Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7645/18 (S. T.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7645/18

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7645/18, rješavajući apelaciju S. T., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija S. T.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 053741 18 Rev od 18. oktobra 2018. godine.

Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu S.

T. u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati S. T. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija S. T. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 053741 18 Rev od 18. oktobra 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant S. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 22. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 053741 18 Rev od 18. oktobra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i advokata Mirka Dabića kao zastupnika tužene Željeznice Republike Srpske AD Doboj u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 11. februara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i zastupnik tužene dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 14. februara do 4. marta 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant, M. A., B. T. i R. P su 17. jula 2006. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv tužene „radi izvršenja ugovora iz 2006. godine“.

6. U toku postupka M. A. je tražio razdvajanje predmeta, što je sud i učinio, a B. T. je povukla tužbu protiv tužene, pa su u predmetu broj 85 0 P 003864 06 P kao tužioci označeni R. P. i apelant koji su precizirali svoje zahtjeve.

7. Osnovni sud je donio Presudu broj 85 0 P 003864 06 P od 1. juna 2010. godine, protiv koje je tužena podnijela žalbu.

8. Rješenjem Okružnog suda broj 85 0 Rs 003864 10 Rsž od 25. februara 2011. godine uvažena je žalba tužene, ukinuta je prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

9. U ponovnom postupku, apelantov punomoćnik i R. P. su ponovo precizirali tužbeni zahtjev kojim su u odnosu na apelanta tražili da se utvrdi da su nezakonite Odluka Nadzornog odbora tužene broj 9942/06 od 10. maja 2006. godine o apelantovom razrješenju s funkcije generalnog direktora (u daljnjem tekstu: odluka Nadzornog odbora) i Odluka Privremenog nadzornog odbora tužene broj 13605/06 od 27. avgusta 2006. godine o odbijanju apelantovog prigovora (u daljnjem tekstu: odluka Privremenog nadzornog odbora). Zatim da je tužena odlukom Nadzornog odbora onemogućila apelanta u izvršavanju njegove ugovorne obaveze izvršavanja poslova generalnog direktora i izvršenja Menadžerskog ugovora broj 14709-1/05 od 16. septembra 2005. godine (u daljnjem tekstu: menadžerski ugovor) koji je zaključen između tužene i apelanta i učinila ga nemogućim, te da je tužena odlukom Nadzornog odbora i odlukom Privremenog nadzornog odbora jednostrano raskinula menadžerski ugovor suprotno članu 10 stav 3 navedenog ugovora propuštajući svoju ugovornu obavezu navođenja razloga zbog kojih se ugovor raskida — otkazuje u pismenom obliku. Zatim da se obaveže tužena da apelantu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, a na ime naknade u jednokratnom iznosu u visini 48 plata po članu 10 stav 1 menadžerskog ugovora i da apelantu isplati na ime razlike neto plate između iznosa koji je apelant trebao da primi po članu 6 Ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj 10335/06 od 16. maja 2006. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o radu) i iznosa koji je apelantu isplaćen, i to za period od 1. decembra 2006. godine do 31. decembra 2011. godine sa zakonskom zateznom kamatom, te da apelantu uplati pripadajuće iznose doprinosa i porez na platu, te da mu naknadi troškove postupka. Takođe, tužena je istovremeno podnijela protivtužbu kojom je tražila da se utvrdi da su menadžerski ugovori koji su od 16. septembra 2005. godine zaključeni između tužene i apelanta, te tužene i R. P. nezakoniti, a samim tim i ništavi, što su apelant i R. P. kao protivtuženi dužni priznati i trpjeti, te zatražila naknadu troškova postupka.

10. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 003864 11 P 2 od 26. novembra 2012. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanta i R. P., sve bliže navedeno u stavu I pod A i B izreke presude. Istom presudom, u stavu II izreke presude, obavezana je tužena da apelantu i R. P. isplati troškove parničnog postupka u određenom ukupnom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, dok je stavom III izreke presude odbijen protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da su menadžerski ugovori od 16. septembra 2005. godine zaključeni između tužene i apelanta, te tužene i R. P. nezakoniti, a samim tim i ništavi.

11. Presudom Okružnog suda broj 85 0 Rs 003864 13 Rsž 2 od 17. decembra 2013. godine djelimično je uvažena žalba tužene i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen kao neosnovan u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev, a tužbeni zahtjev R. P. je djelimično odbijen na način bliže opisan u izreci presude. Istom presudom je djelimično usvojen protivtužbeni zahtjev tužene tako što je utvrđeno da su ništavi menadžerski ugovori od 16. septembra 2005. godine u članu 10 st. 1, 2 i 3 navedenih ugovora, dok se u preostalom dijelu protivtužbeni zahtjev tužene odbija kao neosnovan. Presudom je dalje u preostalom dijelu u odnosu na R. P., bliže opisano u izreci presude, žalba tužene odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 Rs 003864 14 Rev od 11. septembra 2014. godine djelimično je uvažena revizija apelanta i R. P. i ukinuta je drugostepena presuda od 17. decembra 2013. godine u dijelu u kojem je odbijen zahtjev apelanta i R. P. za isplatu razlike neto plata sa zakonskom zateznom kamatom i uplatom odgovarajućih doprinosa i poreza na platu, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelantova revizija s pravom ukazuje da je apelantov radni odnos nakon 16. maja 2006. godine regulisan ugovorom o radu (a ne menadžerskim ugovorom), a koji ugovor nije osporen. Dalje je naveo da je pravosnažno odbijen i zahtjev za utvrđivanje ništavosti odredbi menadžerskog ugovora na koje se poziva ugovor o radu, a kojima je regulisana visina apelantove plate, te u tom dijelu tužena nije izjavila reviziju. Stoga je Vrhovni sud ukazao da je apelant ovlašćen da traži razliku plate u skladu sa odredbama čl. 5 i 6 menadžerskog ugovora, ali samo za period na koji je bio zaključen. Zatim je ukazao da je apelant u svom zahtjevu tražio razliku plata za period od 1. decembra 2006. do 31. decembra 2011. godine, te, kako se vještak nije izjašnjavao o tome koliku platu je apelant trebao primati nakon 11. aprila 2011. godine, pobijanu presudu nije bilo moguće preinačiti jer je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ostalo činjenično stanje nepotpuno utvrđeno.

14. Presudom Okružnog suda broj 85 0 Rs 003864 14 RSž 3 od 23. decembra 2014. godine „ukinuta je prvostepena presuda u dijelu kojim je usvojen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike neto plata između iznosa koji bi apelant primio po članu 6 ugovora o radu i iznosa koji mu je stvarno isplaćen, za period od 1. decembra 2006. do 31. decembar 2011. godine sa zakonskom zateznom kamatom, i da za isti vremenski period tužena uplati pripadajuće doprinose i porez na platu, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u tom dijelu“.

15. R. P. i apelant su podnijeli zahtjev za razdvajanje predmeta, te je apelantov predmet zaveden pod brojem 85 0 P 053741 15 P.

16. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 053741 15 P od 13. oktobra 2017. godine, stavom I izreke presude, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i tužena obavezana da apelantu na ime razlike neto plate između iznosa koji bi primio po članu 6 ugovora o radu i iznosa koji mu je stvarno isplaćen za period od 1. decembra 2006. godine do 12. aprila 2011. godine isplati određeni novčani iznos sa pripadajućom zateznom kamatom obračunatom za svaki pojedinačni mjesečni iznos (bliže navedeni u izreci presude) i da za apelanta na iznose razlike plate za određeni period obračuna i uplati pripadajuće iznose doprinosa i poreza na platu. Presudom je dalje, stavom II izreke presude, odbijen apelantov zahtjev da se obaveže tužena da mu, po istom osnovu, na ime razlike neto plate isplati odgovarajuće mjesečne novčane iznose za period od 13. aprila do 31. oktobra 2011. godine, sa pripadajućom zateznom kamatom (sve bliže navedeno u izreci prvostepene presude) i da apelantu na iznose razlike plate za određeni period obračuna i uplati odgovarajuće doprinose i porez na platu. Istom presudom obavezana je tužena da apelantu isplati troškove parničnog postupka u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.

17. U obrazloženju presude Osnovni sud je ukazao da je u ponovljenom postupku apelant konačno opredijelio tužbeni zahtjev koji glasi isto kao u izreci presude, a nakon izvršenog vještačenja po vještaku finansijske struke. Osnovni sud je naveo da je apelant odlukom tužene od 12. aprila 2005. godine imenovan za generalnog direktora tužene, na period od šest godina, uz mogućnost ponovnog izbora, nakon čega je istog dana zaključen i ugovor o radu između Nadzornog odbora tužene i apelanta kojim je regulisano da će se plata odrediti posebnim menadžerskim ugovorom i da će se ona obračunavati od 11. aprila 2005. godine. Zatim da je apelant s tuženom zaključio menadžerski ugovor, da je odlukom Nadzornog odbora od 10. maja 2006. godine apelant na zahtjev predsjednika Vlade Republike Srpske razriješen dužnosti generalnog direktora tužene sa 15. majom 2006. godine, te da je tužena s apelantom 16. maja 2006. godine zaključila ugovor o radu kojim je apelant raspoređen na poslove savjetnika za pravne poslove za razvoj i investicije i da će na ime obavljanja tih poslova ostvarivati platu i druga prava u skladu s menadžerskim ugovorom za vrijeme na koje je zaključen (član 6 ugovora o radu), te da će se po isteku menadžerskog ugovora apelantu odrediti plata rješenjem o plati u skladu s Kolektivnim ugovorom tužene. Dalje je naveo da je čl. 5 i 6 menadžerskog ugovora određena plata apelantu, a članom 8 regulisano da se menadžerski ugovor zaključuje na period od šest godina računajući od 11. aprila 2005. godine, odnosno do 11. aprila 2011. godine. Osnovni sud je ukazao da je apelant bio na bolovanju u periodu od 3. januara do 17. juna 2007. godine, te da je rješenjem tužene od 22. juna 2007. godine apelant suspendovan s posla zbog pokretanja krivičnog postupka za djelo učinjeno na poslu i određivanja jednomjesečnog pritvora, počev od 18. juna 2007. godine. Zatim da je navedeno rješenje o suspenziji kasnijim rješenjem tužene od 16. avgusta 2007. godine stavljeno van snage sa 7. avgustom 2007. godine i apelantu naloženo da se javi na posao, te da je u periodu od 7. avgusta 2007. do 30. septembra 2008. godine apelant ponovo bio na bolovanju. Dalje je ukazao da je tužena donijela rješenje o plati od 1. oktobra 2007. godine kojim je apelantu utvrđena akontacija plate po Kolektivnom ugovoru tužene, te kojim je tužena stavila van snage primjene odredbe ugovora o radu, odnosno stavila van snage odredbe menadžerskog ugovora. Takođe je naveo da je novim rješenjem od 17. jula 2008. godine apelant ponovo suspendovan s posla zbog pokretanja krivičnog postupka s 15. julom 2008. godine do okončanja krivičnog postupka, za koje vrijeme je trebao primati naknadu plate u visini 50% prosječne plate koju je ostvario u posljednjih šest mjeseci.

18. Osnovni sud je naveo da bi se prema nalazu vještaka finansijske struke apelantu trebali isplatiti iznosi razlike plata kako je to navedeno u izreci presude, te je obračun izvršen u skladu s ugovorom o radu. Zatim je naveo da punomoćnik tužene nije osporio nalaz, ali je predložio da vještak izvrši dopunu nalaza sa zadatkom da se utvrdi visina plate apelantu na osnovu rješenja tužene o plati od 1. oktobra 2007. godine, te da se utvrdi da li je apelant primao platu za vrijeme suspenzije (prema rješenju tužene od 14. jula 2008. godine kojim je apelant suspendovan sa posla savjetnika jer je u tom periodu potvrđena optužnica protiv apelanta) i za vrijeme dok se apelant nalazio u pritvoru od 18. juna do 6. avgusta 2007. godine. U vezi s tim je ukazao da je vještak u dopuni nalaza naveo da tužena nikada nije primijenila rješenje o plati od 1. oktobra 2007. godine, već da je tužena postupala u skladu s odlukom o isplati plate od 8. maja 2007. godine (koja se poziva na ugovor broj 14709/05 od 16. septembra 2006. godine koji vještaku nije prezentovan od tužene, a niti je uložen u spisu suda), te da je tužena stupanjem na snagu rješenja o suspenziji postupala po rješenju obračunavajući apelantu 50% od prosječene isplaćene plate obračunate po navedenoj odluci. Osnovni sud je istakao da je prihvatio apelantov iskaz kao tačan i istinit, tj. da s tuženom nije zaključio navedeni ugovor od 16. septembra 2006. godine, te kako nije došlo do zaključivanja navedenog ugovora normalno je da ni pismeni otpravak rješenja nije dostavljen apelantu. Zatim je naveo da je na osnovu nalaza vještaka utvrđeno da je tužena isplaćivala manju platu apelantu, pa je tužena i u obavezi da isplati razliku plate, te da greške tužene kod obračuna plate ne mora da snosi apelant. Dalje je ukazao na član 74 Zakona o radu, te naveo da je na osnovu navedenog člana udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu i obavezao tuženu da obračuna i uplati pripadajuće doprinose i poreze, te obavezao tuženu da apelantu naknadi i zakonsku zateznu kamatu na pojedinačna potraživanja, kako je to navedeno u izreci presude. Osnovni sud je odbio kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da tužena isplati na ime razlike neto plate između iznosa koje je trebao primiti po članu 6 ugovora o radu za period od 13. aprila 2011. godine zaključno sa oktobrom 2011. godine i da na te iznose i za isti period uplati odgovarajuće doprinose i porez na platu budući da apelant traži isplatu razlike plate za period nakon isteka roka na koji je zaključen menadžerski ugovor, pa u vezi s tim apelantu ne pripada pravo da mu se obračunava plata prema ugovoru o radu.

19. Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 053741 17 Gž od 29. decembra 2017. godine odbijene su žalbe tužene i apelanta, te je potvrđena prvostepena presuda.

20. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je donio pobijanu presudu i za nju je dao dovoljne i jasne razloge koji žalbenim prigovorima nisu dovedeni u sumnju. Zatim je naveo da u ranijim fazama ovog postupka nije osporen ugovor o radu, te da je pravosnažno odbijen zahtjev za utvrđivanje ništavosti odredbi menadžerskog ugovora na koje se poziva ugovor o radu, a kojima je regulisana visina apelantove plate. Dalje je naveo da iz navedenog proizlazi da apelant ima pravo da traži razliku plata između obračunate u skladu s odredbama menadžerskog ugovora i one koja mu je isplaćivana u periodu važenja menadžerskog ugovora. Stoga je prvostepeni sud na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke pravilno utvrdio navedenu razliku plata, i to do datuma do kada je važio menadžerski ugovor, te obavezao tuženu da tu razliku isplati apelantu, kao i da za njega uplati odgovarajuću razliku po osnovu zakonskih doprinosa pozivajući se pri tome na odredbe tada važećeg Zakona o radu, te je na taj način postupio po uputama ranije drugostepene i revizione odluke. Dalje je ukazao da se ne mogu prihvatiti žalbeni prigovori tužene da je pobijana presuda donesena povredama odredaba čl. 8 i 191 st. 3 i 4 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Takođe je naveo da su neosnovani i apelantovi žalbeni prigovori na odbijajući dio prvostepene presude. U vezi s tim je naveo da iz sadržaja spisa jasno proizlazi da je menadžerski ugovor zaključen na period od šest godina, te da nakon toga više nije na snazi, a samim tim apelantu ne pripada naknada plate u iznosu koji mu je do tada pripadao već po ugovoru o radu, te da je takav stav zauzet i revizionoj odluci na koju se pozvao prvostepeni sud.

21. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 P 053741 18 Rev od 18. oktobra 2018. godine usvojena je revizija tužene i obje nižestepene presude preinačene tako što je odbijen apelantov zahtjev da se obaveže tužena da mu na ime razlike neto plate između iznosa koji bi primio po članu 6 ugovora o radu i iznosa koji mu je stvarno isplaćen za period od 1. decembra 2006. do 12. aprila 2011. godine isplati određeni novčani iznos sa pripadajućom zateznom kamatom obračunatom za svaki pojedinačni mjesečni iznos (bliže navedeni u izreci presude), te da se obaveže tužena da za apelanta na iznose razlike plate za određeni period obračuna i uplati pripadajuće iznose doprinosa i poreza na platu.

22. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je ranijim pravosnažnim presudama iz ovog postupka odbijen apelantov zahtjev da se utvrdi da su nezakonite odluke Nadzornog odbora i Privremenog nadzornog odbora o apelantovom razrješenju sa ove funkcije generalnog direktora, kao i zahtjev da se obaveže tužena da mu isplati određeni novčani iznos s pripadajućom zateznom kamatom na ime jednokratne naknade zbog prijevremenog raskida menadžerskog ugovora. Zatim da je djelimično usvojen protivtužbeni zahtjev i utvrđeno da je ništav menadžerski ugovor u članu 10 st. 1, 2 i 3, koji je zaključen između apelanta i tužene. Dalje je ukazao da je predmet spora u ovoj fazi postupka apelantov zahtjev da se obaveže tužena da mu na ime razlike između plate koja bi mu pripadala po zaključenom menadžerskom ugovoru i plate koju je primio za utužene periode isplati odgovarajuće novčane iznose s pripadajućom zateznom kamatom, uz uplatu svih doprinosa i poreza, kao i troškova postupka (svi iznosi bliže navedeni u izreci ove, kao i prvostepene presude).

23. Vrhovni sud je ponovio činjenice koje su utvrđene pred prvostepenim sudom, te ukazao da nije sporno da je apelantu radni odnos kod tužene prestao u oktobru 2011. godine, stupanjem na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci (koja je izrečena u krivičnom postupku koji je okončan pravosnažnom presudom broj 011-0-K-08- 000-007-P od 1. jula 2010. godine jer je počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja u pokušaju iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 Krivičnog zakona Republike Srpske, u vezi sa članom 20 istog zakona i krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 344 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske).

24. Vrhovni sud je istakao da odluke nižestepenih sudova nisu pravilne u dijelu kojim je obavezana tužena da apelantu na ime razlike plate za period od 1. decembra 2006. godine do 19. oktobra 2011. godine isplati određene iznose s pripadajućom zateznom kamatom, te uplatom doprinosa i poreza na dosuđene razlike plata. U vezi s tim je naveo da je apelant radio kod tužene kao poslodavca, te ukazao da je pravo na rad osnovno pravo iz radnog odnosa iz kojeg proističu sva druga prava po osnovu rada. Zatim je naveo da pravo na rad podrazumijeva dolazak na posao svakog radnog dana i obavljanje poslova i radnih zadataka na koje je radnik raspoređen, odnosno za koje poslove je zaključio ugovor o radu koji ima u vidu odredba čl. 1 i 19 Zakona o radu koji je bio na snazi u relevantnom periodu. Nadalje je ukazao da platu radnik prima za stvarno ostvareni rad u prethodnom mjesecu, u visini utvrđenoj ugovorom o radu, a naknadu plate ostvaruje po osnovu odobrenog odsustva, korišćenja godišnjeg odmora, bolovanja i slično (čl. od 86 do 88 Zakona o radu) ili na osnovu utvrđenog prava na rad, na odgovarajućim poslovima, koji nije ostvaren krivicom poslodavca, odnosno u slučaju kada se pravosnažnom presudom utvrdi da su nezakonite odluke poslodavca o prestanku radnog odnosa ili o razrješenju s neke funkcije (član 117 Zakona o radu).

25. Dalje je naveo da je apelant kod tužene obavljao poslove generalnog direktora, da je na tu funkciju imenovan na period od šest godina, da su njegova prava i obaveze, uključujući i obračun i visinu plate, parnične stranke regulisale menadžerskim ugovorom. Zatim je ukazao da je za vrijeme dok je obavljao funkciju generalnog direktora apelantu isplaćivana plata po ovom menadžerskom ugovoru, pa i nekoliko mjeseci nakon što je razriješen s te dužnosti, te da poslije razrješenja s dužnosti generalnog direktora apelantu više nije pripadalo pravo na platu tog radnog mjesta po osnovu obavljenog rada jer on te poslove nije izvršavao. Vrhovni sud je istakao da kako odluke tužene o apelantovom razrješenju s funkcije generalnog direktora nisu u sudskom postupku utvrđene nezakonitim (na apelantov zahtjev), stoga nema mjesta ni po ovom osnovu isplati naknade plate u visini primanja koja bi ostvario obavljajući funkciju generalnog direktora (član 117 Zakona o radu). Dalje je naveo da je apelantovim zakonitim razrješenjem s funkcije generalnog direktora zbog izvršenog krivičnog djela, po prirodi stvari, došlo i do raskida menadžerskog ugovora kojim su bila regulisana prava i obaveze u vezi s obavljanjem ove funkcije (kako je već obrazloženo ranijom odlukom ovog suda od 11. septembra 2014. godine). Vrhovni sud je dalje ukazao da nakon razrješenja s funkcije generalnog direktora tužena je apelanta rasporedila na radno mjesto savjetnika za pravne poslove u poslovima za razvoj i investicije, te su tužena i apelant zaključili ugovor o radu kojim je ugovoreno da će apelant ostvarivati platu i druga prava u skladu s menadžerskim ugovorom za vrijeme na koje je taj ugovor zaključen. Međutim, kako je dejstvo menadžerskog ugovora, kako je naprijed opisano, prestalo apelantovim razrješenjem sa radnog mjesta generalnog direktora i taj ugovor očigledno nije trajao do 11. aprila 2011. godine, pa ni ugovor o radu nije mogao pitanje plate zasnivati na aktu (menadžerskom ugovoru) koji više ne egzistira. Stoga je Vrhovni sud naveo da je neosnovan apelantov zahtjev da mu se obračuna i isplati razlika plate kao da je obavljao poslove generalnog direktora za utuženi period. Pri tom, Vrhovni sud je istakao da ovo tim prije jer je apelant s dužnosti generalnog direktora i razriješen zbog učinjenog krivičnog djela koje je izvršio obavljajući tu funkciju, pa bi se takva isplata protivila i univerzalnom načelu pravičnosti i jednakosti – ex aequo et bono. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da apelant nema pravo na traženu razliku plate i iz razloga što je rješenjem tužene od 14. jula 2008. godine suspendovan sa posla na osnovu odredbe člana 133 Zakona o radu – prečišćeni tekst, odnosno s radnog mjesta savjetnika za pravne poslove u poslovima investicija i razvoja, i to do okončanja krivičnog postupka (koji je okončan pravosnažnom osuđujućom krivičnom presudom), a plata mu je tim rješenjem određena u iznosu od 50% prosječne plate koju je ostvarivao u posljednjih šest mjeseci. Vrhovni sud je istakao da iz naprijed navedenih razloga proizlazi da nema valjanog pravnog osnova po kojem bi tužena bila u obavezi da apelantu isplati traženu razliku plate (a posljedično tome i uplati doprinose odgovarajućim fondovima i porez na tu razliku) za posao koji nije obavljao i da je do apelantovog razrješenja s funkcije generalnog direktora (na kojoj plati apelant insistira) došlo na zakonit način, te da je apelant suspendovan i s radnog mjesta na koje je kasnije raspoređen (nakon razrješenja s funkcije generalnog direktora), te je stoga Vrhovni sud odlučio kao u izreci.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

26. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je primjena prava od revizionog suda proizvoljna i arbitrarna. Ističe da je Vrhovni sud poništio nižestepene odluke i odbio apelantov zahtjev za isplatu plate po osnovu člana 6 stava 1 ugovora o radu uz obrazloženje da se obaveza isplate navedene plate bazira na odredbama menadžerskog ugovora čije su odredbe člana 10 st. 1, 2 i 3 odlukom suda proglašene ništavnim, te samim tim ne mogu proizvoditi pravno dejstvo ni u ugovoru o radu. Apelant smatra da je navedeno suprotno stavu Vrhovnog suda iz presude od 11. septembra 2014. godine koji je utvrdio da je pravosnažno odbijen zahtjev za utvrđivanje ništavnosti odredbi menadžerskog ugovora na koje se poziva važeći ugovor o radu, a kojima je regulisana apelantova plata. Smatra da je takvim stavom doveden u apsolutno neravnopravan položaj pred zakonom u odnosu na ostale zaposlene radnike tužene. Takođe je naveo da osporena presuda Vrhovnog suda izlazi iz okvira izvedenih dokaza u ponovljenom postupku, a i van samog zahtjeva tužene iznesenog u reviziji. Pored navedenog, ovakvo ponašanje i stav Vrhovnog suda kojim bez ikakvog obrazloženog razloga i potrebe mijenja sopstvenu praksu i konačnu odluku suda očigledno izaziva nesigurnost u pravni poredak i u suprotnosti je s pravom na pošteno suđenje u sudskom postupku, te sasvim opravdanim se postavlja pitanje kako je uopšte moguće da sud ne priznaje ni sopstvene presude i da u istoj pravnoj stvari različito postupa. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku te u vezi s tim apelant navodi da radni spor traje preko 12 godina, da je na prvo ročište po podnošenju tužbe čekao više od dvije godine, a na izradu prvostepene presude po okončanoj raspravi više od godinu dana. Smatra da je ovaj postupak trajao enormno i neopravdano dugo, te je zatražio da mu se dosudi pripadajući iznos na ime naknade štete.

b) Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni sud navodi da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene presude, te da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava garantovana Ustavom, kao ni prava utvrđena Evropskom konvencijom. Vrhovni sud je takođe naveo da je predmet s revizijom zaprimljen kod ovog suda 26. jula 2018. godine, a o reviziji je odlučeno 18. oktobra 2018. godine. Prema tome, postupak kod ovog suda nije nerazumno dugo trajao. Apelant je imao jednak tretman kao i tužena. U postupku je potpuno ravnopravno učestvovao. Pružena mu je mogućnost da provede sve dokaze u prilog svojim tvrdnjama, te mu je omogućeno da se očituje na navode suprotne strane. Dakle, nisu prihvatljivi apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje. U skladu s izloženim, predlaže se da se apelacija odbije kao neosnovana.

28. Okružni sud navodi da smatra da u postupku pred drugostepenim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji budući da apelant predmetnom apelacijom isključivo osporava presudu Vrhovnog suda. Shodno navedenom, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

29. Osnovni sud navodi da se u konkretnom slučaju postupalo u skladu s važećim procesnim zakonom, uz primjenu važećeg materijalnog prava, kao i svih drugih prava zaštićenih Ustavom i Međunarodnom konvencijom, tako da apelantovo pravo nije povrijeđeno u konkretnom slučaju, odnosno nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva u svojoj apelaciji u postupanju ovog suda.

30. Zastupnik tužene navodi da u predmetnom postupku i osporenom odlukom nisu prekršena apelantova prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

31. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13).

32. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US i 49/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

33. Zakon o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03, 20/07).

34. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 117.

Ako nadležni sud utvrdi da je otkaz ugovora o radu, koji je poslodavac dao radniku, nezakonit, naložiće poslodavcu da radnika vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao pre otkaza ugovora ili na druge poslove koje odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima radnika, kao i da mu isplati naknadu na ime izgubljene plate i drugih primanja na koje radnik ima pravo prema kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu.

35. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:

3. Udaljenje radnika sa rada Član 133.

Ako je radnik zatečen u vršenju radnji za koje se osnovano sumnja da predstavljaju krivično djelo ili da ugrožavaju imovinu veće vrijednosti, poslodavac ga može udaljiti s rada i prije otkazivanja ugovora o radu.

Udaljenje radnika sa rada može trajati najduže do tri mjeseca, u kome je roku poslodavac dužan da odluči o odgovornosti radnika ili da ga oslobodi od odgovornosti. Ako je protiv radnika pokrenut krivični postupak, udaljenje radnika traje do okončanja krivičnog postupka, ako poslodavac drugačije ne odluči.

Za vrijeme udaljenja s rada radnik ima pravo na naknadu plate u visini od 50% prosječne plate koju je ostvario u poslednjih šest mjeseci.

VI.Dopustivost

36. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 053741 18 Rev od 18. oktobra 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 22. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

42. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

43. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

aU odnosu na osporenu odluku

44. U odnosu na apelantove navode da je primjena prava od revizionog suda proizvoljna, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

45. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku Vrhovni sud osporenom odlukom usvojio reviziju tužene i obje nižestepene presude preinačio tako što je odbijen apelantov zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je apelantovim zakonitim razrješenjem s funkcije generalnog direktora zbog izvršenog krivičnog djela, po prirodi stvari, došlo i do raskida menadžerskog ugovora kojim su bila regulisana prava i obaveze u vezi s obavljanjem ove funkcije (kako je već obrazloženo ranijom revizionom odlukom), te kako je dejstvo menadžerskog ugovora prestalo apelantovim razrješenjem s radnog mjesta generalnog direktora, taj ugovor očigledno nije trajao do 11. aprila 2011. godine, pa ni ugovor o radu kojim je apelant raspoređen na radno mjesto savjetnika za pravne poslove u poslovima za razvoj i investicije te nije mogao pitanje plate zasnivati na aktu (menadžerskom ugovoru) koji više ne egzistira, tako da je neosnovan apelantov zahtjev da mu se obračuna i isplati razlika plate kao da je obavljao poslove generalnog direktora za utuženi period. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u vezi s navedenim zaključcima dao dovoljno jasno i detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud ocjenjuje ove apelantove navode neosnovanim.

46. Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje na kršenje načela pravne sigurnosti navodeći da „ovakvo ponašanje i stav Vrhovnog suda kojim bez ikakvog obrazloženog razloga i potrebe mijenja sopstvenu praksu i konačnu odluku suda očigledno izaziva nesigurnost u pravni poredak i u suprotnosti je s pravom na pošteno suđenje u sudskom postupku, te sasvim opravdanim se postavlja pitanje kako je uopšte moguće da sud ne priznaje ni sopstvene presude i da u istoj pravnoj stvari različito postupa“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u prethodnoj fazi postupak djelimično okončan presudom Vrhovnog suda, međutim, predmet je vraćen na ponovni postupak u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu razlike plate sa zakonskom zateznom kamatom i uplatom odgovarajućih doprinosa i poreza na platu, odnosno navedenom presudom nije meritorno odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva. Naime, navedena presuda ne predstavlja odluku suda posljednje instance u tom dijelu budući da je predmetni postupak ponovljen i kao takav okončan osporenom presudom Vrhovnog suda kojom je meritorno odlučeno o apelantovom zahtjevu te koja ujedno predstavlja odluku suda posljednje instance, a koja je ujedno predmet osporavanja ovom apelacijom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u vezi s kršenjem načela pravne sigurnosti neosnovani.

47. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

b) U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantni principi

48. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

49. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvješća 1997-IV).

Period koji se uzima u obzir

50. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 17. jula 2006. godine kao dana podnošenja tužbe do 18. oktobra 2018. godine kada je Vrhovni sud odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je 12 godina i tri mjeseca.

Analiza dužine trajanja postupka

51. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu sa odredbom člana 420 ZPP-a, hitne prirode. Takođe, imajući u vidu da je predmetni postupak pokrenulo više lica, da je u toku postupka došlo do razdvajanja predmeta, zatim da je postavljeno više tužbenih zahtjeva, koji su tokom postupka više puta precizirani, kao i protivtužbeni zahtjev tužene, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta.

52. Analizirajući ponašanje apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud uočava da je apelant u toku postupka podnio zahtjev za razdvajanje predmeta, te više puta precizirao tužbeni zahtjev, što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira.

53. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred Osnovnim sudom trajao duži period, odnosno da je trajao oko četiri godine od podnošenja tužbe do donošenja prvostepene presude. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je žalbeni postupak trajao oko devet mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude), te da je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud, takođe, zapaža da je nakon toga postupak pred prvostepenim sudom trajao jednu godinu i oko jedan mjesec (računajući od dana donošenja prvostepene presude). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao oko devet mjeseci (od donošenje drugostepene presude) i da je predmet vraćen Okružnom sudu na ponovni postupak koji je trajao oko tri mjeseca (od donošenja rješenja Vrhovnog suda), te da je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Najzad, u ponovnom postupku, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred Osnovnim sudom trajao dvije godine i oko 10 mjeseci, postupak pred Okružnim sudom je trajao oko tri mjeseca, a postupak pred Vrhovnim sudom oko tri mjeseca.

54. Ustavni sud zapaža da je u toku trajanja predmetnog postupka doneseno devet presuda (tri prvostepene presude, četiri drugostepene presude i dvije presude Vrhovnog suda), odnosno da je predmetni postupak više puta vraćan na ponovno odlučivanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.

55. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je u postupku (koji je po zakonu hitne prirode) koji je trajao 12 godina i tri mjeseca u kojem je predmet više puta vraćan na ponovni postupak, što je u pretežnom dijelu uticalo na dužinu trajanja postupka, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

56. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

57. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

58. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

59. Ovu naknadu je dužna da plati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

60. Apelant, takođe, navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija o kršenju ovog prava zasniva na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni materijalnog prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

61. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u postupku koji je hitne prirode, a koji je trajao 12 godina i tri mjeseca, u kojem je predmet više puta vraćan na ponovni postupak, što je u pretežnom dijelu uticalo na dužinu trajanja postupka.

62. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.

63. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

64. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-7645/18 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio