Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6390/18 (H. R.)

Odluka donesena 02. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Istraga
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6390/18

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6390/18, rješavajući apelaciju Hasiba Redže, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hasiba Redže podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 025599 18 Kž 14 od 15. maja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 025599 17 K 2 od 19.

decembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hasib Redžo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa Zenici, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Jasmira Muratovića, Tanje Hadžagić i Ilvane Bijedić iz Sarajeva, podnio je 9. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 025599 18 Kž 14 od 15. maja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 025599 17 K 2 od 19. decembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. aprila 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 4. do 22. maja 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 025599 17 K 2 od 19. decembra 2017. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav

1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset godina i krivično djelo neukazivanja pomoći licu povrijeđenom u saobraćajnoj nezgodi iz člana 337. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci. Primjenom odredbi čl. 54, 57. i 77. KZFBiH apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina i šest mjeseci uz sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja prevoznim sredstvom u trajanju od pet godina.

6. U obrazloženju presude je navedeno sljedeće: da je Kantonalni sud, postupajući po potvrđenoj optužnici Tužilaštva od 12. aprila 2016. godine, donio Presudu broj 09 0 025599 16 K od 31. oktobra 2016. godine kojom je apelant proglašen krivim za izvršenje naprijed navedenih krivičnih djela za koja mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od deset godina i šest mjeseci; da je Vrhovni sud rješenjem od 16. maja 2017. godine uvažio apelantovu žalbu i ukinuo presudu Kantonalnog suda; da su u toku ponovnog suđenja prihvaćeni dokazi Tužilaštva (pobrojani na strani 3. presude), dokazi odbrane (pobrojani na strani 4. presude) koji su prethodno izvedeni, te da su tokom ponovnog suđenja saslušani svjedoci odbrane (tri svjedoka) i izvršen uvid u veliki broj materijalnih dokaza.

7. Nakon analize i ocjene dokaza, Kantonalni sud je, prije svega, istakao nesporne činjenice iz kojih proizlazi da je apelant u inkriminirano vrijeme upravljao motornim vozilom bez položenog vozačkog ispita i pod dejstvom alkohola, da je u takvom stanju udario pješakinju (u daljnjem tekstu: oštećena) koja je zadobila teške tjelesne povrede uslijed kojih je nastupila smrt i da se apelant nakon toga udaljio s lica mjesta ne ukazavši pomoć povrijeđenom licu. U pogledu naprijed navedenih nespornih utvrđenja Kantonalni sud je na str. 5. i 6. obrazloženja presude pobrojao dokaze iz kojih te činjenice proizlaze, između ostalih, nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, nalaz i mišljenje vještaka mašinske struke i nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra. U vezi s tim je istaknuto da u postupku nije bilo sporno da je apelant upravljao vozilom pod dejstvom alkohola, ali je vještačenjem bilo neophodno utvrditi njegovu sposobnost da shvati značaj svojih postupaka, odnosno da upravlja vozilom. Na osnovu ocjene izvedenih dokaza utvrđeno je da je apelant kritične večeri upravljao vozilom bez položenog vozačkog ispita i pod dejstvom alkohola u količini od 1,87 promila uslijed koje koncentracije nije bio sposoban upravljati motornim vozilom, pri čemu je prekoračio i dozvoljenu brzinu, a zatim vozilom udario oštećenu koja je uslijed zadobivenih tjelesnih povreda umrla.

8. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je ocijenio da postoji uzročno-posljedična veza između apelantovih radnji i nastale posljedice, te je pouzdano utvrđeno da su na taj način ostvarena sva bitna obilježja bića krivičnog djela teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. KZFBiH. Dalje je utvrđeno da je u odnosu na osnovno djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. KZFBiH apelant postupao umišljajno jer je upravljao vozilom pod dejstvom alkohola, kretao se vozilom iznad dozvoljene brzine, bez vozačkog ispita, što, prema ocjeni Kantonalnog suda, jasno ukazuje da je bio svjestan da zabranjena posljedica može nastupiti i da je pristao na njeno nastupanje.

9. Kantonalni sud je dalje istakao da odbrana tokom postupka nije osporavala navode iz optužnog akta da je apelant počinio krivično djelo iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. KZFBiH, već je pokušala dokazati da apelant nije kriv za krivično djelo neukazivanja pomoći licu povrijeđenom u saobraćajnoj nezgodi iz člana 337. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. U tom pravcu su izvedeni dokazi, prije svega, saslušanjem apelanta u svojstvu svjedoka, te saslušanjem drugih svjedoka (ukupno tri), kao i uvidom u zapisnik o uviđaju od 19. januara 2016. godine. U pogledu apelantove odgovornosti za ovo krivično djelo Kantonalni sud je imao u vidu nespornu činjenicu da se apelant nakon saobraćajne nezgode udaljio s mjesta događaja. Motiv za takvo postupanje je, kako proizlazi iz apelantovog iskaza, njegovo prijavljivanje policiji. Međutim, napuštanje mjesta nesreće radi prijave policiji ne opravdava apelantovo ponašanje da ne ukaže pomoć povrijeđenom licu, a time ga ne oslobađa odgovornosti. Suprotno navodima odbrane, Kantonalni sud je mišljenja da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja bića krivičnog djela neukazivanja pomoći povrijeđenom licu, pri čemu je postupao s direktnim umišljajem.

10. Nakon ocjene svih otežavajućih i olakšavajućih okolnosti koje utječu na vrstu i visinu kazne, apelantu je za oba krivična djela izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od deset godina i šest mjeseci.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 K 025599 18 Kž 14 od 15. maja 2018. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i presuda Kantonalnog suda preinačena u odluci o kazni tako što je apelantu za krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. KZFBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest godina, dok je za krivično djelo iz člana 337. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH uzeta već utvrđena kazna u trajanju od osam mjeseci, pa je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci. Vrhovni sud je naveo da je apelantova odbrana u žalbi ukazala na okolnosti koje isključuju krivično gonjenje prema Zakonu o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) koje, kako smatraju, ne omogućavaju podizanje optužnice bez provođenja istrage i prethodnog ispitivanja osumnjičenog. U tom kontekstu je žalbom ukazano na zapisnik o ispitivanju apelanta u svojstvu osumnjičenog od 21. januara 2016. godine iz kojeg, kako žalba smatra, proizlazi da je apelant samo obaviješten o zakonskim nazivima krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret bez upoznavanja sa osnovama sumnje protiv njega kako nalaže odredba člana 92. stav 2. ZKP-a.

12. Vrhovni sud je, imajući u vidu navedene žalbene prigovore, ocijenio da oni ne dovode u pitanje zakonitost pobijane presude. U vezi s tim je istaknuto sljedeće: da iz zapisnika o ispitivanju apelanta u Tužilaštvu od 21. januara 2016. godine (na kojem branilac zasniva žalbenu tvrdnju da nije bilo uvjeta za podizanje optužnice) proizlazi da je apelant ispitan uz poštovanje svih garancija propisanih odredbama ZKP-a koje su se imale primijeniti na tu procesnu radnju, pa je slijedom toga neosnovan žalbeni navod da apelant nije upoznat o osnovama sumnje protiv njega, odnosno da je obaviješten samo o zakonskim nazivima krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret. Nasuprot tome, kako je obrazloženo, iz sadržaja zapisnika proistječe da je apelant najprije obaviješten da se tereti za teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 333. KZFBiH i krivično djelo neukazivanja pomoći licu povrijeđenom u saobraćajnoj nezgodi iz člana 337. istog zakona, nakon čega mu je pročitana naredba o provođenju istrage, te je konačno prije davanja iskaza upoznat s dokazima iz kojih proizlazi osnov sumnje (zapisnik o uviđaju, zapisnik o saslušanju svjedoka). Navodi opisani u zapisniku, kako je ocijenio Vrhovni sud, jasno ukazuju da je apelant u skladu s odredbom člana 92. stav 2. ZKP-a na pravilan i potpun način upoznat o osnovama sumnje protiv njega te je stoga neprihvatljiv stav iz žalbe da u takvim okolnostima nije moglo doći do podizanja optužnice i njenog potvrđivanja.

13. U odnosu na navode kojima je ukazano na nedostatke u pogledu krivičnog djela neukazivanja pomoći licu povrijeđenom u saobraćajnoj nezgodi iz razloga što je u dijelu odluke kojom se apelantu za ovo djelo izriče sankcija ispušten stav 1. člana 337. KZFBiH, Vrhovni sud je podsjetio da iz pobijane presude proistječe da njena izreka, osim činjenica i okolnosti pod kojima se predmetna saobraćajna nezgoda odvijala (objektivna strana djela), sadrži i činjenični opis subjektivnog odnosa apelanta i konkretnom njegovom inkriminiranom postupanju – da je bio svjestan da upravljajući vozilom u alkoholiziranom stanju i bez položenog vozačkog ispita može ugroziti javni saobraćaj i time dovesti u opasnost život ljudi, na koju posljedicu je i pristao. Prema ocjeni Vrhovnog suda, a suprotno žalbenim navodima, za takav zaključak prvostepenog suda bili su dovoljni činjenični nalazi da se apelantovo upravljanje motornim vozilom odvijalo kršenjem više saobraćajnih propisa manifestiranih kao vožnja bez položenog vozačkog ispita, pod utjecajem alkohola, uz prekoračenje brzine te neobraćanje pažnje na pješake koji su se nalazili na kolovozu.

14. U pogledu žalbenih navoda kojima je ukazano na visinu utvrđenih pojedinačnih kazni, Vrhovni sud je ocijenio da su djelimično osnovani u odnosu na krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. KZFBiH. U vezi s tim je istaknuto da prvostepeni sud nije na pravilan način vrednovao olakšavajuću okolnost koja se tiče doprinosa oštećene nastanku saobraćajne nesreće (nesporno utvrđeno kuda i na koji način se kretala), pa je slijedom toga utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest godina nalazeći da je tako utvrđena kazna u svemu primjerena težini krivičnog djela i stepenu apelantove krivične odgovornosti.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost i pravo na pravično suđenje iz člana II/3. d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 6. stav 3. Evropske konvencije.

16. Apelant smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja postojali razlozi zbog kojih nije mogla biti podignuta optužnica. U vezi s tim ističe da prilikom ispitivanja u svojstvu osumnjičenog nije bio upoznat s osnovama sumnje kako nalaže odredba člana 92. stav 2. ZKP-a. Obrazlažući navedeno apelant ističe da je tom prilikom samo obaviješten o zakonskim nazivima krivičnih djela koja su mu stavljena na teret, ali da nije upoznat sa sadržajem dokaza iz kojih je, prema mišljenju Tužilaštva, proistjecala osnovana sumnja. Takvo postupanje je, kako smatra, u direktnoj suprotnosti sa zaštićenim ustavnim i konvencijskim pravima, i to da na jeziku koji razumije, ne stručnim već jednostavnim jezikom, bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega. Predloženo je da se apelacija usvoji.

b) Odgovori na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je apelacija neosnovana pozivajući se pri tome na razloge navedene u obrazloženju osporene presude.

18. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana jer osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano.

19. Tužilaštvo je u opširnom odgovoru na apelaciju istaklo da je apelacija neosnovana jer su apelantu prilikom ispitivanja u toku istrage obrazloženi svi osnovi sumnje protiv njega, kako je konstatirano u zapisniku o ispitivanju, a uviđaj na licu mjesta je izvršen u prisustvu ovlaštenih službenih lica, kojom prilikom je sačinjen zapisnik koji je apelantu također predočen prilikom ispitivanja. U apelaciji se izostavlja činjenica da je apelantu prilikom ispitivanja pročitana naredba o provođenju istrage koja sadrži i činjenični opis i osnove sumnje, kao i zakonske nazive krivičnih djela.

V.Relevantni propisi

20. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 332. stav (1) Ugrožavanje javnog prometa (1)Učesnik u prometu na putevima koji se ne pridržava prometnih propisa i time tako ugrozi javni promet da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, pa zbog toga kod drugoga nastupi imovinska šteta preko 5.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora do pet godina.

Član 336. stav (2) Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa (2)Ako je krivičnim djelom iz člana 332. st. 1. i 2.; člana 333. stav 1.; člana 334. stav 1. i člana 335. st. 1. i 2. ovog zakona prouzrokovana smrt jedne ili više osoba, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje godinu dana.

Član 337.

Neukazivanje pomoći osobi ozlijeđenoj u prometnoj nezgodi (1)Vozač prijevoznog sredstva koji ostavi bez pomoći osobu koja je ozlijeđena tim prijevoznim sredstvom ili čiju je ozljedu prouzrokovao, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

(2)Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana prouzrokovana teška tjelesna ozljeda ili smrt ozlijeđene osobe, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

21. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 92. stav (2) Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučiće se i o sljedećim pravima:

a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu, niti odgovarati na postavljena pitanja,

b) da može uzeti branioca po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branioca bez nadoknade u slučajevima predviđenim ovim zakonom,

c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branitelja da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnoj raspravi i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnoj raspravi,

d) da ima pravo u toku istrage razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji mu idu u korist, osim ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage,

e) da ima pravo na besplatne usluge prevodioca ako ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi prilikom ispitivanja.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 K 025599 18 Kž 14 od 15. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 9. novembra 2018. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant osporava presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, apelant je ukazao i na povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. i stav 3. tačka a) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

[…]

29. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da apelant u postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je pobijanim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54). Apelant, u suštini, tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer prilikom ispitivanja u fazi istrage nije obaviješten o osnovama optužbi protiv njega, koja obaveza se na određeni način podudara s obavezom iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije. Međutim, ove dvije obaveze se razlikuju po cilju koji se njima želi ostvariti: dok je svrha člana 5. stav 2. Evropske konvencije da omogući osumnjičenom da dovede u pitanje zakonitost pritvora, svrha člana 6. stav 3.a) Evropske konvencije je da omogući optuženom da dobije sve informacije koje su potrebne za pripremanje odbrane, pa proizlazi da je po svom obimu ona šira nego ona iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije. Imajući u vidu da se eventualni nedostaci u obavještenju o osnovanoj sumnji/optužbi iz jedne faze postupka mogu otkloniti u sljedećoj fazi, Ustavni sud će navode apelacije ispitati u okviru garancija koje pruža član 6. Evropske konvencije.

31. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da garancije iz stava 3.a) člana 6. Evropske konvencije predstavljaju specifične aspekte prava na pravično suđenje garantiranog u stavu 1. člana 6. Evropske konvencije, koji se moraju uzeti u obzir prilikom ocjenjivanja pravičnosti postupka. Član 6. stav 3.a) Evropske konvencije zahtijeva da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret jer detalji o krivičnom djelu imaju krucijalnu ulogu u krivičnom postupku i optuženi se smatra obaviještenim od trenutka kada su mu prezentirani činjenični i pravni osnovi optužbe protiv njega. Nadalje, optuženi mora biti upućen „odmah“ i „detaljno“ u uzrok optužbe, odnosno u činjenice na kojim se optužba zasniva i prirodu optužbe, tj. pravnu kvalifikaciju ovih činjenica. Potpuna i detaljna informacija optuženog u pogledu optužbi koje mu se stavljaju na teret predstavlja suštinski preduvjet za pravičnost postupka. Iako obim „detaljno“ obavještenje o optužbi varira u zavisnosti od konkretnih okolnosti svakog slučaja, optuženom se u svakom slučaju mora pružiti dovoljno informacija koliko je neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega kako bi mogao pripremiti adekvatnu odbranu (vidi Evropski sud, Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. jula 2000. godine, st. 59. i 60).

32. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud identične apelantove navode ocijenio neosnovanim. Naime, Vrhovni sud je, razmatrajući žalbeni prigovor kojim je ukazano na postojanje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i podizanje optužnice zbog neobavještavanja apelanta o osnovama sumnje protiv njega, kako nalaže odredba člana 92. stav 2. ZKP-a, istakao sljedeće: da iz sadržaja zapisnika od 21. januara 2016. godine jasno proizlazi da je apelant najprije obaviješten da se tereti za teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom

333. KZFBiH i krivično djelo neukazivanja pomoći licu povrijeđenom u saobraćajnoj nezgodi iz člana 337. istog zakona; da mu je zatim pročitana naredba o provođenju istrage, te je prije davanja iskaza upoznat s dokazima iz kojih proizlazi osnov sumnje (zapisnik o uviđaju, zapisnik o saslušanju svjedoka). Navodi opisani u zapisniku, kako je ocijenio Vrhovni sud, jasno ukazuju da je apelant u skladu s odredbom člana 92. stav 2. ZKP-a na pravilan i potpun način upoznat o osnovama sumnje, odnosno kasnije optužbe protiv njega. Pri tome, Ustavni sud zapaža da dato obrazloženje Vrhovnog suda zapravo korespondira sadržaju zapisnika od 21. januara 2016. godine o ispitivanju osumnjičenog apelanta, koji je upravo apelant dostavio uz apelaciju.

33. Imajući u vidu navedeno, te razloge i obrazloženje odluke Vrhovnog suda, kao i da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz iz kojeg bi proizlazilo da mu je u toku postupka uskraćena mogućnost da se izjašnjava o činjenicama i dokazima protiv njega, niti to proizlazi iz osporenih presuda i dokumentacije predočene uz apelaciju, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant nije znao šta mu se stavlja na teret budući da je od početka bio osumnjičen/optužen za teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja i neukazivanje pomoći licu povrijeđenom u saobraćajnoj nesreći.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka a) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3.a) Evropske konvencije kada ništa ne upućuje na zaključak da apelant nije znao šta mu se stavlja na teret i za koje djelo se osnovano sumnjiči, niti mu je bila uskraćena mogućnost da se izjašnjava o činjenicama i dokazima protiv njega.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-6390/18 (H. R.) | Sudska praksa | Aktio