Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7494/18 (D. K.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na pravnu sigurnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7494/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-7494/18, rješavajući apelaciju Dragomira Kosorića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragomira Kosorića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 052105 18 Gž 2 od 24. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragomir Kosorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, kojeg zastupa Neđo Šutanović, advokat iz Sokoca, podnio je 17. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 052105 18 Gž 2 od 24. septembra 2018. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 P 052105 16 P od 24. marta 2017. godine, apelant je obavezan da tužiocu (Fond stanovanja RS AD) isplati preostali iznos dijela glavnog duga u određenom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama od određenog datuma kao dana padanja u docnju apelanta pa do isplate i troškovima postupka u određenom novčanom iznosu (stav I izreke presude). Presudom je dalje "sa iznosom postavljenog tužbenog zahtjeva, preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan" (stav II izreke presude).
3. Rješenjem Okružnog suda broj 89 0 P 052105 17 Gž od 6. septembra 2017. godine (u vijeću sastavljenom od sudija M. B. kao predsjednika vijeća, V. I. i N. L. kao članova vijeća) uvažena je apelantova žalba, ukinuta je prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
4. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da obrazloženje prvostepene presude ne sadrži jasne razloge, te ukazao na odredbe čl. 8. i 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude nije jasno da li je prvostepeni sud, odlučujući o istaknutom prigovoru zastarjelosti potraživanja primijenio čl. 372. ili 373. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) iako je nesporno da je predmet tužbenog zahtjeva glavni dug po osnovu neisplaćenog dijela otkupne cijene. Zatim je ukazao da slijedi da ovo glavno potraživanje nema karakter povremenog potraživanja iz člana 372. ZOO i kao takvo zastarijeva u općem zastarnom roku iz odredbe člana 371. ZOO. Također je ukazao na član 369. ZOO koji propisuje da kada zastari glavno potraživanje, zastarjela su i sporedna potraživanja kao što su potraživanja kamata, ugovorne kazne, troškova odnosno potraživanje zatezne kamate. Nadalje, Okružni sud je istakao da je izreka presude nejasna i neizvršiva, jer se iz iste ne može utvrditi koji dio tužbenog zahtjeva je odbijen kao neosnovan, budući da u stavu II izreke nije naveden sadržaj tužbenog zahtjeva u smislu člana 191. stav 3. ZPP, pa ovakva odluka nema cjelovit sadržaj i ne može se ispitati identitet odbijenog tužbenog zahtjeva, čime je prvostepeni sud počinio povrede odredbi iz člana 209. ZPP, a što je bilo od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke.
5. Presudom Osnovnog suda broj 89 0 P 052105 18 P2 od 19. juna 2018. godine usvojen je u cijelosti kao osnovan tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se apelant obaveže da tužiocu isplati preostali iznos dijela glavnog duga u određenom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama od određenog datuma kao dana padanja u docnju apelanta pa do isplate i troškovima postupka u određenom novčanom iznosu, bliže opisano u izreci presude. Presudom je dalje apelant obavezan da zbog zakašnjelog plaćanja dijela glavnog duga, tužitelju isplati zakonske zatezne kamate u određenim iznosima, bliže opisano u izreci presude.
6. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da su, u ponovnom postupku, na ročištu za glavnu raspravu provedeni dokazi uvidom i čitanjem Ugovora o otkupu stana na otplatu od 25. novembra 2003. godine zaključen između apelanta i Akcionarskog društva „Romanija” Sokolac, ovjeren kod ovog suda i finansijsku kartica Ugovora o otkupu stana na određeni datum na ime apelanta. Dalje je ukazao da je čl. 17 i 36. Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano koje odredbe ugovor o otkupu stana treba da sadrži odnosno da sredstva koja se ostvare otkupom stana se uplaćuju na račun tužioca (Fonda stanovanja RS), kojim upravlja Investiciona Razvojna Banka AD Banja Luka. Zatim je naveo da je u članu 4. Ugovora o otkupu stana na otplatu utvrđena otkupna cijenu stana u određenom iznosu, a u članu 5. navedenog ugovora ugovorne strane su dogovorile isplatu prednje navedene cijene u 100 jednakih mjesečnih rata. Dalje je ukazao da su članom 7. navedenog ugovora ugovorne strane dogovorile da ukoliko apelant ili njegov nasljednik ne uplati tri uzastopne mjesečne rate, neisplaćeni dio otkupne cijene dospijeva odmah na naplatu.
7. Nadalje, Osnovni sud ukazao da iz finansijske kartice na ime apelanta za određeni period evidentirani su datumi i iznosi uplata te iznos dospjelog duga na određeni datum, a koji predstavlja iznos preostalog dijela glavnog duga. Također je naveo da je apelant zadnju ratu uplatio 16. jula 2012. godine i nakon toga prestao sa uplatama. Osnovni sud je istakao da je obavezao apelanta da plati preostali iznos glavnog duga u utvrđenom iznosu na osnovu člana 324. ZOO koji propisuje da dužnik dolazi u docnju kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. Odluku o zakonskim zateznim kamatama, Osnovni sud je donio primjenom čl. 277. i 369. ZOO (dug nije u cijelosti isplaćen) tj. otkupna cijena stana, pa je sud odlučio kao u izreci. Osnovni sud je istakao da su neosnovani navodi iz odgovora na tužbu i tokom postupka koje je isticao apelant da je nastupila zastara potraživanja tužioca, jer je u konkretnom slučaju potraživanje na osnovu ugovora o otkupu stana na otplatu tj. za otplatu u obrocima - mjesečnim ratama i nema karakter povremenih potraživanja. Također, ne manje bitno apelant je uplatom pojedinačnih iznosa praktično prekinuo rok zastare za koji sud smatra, u konkretnom slučaju, da je 10 godina iz člana 371. ZOO.
8. Presudom Okružnog suda broj 89 0 P 052105 18 Gž 2 od 24. septembra 2018. godine (u vijeću sastavljenom od sudija M. B. kao predsjednika vijeća, V. I. i N. L. kao članova vijeća) odbijena je žalba apelanta kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda.
9. Okružni sud je naveo da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je usvojio tužbeni zahtjev i obavezao apelanta da isplati tužiocu određeni novčani iznos sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka nalazeći da je predmetno potraživanje dospjelo na plaćanje, te da nije nastupila zastarjelost potraživanja. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud u obrazloženju presude dao jasne razloge zbog čega je odbio prigovor zastarjelosti potraživanja, te primijenio član
371. ZOO. Dalje je ukazao ovo glavno potraživanje nema karakter povremenog potraživanja u smislu odredbi člana 372. ZOO i kao takvo zastarijeva u općem zastarnom roku iz člana 371. ZOO. Također je ukazao i na člana 369. ZOO, te naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbi člana 324. stav l. ZOO odlučio kao u izreci pobijane presude. Zatim je istakao da osporena odluka nije dovedena u pitanje žalbenim navodima apelanta, jer apelant nije ispunio novčanu obavezu u roku određenom za ispunjenje, a što znači da se plaćanje zatezne kamate ne mora ugovoriti i da obaveza njenog plaćanja nastupa po samom zakonu kako je to regulisano odredbama čl. 277., 278. i 324. ZOO.
10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je kratko naveo hronološki tok postupka, te da je bio izložen "krajnje nepravičnom suđenju" budući da je sudija M. B. učestvovao kao predsjednika vijeća prilikom donošenja osporene presude Okružnog suda, iako je prethodno kao predsjednik vijeća učestvovao u donošenju rješenja Okružnog suda od 6. septembra 2017. godine kojim je ukinuta prvostepena presuda u predmetnom postupku. Nadalje, apelant je ukazao da je još uvijek najčešći problem u sudskom sistemu uz koji se vezuje načelo pravne sigurnosti problem neujednačene sudske prakse u istovrsnim sudskim stvarima, te naveo da je "isti drugostepeni sud različito odlučivao u istom predmetu". Apelant je naveo da "cijeneći iznijete činjenice, kao i zakonska rješenja, apelant smatra da je pred nižestepenim sudovima bio izložen jednom nadasve nepravičnom sudskom postupku, te predlaže Ustavnom sudu BiH da utvrdi povredu apelantovog prava na pravično suđenje i da ukine presudu Okružnog suda u Istočnom Sarajevu br. 89 0 P 052105 18 Gž 2 od 24. septembra 2018. godine i naloži ponovno odlučivanje u skladu sa uputstvima koje će sud dati".
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud prije svega zapaža da je rješenjem drugostepenog suda ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da nije jasno da li je prvostepeni sud odlučujući po istaknutom prigovoru zastarjelosti potraživanja primijenio čl. 372. ili 373. ZOO, te da je izreka presude nejasna i neizvršiva jer iz iste se ne može utvrditi koji dio tužbenog zahtjeva je odbijen kao neosnovan. Zatim da je prvostepeni sud u ponovnom postupku donio presudu kojom je usvojio u cijelosti kao osnovan tužbeni zahtjev tužioca, te da je navedena prvostepena presuda potvrđena presudom drugostepenog suda uz obrazloženje da je prvostepeni sud pravilno našao da je predmetno potraživanje dospjelo na plaćanje i da nije nastupila zastarjelost potraživanja, te odlučio kao u izreci uz primjenu relevantnih odredaba ZOO.
14. Apelant tvrdi da su mu navedena prava povrijeđena zato što je sudija M. B. učestvovao kao predsjednik vijeća prilikom donošenja osporene presude Okružnog suda, iako je prethodno kao predsjednik vijeća učestvovao u donošenju rješenja Okružnog suda od 6. septembra 2017. godine kojim je ukinuta prvostepena presuda u predmetnom postupku. Nadalje, apelant ukazuje na kršenje principa pravne sigurnosti jer je "isti drugostepeni sud različito odlučivao u istom predmetu".
15. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da „nepristrasnost“ podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen ličnim predrasudama u vezi sa odlukom koju donosi, niti smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivne i objektivne pristrasnosti. Subjektivna nepristrasnost se odnosi na lični odnos sudije, odnosno članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). Također, postojanje nepristranosti se ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi sa njegovom nepristranošću (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 29, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 57/07).
16. Apelant u konkretnom slučaju nije doveo u pitanje subjektivnu nepristrasnost sudije M. B., tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Apelant je ukazao na „pristrasnost“ sudije prema objektivnom principu, jer je on bio predsjednik vijeća koje je donijelo rješenje Okružnog suda kojim je ukinuta prvostepena presuda u predmetnom postupku i naknadno kao predsjednik vijeća učestvovao u donošenju osporene presude.
17. U vezi pitanja objektivne nepristrasnosti, Ustavni sud mora ispitati da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantovo stanovište jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno «pravda se ne treba samo provesti već se mora i vidjeti da se ona provodi» (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Također, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristranost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Sama činjenica da je pojedini sudija tokom postupka već donosio odluke u predmetu, međutim, ne može opravdati bojazan o njegovoj nepristrasnosti, niti se može po automatizmu izvesti zaključak o njegovoj nepristrasnosti, budući da moraju postojati posebne okolnosti koje na to upućuju kako bi se izveo drugačiji zaključak (vidi ibid. Hauschildt, st. 50. i 51, Serija A broj 154; Sainte-Marie protiv Francuske, broj predstavke 12981/87, presuda od 16. decembra 1992. godine, stav 32. i Romenskiy protiv Rusije, broj predstavke 22875/02, presuda od 13. juna 2013. godine, stav 27.). Također, uvijek je odlučan opseg i narav prethodnih odluka koje je donio određeni sudija (vidi Fey protiv Austrije, 24. februara 1993. godine, stav 30, Serija A br. 255-A). Ono što je odlučujuće jeste da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije, Odluka broj 1 od 23. maja 1991. godine, serija A broj 204). U vezi sa navedenim, Evropski sud je jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan.
18. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud donio presudu koja je potvrđena osporenom odlukom Okružnog suda, u vijeću sastavljenom od sudije M. B., kao predsjednika vijeća. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u ranijoj fazi postupka rješenjem Okružnog suda od 6. septembra 2010. godine, u vijeću sastavljenom od sudije M. B., kao predsjednika vijeća ukinuta prvostepena presuda. Međutim, ta činjenica, sama po sebi, ne predstavlja dovoljan argument na kojem bi se mogao zasnivati zaključak da je postupajući sudija postupao s predubjeđenjem pogotovu što je u pitanju sudska odluka o kojoj se nije meritorno odlučivalo, već je žalba (apelanta) usvojena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da činjenica da je sudija kao predsjednik vijeća učestvovao u prethodnom žalbenom postupku, pri čemu nije meritorno odlučivano, ne može dovesti u pitanje njegovu nepristrasnost, odnosno ne može dovesti u pitanje načelo nepristrasnosti“ suda iz člana 6. stav. Evropske konvencije (vidi mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2017/14 od 23. novembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
19. Vezano za navode o kršenju načela pravne sigurnosti jer je "isti drugostepeni sud različito odlučivao u istom predmetu“, Ustavni sud ponavlja da je u prvoj fazi postupka prvostepeni sud donio odluku koja je rješenjem drugostepenog suda ukinuta iz već navedenih razloga i predmet vraćen na ponovni postupak prvostepenom sudu koji je proveo ponovni postupak i donio odluku koja je presudom drugostepenog suda potvrđena tako da Ustavni sud ne može naći elemente koji bi na bilo koji način pokretali povredu principa pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje.
20. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević