Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3818/18 (E. Č.)
Odluka donesena 02. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- In dubio pro reo
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-3818/18
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3818/18, rješavajući apelaciju Ejuba Čamdžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) i člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ejuba Čamdžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 008038 15 Kž 6 od 19. aprila 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 008038 14 K 2 od 19.
decembra 2014. godine.
Na osnovu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 3818/18 od 28. januara 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ejub Čamdžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupa Mirna Delalić, advokat iz Tuzle, podnio je 13. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 008038 15 Kž 6 od 19. aprila 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 008038 14 K 2 od 19. decembra 2014. godine.
2. Podneskom od 7. januara 2020. godine apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Općinskom sudu u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kazneno-popravnom zavodu u Tuzli (u daljnjem tekstu: KPZ) bilo naloženo da se ne upućuje na izdržavanje kazne zatvora po pravosnažnoj presudi do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3818/18 od 28. januara 2020. godine usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere i naložio Općinskom sudu da ne preduzima radnje radi izvršenja kazne zatvora apelantu koja je izrečena Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 008038 14 K 2 od 19. decembra 2014. godine i potvrđena Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 008038 15 Kž 6 od 19. aprila 2018. godine.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), te Općinskog suda zatraženo je 10. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Učesnici u postupku dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 16. do 24. januara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 008038 14 K 2 od 19. decembra 2014. godine, koja je donesena u ponovnom postupku i potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 008038 15 Kž 6 od 19. aprila 2018. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. i u vezi sa članom 28. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Za krivično djelo nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZFBiH u stjecaju s krivičnim djelom iz člana 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Tuzlanskog kantona apelant je prethodno u istom postupku osuđen Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 008038 12 Kž od 3. aprila 2014. godine. Za izvršenje navedenih krivičnih djela mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca pa je u ponovnom postupku apelant za ova djela i krivično djelo ubistva u pokušaju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo sadržaj iz optužnice od 13. decembra 2011. godine kojom su apelantu stavljene na teret radnje izvršenja tri krivična djela za koja je presudom istog suda od 18. aprila 2012. godine osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i deset mjeseci. Dalje je navedeno da je presudom Vrhovnog suda u odnosu na krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH žalba uvažena, prvostepena presuda u tom dijelu ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, dok je u pogledu krivičnih djela nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija u stjecaju s krivičnim djelom iz člana 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Tuzlanskog kantona prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni tako što su za ta krivična djela uzete kao utvrđene kazne zatvora u trajanju od po tri mjeseca i apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca.
9. U ponovnom postupku Kantonalni sud je u odnosu na krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH na osnovu člana 331.a) stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) postupio po ranije potvrđenoj optužnici kao osnovu za suđenje. Postupajući po uputama Vrhovnog suda, određeno je psihijatrijsko vještačenje tima vještaka koji su ispitani na glavnom pretresu 1. decembra 2014. godine, zatim je kao svjedok optužbe i odbrane dodatno i unakrsno ispitan oštećeni A. H. i četiri svjedoka odbrane, a u dokaze su uvršteni i njihovi iskazi s glavnog pretresa iz marta 2012. godine. Budući da je apelant u ponovnom postupku ostao pri svom iskazu s pretresa iz 2012. godine na kojem je direktno i unakrsno ispitan, sud je shodno saglasnom prijedlogu stranaka i branilaca odlučio da se apelant ne ispituje ponovo. U nastavku obrazloženja su navedena imena svjedoka koji su saslušani tokom pretresa 2012. godine, zatim imena svjedoka koji su saslušani na ponovnom pretresu, te sadržaj materijalnih dokaza optužbe i odbrane izvedenih tokom pretresa. Svi izvedeni dokazi koji su pobrojani na str. od 4. do 7. obrazloženja presude su ocijenjeni u smislu člana 296. stav 2. ZKP-a pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, nakon čega je izveden zaključak da je apelant počinio krivično djelo ubistva u pokušaju na način kako je opisano u izreci presude. U tom kontekstu su, prije svega, navedene nesporne činjenice iz kojih proizlazi da je apelant u inkriminirano vrijeme oštećenom nanio tešku i po život opasnu ozljedu. Zatim su na str. 8. i 9. opisane okolnosti koje su prethodile kritičnom događaju i koje proizlaze iz iskaza saslušanih svjedoka, čiji je sadržaj opširno naveden na str. od 10. do 18. obrazloženja presude, pri čemu su pojedini svjedoci odbrane i optužbe i unakrsno ispitani. Kantonalni sud je naveo da za utvrđeno činjenično stanje nije od značaja reprodukcija videosnimka za inkriminirani period od 21. novembra 2011. godine jer su snimci vanjske videokamere nejasni, zbog čega je određeno vještačenje sadržaja DVD optičkog medija, odnosno pregled i ispitivanje sadržaja dostavljenih videodatoteka. Međutim, vještak je iznio mišljenje da snimljeni materijal nema obilježja forenzičkog kvaliteta koji bi osigurao identifikaciju aktera radnje ili objekata i da je snimak upotrebljiv samo za detekciju pokreta ili radnji u svrhu prepoznavanja poznatog lica.
10. U nastavku su navedeni sadržaj i zaključci vještaka psihologa i neuropsihijatra sačinjeni 2012. godine na okolnost apelantove sposobnosti da shvati značaj svog djela i upravlja svojim postupcima, a u ponovnom postupku je određeno novo vještačenje koje je povjereno drugim vještacima i izvršena usporedba s ranije sačinjenim, nakon čega je proistekao zaključak da su prethodni i ponovno sačinjeni nalazi i zaključci vještaka saglasni. U tom pravcu je istaknuto da iz provedenih vještačenja proizlazi da je apelant u inkriminirano vrijeme bio bitno smanjeno sposoban da upravlja svojim postupcima. Na stranici 22. obrazloženja presude navedene su dokazane činjenice iz kojih prema ocjeni suda proizlazi da je apelant počinio krivično djelo, ali i okolnosti zbog kojih se apelant ne može pozivati na nužnu odbranu. U vezi s tim je napomenuto da iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelant htio sukob i obračun, a nužna odbrana je dozvoljena samo od onog napada koji je protivpravan. S obzirom na to da je apelant prihvatio obračun i pripremio oružje, a bio svjestan da drugog može usmrtiti ispaljujući hitac iz pištolja prema oštećenom, Kantonalni sud je zaključio da je apelant postupao s direktnim umišljajem. Imajući u vidu da je pravosnažnom presudom za preostala dva krivična djela apelantu već utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, Kantonalni sud je na osnovu člana 54. stav 2. tačka b) KZFBiH apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca. Prilikom utvrđivanja i odmjeravanja jedinstvene kazne, cijenjene su sve okolnosti koje utječu na to da kazna bude manja ili veća. Pri tome je sud imao u vidu olakšavajuće okolnosti kod apelanta i to da je njegova uračunljivost u vrijeme izvršenja djela bila bitno smanjena (naročito olakšavajuća okolnost), da je porodičan, da je poodmakle životne dobi, da je narušenog zdravlja i da je krivično djelo ubistva ostalo u pokušaju. Kao otežavajuću okolnost sud je cijenio činjenicu da je oštećeni zadobio teške i po život opasne ozljede zbog čega je zaključeno da je utvrđena kazna za navedeno krivično djelo u trajanju od tri godine srazmjerna težini djela i stepenu apelantove krivice.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 03 0 K 008038 15 Kž 6 od 19. aprila 2018. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta i Tužilaštva, te je potvrđena presuda Kantonalnog suda od 19. decembra 2014. godine. U obrazloženju su, prije svega, istaknuti žalbeni navodi kojima je ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odluku o krivičnopravnoj sankciji i troškovima postupka. Vrhovni sud je u smislu člana 321. ZKP-a pobijanu presudu ispitao u granicama žalbenih navoda, a zatim po službenoj dužnosti, te zaključio da je žalba neosnovana.
12. U vezi s neosnovanošću žalbenog prigovora o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka tvrdnjom da je prvostepeni sud prekoračio optužbu time što je iz činjeničnog opisa izostavio navod „bez ikakvog povoda“, Vrhovni sud je istakao sljedeće: da prvostepeni sud izostavljanjem tog navoda nije učinio bitnu povredu postupka, niti je prekoračio optužbu jer se izostavljanjem nedokazanih navoda iz činjeničnog opisa optužbe ne radi o prekoračenju optužbe niti se može dovesti u vezu s apelantovim djelovanjem u nužnoj odbrani ili njenom prekoračenju koju odbrana gradi na pretpostavkama. U konkretnom slučaju je Vrhovni sud zaključio da nije doveden u pitanje objektivni identitet optužbe i presude zato što je za počinjenje takve povrede potrebno da se radi o izostavljanju pravno relevantnih činjenica koje obuhvataju subjektivna ili objektivna obilježja krivičnog djela kao konstitutivna, kvalificirana ili privilegirana, koja su od značaja za apelantovu odbranu. U konkretnom slučaju, kako je zaključeno, ne radi se o nedopuštenom izostavljanju spomenutih navoda iz opisa krivičnog djela u pobijanoj presudi u odnosu na činjenični opis djela iz optužnice, zbog čega su prigovori iz žalbe ocijenjeni neosnovanim. Osim toga, u okviru bitne povrede postupka je ukazano na povredu prava na odbranu zbog odbijanja prijedloga za rekonstrukciju događaja na licu mjesta, smatrajući da je to ključno za apelanta u pogledu postupanja u nužnoj odbrani. U tom pravcu je zauzet stav da su žalbeni prigovori neosnovani i da apelantovo pravo na odbranu nije povrijeđeno time što je prvostepeni sud odbio taj prijedlog. U vezi s tim je Vrhovni sud podsjetio na sadržaj odredbe člana 15. stav 1. ZKP-a kojim je propisana obaveza suda da stranke tretira na jednak način i da svakoj strani pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu. To dalje znači, kako je obrazloženo, da ta prava nisu apsolutna i neograničena, a sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju u ocjeni da li bi izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno ili ne. Takvo ovlaštenje proizlazi iz odredbe člana 278. stav 2. ZKP-a. S obzirom na to da je Kantonalni sud imao u vidu brojne izvedene dokaze, pri čemu i dužnost da se stara ne samo o svestranom razmatranju predmeta već i da otkloni sve ono što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari, onda neprihvatanje prijedloga za rekonstrukciju događaja kao nepotrebnog ne predstavlja povredu prava na odbranu, a time ni bitnu povredu postupka.
13. Žalbom je također ukazano na povredu principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo tvrdnjom da je prvostepeni sud propustio pravilno cijeniti činjenice i okolnosti koje proizlaze iz izvedenih dokaza na osnovu kojih je apelant postupao u nužnoj odbrani. Vrhovni sud je ocijenio da je i taj prigovor neosnovan jer je u žalbi ostalo nejasno u čemu se ogleda povreda principa presumpcije nevinosti, a pogrešno je ukazano i na povredu principa in dubio pro reo . Žalba, prema ocjeni Vrhovnog suda, polazi od pretpostavki i činjeničnog stanja proisteklog vlastitim tumačenjem od onog koji je utvrdio prvostepeni sud, baveći se uopćeno pravom na odbranu i naprijed navedenim principima.
14. U pogledu žalbenih tvrdnji kojima je ukazano na nedostatak razloga o odlučnim činjenicama i u vezi s tim bitnoj povredi postupka, Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi naveo zašto nije prihvatio da je apelant kritične prilike postupao u nužnoj odbrani, navodeći razloge o odlučnim činjenicama, pa je žalba u tom dijelu ocijenjena neosnovanom. U žalbi je nadalje osporen kredibilitet iskaza oštećenog saslušanog u svojstvu svjedoka tvrdnjom da se iskaz nije mogao prihvatiti vjerodostojnim s obzirom na njegovu ličnost koju karakterizira kriminalno ponašanje. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da od tih okolnosti ne zavisi postojanje predmetnog krivičnog djela, niti se njima može dovesti u pitanje utvrđeno činjenično stanje jer se obilježje krivičnog djela utvrđuje na osnovu činjeničnog stanja u vrijeme izvršenja djela. a ne na osnovu irelevantnih okolnosti koje su mu prethodile. Suprotno navodima iz žalbe, Vrhovni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve izvedene dokaze, iznio njihov kratki sadržaj, te izveo pravilan zaključak da je apelant počinio krivično djelo na način kako je to opisano u izreci pobijane presude. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da su pravilno utvrđene okolnosti samog događaja, kao i okolnosti koje su mu prethodile. I prema ocjeni Vrhovnog suda, neprihvatljiva je teza odbrane da je apelant kritične prilike postupao u nužnoj odbrani jer na to ne upućuju izvedeni dokazi. Vrhovni sud je također ukazao da rekonstrukcija nije bila neophodna jer je činjenično stanje potpuno rasvijetljeno izvedenim dokazima pred prvostepenim sudom, da je prvostepeni sud nasuprot žalbenim tvrdnjama cijenio kontekst događaja i razvoj konkretne situacije i stanje apelanta koji je prema nalazu i mišljenju vještaka kritične prilike bio bitno smanjeno uračunljiv. Vrhovni sud je u konačnici istakao da je pogrešan stav žalbe da je činjenično stanje iz pobijane presude pogrešno i nepotpuno utvrđeno usljed neprihvatanja da je apelant postupao u nužnoj odbrani, za koje su dati jasni i određeni razlozi. Neprihvatljivi su i ničim argumentirani žalbeni navodi da je apelant imao namjeru zastrašiti oštećenog, jer da je imao takvu namjeru, onda ne bi pucao iz pištolja u oštećenog nego bi to učinio na drugi način kao znak upozorenja.
15. Što se tiče neosnovanosti žalbenih navoda koji se tiču apelantove krivice, Vrhovni sud je podsjetio na relevantne dijelove prvostepene presude iz kojih proizlazi da je kod apelanta postojala svijest o djelu i da je htio njegovo izvršenje. To dalje znači da je djelo učinjeno s direktnim umišljajem, što odgovara iznesenim činjenicama i okolnostima sadržanim u njegovom opisu. Pri tome iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi opis i proces pojedinačne ocjene dokaza, te dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant s direktnim umišljajem preduzeo radnje koje sadrže obilježja predmetnog krivičnog djela. Vrhovni sud je ocijenio da je i u pogledu odmjerene i izrečene kazne prvostepena presuda pravilna i zakonita. Ovo stoga što je prvostepeni sud prilikom ocjene svih okolnosti koje su od utjecaja na odmjeravanje kazn pravilno utvrdio značaj kako olakšavajućih tako i otežavajućih okolnosti.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s kršenjem navedenog prava, suštinski su istaknuti nedostaci procesnopravne i materijalnopravne prirode, i to: povreda identiteta optužnice i izreke presude zbog prekoračenja optužbe; nedostaci koji se tiču bitnih povreda postupka i u vezi s tim povrede prava na odbranu; nedostaci u postupku ocjene dokaza i u vezi s tim pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja; nedostaci u obrazloženju u pogledu odlučnih činjenica i povrede principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo.
17. U apelaciji se u tom kontekstu prije svega ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava, vezanosti presude za optužbu, te prekoračenja optužbe zato što je prvostepeni sud iz činjeničnog opisa izostavio navod „bez ikakvog povoda“ koji je, kako se ističe u apelaciji, ključan za utvrđenje da je apelant postupao u nužnoj odbrani. Nadalje se u apelaciji prigovara da je apelantu povrijeđeno pravo na odbranu jer je odbrana tokom prvostepenog i ponovljenog postupka predlagala da se obavi rekonstrukcija mjesta događaja, što nije prihvaćeno, a ključno je za utvrđenje da je apelant djelovao u nužnoj odbrani. Apelacijom se dalje ukazuje na povredu prava na pravično suđenje usljed neobrazložene sudske odluke te u vezi s tim nedostatka jasnih argumenata, odnosno odlučnih činjenica na osnovu kojih je utvrđeno da je u okolnostima konkretnog slučaja postupao s direktnim umišljajem. U postupku iz kojeg su proizašle osporene presude, kako je dalje obrazloženo, arbitrarno je utvrđeno činjenično stanje, te je zaključak o apelantovoj krivici izveden kršenjem principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. U tom pravcu apelant ističe da su redovni sudovi proizvoljno cijenili dokaze prihvatajući pri tom i iskaz oštećenog kao vjerodostojan, iako po strukturi ličnosti nije kredibilan svjedok jer je sklon kršenju zakona. Smatra da dokazi koji su izvedeni na okolnost prethodnih i kontinuiranih napada oštećenog na apelanta i njegovu porodicu nisu cijenjeni pravilno jer bi u tom slučaju proistekao pravilan zaključak da je postupao u nužnoj odbrani. Usljed toga je, kako smatra, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, a izvedeni dokazi nisu cijenjeni u skladu s načelom in dubio pro reo, što je rezultiralo povredom presumpcije nevinosti. Predloženo je da se apelacija usvoji.
b)Odgovor na apelaciju
18. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je apelacija neosnovana jer u postupku koji se vodio protiv apelanta nije učinjena nijedna povreda na koju je apelacijom ukazano. Ističe da je o svim prigovorima koji su izneseni u apelaciji, a koji su isticani i u žalbi protiv prvostepene presude, dato jasno i cjelovito obrazloženje. Smatra da je osporena presuda u pogledu svih odlučnih činjenica koje su utvrđene na osnovu izvedenih dokaza i obavljene analize dokaza navela određene i dovoljne razloge, pa se prema ocjeni Vrhovnog suda neosnovanim ukazuju prigovori da je činjenično stanje iz prvostepene presude proizvoljno utvrđeno. Dalje je navedeno da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do povrede presumpcije nevinosti, niti povrede pravila in dubio pro reo, jer je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno tako da nije bilo mjesta primjeni pravila in dubio pro reo u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Osim toga, isti prigovori su bili izneseni i u žalbi protiv prvostepene presude, o čemu se Vrhovni sud izjasnio u obrazloženju presude i naveo određene i jasne razloge zašto smatra da su činjenična utvrđenja iz prvostepene presude potpuno i pravilno utvrđena. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Kantonalni sud smatra da podnesena apelacija nije osnovana jer su svi prigovori izneseni u apelaciji bili predmet razmatranja u prvostepenom i drugostepenom postupku o kojima su u osporenim presudama dati valjani razlozi. Predloženo je da se apelacija odbije.
20. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana i da se u apelaciji ponavljaju navodi koji su bili predmet razmatranja i ocjene redovnih sudova, o čemu je u osporenoj konačnoj odluci dato jasno obrazloženje.
21. Općinski sud je u odgovoru istakao da je nakon pravosnažnosti presude Kantonalnog suda dobio naredbu radi izvršenja kazne apelantu koja je povodom molbe za njeno odlaganje u periodu dostavljanja odgovora na apelaciju bila u fazi rješavanja.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 15. stav (1) Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
Član 278. stav (2) Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (2) Ako sudija odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza.
Član 295.
Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
(2) Sud nije vezan za prijedloge tužitelja u pogledu pravne ocjene djela.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
23. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 28. stav (1) Pokušaj (1) Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
Član 54. stav (2) tačka b) Stjecaj krivičnih djela (2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima:
[…]
b) ako je za krivična djela u stjecaju sud utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih kazni niti prijeći dvadeset godina;
[…] Član 166. stav (2) Ubistvo (2) Kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se:
a) ko drugog usmrti na okrutan ili podmukao način;
b) ko drugog usmrti pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju;
c) ko drugog usmrti iz mržnje;
d) ko drugog usmrti iz koristoljublja, radi učinjenja ili prikrivanja kog drugog krivičnog djela, iz bezobzirne osvete ili iz drugih niskih pobuda;
e) ko usmrti sudiju ili tužioca u vezi sa vršenjem njihove sudijske ili tužilačke dužnosti, službenu ili vojnu osobu pri obavljanju poslova sigurnosti ili dužnosti čuvanja javnog reda, hapšenja učinitelja krivičnog djela ili čuvanja osobe kojoj je oduzeta sloboda.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 03 0 K 008038 15 kž 6 od 19. aprila 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 13. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant pobija presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda ukazujući da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom i za koje je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, zbog čega apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
32. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču nedostataka procesnopravne i materijalnopravne prirode, i to: prekoračenja optužbe; povrede prava na odbranu; ocjene dokaza i u vezi s tim pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja; nedostataka obrazloženja u pogledu odlučnih činjenica i povrede presumpcije nevinosti i in dubio pro reo.
33. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6 (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6 (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33–34).
34. U konkretnom slučaju, apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije koje se u suštini odnose na tvrdnje da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud u tom smislu i ispitati apelantove navode.
35. U odnosu na navode kojima se ukazuje na to da je prvostepeni sud prekoračio optužnicu i povrijedio identitet optužnice i izreke presude izostavljanjem navoda „bez ikakvog povoda“ , Ustavni sud ukazuje da, prema krivičnopravnoj teoriji i praksi, objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopćeni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici, pod uvjetom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. Ustavni sud zapaža da je istovjetan prigovor bio predmet razmatranja Vrhovnog suda u žalbenom postupku koji je ispitan u okviru žalbenih navoda o bitnoj povredi postupka. U vezi s tim, Vrhovni sud je obrazlažući neosnovanost ovog prigovora istakao da se izostavljanjem nedokazanih navoda „bez ikakvog povoda“ iz činjeničnog opisa optužbe ne radi o prekoračenju optužbe niti se to može dovesti u vezu s apelantovim djelovanjem u nužnoj odbrani ili njenom prekoračenju jer se ne radi o pravno relevantnoj činjenici koja obuhvata subjektivna ili objektivna obilježja krivičnog djela. U tom kontekstu, Vrhovni sud je napomenuo da se ne radi o nedopuštenom izostavljanju spomenutih navoda iz opisa krivičnog djela u odnosu na činjenični opis iz optužnice, budući da su u pitanju nedokazani navodi. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da takvim postupanjem redovnih sudova nije narušen objektivni identitet optužnice i izreke presude na način koji bi mogao dovesti u pitanje apelantovo uživanje prava na pravično suđenje.
36. U pogledu navoda apelacije kojim je ukazano na povredu prava na odbranu zbog odbijanja prvostepenog suda da se provede dokaz rekonstrukcijom mjesta događaja, Ustavni sud zapaža da je identičan žalbeni osnov apelant isticao i u žalbi protiv prvostepene presude u okviru povrede prava na odbranu. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud cijeneći neosnovanost tog žalbenog osnova prije svega istakao dužnost suda da stranke i branioce tretira na jednak način, da svakoj stranci pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu, ali da ta prava, također, nisu neograničena i da sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju u pogledu ocjene da li bi izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno ili ne. Takvo ovlaštenje, kako je dalje obrazloženo, proizlazi iz odredbe člana 278. stav 2. ZKP-a. Vrhovni sud je potvrđujući pravilnost prvostepenog suda u ovom segmentu jasno ukazao na relevantni dio prvostepene presude u kojoj je dato obrazloženje zbog čega je prijedlog odbrane za rekonstrukciju događaja odbijen. Pojašnjeno je da su u postupku izvedeni brojni dokazi na osnovu kojih je činjenično stanje potpuno utvrđeno, te da je rekonstrukcija mjesta događaja nepotrebna i ne bi utjecala na drugačije činjenično utvrđenje.
37. U vezi s prigovorima koji se tiču nedostataka obrazloženja osporenih presuda, apelacijom se ukazuje da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, da je stoga povrijeđena presumpcija nevinosti i princip in dubio pro reo a sve u vezi s ocjenom dokaza i izvođenjem proizvoljnog zaključka o apelantovoj krivici. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U kontekstu ocjene dokaza u konkretnoj krivičnopravnoj stvari, apelant je ukazao i na povredu načela in dubio pro reo. Navedeni princip u konvencijskom smislu konstituira poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39. i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira s jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog postupka da tužilac mora izvan razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49), da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela rješava u korist okrivljenog.
38. Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana njegova krivica. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela ZKP-a da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist. Dakle, u krivičnom zakonodavstvu BiH, konkretno u ZKPFBiH, propisana je pretpostavka nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivicu, već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51).
39. U konkretnom slučaju, apelant tvrdi da je prekršeno načelo in dubio pro reo jer u osporenoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama u pogledu njegovog umišljaja u vezi s izvedenim dokazima iz kojih je proistekao pogrešan zaključak da u inkriminiranom periodu nije postupao u nužnoj odbrani. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je konačnom i osporenom odlukom Vrhovni sud potvrdio presudu Kantonalnog suda kojom je apelant proglašen krivim što je radnjama detaljno opisanim u izreci presude počinio krivično djelo ubistva u pokušaju, te ga je uz primjenu relevantnih odredaba KZFBiH osudio na kaznu zatvora. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj odluci veoma detaljno obrazložio proces ocjene dokaza i utvrđivanja činjenica, pri čemu su dokazi analizirani pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti. U tom pravcu su, kako proizlazi iz obrazloženja, analizirani sadržaji iskaza saslušanih svjedoka, zatim nalazi i mišljenja vještaka na okolnosti koje su u postupku bile sporne, između ostalog i apelantova sposobnosti da shvati značaj svog djela, te materijalni dokazi, nakon čega je proistekao zaključak da je apelant krivično djelo počinio s direktnim umišljajem. S obzirom na to da je apelant prije izvršenja pripremio svoje djelovanje (posjedovanjem vatrenog oružja) iskazujući spremnost za obračun koji je u konačnici i realiziran, izveden je jasan zaključak da se ni u kojem slučaju ne radi o nužnoj odbrani kao odbijanju jednostranog protivpravnog napada ili njenom prekoračenju. Pri tome je izvršena sveobuhvatna analiza dokaza izvedenih na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovom braniocu bila data mogućnost da ih osporava. Slijedom takve ocjene provedenih dokaza, prvostepeno vijeće je utvrdilo odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, odnosno da su imali i najmanju sumnju o postojanju, odnosno nepostojanju neke od činjenica koje tvore obilježje krivičnog djela za koje je apelant osuđen ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, pa da bi odlučio presudom na način koji je povoljniji za apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, niti je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje ili proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, niti je ocjenom dokaza dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupanjem redovnih sudova nije narušen objektivni identitet optužnice i presude, kao i kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene procesnog i materijalnog prava, a iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo na sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelanta.
42. U skladu sa članom 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, danom donošenja ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 3818/18 od 28. januara 2020. godine.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević