Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5483/18 (IPC "Kozarski vjesnik" a.d. Prijedor)

Odluka donesena 02. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Autorsko pravo
  • Dokazni postupak
  • Građanski postupak
  • Vještak
  • Zastara
  • Aktivna legitimacija
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5483/18

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5483/18, rješavajući apelaciju IPC „Kozarski vjesnik“ a.d. Prijedor, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija IPC „Kozarski vjesnik“ a.d. Prijedor podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 107396 17 Pž od 19.

jula 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 107396 14 Ps od 12. oktobra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. IPC „Kozarski vjesnik“ a.d. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radovan Stanić, advokat iz Prijedora, podnio je 28. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 107396 17 Pž od 19. jula 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 107396 14 Ps od 12. oktobra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i Asocijacije kompozitora muzičkih stvaralaca AMUS Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 9. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužilac su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 13. do 18. decembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Tužilac je 15. januara 2014. godine podnio tužbu Okružnom privrednom sudu protiv apelanta radi naplate autorske naknade.

6. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 107396 14 Ps od 12. oktobra 2017. godine obavezan je apelant da tužiocu na ime autorske naknade muzičkih djela za vremenski period od 9. oktobra 2012. do 28. februara 2017. godine isplati ukupan iznos od 13.349,00 KM, prema specifikaciji novčanih iznosa po godinama i roku računanja kamata na te iznose, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 5.190,80 KM. Istom presudom odbijen je dio zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

7. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je tužilac u svom zahtjevu naveo da je kolektivna organizacija koja, uz dozvolu Instituta za intelektualnu svojinu BiH, obavlja poslove iz člana 3 Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava (u daljnjem tekstu: Zakon), između ostalih vrši i naplatu naknada za korišćenje autorskih djela, kao i da je zaključio Kolektivni ugovor u vezi s korišćenjem muzičkih djela emitovanjem (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor „Službeni glasnik BiH“ br. 80/12, 25/13, 70/13 i 36/16) sa Asocijacijom privatnih radio i TV stanica BiH, Asocijacijom elektronskih medija u BiH i Udruženjem lokalnih radio stanica RS – URS (koji su zajedno označeni kao „Reprezentativno udruženje“). Navedenim ugovorom je, pored ostalog, utvrđena tarifa za korišćenje muzičkih djela, osnovica za obračun i način primjene tarife. Tužilac je naveo da je, na osnovu Kolektivnog ugovora sa Reprezentativnim udruženjem, zaključio pojedinačni ugovor sa apelantom (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) kojim je utvrđena visina autorske naknade za emitovanje muzičkih djela sa repertoara AMUS-a na radijskom programu u skladu s tarifom, kao i uslovi korišćenja, način i rok naplate. Osim toga, tužilac je naveo da se s apelantom sporazumio da se iznos autorske naknade utvrđuje na osnovu godišnjeg bilansa stanja i bilansa uspjeha za 2012. godinu, koje je apelant bio dužan da dostavi tužiocu, da je apelant dostavio bilans uspjeha za 2012. godinu na osnovu kojeg je obračunata autorska naknada i tužilac fakturisao mjesečne naknade na ime emitovanja muzičkih djela tokom 2013. godine, kao i da apelant obračunate naknade do dana podnošenja tužbe (pored pismene opomene od 16. avgusta 2013. godine) nije platio. Tužilac je tokom postupka (na pripremnom ročištu održanom 14. marta 2017. godine) povećao tužbeni zahtjev, dok je podneskom od 8. juna 2017. godine precizirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka tako što je tražio da sud obaveže apelanta da mu na ime autorske naknade za navedeni period isplati iznos od 13.349,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama. U odgovoru na tužbu apelant je u cijelosti osporio osnovanost i visinu postavljenog zahtjeva, istakavši da su navodi iz tužbe djelimično tačni, odnosno da je s tužiocem zaključio predmetni ugovor kojim je definisana visina autorske naknade, način i rok isplate, te predviđeno da se iznos naknade utvrđuje na osnovu godišnjeg bilansa stanja i uspjeha iz prethodne godine. Međutim, apelant je osporio da je u obavezi platiti naknadu u iznosu od 15.486,36 KM (mjesečno po 1.384,10 KM) zato što je prilikom utvrđivanja osnova za obračun tarife uzeta u obzir i stavka 2.9 – prihod od donacija, koja je po navedenom obrascu trebala biti izuzeta, što proizlazi iz prepiske s tužiocem u kojoj je navedena primjedba da se donacije Opštine Prijedor u iznosu od 442.400,00 KM, koje, prema apelantovom mišljenju, predstavljaju namjenska sredstva, trebaju izuzeti iz utvrđivanja osnova za naplatu. Apelant smatra da je osnov za utvrđivanje autorske naknade 37.900,00 KM, kao i da u skladu s predmetnim ugovorom koji je zaključio s tužiocem priznaje tužbeni zahtjev u visini od 1.137,00 KM, te je predložio da se u preostalom dijelu on odbije uz obavezu tužioca da mu nadoknadi troškove postupka.

8. Okružni privredni sud je, nakon što je proveo brojne dokaze koje su predložile parnične stranke (izvedeni brojni materijalni dokazi, između ostalih Kolektivni ugovor, predmetni ugovor, nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, iskaz apelantovog zakonskog zastupnika), utvrdio da je apelant bio u poslovnom odnosu s tužiocem po osnovu zaključenog predmetnog ugovora (o neisključivom ustupanju prava korišćenja muzičkih djela sa repertoara tužioca) kojim se apelant obavezao plaćati odgovarajuću naknadu. Među parničnim strankama je sporno da li je tužiočevo potraživanje zastarjelo, a ukoliko nije, da li je tužilac apelantu obračunavao i naknade za diskografska i izvođačka prava, pored autorskih prava, pa zavisno od toga da li je apelant u obavezi platiti iznos koji se potražuje tužbom. Okružni privredni sud je naveo da je neosnovan prigovor zastarjelosti potraživanja zato što je tužilac predmetnu tužbu podnio 15. januara 2014. godine (za potraživanje autorske naknade za 2013. godinu), koji zahtjev je proširio 14. marta 2017. godine tako što je potraživao naknadu zaključno sa 28. februarom 2017. godine. Naime, rok zastarjelosti potraživanja propisan je odredbom člana 374 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i iznosi tri godine, dok je jednom podnesena tužba prekinula zastarjelost za sva buduća potraživanja. Okružni privredni sud je takođe naveo da je neosnovan i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca. Ovo zato što tužilac (u skladu sa Zakonom, Kolektivnim ugovorom i rješenjem o izdavanju dozvole za kolektivno ostvarivanje prava autora muzičkih djela) predstavlja kolektivnu organizaciju koja okuplja reprezentativan broj autora u BiH i zastupa repertoar od oko 5.200 muzičkih djela, te je u tom smislu ovlašćen da potražuje naknadu autorskog prava od tuženog, a naročito što je osnov konkretnog tužbenog zahtjeva pojedinačno zaključen ugovor (predmetni ugovor) između tužioca i apelanta o neisključivom ustupanju prava korišćenja muzičkih djela sa repertoara tužioca.

9. Okružni privredni sud je naveo da su autorska prava regulisana Zakonom o autorskim i srodnim pravima BiH, kojim su uređena prava autora na njihovim djelima iz oblasti književnosti, nauke i umjetnosti (autorsko pravo), prava izvođača, proizvođača fonograma, filmskih producenata, organizacija za radio difuziju, izdavača i proizvođača baza podataka na njihovim izvođenjima, fonogramima, videogramima, emisijama i bazama podataka (srodna prava), kao i da je ovim zakonom regulisana zaštita navedenih prava, kao i njihovo ostvarivanje. Dalje, Zakonom je regulisan sadržaj i način kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava, organizacije za kolektivno ostvarivanje ovih prava, uslovi i postupak za davanje dozvole za kolektivno ostvarivanje prava, tarife i tarifni ugovori o visinama naknada za upotrebu autorskog djela i predmeta srodnih prava. Članom 2 Zakona takođe je regulisano kolektivno ostvarivanje autorskog prava, kao ostvarivanje ovog prava za više autorskih djela većeg broja autora zajedno posredstvom pravnih lica specijalizovanih samo za tu djelatnost koja imaju dozvolu Instituta za intelektualno vlasništvo BiH. U vezi s tim, Okružni privredni sud je naveo da u konkretnom slučaju tužilac predstavlja pravno lice koje je u smislu navedene odredbe osnovano radi kolektivnog ostvarivanja autorskog prava, koje je od nadležne institucije dobilo dozvolu za obavljanje navedene djelatnosti, te je interpretirao odredbe čl. 24 i 26 Zakona. Sud je dalje istakao da je apelant kao korisnik s tužiocem zaključio predmetni ugovor u kojem su regulisani način i uslovi plaćanja, usklađeni s Kolektivnim ugovorom u vezi s korišćenjem muzičkih djela emitovanjem, kao i Tarifom za korišćenje muzičkih djela. Predmetnim ugovorom apelant i tužilac su se sporazumjeli o visini autorske naknade (koja se obračunava na osnovu godišnjeg bilansa uspjeha koji je apelant bio dužan da dostavi tužiocu) jer naknada predstavlja određeni procenat zavisno od završnog računa korisnika. Okružni privredni sud je naveo da je apelant dostavljao godišnje bilanse tužiocu, međutim sporan je način obračuna (s obzirom na to da je apelant tokom postupka isticao da određene stavke – donacije ne ulaze u osnovicu za obračun), kao i to da li je tužilac na ovaj način naplaćivao, osim autorske naknade, i naknadu za diskografska i izvođačka prava. U vezi s tim, sud je naveo da je vještak finansijske struke izvršio obračun naknade za period koji je predmet tužbenog zahtjeva u skladu s Kolektivnim ugovorom (zaključenim između tužioca i reprezentativnog udruženja korisnika autorskih djela) i aneksima ovog ugovora, kao i pojedinačnim ugovorom (predmetnim ugovorom) koji su zaključili tužilac i apelant. Imajući u vidu da je odredbom člana 8 Kolektivnog ugovora definisan način izračunavanja i utvrđivanja osnova na koji se primjenjuje propisana tarifa za plaćanje korišćenja autorskih djela, vještak je, koristeći apelantove bilanse stanja i uspjeha za predmetne godine, izvršio obračun autorske naknade, pri čemu je uzeo u obzir izmjene izračunavanja osnovice, kao i izmjene tarife odnosno procenta koji se plaća na obračunatu osnovicu. S obzirom na to da ugovor predstavlja saglasnost volja ugovornih strana, da su se parnične stranke u konkretnom slučaju sporazumjele, a što je definisano zaključenim predmetnim ugovorom (o načinu obračuna i plaćanja autorske naknade), te da iz predmetnog ugovora nije vidljivo da je tužilac na ovaj način, pored autorske naknade, naplaćivao naknadu za diskografska i izvođačka prava, Okružni privredni sud je usvojio tužbeni zahtjev i obavezao apelanta na isplatu autorske naknade. Ovo zato što zaključeni predmetni ugovor između parničnih stranaka, kao i Kolektivni ugovor predstavljaju osnov tužbenog zahtjeva. Sud je usvojio zahtjev i za period od momenta objavljivanja Kolektivnog ugovora u službenom glasniku do zaključenja pojedinačnog ugovora između parničnih stranaka (od oktobra 2012. do decembra 2012. godine) zato što je odredbom člana 19 Kolektivnog ugovora propisano da Kolektivni ugovor počinje da važi za sve istovrsne korisnike autorskih djela iz repertoara kolektivne organizacije 15 dana od dana objavljivanja u službenom glasniku, nezavisno od toga da li su ti korisnici učestvovali u pregovorima ili ne.

10. Okružni privredni sud je istakao da prilikom donošenja odluke nisu bili od uticaja rješenje Konkurencijskog savjeta od 11. juna 2013. godine, kao ni presude Suda BiH od 6. marta 2014. godine i 30. marta 2015. godine, kojim rješenjem je utvrđeno da je tužilac zloupotrijebio vladajući položaj zaključivanjem zabranjenog sporazuma kojim se ograničava konkurencija, odnosno primijenio različite uslove za iste ili slične vrste poslova, nakon čega je tužilac pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH, ali je ova tužba odbijena, a nakon toga odbijen je i zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Osim toga, sud je naveo da apelant tokom postupka nije na pouzdan način dokazao da je tužilac, pored autorskog, naplaćivao i druge vrste naknada, odnosno naknade za diskografska i izvođačka prava, zbog čega je sud odlučio kao u izreci presude, a u skladu sa Zakonom o zaštiti autorskih i srodnih prava BiH (pravilno Zakona o autorskim i srodnim pravima u BiH, čl. 80 i 81) i Zakona. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati sud je donio u skladu s odredbom člana 277 ZOO, dok je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa članom 386 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

11. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 107396 17 Pž od 19. jula 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda, dok su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

12. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da se suština apelantove opširne žalbe svodi na to da prigovor aktivne legitimacije nije pravilno riješen, da je sporan način obračuna – osnovice, da apelantova obaveza ne postoji prije zaključenja pojedinačnog ugovora, da se tužiočevo potraživanje odnosilo i na potraživanje po osnovu naknade za izvođačka i diskografska prava i da je potraživanje zastarjelo, dok je tužilac osporio žalbene navode istakavši da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku. Viši privredni sud je istakao da je predmet konkretnog spora tužiočev zahtjev za isplatu autorske naknade u iznosu koji je preciziran nakon obavljenog finansijskog vještačenja, a po osnovu predmetnog ugovora koji su zaključili apelant i tužilac, zajedno sa zakonskim kamatama i troškovima postupka. Sud je dalje iscrpno naveo dokaze koje je proveo prvostepeni sud, na osnovu kojih je utvrdio i raspravio sporne činjenice u konkretnom slučaju, kao i obrazloženje koje je prvostepeni sud dao prilikom odlučenja. U vezi s tim, Viši privredni sud je naveo da je pravilna odluka prvostepenog suda, kao i svi činjenični i pravni zaključci, budući da oni imaju osnov u odredbama materijalnog prava i zaključenom predmetnom ugovoru između parničnih stranaka, te predstavljaju odgovor tog suda na apelantove neosnovane žalbene navode, zbog čega ih nema potrebe iznositi u identičnom sadržaju.

13. Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije jer se u konkretnom slučaju radilo o apelantovoj zakonskoj i ugovornoj obavezi na plaćanje autorske naknade u iznosima koje je na pravilan način utvrdio vještak finansijske struke. Naime, budući da je apelant dostavljao bilanse uspjeha sa utvrđenim bruto i neto prihodom za periode na koje se odnosi utuženo potraživanje, vještak je, primjenjujući tarifu koja se plaća kolektivnoj organizaciji, na osnovu utvrđenog procenta za definisane korisnike, shodno Kolektivnom ugovoru i njegovim aneksima (dva aneksa za određene periode), te imajući u vidu i zaključeni predmetni ugovor između parničnih stranaka, pravilno utvrdio visinu autorske naknade za traženi period, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi o pogrešno utvrđenoj osnovici za obračun. Viši privredni sud je istakao da je vještak detaljno obrazložio polazne osnove za obračun autorske naknade koji je bio definisan Kolektivnim ugovorom (sa aneksima) za određene periode cijeneći i odredbe predmetnog ugovora zaključenog između parničnih stranaka, te je pravilno utvrdio visinu autorske naknade za utuženi period u iznosu od 13.349,00 KM. S obzirom na to da je ovaj dokaz imao punu dokaznu vrijednost, on je predstavljao valjan osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva, tako da se apelantovim navodima nije mogla dovesti u sumnju pravilnost ovakvog obračuna, kao ni vjerodostojnost ovog dokaznog sredstva. Takođe nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je autorska naknada obuhvatala i naknadu za diskografska i izvođačka prava. Naime, Viši privredni sud je i u tom dijelu prihvatio kao pravilne razloge navedene u obrazloženju prvostepene presude (da apelant tokom postupka nije na pouzdan način dokazao ove navode). Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud ocjenu dokaza izvršio shodno odredbi člana 8 ZPP, kao i da je tužilac dokazao sve činjenice bitne za odluku. U vezi sa žalbenim navodima da osporena presuda ne sadrži obrazloženje u skladu s odredbom člana 191 stav 4 ZPP, Viši privredni sud je istakao da su i ovi navodi neosnovani budući da upravo sadržina pobijane presude, sa ocjenom izvedenih dokaza i pravilno utvrđenim činjenicama koje su podvedene pod odgovarajuće norme materijalnog prava, demantuje ove apelantove navode. Takođe su neosnovani i žalbeni navodi da nije bilo uslova za preinačenje tužbe u smislu povećanja tužbenog zahtjeva jer predmetno potraživanje proizlazi iz istog činjeničnog i pravnog osnova, a visinu tužbenog zahtjeva bilo je moguće opredijeliti i precizirati nakon što se visina utvrdi putem odgovarajućeg dokaza, u konkretnom slučaju vještačenja.

14. Viši privredni sud je naveo da iz izloženog proizlazi da u konkretnom slučaju nisu učinjene povrede procesnih pravila ni povrede materijalnog prava, tako da je cijeli postupak koji je prethodio donošenju ove odluke, kao i prvostepena presuda (u pogledu forme i sadržine) zadovoljio sve zahtjeve koje pred sud postavlja odredba člana 191 ZPP, što apelantovu žalbu čini neosnovanom. S obzirom na to da su i sporedna potraživanja (zakonske kamate i troškovi postupka) dosuđena pravilnom primjenom odredbi čl. 277 i 324 ZOO, člana 386 ZPP i advokatske tarife, te kako nema ni povreda na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 226 ZPP odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim apelant je opširno naveo hronologiju predmetnog postupka osvrnuvši se na postupak izvođenja dokaza, utvrđivanja činjeničnog stanja i donošenje prvostepene odluke (koja je potvrđena drugostepenom odlukom) kojom je obavezan da tužiocu na ime autorske naknade isplati određeni novčani iznos. Apelant smatra da je u konkretnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne ocjene dokaza i pogrešne primjene materijalnog prava, te je ponovio navode istaknute u žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude (sporan način obračuna – osnova, retroaktivno potraživanje i nedostatak računa tužioca). Osim toga, apelant smatra da je pogrešno prihvaćen dokaz – nalaz vještaka za koji je drugostepeni sud samo konstatovao da je detaljno obrazložio polazne osnove za obračun autorske naknade. Apelant, takođe, smatra spornom aktivnu legitimaciju tužioca u pogledu naplate diskografskih i izvođačkih prava i navodi da tužilac nije imao pravni osnov za njihovu naplatu, zbog čega je povrijedio odredbe Zakona o autorskim i srodnim pravima. Naime, apelant smatra da tužilac nije imao pravni osnov za sklapanje Kolektivnog ugovora i pojedinačnog ugovora sa emiterima, kao i da drugostepeni sud u svojoj odluci nije razmotrio žalbene navode kojima je ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredbi ZPP.

b) Odgovor na apelaciju

16. Viši privredni sud je u odgovoru naveo da su neosnovani apelantovi navodi da su redovni sudovi u konkretnom postupku pogrešno cijenili izvedene dokaze, posebno nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke. Sud je naveo da je navedeni dokaz bio podvrgnut pravilnoj ocjeni od strane prvostepenog suda, te da u potpunosti prihvaća obrazloženje prvostepenog suda dato u vezi s navedenim dokazom, kao i obrazloženje dato u vezi s aktivnom i pasivnom legitimacijom, te je predložio da se predmetna apelacija odbije.

17. Okružni privredni sud je naveo da u toku postupka nije učinjena povreda prava koja pripadaju strankama, odnosno da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

18. Tužilac je u odgovoru naveo da apelant u konkretnom slučaju nije iskoristio pravo da izjavi reviziju na osporenu odluku, odnosno smatra da je predmetna apelacija neosnovana i predložio je da se ona odbaci.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava („Službeni glasnik BiH“ broj 63/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

(Predmet Zakona) (1) Ovim zakonom uređuju se:

a) sadržaj i način kolektivnog ostvarivanja autorskog prava i srodnih prava,

b) organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskog prava i srodnih prava,

c) uslovi i postupak za davanje dozvole za kolektivno ostvarivanje prava,

d) tarife i tarifni ugovori o visinama naknada za korištenje autorskog djela i predmeta srodnih prava, […] (2) Ovaj zakon primjenjuje se zajedno sa zakonom kojim se uređuju autorsko pravo i srodna prava u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona ni na koji način ne utiču na prava priznata zakonom kojim se uređuju autorsko pravo i srodna prava u Bosni i Hercegovini.

(3) Sve odredbe ovog zakona koje se odnose na autorsko pravo i autorska djela uključuju i primjenjuju se na odgovarajući način i na srodna prava i na predmete zaštite tih prava.

[…] Član 2.

(Kolektivno ostvarivanje autorskog prava) (1) Kolektivno ostvarivanje autorskog prava znači ostvarivanje autorskog prava za više autorskih djela većeg broja autora zajedno posredstvom pravnih lica specijaliziranih samo za tu djelatnost, koja ispunjavaju sve uslove prema odredbama ovog zakona i koja imaju dozvolu Instituta za intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Institut) za obavljanje te djelatnosti (u daljnjem tekstu:

kolektivna organizacija).

[…] Član 3.

(Poslovi kolektivnog ostvarivanja autorskog prava) (1) Aktivnosti koje obavlja kolektivna organizacija u ostvarivanju autorskog prava obuhvataju sljedeće poslove:

a) sklapanje ugovora o prijenosu neisključivih prava korisnicima za korištenje autorskih djela iz repertoara kolektivne organizacije pod jednakim uslovima za iste vrste korisnika, za iste vrste djela i za iste načine korištenja,

b) sklapanje kolektivnih ugovora s reprezentativnim udruženjima korisnika o uslovima za korištenje autorskih djela,

c) objavljivanje usaglašene tarife o visini naknada za korištenje autorskih djela i upoznavanje korisnika s visinama tih naknada,

d) naplatu naknade za korištenje autorskih djela,

e) raspodjelu naplaćenih, odnosno primljenih naknada autorima prema unaprijed određenim pravilima o raspodjeli,

f) kontrolu nad korištenjem autorskih djela koja čine repertoar kolektivne organizacije,

g) pokretanje i vođenje postupaka zaštite kod sudova i drugih državnih organa u slučaju povreda prava koja ostvaruje kolektivna organizacija, […] Član 24.

(Kolektivni ugovor) (1) Kolektivna organizacija zaključuje kolektivni ugovor s reprezentativnim udruženjem korisnika autorskih djela iz repertoara kolektivne organizacije na osnovu prethodno obavljenih pregovora. Kao reprezentativno udruženje smatra se ono udruženje korisnika koje na teritoriji Bosne i Hercegovine predstavlja većinu korisnika u oblasti određene djelatnosti, odnosno ono kome je reprezentativnost priznata na osnovu drugih propisa.

[…] Član 26.

(Obaveza sklapanja ugovora o korištenju djela) (1) Korisnik autorskih djela iz repertoara kolektivne organizacije može bilo kada da traži zaključenje ugovora o neisključivom prijenosu prava za korištenje tih djela, prema važećem kolektivnom ugovoru, odnosno važećoj privremenoj tarifi, ako u tom trenutku takva postoji.

(2) Ako ugovor o neisključivom prijenosu prava za korištenje zaštićenih djela nije zaključen, smatra se da je odgovarajuće pravo preneseno ako korisnik plati na račun kolektivne organizacije ili na poseban račun kod suda ili notara iznos koji bi naplatila kolektivna organizacija prema važećoj tarifi.

20. Zakon o autorskom i srodnim pravima u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 63/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

(Predmet Zakona) Ovim Zakonom uređuju se:

a) pravo autorâ na njihovim djelima iz oblasti književnosti, nauke i umjetnosti (autorsko pravo),

b) prava izvođačâ, proizvođačâ fonograma, filmskih producenata, organizacija za radiodifuziju, izdavačâ i proizvođačâ baza podataka na njihovim izvođenjima, fonogramima, videogramima, emisijama i bazama podataka (srodna prava),

c) ostvarivanje autorskog prava i srodnih prava,

d) zaštita autorskog prava i srodnih prava,

e) oblast primjene Zakona.

21. Kolektivni ugovor u vezi s korišćenjem muzičkih djela emitovanjem („Službeni glasnik BiH“ – oglasi br. 80/12, 25/13, 70/13 i 36/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

V. POLAZNI OSNOV ZA ODREĐIVANJE PRIMJERENE TARIFE

Član 8.

(1)Način izračunavanja i utvrđivanja osnova na kojeg se obračunava tarifa za plaćanje korištenja autorskih djela je: NPP - PIN - PIE - PSP - PSE - POE - PSNP - PR - NP - PD = OSNOV, odnosno, kada se od NPP odbiju gorepomenute vrste prihoda, ostatak prihoda koji čine osnov su: PSME + PROM = OSNOV. Pojmovi koji su sastavni dio procesa i načina izračunavanja i utvrđivanja osnova na kojeg se obračunava tarifa za plaćanje korištenja autorskih djela su:

BPP - bruto prihod preduzeća je prihod preduzeća u kojem je registrovan medij, i to prihod koji se ostvaruje prodajom usluga koje medij pruža u skladu sa svojom sudskom registracijom. Takav prihod treba biti iskazan u završnom računu na kraju poslovne (kalendarske) godine.

NPP - neto prihod preduzeća je prihod koji se dobije kada se od BPP oduzmu: PDV, ostali porezi i takse općinske komunalne takse (npr. Taksa na isticanje firme), državni doprinos VM-u (naplaćuje se preko RAK-a) naknada RAK-u (licenca-koncesija).

Napomena: U ove odbitne stavke ne ulaze doprinosi na plate uposlenih.

PIN - prihodi od istraživačkog novinarstva su prihodi ostvareni od sponzora programa istraživačkog novinarstva koji nema muzičkog sadržaja.

PIE - prihodi od informativnih emisija su prihodi ostvareni od sponzora emisija vijesti, ostalih informativnih emisija i političkog oglašavanja.

PSP - prihodi od servisnog programa su prihodi ostvareni od sponzora servisnih informacija (sponzori vremenske prognoze, stanja na putevima, sl.).

PSE - prihodi od sportskih emisija su prihodi ostvareni od sponzora sportskih emisija (kladionice, sponzori sportskih vijesti, utakmica i sl.).

POE - prihodi od obrazovnih i edukativnih emisija su prihodi ostvareni od sponzora emisija obrazovnog i edukativnog sadržaja i karaktera, dječijih emisija, programa za manjine, emisija o ekologiji. Ovo se ne odnosi na obrazovne i edukativne emisije iz domena muzike i muzičkog obrazovanja.

PSNP - prihodi od sponzorstva nemuzičkog programa su prihodi ostvareni od državnih nivoa (općina, kanton, entitet, država), te državnih firmi, institucija i organa ili prihodi ostvareni agencijskim poslovima.

[…]

22. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Kad dužnik dolazi u docnju Član 324.

(1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.

(2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga poverilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.

Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga Član 374.

(1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarevaju za tri godine.

[…] VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 107396 17 Pž od 19. jula 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 28. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

30. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

31. U konkretnom slučaju apelant je bio tužena strana u parničnom postupku radi naplate autorske naknade, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

32. Ustavni sud zapaža da apelant osporava navedene odluke, tvrdeći da su donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, te da Viši privredni sud nije obrazložio sve žalbene navode.

33. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava.

35. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju o tužiočevom zahtjevu odlučeno u parničnom postupku, te u vezi s tim ukazuje da su Okružni privredni sud i Viši privredni sud u osporenim odlukama bili saglasni da je osnovan tužiočev zahtjev kojim je tražio da mu apelant isplati autorsku naknadu muzičkih djela za određeni vremenski period. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasna i logična obrazloženja za svoje odluke, iz kojih, nasuprot apelantovom mišljenju, ne proizlazi proizvoljnost u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa. Naime, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka sproveden obiman dokazni postupak u kojem su izvedeni brojni materijalni dokazi uz učešće vještaka finansijske struke, a zatim nakon analize svih izvedenih dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi izveden je zaključak o osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva primjenom relevantnih odredbi Kolektivnog ugovora, Zakona, ZOO i ZPP, pri čemu je eksplicitno pojašnjeno da je vještak, koristeći apelantove bilanse stanja i uspjeha za predmetne godine, izvršio obračun autorske naknade, uzimajući u obzir izmjene izračunavanja osnovice, kao i izmjene tarife odnosno procenta koji se plaća na obračunatu osnovicu.

36. U vezi s apelantovim prigovorima kojim dovodi u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da su redovni sudovi pogrešno prihvatili dokaz vještaka finansijske struke na osnovu kojeg je utvrđena visina predmetnog potraživanja, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očito proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

37. Polazeći od navedenih standarda, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud ocijenio pravilnom odluku prvostepenog suda kojom je usvojen tužiočev tužbeni zahtjev. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Viši privredni sud u obrazloženju presude naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda (koji je proizašao iz ocjene brojnih materijalnih dokaza, iskaza apelantovog zakonskog zastupnika i nalaza i mišljenja vještaka kojem su redovni sudovi poklonili vjeru budući da njegov nalaz nije doveden u sumnju apelantovim navodima) u vezi s osnovanošću tužiočevog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju. Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud u osporenoj odluci obrazložio da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza zaključio da u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost predmetnog potraživanja u skladu s relevantnim odredbama ZOO, kao i da je razmotrio apelantove žalbene navode vezane za aktivnu tužiočevu legitimaciju, te zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda, kao i svi činjenični i pravni zaključci budući da oni imaju osnov u odredbama materijalnog prava i predmetnom ugovoru između parničnih stranaka, i da je tužilac, suprotno apelantovim navodima, legitimisan da u konkretnom sporu od apelanta potražuje naknadu autorskog prava u skladu s odredbama Kolektivnog ugovora, dok je visina potraživane naknade utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud zaključio da je prvostepeni sud ocjenu izvedenih dokaza izvršio shodno odredbi člana 8 ZPP, kao i da u potpunosti prihvaća činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda s obzirom na to da oni imaju osnov u odredbama materijalnog prava i zaključenom predmetnom ugovoru između parničnih stranaka. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud, suprotno apelantovim navodima, ispitao apelantove žalbene navode, kao i da su redovni sudovi u konkretnom slučaju bili jedinstveni u stavu da je apelant, na osnovu Kolektivnog ugovora i predmetnog ugovora, bio u obavezi da tužiocu isplati autorsku naknadu muzičkih djela za određeni vremenski period.

38. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, te sadržaj relevantnih odredbi materijalnih propisa na kojim su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno i argumentovano obrazloženje u vezi s primjenom materijalnog i procesnog prava. Data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8 ZPP, utvrdili činjenično stanje na koje su primijenili relevantne odredbe Kolektivnog ugovora, Zakona, ZOO i ZPP, pri čemu Ustavni sud u primjeni odredbi materijalnog i procesnog prava u obrazloženju osporenih odluka nije uočio proizvoljnost.

41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević