Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2004/20 (B. A.)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vanparnični postupak
  • Naknada
  • Eksproprijacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2004/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-2004/20, rješavajući apelaciju Bajrama Alomerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bajram Alomerović protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 V 360675 20 Rev od 17. marta 2020. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 V 360675 15 Gž od 30. oktobra 2019.

godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu 65 0 V 360675 13 V 27.

novembra 2014.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bajram Alomerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, podnio je 15. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 V 360675 20 Rev od 17. marta 2020. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 V 360675 15 Gž od 30. oktobra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu 65 0 V 360675 13 V 27. novembra 2014.godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, određena je naknada za eksproprisane nekretnine (bliže označene u dispozitivu prvostepenog rješenja) u određenim novčanim iznosima, koje iznose je korisnik eksproprijacije JP Autoceste FBiH Mostar dužan isplatiti apelantu.

3. U obrazloženju drugostepenog rješenja drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odredio naknadu za eksproprisano zemljište u novcu, prema tržišnoj vrijednosti takvog zemljišta u iznosu od 212.245,00 KM (član 53. Zakona o eksproprijaciji). Drugostepeni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud prihvatio nalaz vještaka poljoprivredne struke kao stručan, objektivan i dat u skladu sa pravilima struke, koji je procjenu zemljišta dao na temelju izvršenog uviđaja na licu mjesta, uvidom u nalaz vještaka iz upravnog postupka, na osnovu prikupljenih informacija o kretanju cijena zemljišta na istoj lokaciji, utvrđujući da je realna cijena zemljišta na toj lokaciji 85,00 KM/m2, da procijenjena vrijednost zemljišta ne odstupa od tržišnih cijena na navedenom lokalitetu, te da na zemljištu nije bila moguća bilo kakva gradnja, izuzev saobraćajne infrastrukture, kako je predviđeno regulacionim planom. Drugostepeni sud je naveo da je na saglasan prijedlog korisnika eksproprijacije i apelanta na ročištu od 16. januara 2014.godine predloženo vještačenje na okolnost tržišne vrijednosti eksproprisanog zemljišta po vještaku poljoprivredne struke, pa su neosnovani apelantovi prigovori u tom pogledu. Drugostepeni sud je naveo da je na istom ročištu korisnik eksproprijacije predložio vještačenje po vještaku poljoprivredne struke na okolnost tržišne vrijednosti eksproprisanog zemljišta, da se apelantov punomoćnik nije protivio ovom prijedlogu, te da su učesnici u postupku bili saglasni da se za vještaka poljoprivredne struke odredi S.Š. Stoga je neosnovan apelantov prigovor da je prvostepeni sud samovoljno i jednostrano na okolnost vještačenja tržišne vrijednosti eksproprisanog zemljišta odredio vještaka poljoprivredne struke S.Š., iako je apelant tražio da se odredi drugi vještak, upoznajući sud da je ovaj vještak do sada izvršio oko 25-30 procjena po nalogu i za korisnika eksproprijacije, te da ovako angažovani vještak ne može biti objektivan u ovom sporu.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud prihvatio nalaz vještaka poljoprivredne struke, koji je u datom nalazu i dopunama nalaza pojasnio nalaz i odgovorio na sve apelantove prigovore i na osnovu ocjene svih relevantnih parametara za zemljište procijenio tržišnu vrijednost zemljišta u iznosu od 85 KM/m2. Vrhovni sud je naveo da su paušalni, nedokazani i činjenično-pravne prirode (član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku) apelantovi navodi da se iz sporazuma korisnika eksproprijacije i bivšeg vlasnika D.K. o naknadi za eksproprijaciju nekretnina vidi isplata cijene od 105 KM/m2, da je slično zemljište koje je udaljeno od njegovog zemljišta 200m prodato za 180 KM/m2, da je zemljište udaljeno od njegovog zemljišta 80m procijenjeno od strane vještaka 11. marta 2014. godine u istom postupku eksproprijacije na iznos od 120 KM m2. Također, da su paušalni i nedokazani i navodi da se u konkretnom slučaju radi o gradskom građevinskom zemljištu, da vještak kod ocjene u apelantovom slučaju nije bio nepristrasan i objektivan, te da je tražio da vještaci vještak ekonomske struke, što sud nije dozvolio. Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud, prihvatajući primijenjeno procesno i materijalno pravo od strane prvostepenog suda – čl. 53. i 64. Zakona o eksproprijaciji, odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi „da je prvostepeni sud naknadu za eksproprisano zemljište odredio isključivo na osnovu nalaza vještaka poljoprivredne struke S.Š., te da je samovoljno i jednostrano odredio ovog vještaka, bez pristanka predlagača. Također, apelant navodi „da je navedeni vještak do sada izvršio najmanje 25-30 procjena po nalogu i za korisnika exproprijacije, koji je istog plaćao i od istog naručivao nalaze o procjeni vrijednosti nekretnina, a za svoje lične potrebe i za svoje interese, te da ovako angažovani vještak nije mogao biti nepristrasan i objektivan u ovom sudskom sporu, te da je očito da je radio i štitio interese korisnika eksproprijacije“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji izjavljenoj protiv drugostepene odluke, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, prava na imovinu, te zabrane diskriminacije osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2004/20 (B. A.) | Sudska praksa | Aktio