Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6764/18 (M. M. i M. C.)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6764/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP 4764/18, rješavajući apelaciju Mirka Marića i Mladena Cvijića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Marića i Mladena Cvijića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 190726 18 Rev od 5. jula 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 190726 16 Gž od 25.

decembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 190726 14 P od 18. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Marić i Mladen Cvijić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 19. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 190726 18 Rev od 5. jula 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 190726 16 Gž od 25. decembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 190726 14 P od 18. decembra 2015. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 190726 14 P od 18. decembra 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili da se utvrdi da je tuženi „Krajinapetrol“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) jednostrano raskinuo ugovore o kupoprodaji internih dionica, zaključene sa svakim apelantom pojedinačno 9. decembra 1991. godine, da se tuženi obaveže da apelantima ponaosob isplati precizirane novčane iznose na ime glavnog duga i na ime dospjelih kamata zajedno sa troškovima postupka. Istom presudom odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da su ništavi ugovori o kupoprodaji internih dionica zaključeni sa apelantima 9. decembra 1991. godine zajedno sa troškovima postupka.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da su apelanti 11. jula 1996. godine podnijeli tužbu protiv tuženog radi utvrđenja da je tuženi jednostrano raskinuo ugovore o kupoprodaji internih dionica koje su apelanti zaključili sa pravnim prednikom tuženog Društvenim preduzećem „Trgopetrol“ (u daljnjem tekstu: pravni prednik tuženog ili preduzeće Trgopetrol), 9. decembra 1991. godine i radi isplate duga sa zakonskom zateznom kamatom, dok je tuženi tokom trajanja predmetnog postupka podnio protivtužbu protiv apelanata radi utvrđenja ništavosti navedenih ugovora. Cijeneći izvedene dokaze u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je utvrdio da je među parničnim strankama sporno da li je tuženi jednostrano raskinuo ugovore o kupovini internih dionica koje su apelanti zaključili sa njegovim pravnim prednikom, da li su apelanti na takav način pretrpili štetu u iznosima koje potražuju tužbenim zahtjevom i da li su predmetni ugovori ništavi. Osnovni sud je utvrdio, da je pravni prednik tuženog 27. novembra 1991. godine donio Odluku o izdvajanju internih dionica shodno odredbama Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu i raspolaganju društvenim kapitalom (u daljnjem tekstu: Zakon o raspolaganju društvenim kapitalom), radi pokretanja postupka i promjene statusa društva, iz društvenog u mješovito dioničarsko društvo (MDD „Trgopetrol“ Banja Luka, u daljnjem tekstu: MDD). Navedenom odlukom propisani su uslovi ko može kupovati predmetne dionice, broj dionica, da će pravni prednik tuženog izdati 11.693 internih dionica nominalne vrijednosti jedne dionice od 10.000,00 dinara. Dalje Osnovni sud je utvrdio da su apelanti na temelju navedene odluke, sa pravnim prednikom tuženog 9. decembra 1991. godine zaključili ugovore o kupovini internih dionica i to: prvoapelant o kupovini 1250 dionica nominalne vrijednosti od 12.500.000,00 KM uz popust od 5.125.000,00 KM, uz obavezu kupca u konkretnom slučaju prvoapelanta da preostalu razliku od 7.375.000,00 KM dinara plati u 50 mjesečnih rata tokom godine, dok je drugoapelant izvršio kupovinu 1250 internih dionica pravnog prednika tuženog ukupne vrijednosti 12.500.000,00 dinara uz popust od 4.875.000,00 dinara, tako da je istom ostalo da plati razliku od 7.625.000,00 dinara u 50 jednakih rata tokom godine. Prvoapelant je po osnovu navedenog ugovora zaključenog sa pravnim prednikom tuženog, vršio uplate iznosa od po 147.500,00 dinara u periodima kao u obrazloženju presude kao i drugoapelant koji je vršio uplate iznosa od po 152.500,00 dinara, dok je zadnja uplata bila na iznos od 305.000,00 dinara, koji je uplaćen od strane preduzeća „Naftasjaj“ Laktaši. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je Krizni štab Autonomne regije Krajina (u daljnjem tekstu: Krizni štab ARK) 8. maja 1992. godine donio odluku, da se izvrši pripajanje pravnog prednika tuženog sa Javnim preduzećem „Krajinapetrol“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: JP „Krajinapetrol“), tako što će se imovina pravnog prednika tuženog umanjiti za uplaćeni iznos dionica, uz obavezu JP „Krajinapetrol“ da uplaćeni iznos dionica isplati uplatiocima u roku od mjesec dana od prestanka MDD. Navedena odluka Krizni štab ARK je 14. maja 1992. godine prihvaćena je od strane Upravnog odbora pravnog prednika tuženog i odlukom JP „Krajinapetrol“ od 12. maja 1992. godine. Rješenjem suda Udruženog rada od 26. maja 1992. godine izvršen upis spajanja pravnog prednika tuženog sa JP „Krajinapetrol“ kao i brisanje pravnog prednika tuženog iz sudskog registra. Iz nalaza vještaka finansijske struke i dopune ovog nalaza izvršenog od strane Ekonomskog instituta Banja Luka proizilazi, da je tuženi postupajući odluci Kriznog štaba ARK izvršio povrat uplaćenih novčanih sredstava po osnovu otkupa internih dionica, tako što su prvoapelantu uplaćena novčana sredstva i to, 1. jula 1992. godine u iznosu od 1.783.206,00 sa četiri poštanske uplatnice, iz kojih nije vidljivo da li je prvoapelant ikada primio navedeni uplaćeni iznos, a da je drugoapelantu isplaćen iznos od 610.000,00 dinara 5. juna 1992. godine na račun „Naftasjaj“ Laktaši, 19. juna 1992. godine iznos od 1.746.206,00 dinara i iznos od 1.898.706,00 dinara, koje iznose je drugoapelant tuženom vratio 10. i 20. juna 1992. godine, dok je iznos od 1.898,706,00 dinara uplatio na račun, koji nije račun tuženog.

4. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je zaključio, da je za tuženog odnosno za njegovog pravnog prednika nastupila nemogućnost da ispuni svoju obavezu iz ugovora o kupoprodaji internih zbog proglašenja ratne opasnosti i ratnog stanja 15. aprila 1992. godine, odnosno po sili zakona tj. zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ugovorna strana u smislu odredbe člana 137. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a ne odlukom Ratnog štaba ARK, te na temelju odluke pravnog prednika tuženog o pripajanju JP „Krajinapromet“. Da je došlo do prestanka ugovora o kupoprodaji internih dionica po ocjeni ovog suda također proizilazi iz nalaza vještaka i dopune nalaza Ekonomskog instituta Banja Luka, iz kojeg je vidljivo da je tuženi u više navrata pokušao apelantima vratiti uplaćene iznose, a što je potvrđeno i iskazima samih apelanata. Osnovni sud također smatra da ne postoji odgovornost tuženog za prestanak ugovora o otkupu internih dionica, jer je tuženi postupio po pravosnažnoj presudi Okružnog privrednog suda u Banja Luci od 25. septembra 2012. godine, kojom je tuženi obavezan da apelantima vrati uplaćene iznose. Stoga je Osnovni sud je odbio apelante sa tužbenim zahtjevom u dijelu naknade štete i izgubljene koristi primjenom člana 189. ZOO. Osnovni sud je također ukazao, da kod prestanka ugovora u smislu odredbe člana 137. stav 1. ZOO „ne postoji odgovornost niti jedne od ugovornih strana za nemogućnost ispunjenja ugovora, a samim ne postoji odgovornost niti jedne strane za eventualno nastalu štetu zbog tako zaključenog ugovora, tako da svaka strana snosi eventualnu štetu koju je pretrpjela“. Saglasno tome, Osnovni sud je istakao da apelanti nemaju pravni interes za utvrđenje jednostranog raskida ugovora zbog čega je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbio kao neosnovan primjenom odredbe člana 54. ZPP jer iz izvedenih dokaza proizilazi da je ugovorni odnos između parničnih stranaka prestao po sili zakona u smislu člana 137. ZOO. Također Osnovni sud je odbio protivtužbeni zahtjev primjenom odredbe člana 103. stav 2. ZOO, „jer nalazi da zaključeni ugovori nisu ništavi“ budući da se zabrana iz člana 14. stav 1. Zakon o raspolaganju društvenim kapitalom (kojom je bilo zabranjeno izdavanje internih dionice godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona tj. do 18. avgusta 1990. godine), odnosila isključivo na prednika tuženog. dok je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbe člana 386. stav 2. ZPP.

5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 190726 16 Gž od 25. decembra 2017. godine žalbe apelanata i tuženog su odbijene kao neosnovane i tako što je potvrđena presuda Osnovnog suda od 18. decembra 2015. godine. Također odbijen zahtjev apelanata i tuženog za naknadu troškova sastava žalbe u iznosima kao u izreci presude.

6. Okružni sud je, razmatrajući žalbene navode apelanata i tuženog, u obrazloženju presude ukazao da iz činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom kao nesporno proizilazi da je Upravni odbor pravnog prednika tuženog odlukom od 14. maja 1992. godine prihvatio Odluku Ratnog štaba ARK od 8. maja 1992. godine o pripajanju JP Krajinapetrolu, nakon čega je Rješenjem suda Udruženog rada od 26. maja 1992. godine izvršen upis spajanja kao i brisanje pravnog prednika tuženog iz sudskog registra. Stoga Okružni sud smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata i kada je zaključio da su ugovori o otkupu internih dionica prestali usljed nemogućnosti ispunjenja jer je Upravni odbora pravnog prednika tuženog 14. maja 1992. godine donio odluku kojom je prihvatio stav Ratnog štaba ARK o pripajanju navedenom javnom preduzeću, za koje pravne radnje po ocjeni ovog suda ne odgovara ni jedna ugovorna strana i usljed kojih su navedeni ugovori o kupovini internih dionica, prestali po sili zakona. Osim toga, imajući u vidu da je tuženom pripojena imovina njegovog pravnog prednika umanjena za uplaćeni dio dionica, drugostepeni sud smatra da tuženi u pogledu tužbenog zahtjeva apelanata nije pasivno legitimisan, jer nije bio u materijalno pravnom odnosu sa apelantima, zbog čega je žalbene navode apelanata i tuženog odbio kao neosnovane. Okružni sud je također odbio kao neosnovane žalbene navode apelanata i tuženog u pogledu odluke o troškovima postupka, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 386. stav 2. ZPP odlučio o troškovima postupka, imajući u vidu da je tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan kao i protivtužbeni zahtjev tuženog, te da stoga svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 190726 18 Rev od 5. jula 2018. godine revizija tuženog i apelanata je odbijena.

8. Vrhovni sud je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred nižestepenim sudovima revizije tuženog i apelanta odbio kao neosnovane. U vezi s tim Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi ispravno postupili kada su tužbeni zahtjev apelanata odbili, jer kako navodi „bez obzira da li je Ratni štab ARK u spornom periodu imao karakter organa vlasti ili je u pitanju politički organ“ (čime se apelanti revizionim navodima opširno bave), jer je odluka o pripajanju pravnog prednika tuženog JP Krajinapetrolu izvršena bez učešća uplaćenih dionica pravnom predniku tuženog, da je pripajanje upisano u registru kod nadležnog suda kao i brisanje prednika tuženog, pa stoga tuženi nije pasivno legitimisan ni prema odredbi člana 187a) Zakona o preduzećima. Navedenom odredbom citiranog zakona je regulisano da, odluku o statusnoj promjeni preduzeća (podjeli, spajanju ili pripajanju) donosi organ upravljanja. Vrhovni sud je također ukazao, da se interne dionice koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora koje je pravni prednik tuženog zaključio sa apelantima nisu materijalizovane u vrijednosti akcija, odnosno nisu dobile svoj novčani izraz u akcijama, tj. nisu dobile karakter hartija od vrijednosti, zbog čega smatra da iste nisu ni mogle biti ni osnov za ostvarivanje prava po osnovu hartija od vrijednosti, pa se stoga tuženom nije mogla nametati obaveza za isplatu zahtijevanog iznosa. Nadalje je Vrhovni sud obrazložio da smatra da su nižestepeni sudovi ispravno postupili kada su odbili protivtužbeni zahtjev tuženog. U vezi s tim je ukazao, da prema odredbi člana 14. stav 1. Zakona o raspolaganju društvenim kapitalom, pravni prednik tuženog nije ni mogao izdavati interne dionice pod uslovom propisanim navedenom odredbom zakona u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu tog zakona (18. avgusta 1990. godine). Dakle ako se zabrana za zaključenje određenog ugovora (kao što je to u konkretnom slučaju) odnosi samo na jednu stranu (preduzeće), i da zakonski protek roka shodno navedenoj odredbi nije sankcionisan saglasno odredbi člana 103. stav 2. ZOO, Vrhovni sud smatra da nisu ispunjeni zakonski uslovi za utvrđenje ništavosti predmetnih ugovora o kupoprodaji internih dionica. Stoga, Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani revizioni navodi tuženog kojima se ističe da su ugovori zaključeni protekom zakonskog roka ništavi. Prema tome Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.

9. Apelanti smatraju da je presudom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i konvenciju te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelanti u suštini ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim apelanti, između ostalog tvrde da nije postojao pravni osnov za donošenje odluke Ratnog štaba ARK od 8. maja 1992. godine, jer isti nije imao ni ustavna ni zakonska ovlaštenjima raskida ugovora o otkupu internih dionica, zbog čega smatraju da je njegova odluka bez pravnog dejstva, jer predmetni obligacioni pravni ugovor djeluje samo između ugovornih strana, pa je tuženi protivno odredbama ZOO jednostrano raskinuo predmetne ugovore. Dakle, apelanti tvrde da je proizvoljan stav sudova da je raskid ugovora o prodaji internih dionica nastupio po sili zakona. Također ističu da im je povrijeđen pravo na dužinu trajanja predmetnog postupka.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. U datim okolnostima, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama sudova na sve tri instance, odbijen tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili da se utvrdi da je tuženi jednostrano raskinuo njihove ugovore o otkupu internih dionica zaključene sa pravnim prednikom tuženog. U vezi s tim Ustavni sud nalazi da su data jasna i argumentirana obrazloženja suprotno navodima apelanta, da su ugovori o otkupu internih dionica prestali usljed nemogućnosti ispunjenja, zbog proglašenja ratne opasnosti i ratnog stanja 15. aprila 1992. godine, odnosno po sili zakona tj. zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ugovorna strana u smislu odredbe člana 137. ZOO, te na temelju odluke pravnog prednika tuženog o pripajanju JP Krajinapromet, kojom je pravni prednik tuženog prihvatio stav Ratnog štaba ARK o pripajanju navedenom javnom preduzeću, te kojim statusnim promjenama je tuženom pripojena imovina njegovog pravnog prednika umanjena za uplaćeni dio dionica. Osim toga Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio da tuženi u okolnostima konkretnog slučaja nije pasivno legitimisan u odnosu na tužbeni zahtjev apelanata budući da je statusna promjena pripajanja pravnog prednika tuženog JP Krajinapetrol izvršena saglasno odlukama nadležnih organa tih preduzeća, bez učešća uplaćenih dionica pravnom predniku tuženog, nakon čega je izvršen upis pripajanja u sudski registar kod nadležnog suda, kao i brisanje prednika tuženog. Ustavni sud također zapaža da je odlukom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom jasno obrazloženo da interne dionice apelanata nisu materijalizovane u vrijednosti akcija, odnosno nisu dobile svoj novčani izraz u akcijama, dakle nisu dobile karakter hartija od vrijednosti, pa Ustavni sud u osporenim odlukama sudova ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da je redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženja Ustavni sud ne može se smatrati proizvoljnim. Ustavni sud ističe da apelanti, u apelaciji ne nude bilo kakve argumente kojim bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Nadalje, vezano za navode apelanata o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud podsjeća da je prethodno odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-492/15 od 30. juna 2015. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), usvojio apelaciju apelanata i utvrdio povredu prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom broj 71 0 P 190726 14 P. Navedenom odlukom Ustavnog suda naloženo je Osnovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u navedenom predmetua a Vladi Republike Srpske da apelantima na ime naknade nematerijalne štete isplati iznosi od 2.850,00 KM. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud postupajući po odluci Ustavnog suda prvostepenu presudu donio 18. decembra 2015. godine, što proizilazi iz obavijesti Osnovnog suda od 20. juna 2016. godine vezano za izvršenje predmetne odluke. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Okružnim i Vrhovnim sudom trajao ukupno dvije godine i šest mjeseci, od čega dvije godine pred drugostepenim sudom (presuda donesena 25. decembra 2017. godine) i šest mjeseci pred Vrhovnim sudom (5. jula 2018. godine). S obzirom da se po ocjeni Ustavnog suda radilo o relativno složenom predmetu, te da se u konkretnom slučaju ne radi o predmetu hitne naravi, po mišljenju Ustavnog suda ne može se smatrati da dužina trajanja predmetnog postupka pred Okružnim i Vrhovnim sudom prelazi granice „razumnog roka“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su očigledno (prima facie) neosnovani navodi apelanata izneseni u tom pravcu .

17. Apelanti također navode da je povrijeđena i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na navedeno, te okolnost da apelanti osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode apelanata o povredi zabrane diskriminacije iz člana iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također očigledno (prima facie) neosnovanim.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6764/18 (M. M. i M. C.) | Sudska praksa | Aktio