Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6616/18 (A.D.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6616/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6616/18, rješavajući apelaciju A. D., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. srpnja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija A.D. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 009679 15 Kž od 9. srpnja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 009679 14 K od 30. prosinca 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Irena Pehar, odvjetnica iz Mostara, podnio je 14. studenog 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 009679 15 Kž od 9. srpnja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 009679 14 K od 30. prosinca 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog Tužiteljstva u Mostaru (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 K 009679 14 K od 30. prosinca 2014. godine apelant i optuženi Samir Serdarević, Branimir Kolovrat, Goran Milavić i Jasminko Džeko (u daljem tekstu: suoptuženi) proglašeni su krivim zbog kaznenih djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju sa produljenim kaznenim djelom neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 1. KZFBiH za koja im je sud, a nakon što je za svako kazneno djelo utvrdio pojedinačne kazne zatvora (u trajanju kako je to navedeno u izreci presude), izrekao jedinstvene kazne zatvora, i to apelantu u trajanju od četiri godine. Na temelju članka 202. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) apelant i suoptuženi su obvezani solidarno platiti troškove kaznenog postupka, čiji će se iznos odrediti posebnim rješenjem, kao i određeni paušal.
5. Naime, apelant je proglašen krivim što je tijekom 2010. godine na području Mostara, zajedno sa suoptuženim i drugim imenovanim osobama, postao član organizirane skupine ljudi koju je organizirao pravomoćno osuđeni Adis Burić, svjesni da su članovi organizirane skupine ljudi za vršenje kaznenog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga. Utvrđeno je da su, protivno odredbama čl. 4. i 19. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zlouporabe opojnih droga, neovlašteno radi prodaje prenosili, posredovali u prodaji i kupovini, nabavljali i kupovali opojnu drogu heroin koja se nalazi na listi opojnih droga pod rednim brojem 10, na koji način su, radnjama detaljno opisanim pod toč. 1-16, od čega apelant radnjama opisanim u toč. 2, 4, 5, 6. i 7. izreke presude, počinili kaznena djela za koja su proglašeni krivim.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Tužiteljstvo podiglo optužnicu broj T07 0 KT 0002770 11 od 30. prosinca 2013. godine protiv devet optuženih osoba, ali da su optuženi Adis Burić, Danijel Prce i S.G. sačinili sporazume o priznanju krivnje, te da su Adis Burić i Danijel Prce, nakon razdvajanja postupka, u posebnim kaznenim predmetima proglašeni krivima i pravomoćno osuđeni na kazne zatvora, dok je prema optuženom D.M. optužnica odbačena, a da je postupak prema S.G. razdvojen i posebno će se dovršiti. Slijedom toga, postupak u ovom kaznenom predmetu je nastavljen prema apelantu i suoptuženim za inkriminirane radnje za koje se terete u činjeničnom opisu potvrđene i tijekom glavnog pretresa precizirane optužnice. Kantonalni sud je, pravno ocjenjujući pojedinačne radnje svakog od optuženih navedene u pojedinim točkama (1-16) ove presude, zaključio da su optuženi učinili s umišljajem više radnji izvršenja kaznenog djela iz članka 238. stavak 1. KZFBiH, koje su istovrsne u odnosu na svakog pojedinačno optuženog, da su te radnje optuženi činili na istovjetan način, da su one vremenski povezane i da čine jedinstvenu cjelinu, tako da predstavljaju i jedno produljeno kazneno djelo iz članka 238. stavak 1. u svezi sa člankom 55. KZFBiH.
7. Kantonalni sud je utvrdio da je apelant kupovao opojnu drogu heroin radnjama opisanim u toč. 2. i 4. do 7. Pri tome je Kantonalni sud naglasio kako se navedene radnje u toč. 1-16 optužnice ne mogu ocijeniti odvojeno od navoda u preambuli optužnice, jer one tek sa preambulom presude čine jednu cjelinu u kojoj su sadržana sva objektivna i subjektivna obilježja kaznenih djela u stjecaju. Na glavnom pretresu tijekom dokaznog postupka izvedeni su dokazi optužbe (precizno navedeni na str. 9 i 10). Navedeno je da, izuzev optuženih Branimira Kolovrata i apelanta, optuženi i njihovi branitelji nisu predlagali saslušanje svjedoka, niti izvođenje drugih dokaza kojima bi pobijali dokaze Tužiteljstva.
8. Kantonalni sud je naveo da je svoje zaključke o postojanju odlučnih činjenica u ovoj presudi donio na temelju pravomoćnih presuda (navedenih brojeva i datuma) u odnosu na Adisa Burića i Danijela Prcu, na temelju iskaza svjedoka saslušanih na glavnom pretresu Harisa Čevre, Adisa Burića, Jasmina Burića, Danijela Prce, Dženana Behrama i Adnana Nišića, te na temelju preslušanih razgovora na glavnom pretresu, snimljenih provedbom posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, analize izvješća KU-10/11 od 5. veljače 2011. godine koje sadrži 16 shema pregledanih i pročitanih na glavnom pretresu uz koje su priloženi kao dodatak tabelarni pregledi sa popisom, datumima i vremenima obavljenih razgovora, te telefonskim brojevima pozivatelja i primatelja poziva, odnosno pošiljatelja i primatelja SMS poruka, transkripata pregledanih i pročitanih snimljenih razgovora, koji su redoslijedom složeni po datumima i događajima iz točaka optužnice, te drugih materijalnih dokaza koji se odnose na optužene u ovom kaznenom predmetu. Kantonalni sud je potom na temelju ocjene navedenih dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi zaključio da su utvrđene odlučne činjenice koje čine obilježja kaznenih djela navedenih u opisu precizirane optužnice iz kojih proizlazi da su optuženi počinili navedena kaznena djela.
9. Kantonalni sud je naveo da su prema pojedinim optuženim odobravane posebne istražne radnje, tako da su im brojevi kartica mobilnih telefona ili IMEI brojevi stavljani na mjere kao mete naredbama Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), da je počev od 10. lipnja 2010. godine obustavljen nadzor nad brojevima koje optuženi koji su na mjerama više nisu koristili, također, naredbama suda, a da su mjere produljavane na postojećim metama ili su određivane nove mete, također naredbama Suda BiH, zaključno sa posljednjom naredbom Suda BiH, koja je izdana 4. studenog 2010. godine (Dt-17). Na navedeni način su snimljeni razgovori koji se nalaze na CD-u sa oznakom „Analiza“, koji su prezentirani na glavnom pretresu u tijeku saslušanja svjedoka Harisa Čevre, a pojedini razgovori su prezentirani drugim svjedocima koji su saslušani u ovom kaznenom postupku, čija analiza je prikazana u obrazloženju presude. Naime, od 10. lipnja 2010. godine na mjeri su bili Adis Burić i Jasmin Burić, a poslije toga su naredbama mjere proširivane i prema drugim optuženim, pa su svi razgovori osoba koje su s njima komunicirale nakon početka trajanja mjere nadzora prema bilo kojem optuženom koji je postao meta i koje su razgovarale u svezi sa kaznenim djelom iz članka 131. ZKPFBiH zakoniti dokazi i da se mogu koristiti u kaznenom postupku.
10. U presudi je potom naveden sadržaj presretnutih razgovora i SMS poruka, kronološkim redom po točkama optužnice i po datumu nastanka (str. 17-59). Kantonalni sud je naveo da je iz analize ostvarenih kontakata između određenih brojeva telefona i sadržaja presretnutih telefonskih razgovora, koji su dovedeni u svezu sa iskazima svjedoka optužbe, zaključio izvan razumne sumnje da se radilo o nezakonitom nabavljanju opojne droge heroin, posredovanju u prodaji, njenom prenošenju, držanju i kupovini radi prodaje u okviru organizirane skupine ljudi iako se u razgovorima ne spominju riječi kao što su droga, količina droge ili cijena prodane, odnosno kupljene količine droge, nego se koriste druge navedene riječi za koje je utvrđeno da su bile zamjena za drogu, novac ili količinu. Nakon iznošenja sadržaja preslušanih razgovora kronološkim redom i njihovog analiziranja, Kantonalni sud je izvršio analizu sadržaja izvješća KU-10/11 od 5. veljače 2011. godine (Dt-29), koje sadrži pregledane sheme označene rednim brojevima kronološkim redom po datumima nastanka događaja uz koje su priloženi tabelarni pregledi obavljenih razgovora sa svim karticama, odnosno brojevima mobilnih telefona koji su bili pod nadzorom. Navedeni priloženi tabelarni pregledi obavljenih razgovora sadrže, između ostalog, sljedeće podatke: označeni broj razgovora, datum razgovora, vrijeme početka razgovora, broj mobilnog telefona koji je na mjeri/meta ili broj IMEI osobe koja je meta, broj partnera koji obavlja razgovor sa metom i dužinu trajanja razgovora. Navedeno je da apelant i optuženi Jasminko Džeko svojim brojevima telefona nisu bili pod nadzorom kao mete, ali da su njihovi razgovori identificirani kao razgovori partnera koji su obavljani sa metama, a budući da su se odnosili na kazneno djelo iz članka 131. ZKPFBiH, sa takvim razgovorima u postupku je postupljeno kao sa snimljenim razgovorima osobe koja je pod nadzorom.
11. Kantonalni sud je posebno naglasio da su snimljeni razgovori na CD-u koji su preslušani na glavnom pretresu zakoniti dokazi, da su razgovori snimljeni u okviru zakonite posebne istražne radnje odobrene od suda, na temelju odgovarajućih naredbi Suda BiH, koje su pročitane kao dokaz uz suglasnost stranaka i branitelja, nakon čega su optuženi i branitelji imali mogućnost da navedene naredbe osporavaju ili pobijaju.
12. Osim toga, Kantonalni sud je naglasio činjenicu da preslušani razgovori na glavnom pretresu nisu jedini dokaz na temelju kojeg je utvrđena krivnja optuženih, jer se njihova krivnja utvrdila i na temelju iskaza svjedoka optužbe, pravomoćnih presuda i ostalih materijalnih dokaza, pobliže navedenih u ovoj presudi kao dokazi optužbe. Prema tome, okolnosti u kojima su pribavljeni snimljeni razgovori, na temelju zakonitih naredbi suda, ne ukazuju na sumnju u njihovu pouzdanost i točnost, a sadržaji razgovora koji su snimljeni su podržani u pogledu odlučnih činjenica iskazima saslušanih svjedoka optužbe, te ostalim izvedenim materijalnim dokazima. Istaknuto je da prigovor branitelja više optuženih navedenim dokazima-preslušanim razgovorima se nije odnosio na sadržaj razgovora, nego na to da osoba koja razgovara sa optuženim čiji je broj stavljen pod nadzor nije onaj optuženi za koga to tvrdi Tužiteljstvo, odnosno da glas osobe koja razgovara sa optuženim čiji je broj pod nadzorom ne odgovara onom optuženom koji stavlja takav prigovor. Prema tome, optuženi nisu pobijali sadržaj, niti autentičnost tonskih zapisa zabilježenih telefonskih razgovora preslušanih na glavnom pretresu u tom smislu da nije točan sadržaj onoga što je na audiozapisu, a navedene prigovore u pogledu identiteta osoba koje su razgovarale sa osobama koje su pod nadzorom kao meta sud je posebno obrazložio kroz analizu sadržaja iskaza svjedoka Harisa Čevre, koji je u svom iskazu objasnio na koji način su utvrđivani brojevi telefona sa kojih se razgovaralo sa brojevima koji su pod nadzorom i identitet tih osoba, kao i kroz analizu iskaza svjedoka Adisa Burića, Jasmina Burića, Danijela Prce i Dženana Behrama, koji su jasno i bez imalo dvojbe u pojedinim razgovorima iskazali da prepoznaju svoj glas, kao i glas sugovornika, odnosno pojedinih optuženih sa kojima su razgovarali, navodeći njihova imena, i time ih identificirajući kao njihove sugovornike koji s njima u preslušanim razgovorima komuniciraju. Pri tome, kako je navedeno u presudi, optuženi nisu predlagali izvođenje bilo kakvih dokaza u svezi sa preslušanim razgovorima na glavnom pretresu. Dalje je sud naveo da je Adis Burić organizirao skupinu u okviru koje je postojala struktura i da je apelant kupovao drogu radi dalje prodaje.
13. Vrhovni sud je donio Presudu broj 07 0 K 009679 15 Kž od 9. srpnja 2018. godine kojom je prizive tužitelja, kao i apelanta i ostalih optuženih odbio kao neutemeljene i prvostupanjsku presudu potvrdio.
14. Vrhovni sud je u svojoj presudi naveo da je ispitao pobijanu presudu u granicama prizivnih navoda i po službenoj dužnosti, u smislu članka 321. ZKPFBiH. Vrhovni sud je najprije naveo da su optuženi, osporavajući prvostupanjsku presudu, ukazivali da je izreka pobijane presude nerazumljiva, jer je sud, kako navode u prizivima, proglašavajući krivim optužene za produljeno kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 1. KZFBiH u stjecaju sa istim kaznenim djelom iz članka 238. stavak 2. KZFBiH, stvorio nezakonitu pravnu konstrukciju jer, po mišljenju branitelja, „ne može postojati stjecaj unutar jednog kaznenog djela“. Obrazlažući ovaj prizivni prigovor, apelant je u prizivu naveo da se radi o prividnom stjecaju i odnosu specijalnosti u smislu da kvalificirani oblik djela, u konkretnom slučaju članak 238. stavak
2. KZFBiH, konzumira osnovno djelo iz članka 238. stavak 1. KZFBiH, pa su optuženi, eventualno, mogli biti proglašeni krivim samo za jedan od ovih oblika ovog kaznenog djela, a ne i za osnovni i kvalificirani oblik istodobno. Pored toga, apelant je smatrao da izreka pobijane presude, u točkama koje se odnose na apelanta, ne sadrži sva potrebna obilježja kaznenih djela za koja je proglašen krivim i to način, vrijeme i mjesto počinjenja, pojedinačno za svako od kaznenih djela za koje je proglašen krivim, smatrao je da te elemente nije sadržavala niti potvrđena optužnica, pa je nekritičko prihvaćanje ovakvog nejasnog činjeničnog supstrata optužnice od suda imalo kao posljedicu nerazumljivost izreke presude, kao i dvostruko vrednovanje jednih te istih okolnosti na apelantovu štetu, te konačno povredu prava na obranu optuženog iz članka 312. stavak 1. točka d) ZKPFBiH, jer obrani nije bilo jasno za što se apelant točno teretio navedenom optužnicom. Također, apelant je smatrao da je navedenim postupanjem Tužiteljstva i suda bio doveden u nejednakopravan položaj u odnosu na tužitelja, što je u suprotnosti i sa odredbom članka 15. ZKPFBiH, kao i članka 6. stavak 3. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U bitnom, iste prizivne prigovore i razloge su dali i ostali optuženi s tim što su njihovi prigovori vezani za kaznenopravne radnje za koje su optuženi proglašeni krivim.
15. Pored toga, kako je ukazao Vrhovni sud, apelant je navodio da je izreka pobijane presude u točki 6. u suprotnosti sa obrazloženjem presude, jer činjenični supstrat u izreci presude nije sukladan obrazloženju u pogledu iznosa novca, te da je na taj način sud prekoračio optužbu. Pored toga, apelant je naveo da je izreka presude u odnosu na apelanta u suprotnosti sa obrazloženjem i u točki 2, jer je kao mjesto izvršenja navedeno „kod betonskog zida pored bijele kuće“, dok u obrazloženju sud izvodi zaključak da je mjesto izvršenja „kod stupa". Apelant je smatrao da je činjenični opis presude u odnosu na apelanta nejasan, jer u njemu nije navedeno da je apelant kupovao drogu radi dalje prodaje. Ostali optuženi, kako je naveo Vrhovni sud, također smatraju da izreci prvostupanjske presude nedostaju bitna obilježja kaznenih djela za koja su optuženi proglašeni krivima.
16. Ispitujući navedene prizivne prigovore Vrhovni sud je, pozivajući se na odredbu članka 300. stavak 1. točka a) ZKPFBiH, ukazao što proizlazi iz činjeničnog opisa pobijane presude (str. 4-5 drugostupanjske presude). Tako su u toč. 1-16, pored ostalog, navedeni način, vrijeme i mjesto učinjenja ovih kaznenih djela, odnosno konkretne činjenice i okolnosti koje čine obilježja ovog produljenog kaznenog djela za koje su optuženi proglašeni krivim. Pored toga, prvostupanjski sud je, na strani 8, treći pasus, dao i obrazloženje zbog čega je kaznenopravne radnje iz izreke presude pravno kvalificirao kao produljeno kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 1. KZFBiH u stjecaju sa istim kaznenim djelom iz članka 238. stavak 2. KZFBiH. Obrazlažući ovakvu izreku prvostupanjski sud je naveo da je u preambuli izreke presude naveden skup činjenica koje određuju pripadnost optuženih ovoj organiziranoj skupini radi počinjenja kaznenog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 2. KZFBiH, svijest optuženih o pripadnosti skupini, uloga optuženih u takvoj organiziranoj skupini, dok su, kako je već rečeno, u posebnim točkama navedene pojedinačne radnje svakog od optuženih koje su sa umišljajem vršili kao pripadnici organizirane skupine, a koje predstavljaju radnje izvršenja konkretnog oblika nekog od mogućih oblika izvršenja kaznenog djela iz članka 238. stava 1. KZFBiH. Vrhovni sud je ukazao da iz odredbe članka 238. KZFBiH, koja inkriminira kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, proizlazi da ona ima tri oblika. Osnovni oblik, propisan u stavku 1. članka 238. KZFBiH, obuhvaća više različitih i alternativno određenih radnji izvršenja osobe koja neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet tvar ili pripravke propisom proglašene opojnom drogom. Dakle, svaka od ovih radnji predstavlja radnju učinjenja ovog kaznenog djela iz članka 238. stavak 1. KZFBiH, dok kazneno djelo iz članka 238. stavak 2. KZFBiH čini onaj tko organizira skupinu ljudi radi učinjenja kaznenog djela iz stavka 1. ovog članka, ili tko postane članom takve organizirane skupine ljudi, tako da se ovo djelo, prema ovoj zakonskoj odredbi, iscrpljuje u samom organiziranju skupine ljudi radi činjenja kaznenog djela iz stavka 1. ovog članka ili u postajanju članom takve organizirane skupine. Za kaznena djela iz članka 238. stavak 1. i stavak 2. KZFBiH propisane su različite kazne. Vrhovni sud je naveo da je u članku 2. stavak 17. KZFBiH dana definicija takve organizirane skupine. Iz navedenog proizlazi da je kazneno djelo iz članka 238. stavak 2. KZFBiH poseban oblik kaznenog djela udruživanje radi činjenja kaznenih djela iz članka 340. st. 1. i 2. KZFBiH i da po svojoj sadržini radnje učinjenja tog kaznenog djela predstavljaju pripremne radnje koje su, zbog svoje iznimne društvene opasnosti, inkriminirane kao samostalno kazneno djelo. Takva inkriminacija koja obuhvaća djelatnost stvaranja kriminalnih udruga je samostalnog karaktera i ona ne gubi svoju kaznenopravnu autonomiju u slučaju izvršenja kaznenog djela radi kojega je udruga stvorena, pa će u tom slučaju postojati stjecaj ova dva djela.
17. Stoga je Vrhovni sud zaključio da se prizivima optuženih neutemeljeno ukazuje da je pogrešan stav prvostupanjskog suda iz pobijane presude, prema kojem se u radnjama optuženih stječu obilježja i osnovnog i kvalificiranog oblika kaznenog djela iz članka 238. st. 1. i 2. KZFBiH, odnosno dva kaznena djela učinjena u stjecaju, s tim da je prvostupanjski sud kazneno djelo iz članka 238. stavak 1. KZFBiH pravilno pravno opredijelio kao produljeno kazneno djelo, jer iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je svaki od optuženih u vrijeme i na način koji su navedeni u toč. od 1. do 16, učinio više kaznenopravnih radnji.
18. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da su neutemeljeni prizivni prigovori (i apelanta) da u izreci presude nema opisa pojedinih konkretnih kaznenopravnih radnji optuženih, jer u odnosu na sve optužene iz činjeničnog opisa optužnice, odnosno izreke presude, jasno proizlazi na koji način su optuženi, osim što su postali pripadnici ove skupine, na čijem čelu je bio pravomoćno osuđeni Adis Burić, djelovali u njezinom okviru, aktivno sudjelujući u radnjama usmjerenim na dalju prodaju opojne droge heroin. Stoga je prizivne prigovore branitelja optuženih kojim ukazuju da je u svezi sa izrekom presude počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka k) ZKPFBiH (da je izreka presude nerazumljiva i proturječna razlozima presude), te da je sud pogrešno primijenio kazneni zakon Vrhovni sud ocijenio neutemeljenim. Osim toga, ovakvom izrekom nije povrijeđeno ni pravo na obranu optuženih iz članka 312. stavak 1. točka d) ZKPFBiH, kako to pogrešno smatraju optuženi.
19. Što se tiče činjeničnog opisa u točki 6. izreke presude u kojem je, umjesto iznosa 545 KM, naveden iznos 550 KM, na koji je ukazivao apelant u prizivu, ta okolnost, po ocjeni Vrhovnog suda, ne predstavlja prekoračenje optužbe, tj. bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka j) ZKPFBiH, niti povredu iz članka 312. stavak 1. točka k) ZKPFBiH, jer je očito da je u izreci prilikom pisanja presude načinjena greška obzirom na to da prvostupanjski sud u obrazloženju presude konstatira „da je sud u točki 6. precizirane optužnice umjesto iznosa 550 KM naveo iznos 545 KM usklađujući ga sa izvedenim dokazima".
20. Vrhovni sud je ocijenio kao neutemeljen i apelantov prizivni prigovor da je izreka presude u točki 2. u odnosu na apelanta u suprotnosti sa obrazloženjem, jer (prema navodima priziva) prvostupanjski sud u izreci presude i obrazloženju kao mjesto izvršenja navodi različite lokacije. Vrhovni sud je naveo što iz izreke presude proizlazi. U svezi sa ovom točkom izreke, sud se u obrazloženju presude pozvao na telefonsku komunikaciju obavljenu toga dana između Jasmina Burića i apelanta, u vremenu od 19.30 do 21 sat, iz koje proizlazi, kako prvostupanjski sud zaključuje, da su oni jedan drugom slali više poruka u kojima su se dogovarali kako o lokacijama na kojima treba ostaviti novac za opojnu drogu, koja je bila predmetom kupnje, tako i o lokacijama na kojima bi bilo najpovoljnije tu drogu preuzeti i da u kontekstu jedne od poruka poslane optuženom Jasminu Buriću apelant navodi ,,da mu drogu ostavi na onaj stup gdje je jutros ostavio, da je to najbolje" (od 21. do 23. strane prvostupanjske presude). Iz njihove kasnije komunikacije proizlazi da je tu drogu apelant preuzeo, odnosno da su se tijekom te njihove višesatne komunikacije, ipak, uspjeli dogovoriti o tome gdje da se ostavi opojna droga, odnosno na kojem mjestu treba da se preuzme. Dakle, iz navedenog proizlazi da prvostupanjski sud u svezi sa izrekom presude nije počinio bitnu povredu iz članka 312. stavak 1. točka k) ZKPFBiH na koju neutemeljeno prizivom ukazuje apelant.
21. Vrhovni sud je ocijenio da su neutemeljeni apelantovi prizivni prigovori kojim ukazuje da dokazi dobiveni tajnim praćenjem elektronske komunikacije optuženog nisu zakoniti, jer u naredbama suda za te istražne radnje nisu poimenično navedena imena službenih osoba koje su bile zadužene za izvršenje tih posebnih istražnih radnji u čemu vidi bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka i) ZKPFBiH. Dajući razloge za svoj stav (str. 7-8 drugostupanjske presude), pozivajući se na relevantne odredbe ZKPFBiH (i ZKPBiH), Vrhovni sud je naveo da navođenje imena službenih osoba u naredbama suda nisu bitne okolnosti za poduzimanje ovih radnji. Naime, koje će službene osobe biti konkretno određene da izvrše te zadatke o tome odlučuje tijelo kome su te radnje povjerene, i to u okviru poslova i zadataka svojih sektora, odnosno službenih osoba u tim sektorima.
22. Vrhovni sud je naveo da je uopćene prirode i apelantov prizivni prigovor da činjeničnu osnovu pobijane presude sud nije mogao temeljiti na osuđujućoj presudi protiv Adisa Burića i na temelju toga zaključivati da je već na taj način dokazan činjenični supstrat optužnice u odnosu na druge optužene. Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud među provedenim dokazima naveo osuđujuće pravomoćne presude protiv optuženih Adisa Burića, Jasmina Burića i Danijela Prce, koje su donesene na temelju sporazuma o priznanju krivnje, koje su ovi optuženi sačinili sa Tužiteljstvom, ta da su one u relevantnom dijelu čitane na glavnom pretresu, ali da iz njih nije izvodio zaključke, kako to neutemeljeno navodi apelant, da je tim presudama već dokazan činjenični supstrat optužnice u odnosu na druge optužene. Pored toga, svojim daljim prizivnim navodima apelant demantira ovaj prizivni prigovor, jer pobija dokaze na kojima sud temelji svoje zaključke o krivnji optuženih za kaznena djela za koja ih je proglasio krivim i osudio, a koji se temelje na provedenim dokazima i ne samo na osuđujućim presudama.
23. U nastavku presude Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenim i apelantove prizivne navode kojim je osporavao činjeničnu osnovu prvostupanjske presude tvrdnjom da je sud pogrešno utvrdio da je apelant počinio kaznena djela navedena u toč. 2, 4, 5, 6. i 7. izreke presude, jer ta okolnost ne proizlazi iz iskaza Adisa Burića, dok je za iskaz Jasmina Burića tvrdo da je konfuzan i neupotrebljiv. Također, navedeno je (u prizivu) da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio iskaz Adnana Nišića, kao i da je sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje, jer nije provo vještačenje snimljenih razgovora radi utvrđivanja čiji su glasovi. Apelant je ukazivao da iz snimljenih razgovora ne proizlazi da su se odnosili na bilo kakvu opojnu drogu, te da u spisu ne postoje dokazi o apelantovoj pripadnosti bilo kakvoj organiziranoj skupini za prometovanje opojnim drogama. U odnosu na točku 7. presude apelant je ukazivao da nije mogao biti proglašen krivim, jer, prema činjeničnom opisu, nije poduzeo niti jednu radnju. Također, apelant navodi da sud nije proveo niti jedan dokaz da se uopće radi o drogi, kao i da se presuda nije mogla temeljiti na osuđujućoj presudi protiv Adisa Burića.
24. Vrhovni sud je istaknuo da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je provedene dokaze prvostupanjski sud ocijenio sukladno odredbi članka 305. stavak 7. ZKPFBiH u svezi sa člankom 296. st. 1. i 2. ZKPFBiH. Tako se prvostupanjski sud, u svezi sa zaključcima da su apelant i drugi optuženi počinili kaznena djela u stjecaju, kako je navedeno i na način kako je to opisano u izreci i obrazloženju pobijane presude u toč. od 1. do 16, pozvao na više dokaza u spisu. U prvom redu su to iskazi svjedoka Harisa Čevre, Adisa Burića, Jasmina Burića, Danijela Prce, Dženana Behrama i Adnana Nišića, potom, dokazi dobiveni tajnim snimanjem telefonske komunikacije optuženih, odnosno transkripti njihovih telefonskih razgovora, te poslanih SMS poruka u svezi s kojim je napravljen i tabelarni pregled sa točnim datumom i vremenom njihovog obavljanja, te telefonskim brojevima pozivatelja i primatelja poziva, odnosno SMS poruka, koji su redoslijedom složeni po datumima i događajima iz točaka optužnice od 1. do 16, kao i ostalih dokaza, kako to proizlazi iz obrazloženja prvostupanjske presude. Istaknuto je da su ti telefonski razgovori optuženih prezentirani na glavnom pretresu za vrijeme svjedočenja Harisa Čevre, a da su oni bili prezentirani i svjedocima Adisu Buriću, Jasminu Buriću, Danijelu Prci i Dženanu Behramu, nakon čega su predmet ocjene suda bila i njihova objašnjenja, odnosno iskazi ovih svjedoka dani povodom tih prezentiranih razgovora. Prvostupanjski sud je posvetio posebnu pozornost dijelovima njihovih iskaza koji su se odnosili na njihova objašnjenja značenja određenih izraza i pojmova i objašnjenja određenih radnji koji se spominju u tim razgovorima, kao i imenima osoba s kojim su razgovarali. Sve to je sud dovodio u svezu sa materijalnim dokazima u spisu i primjedbama obrane (uglavnom uopćenim - da to nije glas optuženog za koji svjedok tvrdi da jeste i da se razgovor ne vodi o opojnoj drogi, ne predlažući dokaze kojima bi te svoje navode potkrijepili, pa čak niti fonetsko vještačenje), nakon čega je sud dao određene i jasne razloge zbog čega je pojedine dokaze prihvatio kao vjerodostojne, te koje činjenice i zbog kojih razloga je uzeo kao dokazane na temelju tih dokaza.
25. Imajući u vidu dane razloge u pobijanoj presudi, i po ocjeni Vrhovnog suda, nema nikakve dileme da se u okviru ove organizirane skupine, na čijem čelu je, po vlastitom priznanju, bio pravomoćno osuđeni Adis Burić, radilo o prometovanju opojnom drogom heroin. Ova okolnost, kako zaključuje i prvostupanjski sud, i po ocjeni Vrhovnog suda proizlazi i iz samih telefonskih razgovora optuženih i drugih osoba, te poslanih SMS poruka, posebno iz načina na koji su ti razgovori vođeni kada su upotrebljavani šifrirani izrazi (za opojnu drogu i novac), a koje su na glavnom pretresu, pored svjedoka Harisa Čevre, razjasnili i svjedoci Adis Burić, Jasmin Burić, Danijel Prce i Dženan Behram, potom, tajna i skrivena mjesta na koja su ostavljali ,,ono o čemu su se dogovarali“ ukazuju da je predmetom njihovih razgovora, tj. kupovine, držanja radi prodaje, bila opojna droga heroin koja je u više navrata bila i oduzeta. Sud se u pobijanoj presudi određeno i jasno izjasnio i na koji način je utvrdio identitet osoba, odnosno optuženih u njihovoj međusobnoj komunikaciji, kao i u komunikaciji sa drugim osobama u svezi sa prometovanjem opojnom drogom, pozivajući se na iskaze navedenih svjedoka koji su, kako navodi sud u prvostupanjskoj presudi, jasno i bez imalo dvojbe u pojedinim razgovorima izjavili da prepoznaju svoj glas, kao i glas sugovornika, odnosno pojedinih optuženih sa kojima su razgovarali, navodeći njihova imena i time ih identificirajući kao njihove sugovornike koji s njima u preslušanim razgovorima komuniciraju. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da optuženi i njihovi branitelji na glavnom pretresu nisu predlagali izvođenje bilo kakvih dokaza u svezi sa tim reproduciranim razgovorima, odnosno iskazima navedenih svjedoka. Pri tome, kako je naveo Vrhovni sud, sud je imao u vidu da je svjedok Jasmin Burić na glavnom pretresu djelomično odstupio od svog iskaza danog ranije u odnosu na apelanta za što je dano obrazloženje.
26. Dalje, Vrhovni sud je naveo razloge zbog kojih je apelant pobijao odluku o kaznenoj sankciji (jer sud nije ocijenio sve olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani) o čemu se Vrhovni sud izjasnio na strani 14, navodeći da prigovori apelanta (i ostalih) nisu utemeljeni. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
27. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Apelant navodi da je izreka prvostupanjske presude nerazumljiva, jer je sud, proglašavajući optužene krivim za produljeno kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 1. KZFBiH u stjecaju sa kaznenim djelom iz članka 238. stavak 2. istog zakona stvorio nezakonitu pravnu konstrukciju. Dalje, apelant navodi da prvostupanjska presuda ne sadrži sva potrebna obilježja kaznenih djela za koja je apelant proglašen krivim, da je toč. 2. i 6. presude u suprotnosti sa obrazloženjem presude. Dalje, apelant smatra da dokazi dobiveni tajnim praćenjem nisu zakoniti dokazi, jer naredbama nisu navedena imena službenih osoba koja su trebala provoditi ovu radnju. Dalje, apelant smatra da je drugostupanjski sud apelantov prizivni prigovor da činjeničnu osnovu presude sud nije mogao temeljiti na osuđujućoj presudi protiv Adisa Burića neopravdano odbio, dalje je problematizirao iskaz Jasmina Burića i naveo da sud nije proveo vještačenje snimljenih razgovora. Apelant navodi da za točku 7. nije mogao biti proglašen krivim, da sud nije proveo dokaze da se radi o drogi, kao i da sud nije dao pravilne i konkretne razloge na temelju kojih je zaključio da je apelant počinio predmetno kazneno djelo, te da je izostala savjesna ocjena dokaza, kao i da sud nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je materijalni i procesni zakon proizvoljno primijenjen. Također, apelant je naveo da je sud propustio ocijeniti sve olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani, te da je i odluka o kaznenoj sankciji donesena na arbitraran način. b)Odgovor na apelaciju
28. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da su navodi apelacije identični navodima koje je apelant iznosio u postupku po prizivu na koje je Vrhovni sud detaljno odgovorio u svojoj presudi, te je predloženo da se apelacija odbije kao neutemeljena.
29. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su navodi iz apelacije paušalni i da ne pokazuju da su u postupku pred sudom povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje. Također, na traženje Ustavnog suda da Kantonalni sud dostavi dostavnicu o uručenju presude Vrhovnog suda apelantu, Kantonalni sud je naveo da ne može, jer je po zahtjevu za nepravo ponavljanje postupka (jednog od optuženih) predmet pred Vrhovnim sudom.
30. Tužiteljstvo je istaknulo da apelacija ne dovodi u pitanje postupanje Tužiteljstva. V.Relevantni propisi
31. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravci, 56/03 - ispravci, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Članak 296.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
32. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda od 9. srpnja 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio nakon 13. rujna 2018. godine (dostavnica na traženje Ustavnog suda nije dostavljena, a na presudi je pečat otpreme Kantonalnom sudu sa datumom 13. rujan 2018. godine), kako je apelant naveo 17. rujna 2028. godine, a apelacija je podnesena 14. studenog 2018. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
35. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
37. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
38. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
39. U konkretnom slučaju radi se o kaznenom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za kaznena djela propisana zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe“ protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
40. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno načina na koji su sudovi ocijenili provedene dokaze, da se presuda temelji na nezakonitim dokazima, da su sudovi pogrešno primijenili materijalni i procesni zakon, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i povredom prava na apelantovu obranu.
41. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovitih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).
42. U brojnim odlukama Europski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istodobno, imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi, Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi je li postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u nazočnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. travnja 1991. godine, Serija A, broj 203, stranica 10, stavak 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. travnja 2007. godine, stavak 25).
43. Dovodeći u svezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostupanjske odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni svakog pojedinačnog dokaza u svezi s drugim provedenim dokazima. Ustavni sud zapaža da su to iskazi svjedoka Harisa Čevre, Adisa Burića, Jasmina Burića, Danijela Prce, Dženana Behrama i Adnana Nišića, potom, dokazi dobiveni tajnim snimanjem telefonske komunikacije optuženih, odnosno transkripti njihovih telefonskih razgovora, te poslanih SMS poruka u svezi s kojim je napravljen i tabelarni pregled sa točnim datumom i vremenom njihovog obavljanja, te telefonskim brojevima pozivatelja i primatelja poziva, odnosno SMS poruka koji su redoslijedom složeni po datumima i događajima za svaku pojedinačnu točku izreke presude. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, nakon što je provedene dokaze u relevantnim dijelovima reproducirao u svojoj presudi, dao njihovu sadržajnu analizu i ocjenu s ti, da je u obrazloženju presude kronološkim redom naveo preslušane razgovore i pregledane SMS poruke i to u okviru svake pojedine točke optužnice. Svi ti telefonski razgovori optuženih prezentirani su na glavnom pretresu saslušanim svjedocima nakon čega su predmetom ocjene suda bila i njihova objašnjenja, odnosno iskazi ovih svjedoka dani povodom tih prezentiranih razgovora. Kantonalni sud je posvetio posebnu pozornost dijelovima iskaza svjedoka koji su se odnosili na njihova objašnjenja značenja određenih izraza i pojmova i objašnjenja određenih radnji koji se spominju u tim razgovorima, kao i imenima osoba s kojim su razgovarali. Sve je to Kantonalni sud doveo u svezu sa materijalnim dokazima u spisu i primjedbama obrane (uglavnom uopćenim - da to nije glas optuženog za koji svjedok tvrdi da jeste i da se razgovor ne vodi o opojnoj drogi, ne predlažući dokaze kojima bi te svoje navode potkrijepili, pa čak niti fonetsko vještačenje), nakon čega je sud dao određene i jasne razloge zbog čega je pojedine dokaze prihvatio kao vjerodostojne, te koje činjenice i zbog kojih razloga je uzeo kao dokazane na temelju tih dokaza.
44. Kantonalni sud se u pobijanoj presudi određeno i jasno izjasnio i na koji način je utvrdio identitet osoba, odnosno optuženih u njihovoj međusobnoj komunikaciji, kao i u komunikaciji sa drugim osobama u svezi sa prometovanjem opojnom drogom, pozivajući se na iskaze navedenih svjedoka koji su, kako je navedeno u prvostupanjskoj presudi, jasno i bez imalo dvojbe u pojedinim razgovorima izjavili da prepoznaju svoj glas, kao i glas sugovornika, odnosno pojedinih optuženih sa kojima su razgovarali navodeći njihova imena i time ih identificirajući kao njihove sugovornike koji s njima u preslušanim razgovorima komuniciraju. Posebice, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da optuženi i njihovi branitelji na glavnom pretresu nisu predlagali izvođenje bilo kakvih dokaza u svezi sa tim reproduciranim razgovorima, odnosno iskazima navedenih svjedoka.
45. Dakle, Kantonalni sud je sve dokaze detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koja ne dovode u sumnju zaključak u pogledu utvrđenja postojanja organizirane skupine ljudi, apelantove pripadnosti skupini, te apelantovog sudjelovanja u inkriminiranim događajima za koje je proglašen krivim. Pri tome Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je utvrđenje apelantove krivnje u konkretnom slučaju zasnovano na sveobuhvatnoj analizi svih provedenih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovoj obrani bila dana mogućnost da ih osporavaju. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Kantonalni sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu utemeljene ni apelantove tvrdnje kojima se, u konačnici, problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku, a o čemu se i Vrhovni sud detaljno izjasnio u svojoj odluci.
46. Osim navedenog, Ustavni sud primjećuje da je apelant sve navode koje ističe u apelaciji na identičan način isticao pred Vrhovnih sudom, te da je Vrhovni sud dao jasna, detaljna i argumentirana obrazloženja koja ni u jednom segmentu ne ostavljaju dojam proizvoljnosti. Dakle, Vrhovni sud je naveo da određeni dokazi nisu nezakoniti (dokazi dobiveni tajnim praćenjem elektronske komunikacije), referirao se na dokaze na kojima se temelji prvostupanjska presuda, a koje je apelant problematizirao u prizivu (kao i u apelaciji), jasno naveo kako je apelant proglašen krivim za kaznena djela u stjecaju (za koja je priziv tvrdio da stjecaj nije moguć), pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog prava i njihovu suštinu, ispitao navode o navodnim kontradiktornostima u presudi, odluku o kazni i za sve navedeno dao razloge koji ničim ne dovode u pitanje garancije prava na pravičan postupak, niti su rezultata bilo kakve proizvoljnosti. Stoga, osim apelantovog nezadovoljstva osporenom presudom, Ustavni sud ne može pronaći bilo šta što bi ukazivalo da je apelantovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno u navedenom postupku.
47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljene apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redoviti sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza, njihove zakonitosti, primjene pozitivnopravnih propisa, odluke o kazni i ostalo što je apelant problematizirao, ali nije uspio dokazati u redovnom postupku.
49. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević