnim sudom, pa će Ustavni sud kao dužinu trajanja postupka razmatrati period od 26. juna 2014. godine do 27. septembra 2018. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine osporenog postupka jesu četiri godine i tri mjeseca, a ne sedam godina, kako je navela apelantica. Analiza razumnosti trajanja postupka
36. Ustavni sud zapaža da je apelantica pokrenula postupak radi poništenja rješenja koja su donesena tokom javnog konkursa u kojem je učestvovala kao kandidatkinja, pa se može zaključiti da je predmetni postupak od značaja za apelanticu. Dalje, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u žalbenom postupku nije preduzimao nikakve procesne radnje, dok je kao opravdanje za dužinu trajanja postupka naveo da je predmet bio obuhvaćen Planom rješavanja starih predmeta. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije u spisu ne proizlazi da je apelantica doprinijela dužini trajanja žalbenog postupka. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni spis dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi 26. juna 2014. godine, a da je konačna odluka donesena 27. septembra 2018. godine. Shodno tome, Ustavni sud smatra da period od četiri godine i tri mjeseca, koliko je bilo potrebno Kantonalnom sudu da okonča žalbeni postupak, predstavlja nerazumno dug period pasivnosti u radu Kantonalnog suda, što je suprotno standardima prava na pravično suđenje.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da dužina trajanja žalbenog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za što odgovornost snosi Kantonalni sud, koji je u analiziranom periodu imao neopravdano dug period pasivnosti od četiri godine i tri mjeseca, tako da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
38. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
39. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantici u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
40. Navedeni iznos apelantici je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
41. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
42. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
43. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
44. U suštini, iz apelacije proizlazi da apelantica smatra da joj je prekršeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.
45. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantica tvrdi da je diskriminirana jer je stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na postavljenog kandidata, te zbog mišljenja koje je drugotužena dala u toku javnog konkursa. Međutim, kako apelantica nije ponudila bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je na bilo koji način diskriminirana, odnosno da je drugačije tretirana u odnosu na druga lica koja se nalaze u istoj i sličnoj situaciji, te pošto tako nešto ne proizlazi ni iz činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
46. Apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. S obzirom na to da se ti navodi u ovom dijelu svode na tvrdnje koje su već ispitane u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da nisu osnovane, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, također, neosnovani. VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao četiri godine i tri mjeseca, što predstavlja neopravdano dug period pasivnosti.
48. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte, jer ne nalazi da je Kantonalni sud tumačenjem odredaba Zakona o radu proizvoljno primijenio materijalno pravo.
49. Također, nema ni kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kada apelantica, osim paušalnih tvrdnji, nije ponudila relevantnu argumentaciju kojom bi navode o diskriminaciji učinila vjerovatnim.
50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
51. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević