Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5911/18 (E. B., Izeta Meštrić (rođ. Butković), mld. Adisa Butković i mld. Maida Butković)
Odluka donesena 02. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5911/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-5911/18, rješavajući apelaciju Emine Butković i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Emina Butković, Izeta Meštrić (rođ. Butković), mld. Adisa Butković i mld. Maida Butković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 33 0 P 038561 16 Rev od 13. septembra 2018.
godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 038561 13 Gž od 12. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Emina Butković, Izeta Meštrić (rođ. Butković), mld. Adisa Butković i mld. Maida Butković (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Živinica, koje zastupa Suad Kumrić, advokat iz Tuzle, podnijele su 24. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 038561 16 Rev od 13. septembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 038561 13 Gž od 12. maja 2016. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 038561 11 P od 22. juna 2013. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantica, pa je tuženi (JP Elektroprivreda BiH) obavezan da apelanticama na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliskog srodnika - supruga, odnosno oca, isplati novčani iznos od po 10.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Ujedno su apelantice odbijene sa tužbenim zahtjevom preko dosuđenog iznosa.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u postupku utvrđeno da se prednik apelantica O.B. 2. septembra 2011. godine utopio u vještačkom jezeru zvanom „Požar“ koje je nastalo akumulacijom vode nakon završene eksploatacije uglja od strane tuženog u rudnom polju. Utvrđeno je da je prednik apelantica navedenog dana zajedno sa trojicom prijatelja boravio pored jezera i da su pili pivo (u zapisniku o uviđaju naznačeno da su na licu mjesta pronađene tri plastične flaše za pivo od po 2 litra), ali se obdukcijom nije moglo utvrditi da li je alkohol bio prisutan u njegovoj krvi. Iako apelantice nisu sporile da je njihov prednik zajedno sa prijateljima popio dvije i po flaše piva od po 2 litra, ipak je ostalo nepoznato da li je prednik apelantica bio pod dejstvom alkohola. Nadalje je utvrđeno da je sa tri strane jezera „Požar“ posjed rudnika– tuženog, dok se sa jedne strane jezera nalazi privatan posjed na kojem se u gornjem dijelu nalazi kuća, a sa sjeverne strane prema istoku se nalazi nekategorisani put. Utvrđeno je da su sa četiri mjesta vidljivi pristupi jezeru, te pristup sa strane predmetnog zemljišta koji graniči sa javnim putem, te da nema vidljivih oznaka kojima se zabranjuje pristup, niti bilo koji vid ograničenja ili ograde, da se na četiri pristupa vidi svježe nanesena zemlja kao prepreka za pristup automobilima, ali da je pješački pristup moguć sa svih strana.
4. Općinski sud je naveo da je dokazni postupak proveden uvidom i čitanjem obimne materijalne dokumentacije, saslušanjem svjedoka i vještaka, te uviđajem na licu mjesta (detaljno navedeno na stranici 3. i 4. prvostepene presude). S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je, između ostalog, izvršio uvid u obavještenje sa upozorenjem i zapisnik tuženog iz 2006. godine, izvještaj o preduzetim mjerama zaštite na radu (zaštite i zdravlja građana ) iz 2007. godine, te obavještenje sa upozorenjem mjesnih zajednica iz 2010. godine, te je utvrdio da se radi o obavijestima starijeg datuma, odnosno ranijih godina i nije ih cijenio kao relevantne. Općinski sud je izvršio uvid i u dvije kompjuterski izrađene fotografije jezera „Požar“ iz 2006. godine, na kojima se vidi znak „ZABRANJENO KUPANJE“, ali ih nije prihvatio kao relevantne, jer datiraju iz 2006. godine, a predmetni događaj se desio u septembru 2011. godine.
5. Slijedom iznesenog, Općinski sud je naveo da je vještačko jezero koje je nastalo usljed eksploatacije uglja od strane tuženog po svojim svojstvima opasna stvar za život ljudi, pa je tuženi trebao preduzeti odgovarajuće mjere i radnje da eliminiše opasnost koju sa sobom nosi takvo jezero, ali da to nije učinio u konkretnom slučaju, iako su posljednih godina takva jezera uzela nekoliko ljudskih života. Općinski sud je naveo da je tuženom moralo biti jasno da mora preduzeti radikalne mjere kako bi se otklonila opasnost, što on nije ozbiljno shvatio, te je lokalnim vlastima dostavio identično upozorenje 2006. i 2010. godine, ali nije dokazao da je ponovo postavio tablu sa upozorenjem da je kupanje zabranjeno nakon 2006. godine kada je tabla skinuta. Općinski sud je naveo da se propust tuženog ogleda u tome što nije u blizini vještačkog jezera postavio tablu upozorenja i zabrane kupanja, a bio je i dužan izvršiti zatrpavanje udubljenja u zemlji i tako otkloniti izvor opasnosti. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da su apelantice svoj zahtjev ispravno zasnovale na odredbama člana 173. i 174. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojim za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a što je u konkretnom slučaju tuženi. Nadalje, a vezano za prigovor podijeljene odgovornosti, Općinski sud je naveo da je prednik apelantica znao o kakvoj vrsti jezera je riječ i da kupanje nije sigurno bez obzira što nije postojala tabla sa naznakom da je zabranjeno kupanje, budući da je punoljetan i poslovno sposoban, pa je mogao procijeniti rizik kupanja u takvom jezeru. Slijedom iznesenog, Općinski sud je naveo da smatra da postoji doprinos prednika apelantica u nastanku štete u procentu od 50%, zbog čega je djelimično usvojio tužbeni zahtjev, te je temeljem odredbe člana 200. i 201. ZOO obavezao tuženog na naknadu štete u navedenom iznosu.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 P 038561 13 Gž od 12. maja 2016. godine žalba apelantica je odbijena, dok je žalba tuženog uvažena i prvostepena presuda je preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da im tuženi na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliskog srodnika - supruga, odnosno oca, isplati novčani iznos od po 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, istakao šta je propisano odredbom člana 177. stav 2. ZOO, te je naveo da je prvostepeni sud na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza, zaključio da je tuženi preduzeo zakonom propisane mjere upozorenja građana na opasnost kupanja u jezeru, s tim da nije u blizini jezera postavio tablu upozorenja zabrane kupanja, koja u vrijeme uviđaja nije postojala. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da navedene mjere nisu bile dovoljne samo zbog toga što u trenutku nezgode, odnosno uviđaja, na licu mjesta nisu postojala vidljiva upozorenja i zabrane. Pogotovo imajući u vidu da se na četiri pristupa jezeru vidi svježe nanesena zemlja, kao prepreka pristupa automobilima. S obzirom na izneseno, Kantonalni sud je naveo da je pogrešan zaključak da tuženi svoju obavezu nije ozbiljno shvatio i da se radilo o improvizovanim zabranama kojima je pokušao staviti privid da zaista pokušava otkloniti opasnost od navedenog jezera. Naime, materijalni dokazi tuženog, koje je prvostepeni sud cijenio i na istim zasnovao svoju odluku, upravo dokazuju da je tuženi sa svoje strane preduzimao aktivnosti kojima je ukazivao na zabranu kupanja u navedenom jezeru, a što predniku apelantica koji je živio na tom području, nije moglo ostati nepoznato. Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju, prednik apelantica svjesno izložio opasnosti da se kupa u navedenom jezeru, a za koju je mogao i morao znati svaki prosječan čovjek, kako je to zaključio i prvostepeni sud. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je šteta apelanticama, prouzrokovana smrću, tj. utapanjem njihovog prednika u vještačkom jezeru, nastala kao isključiva posljedica ponašanja njihovog prednika, a što tuženi nije mogao spriječiti ni pored svoje najveće pažnje, odnosno svih preduzetih mjera upozorenja. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je zaključio da je tuženi dokazao postojanje uslova za oslobađanje od odgovornosti za štetu, zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen u cjelosti.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 P 038561 16 Rev od 13. septembra 2018. godine revizija apelantica je odbijena.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da drugostepeni sud nije povrijedio odredbu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), budući da je svoju odluku donio u vijeću na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i izvedenih dokaza iz prvostepenog postupka, ali je izveo drugačiji zaključak o osnovanosti postavljenog zahtjeva, te je preinačio prvostepenu odluku u dosuđujućem dijelu uz primjenu odredbe člana 177. stav 2. ZOO nalazeći da nema doprinosa tuženog nastanku štete. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je šteta koja je apelanticama prouzrokovana smrću, odnosno utapanjem njihovog prednika u vještačkom jezeru, nastala kao isključiva posljedica ponašanja njihovog prednika kao punoljetne i poslovno sposobne osobe koja je živjela u predmetnom području, zbog čega mu nije moglo ostati nepoznato da je zabranjeno kupanje u predmetnom jezeru. Međutim, on se svjesno izložio opasnosti da se kupa u jezeru, a za koju opasnost je morao i mogao znati svaki prosječan čovjek, a što tuženi nije mogao spriječiti ni pored svoje najveće pažnje, odnosno svih preduzetih mjera upozorenja, što ga oslobađa odgovornosti za nastalu štetu prema odredbi člana 177. stav 2. ZOO. Takođe, Vrhovni sud je naveo da pozivanje apelantica na presudu Kantonalnog suda Tuzla broj 33 O P 004897 09 od 19. marta 2010. godine nije imalo uticaja na odlučivanje u toj pravnoj stvari s obzirom da se u konkretnom slučaju radilo o maloljetnoj osobi od 13. godina.
10. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan prigovor da je drugostepeni sud povrijedio odredbu člana 2. ZPP jer je odlučio o zahtjevu koji apelantice nisu postavile. Tačno je da je drugostepeni sud u izreci svoje presude naveo „da se tužiteljice odbijaju sa tužbenim zahtjevom kojim su tražile da im tuženi na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliskog srodnika supruga, odnosno oca isplati novčani iznos od po 10.000,00 KM“, a da su apelantice u tužbi postavile zahtjev za isplatu iznosa od po 20.000,00 KM. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je prvostepenom presudom djelimično usvojen tužbeni zahtjev za iznos od po 10.000,00 KM, na koji dio je tuženi izjavio žalbu, koju je drugostepeni sud usvojio i prvostepenu presudu u tom dijelu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu, dok je u odbijajućem dijelu žalbu apelantica odbio. Vrhovni sud je naveo da je jasno da drugostepeni sud nije sudio ni mimo ni preko tužbenog zahtjeva, te je naveo da izostavljanje termina „u dosuđujućem dijelu“ u izreci drugostepene presude u konkretnom slučaju nema karakter povrede člana 2. ZPP u vezi sa članom
251. ZPP, niti izreku pobijane presude čini nerazumljivom zbog čega je nije moguće ispitati. Apelacioni navodi
11. U predmetnoj apelaciji apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
12. Apelantice smatraju da su Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno ocijenili provedne dokaze, na koje su pogrešno primijenili relevantne odredbe ZOO i došli do pogrešnog zaključka da su preduzete mjere od strane tuženog bile dovoljne za otklanjanje opasnosti od vještačkog jezera kao opasne stvari, zbog čega su ga oslobodili odgovornosti za nastalu štetu apelanticama. Osim toga, apelantice smatraju da je Kantonalni sud odlučio o tužbenom zahtjevu koji nije bio postavljen, budući da je u izreci presude naveo da je odbio tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da im tuženi isplati „nematerijalnu štetu u iznosu od po 10.000,00 KM“, iako takav tužbeni zahtjev apelantice nikada nisu postavile. Naime, apelantice su navele da su tužbenim zahtjevom tražile naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 20.000,00 KM.
Relevantni propisi
13. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11).
14. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima a koji u relevantnom dijelu glasi: Oslobođenje od odgovornosti Član 177.
(...)
(2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvideti i čije posledice nije mogao izbeći ili otkloniti.
(...)
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelantice pozvale u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje, primijenjeno pozitivno pravo i ocijenjeni dokazi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, a imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud ocijenio provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, te je detaljno i jasno obrazložio zbog čega je zaključio da je tuženi sa svoje strane preduzeo potrebne mjere za zabranu kupanja u jezeru. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Kantonalni sud ocijenio i dokaze provedene na okolnost krivice prednika apelantica, te je, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, obrazložio svoj zaključak da je šteta apelanticama, prouzrokovana utapanjem njihovog prednika, nastala kao isključiva posljedica ponašanja njihovog prednika, a što tuženi nije mogao spriječiti ni pored svoje najveće pažnje, odnosno svih preduzetih mjera upozorenja. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud, odlučujući po reviziji apelantica, podržao zaključke Kantonalnog suda, te i sam vrlo jasno obrazložio zbog čega smatra da je tuženi uspio dokazati da je preduzeo sve mjere zabrane kupanja na jezeru, a što ga oslobađa odgovornosti za nastalu štetu. Budući da su za svoje zaključke redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge, Ustavni sud u osporenim odlukama ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud argumentovano odgovorio na prigovor apelantica da je Kantonalni sud odlučio o tužbenom zahtjevu koji nije bio postavljen, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević