Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5685/18 (C. S.)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vanparnični postupak
  • Eksproprijacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5685/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5685/18, rješavajući apelaciju Cvjetka Stevanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Cvjetka Stevanovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 V 010929 17 Rev od 22.

februara 2018. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Cvjetku Stevanoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Cvjetku Stevanoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Cvjetka Stevanovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 V 010929 17 Rev od 22. februara 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Cvjetko Stevanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sejfudin Krnjić, advokat iz Tuzle, podnio je 11. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 V 010929 17 Rev od 22. februara 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), od Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od zakonskog zastupnika Republike Srpske – Pravobranilaštva RS (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) zatraženo je 15. aprila 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud i protivnik predlagača dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 27. aprila do 8. maja 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Rješenjem Republičke geodetske uprave, Područna jedinica Ugljevik, od 1. augusta 2008. godine, u svrhu izvođenja rudarskih radova na površinskom kopu „Bogutovo Selo“ u korist Republike Srpske, za potrebe korisnika eksproprijacije MH „Elektroprivreda RS“ Trebinje ZP „Rudnik i Termoelektrana“ Ugljevik AD Ugljevik, potpuno su eksproprirane apelantove nekretnine preciznije označene u rješenju.

6. Rješenjem Osnovnog suda od 4. januara 2010. godine sud je u preciziranom iznosu odredio naknadu za apelantove eksproprirane nekretnine. Žalbu protivnika predlagača protiv navedenog rješenja usvojio je Okružni sud rješenjem od 28. juna 2010. godine, ukinuo navedeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak.

7. Nakon toga, Osnovni sud je u ponovljenim postupcima pet puta donosio prvostepena rješenja (rješenje od 30. decembra 2010. godine, 10. aprila 2012. godine, 4. februara 2014. godine, 9. juna 2015. godine i 21. decembra 2016. godine), dok je Okružni sud svoja rješenja donosio 24. maja 2011. godine, 28. decembra 2012. godine, 13. augusta 2014. godine, 10. marta 2016. godine i 29. marta 2017. godine.

8. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 V 910929 14 V 5 od 9. juna 2015. godine za eksproprirane nekretnine (zemljište i građevinske objekte) apelantu je određena naknada u preciziranim iznosima. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova preseljenja, isplatu zakupnine i naknade na ime pogoršanih uvjeta života prvostepeni sud je odlučio da se u tom dijelu vanparnični postupak obustavlja i da će se postupak po tim zahtjevima nastaviti u parničnom postupku, po pravosnažnosti rješenja o obustavi, nalazeći da se radi o obligacionim zahtjevima u pogledu kojih se odluka može donijeti samo u parničnom postupku.

9. Obje vanparnične stranke su se žalile protiv navedenog rješenja Osnovnog suda od 9. juna 2015. godine. Drugostepenim rješenjem Okružnog suda broj 80 0 V 010929 15 Gž 5 od 10. marta 2016. godine žalba protivnika predlagača je usvojena i prvostepeno rješenje od 9. juna 2015. godine preinačeno u dijelu kojim je apelantu određena naknada za eksproprirane nekretnine (k.č. br. 1431/3 i 1431/2) u preciziranim iznosima, kao i dijelu u kojem je protivniku predlagača naloženo da navedene iznose isplati apelantu sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja rješenja pa do isplate, tako što je u tom dijelu odbijen apelantov prijedlog. U dijelu rješenja kojim je obustavljen vanparnični postupak i apelant upućen na parnični postupak za dio zahtjeva kojim su traženi troškovi preseljenja, zakupnine i troškovi na ime pogoršanja uvjeta života u preciziranim iznosima, apelantova žalba je usvojena i prvostepeno rješenje od 9. juna 2015. godine je ukinuto i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Žalbe apelanta i protivnika predlagača su odbijene i prvostepeno rješenje u dijelu kojim je određena naknada za građevinske objekte izgrađene na parcelama označenim kao k.č. br. 1431/1 i 1431/2 u preciziranim iznosima, te u dijelu u kojem se nalaže protivniku predlagača da te iznose isplati apelantu sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja rješenja pa do konačne isplate, kao i u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev preko dosuđenih iznosa do traženog iznosa od 207.640,86 KM je potvrđeno.

10. U nastavku predmetnog postupka, Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 010929 14 V 6 od 21. decembra 2016. godine, odbijen je apelantov zahtjev da mu protivnik predlagača na ime troškova preseljenja isplati iznos od 12.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na isti iznos počevši od 1. januara 2009. godine pa do isplate, kao i zahtjev da mu protivnik predlagača na ime pogoršanih uvjeta života isplati iznos od 12.000,00 KM. U dijelu zahtjeva kojim je apelant tražio isplatu na ime zakupnine u iznosu od 55.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano, vanparnični postupak je obustavljen, te je odlučeno da će se po pravosnažnosti tog rješenja postupak nastaviti po pravilima parničnog postupka pred Osnovnim sudom. Navedenim rješenjem protivpredlagač je obavezan apelantu nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 9.350,50 KM.

11. Apelant se žalio protiv navedenog rješenja Osnovnog suda od 21. decembra 2016. godine. Rješenjem Okružnog suda broj 80 0 V 010929 17 Gž 6 od 29. marta 2017. godine apelantova žalba je djelomično usvojena i prvostepena odluka preinačena u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka tako što je protivnik predlagača obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 12.881,70 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 9.350,50 KM. Apelantova žalba je u ostalom dijelu odbijena i prvostepeno rješenje je potvrđeno.

Osporena odluka Vrhovnog suda

12. Apelant je Vrhovnom sudu podnio revizije protiv Rješenja Okružnog suda broj 80 0 V 010929 15 Gž 5 od 10. marta 2016. godine i Rješenja broj 80 0 V 010929 Gž 6 od 29. marta 2017. godine.

13. Odlučujući o revizijama, Vrhovni sud je Rješenjem broj 80 0 V 010929 17 Rev od 22. februara 2018. godine apelantovu reviziju protiv rješenja Okružnog suda od 10. marta 2016. godine djelomično usvojio, rješenje preinačio u dijelu kojim je usvojena žalba protivnika predlagača i rješenje Osnovnog suda od 9. juna 2015. godine preinačio tako što je odbijen apelantov zahtjev za isplatu naknade za eksproprirane parcele tako što se u tom dijelu žalba protivnika predlagača djelomično usvaja i označeno prvostepeno rješenje preinačava, te se protivnik predlagača obavezuje da apelantu za eksproprirane parcele preciziranih katastarskih oznaka isplati pravičnu naknadu u iznosima od 27.500,00 KM i 32.092,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 9. juna 2015. godine pa do isplate (stav 1. izreke rješenja). Stavom II izreke je određeno da u ostalom dijelu kojim je apelantova žalba odbijena u odnosu na odluku o zahtjevu za isplatu naknade za eksproprirane građevinske objekte revizija je odbijena. Stavom III izreke revizija koju je protiv označenog drugostepenog rješenja izjavio apelant lično je odbačena kao nedozvoljena.

14. Stavom IV izreke rješenja revizija koju je apelant izjavio protiv Rješenja Okružnog suda broj 80 0 V 010929 Gž 6 od 29. marta 2017. godine usvojena je u dijelu kojim je apelantova žalba djelomično usvojena i Rješenje Osnovnog suda broj 80 0 V 010929 14 V 6 od 21. decembra 2016. godine preinačeno u dijelu odluke o troškovima postupka tako što se apelantova žalba u tom dijelu djelomično usvaja i označeno prvostepeno rješenje preinačava tako što se protivnik predlagača obavezuje da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 17.418,35 KM (umjesto 12.881,70 KM). Stavom V izreke je odlučeno da se u ostalom dijelu, kojim je apelantova žalba odbijena u odnosu na odluku po zahtjevu za isplatu troškova preseljenja, isplatu naknade zbog pogoršanih uvjeta života i isplatu zakupnine, revizija odbija.

15. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da apelant osporava navedena rješenja revizijom izjavljenom po iskazanom punomoćniku advokatu i revizijom koju je izjavio lično, sa prijedlogom da se pobijana rješenja preinače. U odgovoru na reviziju protivnik predlagača smatra da navodi revizije nisu osnovani. Vrhovni sud je utvrdio da je apelantova revizija po iskazanom punomoćniku advokatu djelomično osnovana, dok revizija izjavljena od apelanta lično nije dozvoljena.

16. Nadalje je istaknuto da je u konkretnom vanparničnom postupku određivana pravična naknada za apelantove eksproprirane nekretnine. Sporno pitanje, prema ocjeni Vrhovnog suda, jeste da li je za eksproprirano zemljište pravilno određena pravična naknada u iznosu od 2,50 KM/m². Nadalje je istaknuto da se naknada za eksproprirane nekretnine određuje pred sudom po pravilima vanparničnog postupka poslije izvršene eksproprijacije, kad stranke (raniji vlasnik i korisnik eksproprijacije) nisu postigle sporazum o naknadi za eksproprirane nekretnine pred nadležnim organom uprave. Postupak određivanja naknade za eksproprirane nekretnine sada je propisan kao jedan od postupaka uređenja imovinskih odnosa odredbama čl. 157–164. Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP). Vrhovni sud je istakao da prema odredbi člana 54. Zakona o eksproprijaciji pravična naknada u novcu za ekspropriranu nekretnine ne može biti niža od tržišne vrijednosti nekretnine u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja, dok prema odredbi člana 60. istog zakona naknada za eksproprirano poljoprivredno, građevinsko i gradsko građevinsko zemljište određuje se u novcu tako da ona bude pravična i ne niža od tržišne vrijednosti takvog zemljišta.

17. U konkretnom slučaju, kako je utvrdio Vrhovni sud, eksproprirane parcele su u vrijeme eksproprijacije imale karakter građevinskog zemljišta, na kojem je apelant legalno sagradio porodični stambeni objekat. Činjenica da na području Starog Ugljevika zbog posljedica aktivnosti rudnika za čije potrebe su eksproprirane predmetne nekretnine više nije dozvoljena gradnja ne može biti na apelantovu štetu. Zato se ne može prihvatiti stanovište drugostepenog suda da su eksproprirane parcele samo formalno građevinsko zemljište. Pravična naknada ne može biti niža od tržišne vrijednosti nekretnina, a tom naknadom se apelantu imaju osigurati približno isti uvjeti života, odnosno da apelant dobije naknadu kojom će moći kupiti zemljište koje je po svojim karakteristikama približno ekspropriranom, što apelant s pravom u revizionim navodima ističe.

18. Stoga, s obzirom na to da se kod određenja pravične naknade mora imati u vidu tržišna cijena buduće lokacije (najbliži je Novi Ugljevik), jer na području Starog Ugljevika više nije dozvoljena gradnja, relevantna je Odluka o uvjetima javne prodaje gradskog građevinskog zemljišta (koju odluku je, između ostalog, imao u vidu vještak građevinske struke prilikom sačinjavanja nalaza) po kojoj je početna prodajna cijena 30 KM/m². Kad se imaju u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja, kao i podaci iz nalaza vještaka građevinske struke od 4. marta 2015. godine (koji je imao u vidu predočene ugovore o prometu zemljišta), Vrhovni sud je smatrao da, saglasno odredbama čl. 53. i 60. Zakona o eksproprijaciji, pravična naknada za eksproprirano zemljište iznosi 30 KM/m². Pri tome, uporište za određenje pravične naknade ne mogu biti sporazumi o postignutoj naknadi iz upravnog postupka (na koje se prevashodno pozvao drugostepeni sud), jer je iz sadržaja tih sporazuma vidljivo da je predmet sporazuma o pripadajućoj naknadi poljoprivredno, a ne građevinsko zemljište, te je zaključenju tih sporazuma prethodilo vještačenje od vještaka poljoprivredne struke. Saglasno navedenom, apelantova revizija je u ovom dijelu usvojena i pobijano rješenje preinačeno tako što je protivnik predlagača obavezan da apelantu na ime pravične naknade za ekspropriranu parcele k.č. br. 1431/3 1431/2 isplati utvrđene iznose, sve na osnovu primjene odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u vezi sa članom 2. stav 2. ZVP.

19. U pogledu apelantove revizije protiv rješenja Okružnog suda od 29. marta 2017. godine, Vrhovni sud je istakao da apelant pobija rješenje zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači ili da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Vrhovni sud je utvrdio da je revizija protiv navedenog rješenja Okružnog suda djelomično osnovana, i to u pogledu odluke o troškovima postupka. U obrazloženju je dalje navedeno da prilikom utvrđenja da je u vansudskom postupku apelantu na ime troškova preseljenja isplaćen iznos od 12.500,00 KM, zaključujući da je sud vezan rješenjem o eksproprijaciji i da se time ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da se radi o dva odvojena domaćinstva (apelantovo domaćinstvo i domaćinstvo njegove majke), prvostepeni sud je odbio apelantov zahtjev za isplatu označenog iznosa. U odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 12.000,00 KM na ime pogoršanih uvjeta života, našao je da taj zahtjev u suštini ima karakter zahtjeva iz odredbe člana 55. Zakona o eksproprijaciji, odnosno za korekciju utvrđene naknade na ime apelantovih ličnih i porodičnih prilika. Nalazeći, dalje, da apelant (koji je u penziji od 2006. godine) nije dokazao navode da se u predmetnoj kući bavio dozvoljenom dopunskom automehaničarskom djelatnošću, te da je usljed izvršene eksproprijacije onemogućen u ostvarenju dodatnih prihoda (jer za utvrđenje navedenog nije dovoljan samo iskaz apelanta i njegove supruge), prvostepeni sud je zaključio da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za dosudu traženog iznosa, pa je i taj zahtjev odbio. U pogledu dijela zahtjeva da se protivnik predlagača obaveže na plaćanje zakupnine, Osnovni sud je stanovišta da se o tom zahtjevu ne može odlučivati u vanparničnom postupku, pa je u tom dijelu vanparnični postupak obustavio i odlučio da se o navedenom raspravlja u parničnom postupku. Okružni sud je odlučujući o apelantovoj žalbi prihvatio kao pravilna navedena utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda pa je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio osim u dijelu odluke o troškovima postupka, utvrđujući da prvostepeni sud te troškove nije pravilno odmjerio, te je djelomično usvojio žalbu i u tom dijelu prvostepenu odluku na opisani način preinačio.

20. Ispitujući revizione prigovore, Vrhovni sud je utvrdio da apelant neosnovano u revizionim navodima ističe da je stav nižestepenih sudova u pogledu traženih troškova preseljenja formalistički, uz tvrdnju da se radi o dva odvojena domaćinstva koja su imala troškove seobe. Naime, Vrhovni sud je prihvatio kao pravilne razloge nižestepenih sudova da sud veže rješenje o eksproprijaciji. Kako je tim rješenjem (tačka 2. rješenja) utvrđeno da je jedini stvarni vanknjižni vlasnik posjednik predmetnih nekretnina apelant s dijelom 1/1 i da se njemu ima isplatiti naknada, kod utvrđene činjenice da je protivnik predlagača vansudski isplatio po tom osnovu iznos od 12.500,00 KM, proizlazi da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su u tom dijelu odbili apelantov zahtjev.

21. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu zbog pogoršanih uvjeta života, Vrhovni sud je imajući u vidu odredbe člana 55. Zakona o eksproprijaciji smatrao da je faktičko pitanje kada treba uzeti lične i porodične prilike kao korektiv uvećanja visine naknade i zavisi od niza okolnosti: od općeg imovnog stanja vlasnika, veličine i značaja (ekonomskog) dijela nekretnine koji se eksproprira u odnosu na nekretnine koje ostaju u vlasništvu, izvora, visine i vrste prihoda koje ostvaruje domaćinstvo ranijeg vlasnika, od socijalne i starosne strukture i dr. Tako je faktičko pitanje u kojim će se slučajevima uvećati pripadajuća naknada po osnovu ličnih i porodičnih prilika i koliko će u svakom pojedinom slučaju iznositi uvećanje. To će u svakom konkretnom slučaju zavisiti od ustanovljenja u kojoj je mjeri ranijem vlasniku zbog eksproprijacije pogoršana materijalna egzistencija i ocjene da li raniji vlasnik može i u kojem obimu, s obzirom na njegove lične i porodične okolnosti, da sa utvrđenom naknadom uspostavi ekonomsku situaciju kakvu je ranije imao. Međutim, da bi došlo do primjene navedene zakonske odredbe, bez obzira na to što se radi o postupku koji sud vodi po službenoj dužnosti, na te lične i porodične prilike apelant se mora pozvati, dok je obaveza suda da ocjenom svih navedenih okolnosti utvrdi da li postoji zakonski osnov za uvećanje pripadajuće naknade i u kojem iznosu. Međutim, suprotno navedenom, Vrhovni sud je utvrdio da je apelant u ovom dijelu jedino isticao da mu je usljed eksproprijacije onemogućeno da se bavi dopunskom automehaničarskom djelatnošću, što svakako nije dovoljno za primjenu navedene zakonske odredbe. Apelant, prije svega, nije dokazao da se bavio navedenom djelatnošću, nije čak ni naveo o kojem periodu je riječ, koje prihode je na taj način ostvarivao, koje prihode još ima, niti se pozivao na starosnu i socijalnu strukturu članova domaćinstva, sve radi utvrđenja da li je usljed eksproprijacije njegova materijalna egzistencija ugrožena. Stoga, utvrđena činjenica da se iz predmetne kuće usljed oštećenja objekta zbog radova na eksploataciji rude morao iseliti, kako su to pravilno zaključili i nižestepeni sudovi, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije dovoljna za primjenu navedene zakonske odredbe.

22. Suprotno revizionim navodima, Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se zahtjev za plaćanje tražene zakupnine (koji se u konkretnom slučaju, prema navodima iz prijedloga, svodi na naknadu štete zbog nekorištenja predmetnih nekretnina u visini zakupnine koju je apelant plaćao za korištenje drugih nekretnina za stanovanje) ne može ostvariti u konkretnom vanparničnom postupku, nego samo u parničnom postupku.

23. Dalje je navedeno da je revizionim navodima apelant osporio pravilnost i odluke o troškovima postupka. Suprotno revizionim navodima, nižestepeni sudovi su dosuđene troškove pravilno obračunali primjenom tarifnog broja 3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Također, apelantu nisu pravilno priznati troškovi prijevoza punomoćnika advokata na relaciji Tuzla – Bijeljina jer se ti troškovi imaju priznati samo ukoliko su opravdani, odnosno ukoliko nema advokata u mjestu gdje je sjedište suda. Nasuprot tome, saglasno tarifnom broju

12. AT, apelantu pripada paušalna nagrada u visini od 25% od određene naknade. Stoga je Vrhovni sud pobijanu odluku preinačio u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka tako što je apelantu na ime troškova postupka pred nižestepenim sudovima uračunavanjem paušala dosuđena naknada u iznosu od 16.102,10 KM, te na ime troškova revizionog postupka u iznosu od 1.316,25 KM (sastavljanje revizije, paušal i PDV), što ukupno iznosi 17.418,35 KM (umjesto 12.881,70 KM), sve u skladu s odredbama člana 161. ZVP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Istakao je da je predmetni postupak započeo donošenjem rješenja o eksproprijaciji 1. augusta 2008. godine i da je okončan rješenjem Vrhovnog suda od 22. februara 2018. godine, dakle da je trajao gotovo 10 godina. Pri tome su Osnovni i Okružni sud po šest puta donosili svoje odluke, što je doprinijelo pretjerano dugom postupku određivanja naknade za apelantovu ekspropriranu imovinu. Nadalje, kršenje navedenih prava apelant vidi u tome što je u konačnici naknada za eksproprirane građevinske parcele određena u iznosu od 30 KM po kvadratnom metru umjesto 39 KM kako je bilo utvrđeno nalazom vještaka građevinske struke. Apelant smatra da je zbog toga proizvoljno primijenjen član 54. Zakona o eksproprijaciji budući da osporenom odlukom nije određena ni prometna, a niti pravična cijena za predmetne parcele. Pored toga, apelant smatra da je osporenom odlukom Vrhovni sud pogrešno zaključio kada su u konačnici odbijeni apelantovi zahtjevi za naknadu troškova preseljenja, pogoršanih uvjeta života i kada je apelant upućen da u parničnom postupku potražuje naknadu za zakupninu, mada je predmetni postupak već trajao 10 godina. Također, u pogledu odluke o troškovima postupka, apelant smatra da je proizvoljno primijenjeno procesno pravo od Okružnog i Vrhovnog suda. Istakao je da je Okružni sud pogrešno utvrdio troškove postupka kada je primijenio tarifni broj 3 Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad advokata koji se odnosi na neimenovane i neprocjenjive predmete iako se u konkretnom slučaju radi o procjenjivim stvarima, te je trebalo primijeniti tarifni broj 2. Apelant smatra, također, da su Okružni i Vrhovni sud postupali suprotno odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 3310/14 od 27. oktobra 2015. godine kada su odbili da u troškove postupka priznaju troškove prijevoza na relaciji od Tuzle do Bijeljine i obrnuto koje je imao apelantov advokat u predmetnom postupku. Također, apelant smatra da je diskriminiran zbog toga što sudovi nisu primijenili tarifni broj 2 Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad advokata, kao i zbog toga što su mu zakonske zatezne kamate trebale biti dosuđene od 1. januara 2009. godine, to jeste četiri mjeseca po donošenju rješenja o eksproprijaciji (1. august 2008. godine), koje je vrijeme bilo optimalno da se apelantu isplati naknada za eksproprirane nekretnine. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud je istakao da pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji jer je pobijana odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava.

26. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je taj sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, a o čemu su dati razlozi u obrazloženju rješenja tog suda.

27. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo hronologiju cijelog postupka, te je istakao da pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.

28. Protivnik predlagača je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenom odlukom Vrhovnog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08 i 121/10 – odluka US, 79/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 40.

Postupak provođenja eksproprijacije je hitan.

Član 53. stav 1.

(1) Naknada za eksproprisanu nepokretnost određuje se, po pravilu, davanjem druge odgovarajuće nepokretnosti koja odgovara vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u istoj općini ili gradu, kojom se vlasniku nepokretnosti koja se ekspropriše omogućavaju približno isti uvjeti korištenja kakve je imao koristeći tu nepokretnost.

Član 54.

(1) Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može obezbijediti takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.

(2) Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja. Član 55.

Osobne i porodične prilike ranijeg vlasnika eksproprisane nepokretnosti uzet će se u obzir kao korektiv uvećanja visine utvrđene naknade, ako su te prilike od bitne važnosti za materijalnu egzistenciju ranijeg vlasnika, a naročito u slučaju ako je zbog eksproprijacije većeg dijela i cijelog zemljišta ili poslovne prostorije u kojoj je raniji vlasnik obavljao dozvoljenu poslovnu djelatnost, ugrožena njegova materijalna egzistencija, kao i u slučaju kad se zbog eksproprijacije članovi poljoprivrednog domaćinstva moraju seliti iz područja gdje su prebivali ili boravili.

Član 60.

(1) Naknada za eksproprisano poljoprivredno, građevinsko i gradsko građevinsko zemljište određuje se u novcu, tako da ona bude pravična i ne niža od tržišne vrijednosti takvog zemljišta.

30. U Zakonu o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09 i 91/16) relevantne odredbe glase:

Član 2.

(1) Opšte odredbe ovog zakona primjenjuju se i u posebnim vanparničnim postupcima sadržanim u ovom zakonu ako nije drukčije određeno, kao i u drugim vanparničnim stvarima za koje posebnim zakonom nisu uređena pravila postupanja. (2) U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), ako zakonom nije drukčije određeno.

Član 161.

Troškove postupka određivanja naknade za eksproprirane nepokretnosti snosi korisnik eksproprijacije, osim troškova koji su izazvani neopravdanim postupcima ranijeg vlasnika.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 80 0 V 010929 17 Rev od 22. februara 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporeno rješenje primio 14. augusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 11. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant pobija osporenu odluku tvrdeći da su mu tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

38. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem se utvrđivala naknada za eksproprirane nekretnine, pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 836/04 od 17. novembra 2005. godine, stav 27, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 20/06), zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

A)U odnosu na osporenu odluku

39. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je osporenom odlukom pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

40. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda u vanparničnom postupku u konačnici utvrđena naknada za eksproprirane građevinske parcele pri čemu je Vrhovni sud dao detaljna obrazloženja zašto je u konkretnom slučaju preinačio odluku Okružnog suda utvrđujući cijenu građevinskog zemljišta u iznosu od 30 KM po kvadratnom metru. Suprotno apelantovim navodima da mu nije dosuđena pravična niti tržišna cijena za eksproprirano zemljište (prema apelantovom mišljenju ona iznosi 39 KM po kvadratnom metru), Ustavni sud zapaža da istaknuti navodi nemaju osnov u obrazloženju odluke Vrhovnog suda koji je dao jasne i dovoljne razloge za svoje odlučenje, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Nadalje, u pogledu apelantovih revizionih prigovora u vezi s naknadom troškova preseljenja, pogoršanih uvjeta života i zakupnine, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno ispitao istaknute revizione navode i dao detaljna i jasna obrazloženja zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke Vrhovnog suda. Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi elemente proizvoljne primjene Zakona o eksproprijaciji i ZVP.

43. U pogledu odluke o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio razloge svoje odluke o troškovima postupka, pozivajući se pri tome na član 161. ZVP. Vrhovni sud je pri tome preinačio odluku Okružnog suda u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka tako što je apelantu na ime troškova postupka pred nižestepenim sudovima uračunao paušalnu nagradu u visini od 25% od određene naknade, zatim troškove revizionog postupka i u konačnici utvrdio ukupne troškove u iznosu od 17.418,35 KM (umjesto ranije dosuđenih 12.881,70 KM).

44. U odnosu na apelantovo pozivanje na predmet Ustavnog suda broj AP 3310/14, Ustavni sud zapaža da je identične prigovore razmatrao u predmetu broj AP 4828/16 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4828/16 od 6. decembra 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom predmetu, Ustavni sud je istakao da se apelant poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 3310/14 od 27. oktobra 2015. godine u kojoj je Ustavni sud, u specifičnim okolnostima tog predmeta (apelant bio sudija u Općinskom sudu u Bihaću, te je smatrao nužnim angažirati advokata čija je kancelarija van sjedišta sudu u kojem radi), utvrdio povredu prava na pravično suđenje u vezi s odbijanjem zahtjeva za naknadu troškova. Međutim, Ustavni sud smatra neophodnim ukazati da je nakon donošenja odluke na koju se apelant poziva u apelaciji donio Odluku o dopustivosti broj AP 5003/14 od 11. januara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je, u vezi s troškovima postupka (tačka 8.) istakao: „Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, u skladu sa članom 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku, prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegove advokatske kancelarije u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz advokatske kancelarije. Naime, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno prvostepenom sudu, Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice s obzirom na to da je izbor advokata u takvim postupcima pred sudom lični izbor stranke i da te troškove u parnici nije dužna da snosi, odnosno nadoknadi stranka koja nije uspjela u sporu. Ustavni sud smatra da se takvo obrazloženje Kantonalnog suda ne doima proizvoljno i paušalno. Kao što je navedeno, domaći sudovi su 'tumači' relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnog suda u navedenoj odluci, koji su u saglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje. Osim toga, imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud ukazuje da se troškovi postupka dosuđuju stranci u postupku, a ne njenom punomoćniku i da oni zaista i predstavljaju izdatke nastale povodom postupka, za koje je isključivo sud ovlašten da ocijeni da li su bili potrebni radi vođenje parnice.“ Ustavni sud, također, smatra neophodnim ukazati da je taj stav kontinuirano slijedio i u novijoj praksi (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti broj AP 5719/15 od 27. februara 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 10), u kojoj dosljedno ističe stav „da se troškovi postupka dosuđuju stranci u postupku, a ne njenom punomoćniku i da oni zaista predstavljaju izdatke nastale povodom postupka, za koje je isključivo sud ovlašten da ocijeni da li su bili potrebni radi vođenja parnice.“ Pri tome, Ustavni sud ukazuje da navedeno korespondira i stavu Panela za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti održanom 30. januara 2014. godine, na kojem je, kako je to i navedeno u odluci na koju se apelant poziva (AP 3310/14, tačka 31) usvojen stav: „Putni troškovi advokata čije je sjedište van područja suda pred kojim se vodila parnica priznaju se do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao advokat čije je sjedište u mjestu suda. Izuzetno, ti troškovi se mogu dosuditi ukoliko su oni, imajući u vidu sve okolnosti slučaja, bili opravdani sa stanovišta odredbe člana 387. stav 1. ZPP-a član 120. stav 1. ZPPBD“ (op. cit. AP 4828/16, tačke 29–31).

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio na kojim je relevantnim propisima zasnovao osporenu odluku, te da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

46. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“

47. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.

a)Relevantni principi

48. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

49. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

50. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo donošenjem rješenja o potpunoj eksproprijaciji apelantovih nekretnina 1. augusta 2008. godine i da je okončan rješenjem Vrhovnog suda od 22. februara 2018. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao devet i po godina i to je relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka.

c) Analiza dužine trajanja postupka

51. U konkretnom slučaju radi se o vanparničnom postupku koji se vodio radi određivanja naknade za apelantove eksproprirane nekretnine. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu.

52. Ustavni sud zapaža da je, nakon što je doneseno rješenje o eksproprijaciji 1. augusta 2008. godine, Osnovni sud prvo rješenje o određivanju naknade donio 4. januara 2010. godine, nakon jedne godine i četiri mjeseca. Nakon što je šest puta rješavan pred prvostepenim i drugostepenim sudom, predmet je okončan revizionim rješenjem Vrhovnog suda 22. februara 2018. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao devet i po godina, što je, prema ocjeni Ustavnog suda, a priori van razumnog roka i traži sveobuhvatnu ocjenu. Njegova dužina bi se mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima. Također, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ocjenjujući navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

53. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

54. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

55. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

56. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u ostalim segmentima, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

Zabrana diskriminacije

57. Apelant navodi povredu nediskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, te navoda o naknadi troškova postupka i određivanja zakonske zatezne kamate koje je Ustavni sud detaljno ispitao u prethodnim tačkama ove odluke, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra navode o povredi prava iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

VIII.Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije jer iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je predmetni vanparnični postupak trajao devet i po godina, iako se radi o postupku koji se po izričitim zakonskim odredbama smatra hitnim, te da taj postupak nije okončan u roku koji se može smatrati razumnim.

59. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je Vrhovni sud u konačnici u svojoj odluci dao jasne razloge.

60. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

61. Nije bilo ni kršenja prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu jer apelant nije ponudio argumentaciju da je u ovom postupku bio podvrgnut različitom tretmanu u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

62. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5685/18 (C. S.) | Sudska praksa | Aktio