Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2012/20 (E. H.)
Odluka donesena 02. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 2. Protokola 1 uz EK i član II/3.l) Ustava BiH (Pravo na obrazovanje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2012/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-2012/20, rješavajući apelaciju Enide Halvadžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Enida Halvadžić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 39 0 Rs 038956 18 Rev od 11. februara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Rs 038956 17 Rsž od 11. oktobra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 038956 14 P od 30.
juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Enida Halvadžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tešnja, koju zastupa Edisa Peštek Zorlak advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 Rs 038956 18 Rev od 11. februara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Rs 038956 17 Rsž od 11. oktobra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 038956 14 P od 30. juna 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su ništavi stav 3. izreke rješenja tužene (JU Opća bolnica u Težnju) od 22. jula 2014. godine o prestanku ugovora o radu apelantici otkazom zaposlenika i rješenje Upravnog odbora tužene od 27. avgusta 2014. godine. Osim toga, obavezana je apelantica da tuženoj na ime isplaćenih naknada za vrijeme trajanja specijalizacije, kamata, te za pretrpljenu štetu u odvijanju osnovne djelatnosti, isplati ukupan iznos od 206.548,06 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su parnične stranke zaključile ugovor o specijalizaciji za oblast anestezije i reanimacije 22. aprila 2011. godine, kojim se apelantica obavezala obaviti specijalistički staž za navedenu oblast i položiti specijalistički ispit u određenom roku, da će nakon završene specijalizacije ostati na radu kod tužene najmanje osam godina i da prihvati sve poslove koje odgovaraju stečenoj stručnosti kod tužene. Dalje su ugovorile da će apelantica, ukoliko poslije završene specijalizacije ne ostane u radu kod tužene u ugovorenom vremenu, tuženoj vratiti sva novčana davanja isplaćena apelantici za vrijeme trajanja specijalizacije sa zakonskom zateznom kamatom, te na ime pretrpljene štete u odvijanju osnovne djelatnosti tužene iznos u visini prosječne mjesečne plaće liječnika specijaliste u bolnici tužene za svaki mjesec neodrađenog roka propisanog ovim ugovorom. Vrhovni sud je naveo da je apelantica dopisom od 21. jula 2014. godine tuženoj predložila sporazumni prekid radnog odnosa, s tim da ukoliko tužena ne odobri sporazumi raskid radnog odnosa da se sa ovim datumom smatra da je apelantica dala otkaz. Zatim, da je tužena rješenjem od 22. jula 2014. godine odbila navedeni apelantičin prijedlog i rješenjem od istog datuma konstatovala prestanak ugovora o radu zbog apelantičinog samovoljnog otkaza sa 21. julom 2014.godine, te da se otkazom apelantice smatra i raskinut ugovor o specijalizaciji uz obavezu apelantice da ispuni obaveze iz ugovora o specijalizaciji i tuženoj plati određeni odštetni iznos. Vrhovni sud je naveo da je tužena rješenjem od 27. avgusta 2014. godine odbila apelantičinu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 22. jula 2014. godine, da je apelantica nakon toga zaključila Ugovor o radu sa UKC Sarajevo na određeno vrijeme do okončanja specijalizacije za anesteziju i reanimaciju počev od 22. jula 2014. godine, te da je sa UKC Sarajevo zaključila i ugovor o radu na neodređeno vrijeme kao ljekar specijalist iz anestezije i reanimacije počev od 9. juna 2015. godine. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je apelantica dužna vratiti tuženoj novčana sredstava koja je primila za vrijeme koje je provela na specijalizaciji kod tužene, kamate i naknadu štete zbog neizvršenja ugovorenih obaveza (čl. 17., 124., 128., 132., 135., 262. i
270. Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO), čija visina je utvrđena osnovom nalaza i mišljenja vještaka. Naime, Vrhovni sud je naveo da je tužena u cijelosti ispunila svoje obaveze iz zaključenog ugovora o specijalizaciji, dok je apelantica povrijedila ugovorne obaveze iz čl. 5., 7. i 9. ugovora o specijalizaciji od 22. aprila 2011. godine, nije završila specijalizaciju u ugovorenim rokovima niti je nastavila sa radom određeno vrijeme kod tužene koja joj je omogućila specijalizaciju. Vrhovni sud je naveo da zaključenje ugovora o specijalizaciji i zahtjev za vraćanje novčanih sredstava primljenih za vrijeme trajanja specijalizaciji zbog povrede ugovora, odnosno usvajanje takvog zahtjeva ne predstavlja nedozvoljeno raspolaganje jer nije suprotno prinudnim propisima, javnom poretku i pravilima morala, pa stoga u konkretnom slučaju nema nepravilne primjene člana 3. stav (2) Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud je naveo da je apelantičina obaveza na činidbu proizašla iz valjanog ugovora o specijalizaciji koji se ne može posmatrati odvojeno od zahtjeva apelantice da samostalno otkaže ugovor o radu tuženoj i da specijalizaciju nastavi kod drugog poslodavca, jer je apelantica bila zaposlenik tužene na neodređeno vrijeme i taj ugovor nije mogao prestati zaključenjem ugovora o daljnjoj specijalizaciji i radu kod drugog poslodavca bez posljedica po apelanticu. Vrhovni sud je naveo da se novim ugovorom o specijalizaciji sa novim poslodavcem apelantica obavezala da će kod novog poslodavca obavljati rad kao specijalizant u dvostrukom trajanju, a da će ukoliko dođe do raskida ugovora i novom poslodavcu naknaditi materijalnu štetu koja se sastoji od neto plaća, naknada plaća i drugih ličnih prihoda za period trajanja specijalističkog staža. Također, Vrhovni sud je naveo da apelantica neosnovno spori punovažnost odredbe čl. 7. i 9. ugovora o specijalizaciji kojom je određena visina naknade u slučaju neispunjenja Ugovora, jer mogućnost da same ugovorne strane ugovorom odrede koji će biti obim odgovornosti dužnika za povredu ugovora proizlazi i iz načela autonomije volje iz člana 10. ZOO.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, prava na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na rad i „pravo na slobodu zaposlenja“. Apelantica navodi da ugovor o specijalizaciji postupajući nije zaključen u skladu sa načelom pravične ravnoteže i načelom savjesnosti i poštenja, da su odredbe ugovora o specijalizaciji ništavne, kao i protuvtužbeni zahtjev tužene, a naročito dio koji se odnosi na isplatu plaća za rad koji je apelantica obavila. Također, apelantica navodi da nije jasno na koji način je tokom postupka utvrđeno da je tužena pretrpala imovinsku štetu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja se pozvala u predmetnoj apelaciji, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u konkretnom slučaju pokreću ustavna pitanje na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević