Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1719/20 (A. D.)
Odluka donesena 02. 07. 2020.
- Povreda
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Izuzetna dopustivost - nema odluke suda
- Ograničenja prava iz čl. 2. P.4.
- Krivični postupak
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Mjera obezbjeđenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1719/20
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1719/20, rješavajući apelaciju Alije Delimustafića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Alije Delimustafića.
Utvrđuje se povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da odmah u odnosu na apelanta Aliju Delimustafića ispita daljnju potrebu primjene mjera zabrane izrečenih Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 18 K od 16. jula 2019. godine.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, odmah obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Alija Delimustafić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) u kojoj je označio kao osporeni akt Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026508 18 K od 16. jula 2019. godine. Međutim, suština navoda iz apelacije odnosi se na činjenicu da nakon donošenja osporenog rješenja Kantonalni sud nije vršio sudsku kontrolu mjera zabrane izrečenih navedenim rješenjem.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Kantonalni sud, odlučujući o apelantovom prijedlogu za određivanje mjera jemstva i mjera zabrane, u skladu sa članom 137, članom 140. st. 1. i 2. i čl. 141-144. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: ZKP), donio je Rješenje broj 09 0 K 026508 18 k od 16. jula 2019. godine kojim je usvojio apelantov prijedlog, pa je radi osiguranja apelantovog dolaska na sud, umjesto mjere pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka a) ZKP, određeno jemstvo (i dalje kako je navedeno u tački 1. rješenja).
5. Tačkom 2. navedenog rješenja apelantu je izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja na način da se apelantu zabranjuje napuštanje boravišta, adrese stanovanja (navedena) bez prethodnog odobrenja suda, osim u slučaju da ga napušta da bi se pojavio pred sudom u krivičnom postupku protiv apelanta ili po pozivu Tužilaštva. Apelant ne može promijeniti prebivalište, odnosno boravište bez prethodnog odobrenja suda. Provjeru poštivanja mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja apelanta provodit će ovlaštena službena lica PS Centar, tako što će jednom dnevno, u vremenskom periodu od 8 do 22 sata kontrolirati da li apelant boravi na navedenoj adresi, te pismenim putem obavijestiti sud ukoliko ne bude zatečen. Istim rješenjem naređuje se privremeno oduzimanje putne isprave, odnosno pasoša, navedenog broja, izdatog na apelantovo ime, i izdavanje novog, kao i korištenje lične karte radi prelaska državne granice.
6. Dalje, tačkom 3. dispozitiva rješenja je navedeno da će se o izvršenju mjera starati Granična policija Bosne i Hercegovine i pripadnici PS Centar Sarajevo. Izrečene mjere zabrane će trajati dok za njima postoji potreba, a najduže do eventualnog upućivanja apelanta na izdržavanje kazne zatvora (tačka 4. rješenja). Također, tačkom 5. rješenja je navedeno da će se opravdanost ovih mjera kontrolirati svaka dva mjeseca. Dalje je navedeno upozorenje da se apelantu može odrediti pritvor ukoliko se ne bude pridržavao mjera zabrane (tač. 6. i 7. rješenja).
7. Kako je navedeno u apelaciji, apelant je podnescima od 14. oktobra 2019. godine, 23. oktobra 2019. godine, 13. novembra 2019. godine, 16. decembra 2019. godine, 25. decembra 2019. godine, 17. februara 2020. godine i 21. februara 2020. godine od suda tražio da izvrši kontrolu opravdanosti izrečenih mjera zabrane u skladu sa članom 140b. stav 6. ZKP, kao i ublažavanje izrečenih mjera zabrane.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
8. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Prije izricanja mjera zabrane apelant se nalazio u pritvoru od 10. novembra 2016. godine, tako da mu je do sada već tri i po godine ograničena sloboda kretanja. Kako izrečene mjere zabrane predstavljaju ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja, apelant smatra da propust suda da postupi po članu 140b. stav 6. ZKP i preispita daljnju opravdanost izrečenih mjera zabrane svaka dva mjeseca i donese rješenje kojim se izrečene mjere ukidaju ili produžavaju, odnosno ublažavaju, uz davanje odgovarajućeg obrazloženja, predstavlja neopravdano ometanje kojim je zakonom dozvoljeni efektivni pravni lijek učinjen neefektivnim na koji način se krši apelantovo pravo.
b)Odgovor na apelaciju
9. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da smatra da apelantu nisu povrijeđena navedena prava.
10. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je Kantonalni sud u rješenju od 16. jula 2019. godine dao valjanu argumentaciju za svoju odluku kojom su određene mjere zabrane apelantu, te da se u apelaciji pogrešno navodi da je rješenje nezakonito, jer, prema navodima u apelaciji, sud nije vršio kontrolu opravdanosti izrečenih mjera zabrane po proteku roka od dva mjeseca, te da je apelantu ograničeno kretanje. Tužilaštvo smatra da se apelacijom ne mogu ispitivati zakonitost i ustavnost osporavanog rješenja, jer je istekao rok od 60 dana od pravosnažnosti navedenog rješenja, kada je postojala zakonska mogućnost za podnošenje apelacije Ustavnom sudu u odnosu na navedeno rješenje. Zbog navedenih razloga, smatra da nisu povrijeđena apelantova prava koja se navode u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi
11. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Odjeljak 1. Zajednička odredba Član 137.
Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za obezbjeđenje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jemstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavaće se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(3) Ove mjere ukinuće se i po službenoj dužnosti odmah kada prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijeniće se drugom blažom mjerom kada za to nastupe uslovi.
(4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.
Odjeljak 4. Mjere zabrane Član 140.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana sud može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 140b. stav (6) Izricanje mjera zabrane (6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.
VI.Dopustivost
12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
14. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
15. U konkretnom slučaju apelantu su rješenjem Kantonalnog suda od 16. jula 2020. godine određene (i) mjere zabrane. Apelant jeste naveo kao osporeni akt navedeno rješenje Kantonalnog suda, ali suština apelacije se odnosi na to da redovni sud nije u skladu sa zakonom ispitao izrečene mjere zabrane nakon isteka dva mjeseca zbog čega su mu povrijeđena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
16. S obzirom na to da predmetna apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da bi u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja zahtijevanje od apelanta da iznađe najefikasniji put za zaštitu svog prava rezultiralo pretjeranim teretom za apelanta, Ustavni sud je zaključio da je, s obzirom na specifične okolnosti konkretnog slučaja uzrokovane nepostupanjem suda u kontekstu ispitivanja da li je primjena mjera zabrane i dalje potrebna (i, u kontekstu toga, nedonošenje nove odluke suda o tom pitanju), predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3376/07 od 28. aprila 2010. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3080/13, dostupne na www.ustavnisud.ba).
17. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
VII.Meritum
18. Apelant tvrdi da su mu, zbog propusta Kantonalnog suda da postupi u skladu sa zakonom i preispita u roku koji je određen zakonom daljnju opravdanost primjene mjera zabrane, prekršeno pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na slobodu kretanja i prebivališta
19. Član 13. Evropske konvencije glasi:
Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu.
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
21. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
Nikakva se ograničenja ne mogu postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprječavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
Prava iz stava 1. mogu se takođe u posebnim oblastima ograničiti u skladu sa zakonom i opravdati javnim interesom u demokratskom društvu.
22. Iz apelantovih navoda, u suštini, proizlazi da smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na slobodu kretanja zbog propusta Kantonalnog suda da po proteku roka određenog zakonom u odredbi člana 140b. stav 6. ZKP od dva mjeseca preispita da li je primijenjena mjera još potrebna, te da donese rješenje da se mjere zabrane ukidaju ili produžavaju, odnosno ublažavaju, kako je to propisano u ZKP.
23. Ustavni sud ukazuje da član 2. Protokola broj 4 garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što znači pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen (vidi, Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. jul 2013. godine, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V).
24. U konkretnom slučaju rješenjem Kantonalnog suda apelantu je, umjesto mjere pritvora, određena (i) mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja. Apelantu je, također, oduzet pasoš. Shodno navedenom, proizlazi da izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta i putovanja predstavlja ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja u smislu navedenog stava Evropskog suda.
25. Ustavni sud podsjeća da, kada postoji osnovan prigovor da mjere koje je preduzela javna vlast mogu narušiti slobodu kretanja pojedinca, član 13. Evropske konvencije zahtijeva da nacionalni pravni sistem omogući licu koje je u pitanju da u adversarnom postupku pred sudom ospori izrečene mjere (vidi, mutatis mutandis, De Tommaso protiv Italije, presuda od 27. februara 2017. godine).
26. U konkretnom slučaju iz apelantovih navoda proizlazi da on ne osporava da su mjere zabrane izrečene rješenjem Kantonalnog suda od 16. jula 2019. godine utemeljene na relevantnim odredbama ZKP, niti dovodi na bilo koji način u pitanje zakonitost navedenog rješenja, ali tvrdi da, nakon njihovog izricanja, Kantonalni sud nije poštovao proceduru propisanu zakonom prema kojoj je obavezan da preispita osnovanost izrečenih mjera zabrane svaka dva mjeseca i, s tim u vezi, da donese odluku protiv koje se može izjaviti žalba.
27. Ustavni sud zapaža da je članom 140b. ZKP, između ostalog, određeno: stavom 5. da mjera zabrane može trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude, stavom 6. sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su da svaka dva mjeseca ispitaju da li je primijenjena mjera još potrebna, te stavom 7. da protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka (tužilac i osumnjičeni/optuženi), odnosno branilac može podnijeti žalbu.
28. Ustavni sud zapaža da iz navedenih zakonskih rješenja nedvosmisleno proizlazi zaključak da, iako zakon propisuje da mjera zabrane može trajati dok za to postoji potreba, odnosno najduže do donošenja presude, on ne isključuje i ne ograničava mogućnost i njihovog ukidanja kad za to prestane potreba, a u kom smislu i propisuje obavezu dvomjesečne kontrole izrečenih mjera zabrane (u članu 140b. stav 6. ZKP). Dalje, proizlazi da se u postupku određivanja, produženja ili ukidanja mjera zabrane shodno primjenjuju odredbe ZKP u skladu s kojim sud postupa prilikom određivanja, produženja ili ukidanja mjere pritvora, tj. da je osiguran adversarni postupak u kom je i tužilaštvu i osumnjičenom, odnosno optuženom osigurano da se mogu izjasniti o određivanju, produženju ili ukidanju mjera zabrane. Najzad, prema navedenom zakonskom rješenju, obaveza sudije je da donese rješenje kako prilikom određivanja mjera zabrane, tako i u povodu njihove dvomjesečne kontrole, odnosno ukidanja, koje po žalbi može biti predmet preispitivanja sudskog vijeća. Navedeno eksplicitno proizlazi iz odredbe člana 140b. stav 7. ZKP. Ustavni sud primjećuje da je u rješenju Kantonalnog suda od 16. jula 2019. godine, također, navedeno (tačka 5) da će se „opravdanost ovih mjera kontrolirati svaka dva mjeseca“, a navedena obaveza redovnog suda je potvrđena i praksom Ustavnog suda u predmetima koji su pokretali ista ili slična pitanja (vidi, mutatis mutandis, odluke Ustavnog suda broj AP 302/17 od 7. marta 2017. godine, AP 715/17 od 22. marta 2017. godine, AP 3260/19 od 13. novembra 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba i druge).
29. Dakle, u konkretnom slučaju mjere zabrane su određene rješenjem Kantonalnog suda (predsjednika vijeća) od 16. jula 2019. godine, pa je, u skladu sa članom 140b. stav 6. ZKP, predsjednik vijeća bio dužan da protekom dva mjeseca ispita da li je primjena mjera još potrebna, te da, u skladu sa stavom 7. istog člana, donese rješenje kojim se mjere zabrane ukidaju ili produžavaju, a protiv kog se može izjaviti žalba. Kako je Ustavni sud u svojoj praksi već utvrdio, iz odredaba ZKP jasno proizlazi obaveza funkcionalno nadležnog sudije/vijeća da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o evidentnom propustu Kantonalnog suda u tumačenju jasne i nedvosmislene zakonske odredbe kojom je određena obaveza dvomjesečnog preispitivanja daljnje primjene izrečenih mjera zabrane.
30. Ustavni sud podsjeća da član 13. Evropske konvencije garantira dostupnost na državnom nivou pravnog lijeka kojim se podnosi žalba zbog povrede sloboda i prava iz Evropske konvencije. Zbog toga, mada je državama dozvoljena određena diskrecija u pogledu načina na koji će ispoštovati svoje obaveze, mora postojati domaći pravni lijek koji će nadležnom domaćem organu vlasti dozvoliti da se bavi i suštinom relevantne žalbe (o povredi sloboda i prava) iz Konvencije, te da pruži odgovarajuću pomoć. Obim obaveze iz člana 13. razlikuje se zavisno od prirode pritužbe podnosioca predstavke iz Konvencije ali, u svakom slučaju, pravni lijek mora biti “djelotvoran” u praksi, kao i u zakonu, posebno u smislu da njegovo ostvarivanje ne smije biti neopravdano ometano radnjama ili propustima organa vlasti države (vidi, Evropski sud, Nada protiv Švajcarske, st. 208-209, Büyükdağ protiv Turske, broj 28340/95, stav 64, 21. decembar 2000. godine, sa daljnim referencama na relevantnu praksu Evropskog suda).
31. U konkretnom slučaju izrečene mjere zabrane nesporno imaju učinak ograničenja apelantovog prava na slobodu kretanja, pa mu je jasnim i nedvosmislenim odredbama ZKP osiguran i adversarni postupak pred sudom u kom izrečene mjere može i preispitati. Stoga, propust Kantonalnog suda da preispita daljnju opravdanost izrečenih mjera zabrane nakon dva mjeseca i donese rješenje kojim izrečene mjere ukida ili produžava predstavlja neopravdano ometanje koje je zakonom dozvoljeni efektivni pravni lijek u apelantovom slučaju u praksi učinilo neefektivnim.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. VIII.VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je, zbog propusta redovnog suda da po isteku dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera zabrane kojom se ograničava apelantova sloboda kretanja i dalje potrebna, apelant lišen mogućnosti da u adversarnom postupku pred sudom ospori izrečene mjere, te u nedostatku odluke iskoristi djelotvoran pravni lijek propisan zakonom.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević