Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2011/20 (D. A.)

Odluka donesena 02. 07. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2011/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-2011/20, rješavajući apelaciju Dragice Aleksić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dragica Aleksić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 003252 17 Uvp od 16. januara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragica Aleksić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Istočnog Sarajeva, koju zastupa Vesna Tupajić Škiljević advokat iz Istočnog Sarajeva, podnijela je 12. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 003252 17 Uvp od 16. januara 2020. godine.

2. Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 U 003252 17 U od 31. avgusta 2017. godine uvažena je tužba apelantkinje i poništeno Rješenje tuženog (Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske) broj 1080097546 od 13. februara 2017. godine kojim rješenjem je odbijena žalba apelantkinje izjavljena protiv rješenja Filijale tuženog Istočno Sarajevo od 24. novembra 2016. godine. Navedenim rješenjem odbijen je zahtjev apelantkinje za ponovno određivanje starosne penzije.

3. Odlučujući o zahtjevu tuženog za vanredno preispitivanje sudske odluke, Vrhovi sud je osporenom presudom uvažio predmetni zahtjev i preinačio presudu Okružnog suda od 31. avgusta 2017. godine tako da je odbio tužbu apelantkinje kao neosnovanu, te je odbio zahtjev apelantkinje za naknadu troškova predmetnog postupka.

4. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 143. stav (1) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da korisnik penzije može da podnese zahtjev za određivanje novog iznosa penzije i na osnovu činjenica za koje je saznao ili su nastupile nakon donošenja rješenja o priznavanju prava na penziju. Vrhovni sud je naveo da apelantkinja zasniva zahtjev za ponovno određivanje starosne penzije i tužbu na činjenici da je njen zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju za rad na teritoriji Federacije BiH odbijen kao neosnovan rješenjem Federalnog Zavoda za PIO/MIO od 17. aprila 2015. godine, jer za isti nisu plaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje, pa po tom osnovu ne može steći nikakva prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi da je tuženi priznao pravo apelantkinji na srazmjernu penziju isključivo na bazi potvrde o penzijskom stažu, ne uzimajući u obzir pravosnažno rješenje nadležnog Fonda Federacije BiH o odbijanju njenog zahtjeva za utvrđivanje srazmjernog dijela penzije. Vrhovni sud je naveo da je, prema stanju spisa, tuženi prilikom odlučivanja o pravu apelantkinje na starosnu penziju imao u vidu i rješenje Federalnog Zavoda za PIO/MIO od 17. aprila 2015. godine. Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju ispravan stav tuženog da u predmetnom postupku nema činjenica za koje je apelantkinja saznala ili su nastupile nakon donošenja rješenja o priznavanju prava na penziju, pa nisu ispunjeni uslovi za određivanje novog iznosa penzije, shodno navedenim zakonskim odredbama. Vrhovni sud je naveo da je, imajući navedeno u vidu, uvažio zahtjev za vanredno preispitivanje presude i predmetnu presudu preinačio tako da je tužbu odbio kao neosnovanu, shodno odredbama člana 40. Zakona o upravnim sporovima.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelantkinja navodi da joj je pravo na srazmjernu penziju priznato isključivo „na bazi potvrde o penzijskom stažu“, te da Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje nije vršio „uvid i ocjenu uslova i prava za određivanje penzije apelantkinje u vezi sa rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje od 17. aprila 2015. godine“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2011/20 (D. A.) | Sudska praksa | Aktio