Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1775/20 (Udruženje "Regionalni razvoj" Višnjevo)
Odluka donesena 02. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1775/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 2. srpnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1775/20, rješavajući apelaciju Udruženja "Regionalni razvoj" Višnjevo, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Udruženje "Regionalni razvoj" Višnjevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Ps 071934 18 Rev od 5. ožujka 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 071934 17 Pž 2 od 20. travnja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Ps 071934 15 Ps 2 od 1. srpnja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Udruženje "Regionalni razvoj" Višnjevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višnjeva, kojeg zastupa Odvjetničko društvo "Adil Lozo i drugi" iz Travnika, podnio je 19. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 071934 18 Rev od 5. ožujka 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 071934 17 Pž 2 od 20. travnja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Ps 071934 15 Ps 2 od 1. srpnja 2015. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je traženo da se utvrdi apsolutno ništavim Ugovor o koncesiji za projektiranje, izgradnju, korištenje i prijenos male hidroelektrane, zaključen između tuženih (Srednjobosanskog kantona i "COMPREX" d.o.o. Sarajevo), te da kao takav ne proizvodi pravne posljedice.
3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je 2004. godine između tuženih zaključen Ugovor o koncesiji za projektiranje, izgradnju, korištenje i prijenos male hidroelektrane (u daljnjem tekstu: Ugovor o koncesiji). Dalje je naveo da je presudom Ustavnog suda F BiH broj U-4/08 od 16. rujna 2008. godine utvrđeno da je Zakonom o koncesijama i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o koncesijama povrijeđeno pravo općine na lokalnu samoupravu, kao i da danom objavljivanja te presude u Službenim novinama F BiH prestaju važiti navedeni zakoni. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je apelant svojom tužbom tražio da se utvrdi da je ugovor o koncesiji ništav, jer je zaključen protivno Ustavu F BiH i Europskoj povelji o lokalnoj samoupravi (u daljem tekstu: Europska povelja) koja je kao međunarodni akt ratificirana od strane R BiH 1994. godine, odnosno jer prvotuženi nije konzultirao lokalnu zajednicu u vezi sa davanjem prava na koncesiju drugotuženom. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da je u vrijeme zaključivanja ugovora o koncesiji bio na snazi zakon koji nije propisivao obavezu konsultacija sa lokalnom zajednicom, zbog čega nije povrijeđeno pravo općine na lokalnu samoupravu (tek od 2008. godine prestao važiti Zakon o koncesiji). Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je člankom 4. točka 6. Europske povelje propisano da lokalne jedince će se, ukoliko je to moguće, pravovremeno, na odgovarajući način, pitati za mišljenje u postupku pripremanja i donošenja odluke koje ih se neposredno tiču, dok je člankom 2. Europske povelje ipak propisan ustavni i zakonski temelj lokalne samouprave na način da će se u unutrašnjem zakonodavstvu i koliko je to moguće, u ustavu, prihvatiti će se načela lokalne samouprave. Dakle, Vrhovni sud je naveo da Europska povelja propisuje zakonski, te ako je moguće i ustavni, okvir za primjenu principa lokalne samouprave, koji se između ostalog odnose i na mišljenje lokalne zajednice o pitanjima koja se njih neposredno tiču. Kako je u vrijeme zaključivanja spornog ugovora o koncesiji bio na snazi Zakon o koncesijama koji nije propisivao obavezu pribavljanja mišljenja lokalne zajednice, a da je tek presudom Ustavnog suda F BiH i to u postupku zaštite prava na lokalnu samoupravu (a ne ocjene ustavnosti zakona) utvrđen prestanak tog Zakona (čime je omogućeno da se principi lokalne samouprave iz Europske povelje primjene u novom Zakonu o koncesijama), Vrhovni sud je istakao da zaključeni ugovor nije bio ni suprotan Ustavu F BiH, u smislu članka 103. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Europska povelja stupila na snagu 1994. godine, od kad su njene odredbe sastavni dio zakonodavstva. Nadalje, naveo je da je na temelju članka 4. točka 6. Europske povelje Ustavni sud FBiH utvrdio da je prvotuženi donošenjem osporenih zakona povrijedio pravo općine na lokalnu samoupravu (jer nisu konzultirale jedinice lokalne samouprave na svojoj teritoriji). S tim u vezi apelant navodi da sudovi nisu imali ovlaštenja da se bave pitanjem koje je meritorno riješeno od Ustavnog suda FBiH, jer su dužni primjenjivati stavove iz odluka koje su konačne i obvezujuće.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji su sudovi utvrdili primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević