Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2008/20 (I. Š.)

Odluka donesena 02. 07. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2008/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-2008/20, rješavajući apelaciju Ismeta Šahinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ismet Šahinović protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 089320 19 Rsž od 23. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 089320 17 Rs od 26. augusta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ismet Šahinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa Šerif Nadarević, advokat iz Cazina, podnio je 13. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 089320 19 Rsž od 23. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 089320 17 Rs od 26. augusta 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi kao nezakonita Odluka o otkazu ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 2. novembra 2017.godine, kao i Ugovor o radu od 2. novembra 2017.godine, te da se naloži tuženom (DOO JP BH Pošta Sarajevo - Centar pošta Bihać) da apelanta vrati na radno mjesto pod rednim brojem 461 Čuvar u Odjeljenju unutrašnje zaštite u Centru pošta Bihać, a shodno zaključenom Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 29. jula 2017.godine, kao i da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je relevantna činjenica u ovom sporu, da li je angažiranjem zaštitarske agencije smanjena potreba za brojem čuvara u Odjeljenju unutrašnje zaštite, a samim tim da li je raspored apelanta sa jednog radnog mjesta na drugo izvršen u skladu sa zakonom. Kantonalni sud je naveo da je ocjenom dokaza u smislu člana

8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prvostepeni sud utvrdio da je tuženi dokazao da je angažiranjem zaštitarske agencije smanjena potreba za brojem čuvara u Odjeljenju unutrašnje zaštite. Kantonalni sud je naveo da je u odluci o otkazu ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 2. novembra 2017.godine navedeno da se apelantu otkazuje ugovor o radu od 29. jula 2017.godine zbog rasporeda na drugo radno mjesto, a u obrazloženju odluke je navedeno da je angažiranjem Agencije za zaštitu imovine i lica na fizičkom obezbjeđenju objekta upravne zgrade prestala potreba angažiranja apelanta na poslovima čuvara u Odjeljenju unutrašnje zaštite, pa se apelant raspoređuje na drugo radno mjesto u skladu sa stručnom spremom i potrebama tehnološkog procesa rada. Kantonalni sud je naveo da izreka odluke o otkazu ne treba da sadrži razloge o otkazu, jer se razlozi za donošenje daju u njenom obrazloženju. Iz same odluke o otkazu ugovora o radu jasno se dalo zaključiti da je apelant premješten s jednog na drugo radno mjesto samo iz jednog razloga, a to je prestanak potreba za njegovim angažmanom na poslovima čuvara u Odjeljenju unutrašnje zaštite zbog angažiranja Agencije za zaštitu imovine i lica. Kantonalni sud je naveo da su slijedom navednog, navodi apelanta da je zbog jedne povrede radne dužnosti dva puta kažnjen ocijenjeni kao neosnovani. Kantonalni sud je naveo da je direktor tuženog raspored apelanta sa jednog radnog mjesta na drugo radno mjesto izvršio u skladu sa ovlaštenjem iz člana 44. stav 1. alineja 8. Pravilnika o raduje i pri tom prava apelanta nije povrijedio, s obzirom da je apelant raspoređen u skladu sa stručnom spremom prema potrebama tehnološkog procesa rada kod tuženog. Kantonalni sud je naveo da su žalbeni navodi apelanta kojima ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovani, a teret dokazivanja relevantnih činjenica sud nije prebacio na tuženika.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje kada nisu pravilno cijenili činjenicu da je apelant za jednu povredu radne dužnosti kažnjen dva puta, da su tri radnika koji su bili „najglasniji" u borbi za svoja prava premještena iz odjeljenja iako odjeljenje nije ukinuto, te da su sudovi u postupku pogrešno prebacili na apelanta teret dokazivanja da je angažmanom zaštitarske agencije za njim prestala potreba.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2008/20 (I. Š.) | Sudska praksa | Aktio