Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6331/18 (B. D.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6331/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6331/18, rješavajući apelaciju Borisa Devića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Borisa Devića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 K 022587 18 Kvlz od 24. avgusta 2018. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 K 022587 18 Kž od 26. aprila 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 K 022587 17 K od 28.
avgusta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Boris Dević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Rade Savić, advokat iz Doboja, podnio je 6. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 K 022587 18 Kvlz od 24. avgusta 2018. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 K 022587 18 Kž, od 26. aprila 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 K 022587 17 K od 28. avgusta 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 6331/18 od 10. januara 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelantov zahtjev. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske i Okružnog javnog tužilaštva Doboj (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Osnovni sud je donio Presudu broj 87 0 K 022587 17 K od 28. avgusta 2017. godine kojom je apelant proglašen krivim da je na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) pa ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.
5. U obrazloženju presude, nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je saslušao svjedoke i vještaka koji je dao nalaz i mišljenje, Osnovni sud je naveo da je iz utvrđenog činjeničnog stanja, koje je rezultat ocjene svih provedenih dokaza, zaključio da se u apelantovim radnjama stiču sva zakonska obilježja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 1. Krivičnog zakonika jer to krivično djelo čini onaj ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge. Ukazano je da je, prema članu 4. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe droga, zabranjen uzgoj biljke iz koje se može dobiti opojna droga, te proizvodnja, promet i posjedovanje opojne droge, psihotropne tvari i biljke iz koje se može dobiti opojna droga, osim pod uslovima i u svrhe propisane tim zakonom. Dalje je navedeno da se apelantovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela bez obzira na to što je to radio za ličnu upotrebu jer je u konkretnom slučaju sud na nesumnjiv način utvrdio da je apelant postupao na način kako je navedeno u izreci presude, odnosno neovlašteno proizvodio preparate koji su proglašeni za opojne droge i nalaze se na listi opojnih droga i listi psihotropnih supstanci i čiji je uzgoj zabranjen članom 19. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe droga. Osnovni sud je naveo da je cijenio i apelantov psihički odnos prema izvršenom krivičnom djelu i našao da je on to djelo učinio s umišljajnim oblikom vinosti, i to s direktnim umišljajem. Naime, apelant je svjestan da je takva proizvodnja, uzgajanje, branje i sušenje indijske konoplje, dakle preparata koji su proglašeni za opojne droge, zabranjeno, ali ih on ipak neovlašteno proizvodi, čime pokazuje i htijenje djela. Osnovni sud je naveo i da se u toku postupka nije pojavila nijedna okolnost koja bi dovela u sumnju apelantovu uračunljivost. Dalje, Osnovni sud je na stranici 7. presude naveo koje je sve okolnosti cijenio prilikom odlučivanja o krivičnoj sankciji.
6. Protiv presude Osnovnog suda, žalbu su izjavili apelant (lično i njegov branilac) i Tužilaštvo. Okružni sud je Presudom broj 87 0 K 022587 18 Kž od 26. aprila 2018. godine odbio kao neosnovane žalbe tužioca i apelanta. Okružni sud je donio Presudu broj 87 0 K 022587 18 Kž od 26. aprila 2018. godine kojom je žalbe Tužilaštva i apelanta odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio.
7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je ispitujući apelantove žalbene navode našao da je prvostepeni sud na osnovu dokaza na koje se u obrazloženju pozvao utvrdio da je apelant u vrijeme i na način opisan u presudi neovlašteno proizvodio preparate koji su proglašeni za opojne droge i zaključio da su se u njegovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela iz člana 207. stav 1. Krivičnog zakonika jer je smatrao da je taj zakon blaži (od KZRS). Dalje je sud naveo da apelant i branilac nisu osporavali da je apelant u kritičnom vremenu uzgojio stabljiku indijske konoplje koju je posjekao, pokidao listove i stavio da se suši (i dalje kako je opisano na str. 2), šta je pronađeno prilikom pretresa apelantove kuće (i navedeno koliko grama), te je u cvjetovima i listovima utvrđeno prisustvo tetrahidrakanabinola psihoaktivnog kanabinoida konoplje, tj. biljne vrste Cannabis sativa L koja se nalazi na listi opojnih droga i čiji je uzgoj zabranjen. Apelant je tvrdio da nije bio svjestan da čini krivično djelo, da je to učinio isključivo za vlastite potrebe i da se veliki dio materije nije mogao koristiti kao psihotropna supstanca, dok je branilac istakao da se ne radi o proizvodnji preparata koji su proglašeni za opojnu drogu, nego o uzgoju indijske konoplje za vlastitu upotrebu, te da u vrijeme izvršenja djela apelantove radnje nisu predstavljale krivično djelo, već prekršaj jer nije vršen promet opojne doge i da prvostepeni sud nije mogao primijeniti Krivični zakonik, koji je stroži.
8. U vezi s navedenim, Okružni sud je naveo da je djelo koje je apelantu stavljeno na teret i po ranijem zakonu (KZRS) predstavljalo krivično djelo jer je neovlaštena proizvodnja supstanci ili preparata koji su proglašeni za opojne droge jedna od alternativnih radnji izvršenja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. KZRS, kao i po članu 207. stav 1. Krivičnog zakonika. Dalje je Okružni sud ukazao na član 3. tačke 6. i 9. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, te je zaključio da nema nikakve sumnje da radnje koje se apelantu stavljaju na teret predstavljaju radnje izvršenja krivičnih djela iz člana 224 stav 1. KZRS i 207. stav 1. Krivičnog zakonika.
9. Nadalje, sud je, pozivajući se na nalaz vještaka, ukazao da je neosnovan apelantov navod da se veći dio materije nije mogao koristiti kao psihoaktivna supstanca jer je u svim dijelovima (kod apelanta) pronađenog biljnog materijala utvrđeno prisustvo navedene supstance. Dalje, Okružni sud navodi da apelant nije sporio da zna da se iz indijske konoplje dobija opojna droga i da nema ovlaštenje za njenu proizvodnju pa to što je posadio, posjekao, pokidao listove, osušio i dalje kako je navedeno daje sasvim dovoljno osnova i za zaključak da je bio svjestan da neovlašteno proizvodi preparate koji su proglašeni za opojne droge i htio izvršenje djela. Osim toga, Okružni sud je ukazao da krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret inkriminiše samu proizvodnju preparata koji su proglašeni za opojne droge pa nije od značaja da li apelant proizvodi za vlastite potrebe ili za promet i prodaju.
10. Dakle, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanta proglasio krivim za krivično djelo iz člana 207. stav 1. Krivičnog zakonika jer je taj zakon blaži i predviđa blažu kaznu od one koja je propisana za krivično djelo iz člana 224. stav 1. KZRS. Takođe, potvrđena je i odluka o kazni, koja prigovorima iz žalbe nije dovedena u pitanje.
11. Vrhovni sud je donio Presudu broj 87 0 K 0122587 18 Kvlz od 24. avgusta 2018. godine kojom je apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti odbio kao neosnovan.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da zahtjev nije osnovan. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 350. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), te je ukazao da tvrdnje iz zahtjeva da apelantov branilac nije dobio poziv na sjednicu vijeća drugostepenog suda, na kojima se zasniva prigovor o povredi prava na odbranu u žalbenom postupku, nisu osnovane s obzirom na to da nemaju uporište u spisu predmeta drugostepenog suda. Naime, o sjednici vijeća, koja je održana 26. aprila 2018. godine, povodom žalbi Tužilaštva i apelanta i njegovog branioca (koji je u žalbi, u smislu člana 318. stav 1. ZKP-a, tražio da bude obaviješten o sjednici vijeća), branilac je uredno obaviješten, kako to proizlazi iz dostavnice o uručenju obavijesti o sjednici vijeća (s prijemom 17. april 2018. godine). Slijedom navedenog, sjednica vijeća drugostepenog suda održana je u odsustvu uredno obaviještenog apelantovog branioca, u smislu odredbe člana 318. stav 4. ZKP-a, zbog čega su bez osnova izneseni prigovori iz zahtjeva o povredi prava na odbranu i time bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP.
13. Vrhovni sud je nadalje ukazao da zahtjevom nije preciziran oblik povrede Krivičnog zakona, međutim, argumenti u obrazloženju ukazuju na povredu sadržanu u članu 312. tačka a) ZKP-a, koja se manifestuje u tome da djelo na koje se odnosi osuda, i to prema KZRS, nije krivično djelo jer u tim radnjama nisu sadržana bitna obilježja bića krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. tog zakona (koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela). U prilog navedenoj tvrdnji ističe se da Zakonom o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga kao blanketnim propisom uzgoj biljke indijske konoplje nije smatran proizvodnjom opojne droge kao radnjom izvršenja navedenog krivičnog djela, nego prekršajem u smislu člana 85. stav 1. tačka 1. u vezi sa stavom 3. citiranog blanketnog propisa, a da je radnja uzgoja indijske konoplje propisana kao krivično djelo tek Krivičnim zakonikom. Na iznijetim argumentima zasniva se tvrdnja da Krivični zakonik nije blaži zakon u konkretnom slučaju s obzirom na to da taj zakon i samu radnju uzgoja biljke iz koje se dobija opojna droga tretira kao krivično djelo.
14. Vrhovni sud je naveo da se na navedenim argumentima ne može osnovano zasnivati tvrdnja o povredi krivičnog zakona na apelantovu štetu u postupku donošenja pobijane pravosnažne presude. Naime, na istaknuti žalbeni prigovor o povredi Krivičnog zakona, u segmentu pravne ocjene apelantovih radnji kao navedenog krivičnog djela, drugostepeni sud je u obrazloženju svoje presude na stranici 3. pasus 3. dao detaljne, jasne i valjane razloge zbog kojih je odbio kao neosnovan taj prigovor, a potom dao razloge zbog kojih se apelantove inkriminisane radnje trebaju pravno kvalifikovati kao isti oblik krivičnog djela po Krivičnom zakoniku, koji je stupio na pravnu snagu nakon izvršenja djela, naglašavajući da je taj zakon blaži (stranica 4. pasus 2). Te razloge je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud.
15. Pri tome je, kako je naveo Vrhovni sud, potrebno posebno naglasiti da radnja uzgoja biljke iz koje se može dobiti opojna droga, definisana u članu 3. stav 8. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, predstavlja jednu od radnji u procesu dobijanja opojne droge, koja radnja se smatra proizvodnjom u smislu člana 3. stav 9. istog zakona jer ta odredba propisuje da izraz „proizvodnja“ (u smislu ovog zakona) znači pripremu, preradu, miješanje, prečišćavanje, izradu i svaku drugu radnju kojom se dobija ili kojom se doprinosi dobijanju opojne droge, psihotropne supstance, prekursora ili njihovog preparata. Apelantove inkriminisane radnje (kritičnog događaja) prema činjeničnom opisu u izreci pobijane presude manifestuju se u tome da je zasadio jednu stabljiku indijske konoplje, koju je potom uzgajao, a zatim posjekao i sušio, te da su prilikom pretresa kuće pronađeni osušeni i upresani dijelovi biljke konoplje, i to listovi, cvjetovi i grančice (pojedinačno navedeni, u 10 odvojenih dijelova količinom), te nema sumnje da te radnje, posmatrane u cjelini, predstavljaju jedan niz radnji u procesu neovlaštene proizvodnje ove vrste opojne droge. Kako neovlaštena proizvodnja supstanci ili preparata koji su proglašeni za opojne droge predstavlja jednu od alternativnih radnji izvršenja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. KZRS, kao i iz člana 207. stav 1. Krivičnog zakonika, onda nema sumnje da se apelantovim opisanim radnjama manifestuju elementi bića navedenog krivičnog djela u osnovnom obliku, kako prema KZRS koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela tako i prema Krivičnom zakoniku koji je stupio na snagu nakon izvršenog predmetnog krivičnog djela.
16. Iz iznijetih razloga neosnovana je apelantova tvrdnja da se (do donošenja Krivičnog zakonika) uzgoj biljke iz koje se može dobiti opojna droga nije mogao podvesti pod radnju neovlaštene proizvodnje opojnih droga. Odredba člana 207. stav 5. Krivičnog zakonika izričito propisuje da se pod proizvodnjom droge u smislu ovog zakonika smatra i sama činjenica neovlaštenog uzgoja maka ili psihoaktivne konoplje ili druge biljke iz koje se dobija opojna droga ili koje same sadrže opojnu drogu, dok se prema ranijem KZRS uzgoj takve biljke cijenio u kontekstu radnji koje su preduzete u procesu proizvodnje opojne droge.
17. Dakle, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud, nakon što je utvrdio da su u apelantovim radnjama činjenično opisanim u izreci pravosnažne presude ostvareni elementi bića krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga u osnovnom obliku i prema KZRS (kao zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja djela) i prema Krivičnom zakoniku (koji je stupio na snagu nakon izvršenja djela), pravilnom primjenom odredbi člana 9. stav 2. Krivičnog zakonika donio presudu, te u pravnoj ocjeni djela apelantove radnje (u odnosu na optužnicu i krivično djelo iz člana 224. stav 1. KZRS), kvalifikovao kao krivično djelo iz člana 207. stav 1. Krivičnog zakonika, koji zakon je blaži u konkretnom slučaju jer za isti oblik djela predviđa manji posebni minimum kazne.
18. Nadalje, kako je naveo Vrhovni sud, povreda Krivičnog zakona, kada je u pitanju odluka o krivičnim sankcijama, u smislu odredbe člana 312. tačka d) ZKP-a, postoji ako je u izricanju sankcije prekoračeno ovlaštenje koje sud ima po zakonu. U konkretnom predmetu, kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojne droge iz člana 207. stav 1. Krivičnog zakonika izrečena je uz primjenu odredbi o ublažavanju i u granicama propisanim odredbom čl. 53. i 54. stav 1. tačka 6. Krivičnog zakonika. Zbog toga se prigovori kojima se ukazuje na mogućnost izricanja uslovne osude i time osporava pravilnost i valjanost razloga datih u pravosnažnoj presudi u dijelu odluke o krivičnoj sankciji ne mogu podvesti pod povredu krivičnog zakona, u smislu člana 312. tačka d) ZKP-a.
19. Ostali argumenti iz zahtjeva, izneseni u prilog tvrdnji da nije dokazano da je apelant „zloupotrijebio“ biljnu materiju na način da je stavio u promet drugim licima, već je bila za njegove potrebe, čime se osporava pravilnost činjeničnog osnova pravosnažne presude, predstavljaju reviziju utvrđenog činjeničnog stanja, po kojem osnovu se zahtjev za zaštitu zakonitosti ne može podnijeti.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant u apelaciji ukazuje na povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i čl. 7. i 13. Evropske konvencije. Apelant ukazuje da je primijenjen zakon koji nije trebao biti primijenjen, odnosno da u odnosu na apelanta nije primijenjen povoljniji zakon (KZRS), što detaljno obrazlaže. Apelant navodi da u toku postupka nije utvrđeno da li je uzgojio indijsku konoplju za promet. Apelant navodi da je uzgajao konoplju za svoje potrebe (registrovani narkoman), što je u domenu prekršaja, a ne krivičnog djela (jer nema prometa). Apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer njegov branilac nije dobio poziv za sjednicu drugostepenog vijeća. Apelant navodi da je izrečena kazna prestroga. Apelant smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da nema mjesta izricanju uslovne osude, kao i da bi bilo vrlo štetno po samog apelanta da izdržava kaznu zatvora. Apelant smatra da bi mu zbog izvršenja odluke redovnog suda – da izdražava kaznu zatvora – bila nanesena nenadoknadiva šteta boravkom u zatvoru, povrijeđeni čast i ugled tako što bi ljudi već pričali da je apelant bio u zatvoru, zbog čega je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odgoditi izvršenje pravosnažne odluke redovnog suda.
b)Odgovor na apelaciju
21. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da u toku postupka nije povrijeđeno apelantovo pravo i da on samo ponavlja navode koje je iznosio u žalbi i zahtjevu za zaštitu zakonitosti, koje su sudovi razmotrili.
22. Okružni sud je u odgovoru naveo da u postupku nije došlo do povrede apelantovih prava koja navodi, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je ukazao da su iznijeti argumenti iz apelacije bili predmet razmatranja u žalbenom postupku, o čemu je Okružni sud dao razloge, kao i Vrhovni sud odlučujući po zahtjevu za zaštitu zakonitosti, a na navedenim argumentima ne može se osnovano uspostaviti povreda prava na pravično suđenje na koje se u apelaciji ukazuje.
24. U odgovoru na žalbu Tužilaštvo je navelo da je apelant sve vrijeme postupka imao adekvatnu odbranu, te je ulagao pravne lijekove koje su sudovi odbili. Tužilaštvo je istaklo da su neosnovani apelantovi navodi da je raniji zakon apelantove radnje tretirao kao prekršaj jer svaki uzgoj indijske konoplje, ukoliko ga ne vrše lica koja su za to zakonom ovlaštena, predstavlja krivično djelo bez obzira na to da li se radi o ovisniku ili ne. Tužilaštvo je navelo da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, te je predložilo da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi
25. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13), koji je bio u primjeni u vrijeme izvršenja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim, u relevantnom dijelu glasi:
Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224. stav (1) (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od tri do deset godina.
26. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17 [od 13. jula 2017. godine] i 104/18) u relevantnom dijelu glasi:
Vremensko važenje krivičnog zakonodavstva Član 9. st. (1) i (2) (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. [...].
(2) Ako je poslije izvršenja krivičnog djela, a prije donošenja pravosnažne presude, jednom ili više puta izmijenjen zakon, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca.
Neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga Član 207. stav (1) Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Ublažavanje kazne Član 53. stav (3) (3) Blažu kaznu od propisane za određeno krivično djelo sud može izreći i kad postoje osobito olakšavajuće okolnosti, a posebno ako je učinilac u potpunosti ili u većem dijelu nadoknadio štetu prouzrokovanu krivičnim djelom ili je na drugi način otklonio štetne posljedice djela, te ako na osnovu takvih okolnosti, sud ocijeni da se svrha kažnjavanja može postići i takvom blažom kaznom.
Granice ublažavanja kazne Član 54. stav 1. tačka 6.
(1) Kad postoje uslovi za ublažavanje kazne iz člana 53. ovog zakonika, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama:
6) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od jedne godine, kazna se može ublažiti do tri mjeseca,
27. Zakon o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga („Službeni glasnik BiH“ broj 8/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. tač. 6., 8. i 9.
(Značenje izraza) Pojedini izrazi, u smislu ovog Zakona, imaju sljedeće značenje:
[...] 6. Preparat je otopina ili smjesa, u čvrstom ili tečnom stanju ili u bilo kojem fizičkom obliku, koja sadržava opojnu drogu, psihotropnu tvar ili biljku iz koje se može dobiti opojna droga.
[...]
8. Uzgoj biljke je sjetva, sadnja, uzgajanje ili žetva biljke ili drugačije uzimanje dijelova biljke iz koje se može dobiti opojna droga.
9. Proizvodnja je priprema, prerada, miješanje, prečišćavanje, izrada i svaka druga radnja kojom se dobiva ili kojom se doprinosi dobivanju opojne droge, psihotropne tvari, prekursora ili njihovog preparata.
Član 4. stav 1.
(Opće zabrane uz izuzetak za prekursore) (1) Zabranjen je uzgoj biljke iz koje se može dobiti opojna droga te proizvodnja, promet i posjedovanje opojne droge, psihotropne tvari i biljke iz koje se može dobiti opojna droga, osim pod uvjetima i u svrhe propisane ovim Zakonom.
Član 19.
(Zabrana opojnih droga, psihotropnih tvari i biljaka razvrstanih u Tabelu I.)
(1) Uzgoj, proizvodnja, promet, posjedovanje i upotreba tvari i biljaka razvrstanih u Tabelu I., te njihovih preparata zabranjena je, osim u svrhe medicinskog ili naučnog istraživanja ili u sudskomedicinske, nastavne ili policijske svrhe, kao što je propisano ovim Zakonom (Poglavlje VIII.).
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, uzgoj konoplje i maka dozvoljen je u svrhe i pod uvjetima propisanim ovim Zakonom (Poglavlje IV.).
Član 85.
(Povrede odredbi čl. 4., 26., 36., 37., 62. i 63. ovog Zakona) (1) Novčanom kaznom u iznosu od 10.000 KM do 20.000 KM kaznit će se za prekršaj pravno lice ako:
1. posjeduje opojnu drogu ili biljku ili dio biljke iz koje se može dobiti opojna droga suprotno članu 4. stav (1) ovog Zakona;
[…] (3) Za prekršaje iz stava (1) ovog člana fizičko lice kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 1.000 KM do 3.000 KM.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnijeta 6. novembra 2018. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 7. i 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
36. Apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari sud pogrešno primijenio materijalno pravo, da je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu, kao i (opreza radi) da je kazna prestroga.
37. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
38. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
39. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP-a). Pri tome, prema članu 15. ZKP-a, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
40. Prije razmatranja konkretnog predmeta, imajući u vidu da apelant najprije osporava primjenu materijalnog zakona (Krivičnog zakonika) u okviru redovnih sudova, odnosno da apelant tvrdi da je blaži zakon KZRS koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, Ustavni sud upućuju na noviju praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 3485/18, od 22. aprila 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je apelant isticao slične navode u vezi s istim krivičnim djelom i primjenom materijalnog zakona.
41. Naime, u navedenoj odluci apelant je iznosio navode čija je suština bila da u radnjama ne postoje elementi bića krivičnog djela (neovlaštena proizvodnja i promet opojnih druga, član 207. Krivičnog zakonika), nego elementi prekršaja, a Ustavni sud je utvrdio da je apelant identične prigovore isticao tokom cjelokupnog postupka, te da su se redovni sudovi na sve tri instance o neosnovanosti navedenog prigovora dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. Ustavni sud je ukazao na obrazloženja redovnih sudova koji nisu prihvatili apelantovu tvrdnju da se u konkretnom slučaju radi o prekršaju jer se, prema ocjeni redovnih sudova, u apelantovim radnjama stiču sva zakonska obilježja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz KZRS (kako je bilo navedeno u prvostepenoj presudi, ali je kasnije izmijenjena pravna kvalifikacija po Krivičnom zakoniku). U navedenom predmetu, Osnovni sud je ukazao da to krivično djelo čini onaj ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili ko radi prodaje kupuje drži ili prenosi ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, te je ukazao da je, prema članu 4. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, zabranjen uzgoj biljke iz koje se može dobiti opojna droga, te proizvodnja, promet i posjedovanje opojne droge, psihotropne tvari i biljke iz koje se može dobiti opojna droga, osim pod uslovima i u svrhe propisane tim zakonom. Dalje, Ustavni sud je naveo da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Okružnog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Ustavni sud nije smatrao proizvoljnim obrazloženje Okružnog suda u vezi s promjenom kvalifikacije krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim budući da je prvostepena presuda donesena 23. februara 2017. godine, a Krivični zakonik je stupio na snagu 21. jula 2017. godine. Naime, Okružni sud je ukazao da je nakon donošenja prvostepene presude stupio na snagu Krivični zakonik koji je za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga (član 207. stav 1) propisao kaznu od jedne do 10 godina, a što je blaža kazna u odnosu na kaznu propisanu članom 224. stav 1. KZRS koji je važio u vrijeme izvršenja djela, a kojim je za isto krivično djelo bila propisana kazna zatvora u trajanju od tri do 10 godina. Vrhovni sud je u granicama propisanim relevantnim odredbama ZKP-a ispitao i ocijenio neosnovanim navode apelanta i njegovog branioca koji su izneseni u zahtjevima za zaštitu zakonitosti, o čemu je dao obrazloženje koje Ustavnom sudu nije ostavilo dojam proizvoljnosti. Dakle, u Odluci broj AP 3485/18 Ustavni sud je smatrao da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao ni elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.
42. Ustavni sud primjećuje da se sve navedeno u potpunosti može primijeniti na konkretan predmet, imajući u vidu apelantove navode – da je blaži bio zakon koji je važio u vrijeme izvršenja djela, a po kojem bi se, kako apelant navodi, apelantove radnje mogle okvalifikovati kao prekršaj i ostalo kako je naveo u apelaciji. Međutim, Ustavni sud primjećuje da su sudovi na tri instance jasno naveli zašto je blaži Krivični zakonik, odnosno da i po ranijem KZRS radnje koje je apelant nesporno preduzeo i koje je, kako je tvrdio, preduzeo jer je ovisnik, za svoje potrebe i nije stavio u promet (što je prema ocjeni suda irelevantno), takođe predstavlja jednu od alternativnih radnji izvršenja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 224. stav 1. KZRS, kao i iz člana 207. stav 1. Krivičnog zakonika. Stoga se apelantovim radnjama manifestuju osnovni oblici navedenog krivičnog djela po oba zakona, a primijenjen je zakon koji propisuje blažu kaznu. Takođe, osim apelantovog nezadovoljstva donijetom odlukom i kaznom, te osim paušalnog i subjektivnog navoda da je kazna „prestroga“, Ustavni sud ne može da nađe bilo šta što bi upućivalo na potrebu da te navode detaljnije razmotri, odnosno bilo šta što bi upućivalo na povredu pravičnosti postupka.
43. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelant navodi i povredu prava na odbranu jer njegov branilac nije dobio poziv za sjednicu vijeća. Međutim, iz obrazloženja presude Okružnog suda, kao i iz obrazloženja presude Vrhovnog suda (str. 2) proizlazi da ti apelantovi navodi nisu tačni jer, kako je naveo Vrhovni sud, u spisu postoji dostavnica o uručenju obavijesti o sjednici vijeća „s prijemom 17. aprila 2018. godine“, što znači da je sjednica vijeća održana u odsustvu uredno obaviještenog apelantovog branioca, u smislu odredbe člana 318. stav 4. ZKP-a.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
45. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava iz čl. 7. i 13. Evropske konvencije, ali u suštini ti navode se odnose na već ispitane navode o primjeni materijalnog prava od redovnog suda u postupku koji se vodio protiv apelanta, o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama, pa nema potrebe dodatno da ih razmatra.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu primjene materijalnog prava, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno zaključili da su se u apelantovim radnjama stekli elementi krivičnog djela, niti je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu kada je sjednica održana bez prisustva uredno obaviještenog apelantovog branioca.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević