Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1910/20 (A.B.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1910/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine, u predmetu broj AP-1910/20, rješavajući apelaciju A. B., na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A.B.

protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 012550 20 Gž od 10. travnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Eldin Bašić odvjetnik iz Maglaja, podnio je 4. lipnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 1 P 012550 20 Gž od 10. travnja 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da su tužitelji (R.H., S.K., A.M., M.M., S.M., M.V.) suvlasnici i suposjednici dijela nekretnine apelanta, kao i dijelova nekretnina ostalih tuženih (S.B., Š.M., nasljednika umrlog A.M. (V.Š. B.M. i B.M.), E.M., E.M. H.M. O.M., E.Z.), te su svi tuženi dužni trpjeti da se u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu izvrše promjene oblika i površine parcela u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke N.Ć., tako da se stanje površine parcela tuženih prema tom nalazu smanjuje za točno određene površine, a zatim da se ti dijelovi parcela u zemljišnoj knjizi i katastru temeljem ove presude upišu kao vlasništvo i posjed tužitelja sa dijelovima od po 1/6.

3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud uvidom u zemljišnoknjižni izvadak iz 1988. utvrdio da je kao vlasnik određene nekretnine upisan prednik tužitelja na osnovu ugovora o kupoprodaji iz 1967. godine, kojim su prodavači L.B. i H.B. njemu prodali tu nekretninu. Dalje je naveo da iz ugovora o kupoprodaji iz 2007. godine i rješenja zemljišnoknjižnog ureda od 2008. godine proizlazi da su prodavači F.M., I.M., R.M. i M.M. prodali apelantu određenu (drugu) nekretninu na osnovu kojeg ugovora je apelant upisan kao vlasnik te nekretnine. Nadalje, naveo je da je 2019. godine vještak geodetske struke N.Ć., na licu mjesta zajedno sa tužiteljima, njihovim punomoćnicima, prisutnim punomoćnikom apelanta i tuženim Š.M. obišao predmetne nekretnine i utvrdio da na licu mjesta postoje kameni međnici koji su pokazani od strane tužitelja i koji po njihovom kazivanju predstavljaju među iz nalaza vještaka geodetske struke I.Š. iz 2002. godine kao i njihovu među prema susjednim nekretninama. S obzirom da prikazana međa iz nalaza vještaka geodetske struke od 2002. godine, ne sadrži elemente geodetskog snimanja, te se ne bi mogla provesti na katastarskim planovima, vještak je izvršio geodetsko snimanje pokazanih međnih točaka. Kantonalni sud je istakao da je u okviru pokazanih i snimljenih međa na licu mjesta, pored parcele koja se vodi kao posjed i vlasništvo tužitelja, vještak utvrdio i nekretnine koje su predmet utvrđenja prava vlasništva, među kojima je i dio apelantove nekretnine. Pri tome je naveo da stranke nisu imale prigovor na nalaz vještaka koji je urađen stručno i u skladu s pravilima struke, zbog čega ga je prvostupanjski sud prihvatio i poklonio mu vjeru. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud cijeneći izvedene dokaze u skladu s odredbom čl.8. i 123 st.2. Zakona o parničnom postupku utvrdio da iz provedenih dokaza proizilazi da tužitelji imaju savjestan posjed u granicama koje su utvrđene vještačenjem provedenim u ovom postupku. Naime, naveo je da su svi saslušani tužitelji izjavili da su granice predmetne nekretnine poznate od 1967. godine od kada su do danas ostale iste i da su tu nekretninu oni i njihov pravni prednik nesmetano od bilo koga koriste od 1967. godine. Kantonalni sud je ukazao da su to potvrdili i drugotužena, trećetuženi, nasljednici umrlog A.M., petotužena, sedmotuženi, osmotuženi i devetotuženi svojim pasivnim držanjem u parnici, a koji nisu pristupili u sud radi saslušanja u svojstvu parničnih stranaka, a šestotuženi je iskazao da je međa u dijelu u kojem on međi sa predmetnom nekretninom onakva kako ju je vještak pokazao na terenu i kako je utvrđeno njegovim nalazom i mišljenjem. Nadalje, naveo je da se jedino apelant usprotivio zahtjevu tužitelja u dijelu koji se odnosi na njegovu nekretninu. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je iz njegovog iskaza proizašlo da je nakon kupovine nekretnine 2007. godine, nekretninu koristio do granice koju mu je pokazao pravni prednik tužitelja, po kojoj granici je on tada postavio žičanu ogradu i držao sve dok nije dobio predmetnu tužbu. Naveo je da nakon postavljanja te žičane ograde ni on predniku tužitelja, ni prednik tužitelja njemu nije osporavao korištenje nekretnine do ograde, a nesporno je da je vještak N.Ć. pri ucrtavanju granica, granicu na ovoj nekretnini pružio linijom kuda je išla žičana ograda prije nego je sklonjena. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud izveo pravilan zaključak da tužitelji i njihov pravni prednik imaju zakonit savjestan posjed na nekretnini onako kako je to označeno tužbenim zahtjevom koji je u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka N.Ć., u kojem ih nitko nikada nije ometao, niti im pravo na posjed osporavao, a do kojeg su tužitelji došli nasljeđem, a njihov pravni prednik kupovinom. Konačno, istakao je da su tužitelji (u skladu sa čl.7.i 123.st. 1. Zakona o parničnom postupku) dokazali činjenice na kojima zasnivaju svoj tužbeni zahtjev dok apelant nije predložio niti je izveo dokaze na okolnosti svojih navoda iz odgovora na tužbu i navoda danih tijekom prvostupanjskog postupka koje ponavlja i u žalbi.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je dokazao da je vlasnik sporne parcele, dok je sud poklonio vjeru iskazima tužitelja koji su zainteresirani za uspjeh u sporu, na osnovu čijih iskaza je rađeno i vještačenje. Pri tome je istakao da postoje značajna odstupanja u površini spornog dijela nekretnine u vještačenjima koje je proveli vještaci I.Š. i N.Ć., što implicira da ni sami tužitelji ne znaju gdje im je granica parcele niti što drže u posjedu. Dalje, apelant ističe da se sud niti jednom riječju nije osvrnuo na njegov „prigovor zastare“ istaknut u završnoj riječi, te u odnosu na prigovor da je prednik tužitelja po saznanju za navodnu grešku u katastarskim planovima trebao voditi upravni postupak u skladu sa Zakonom o premjeru i katastru zemljišta, a mogao je izjaviti i prigovor prilikom javnog izlaganja katastarskih planova 1974. s obzirom da je nekretnina kupljena 1967. godine. Dakle, naveo je da se ovakvom presudom ruši načelo pravne sigurnosti i povjerenja u javne registre, pogotovo kod kupoprodaje nekretnina.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U odnosu na apelantove navode da Kantonalni sud nije cijenio navode apelanta u pogledu prigovora „zastare“ i proteka roka za ulaganje prigovora na grešku u katastarskim planovima, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obvezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve navode stranaka, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1910/20 (A.B.) | Sudska praksa | Aktio