Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1973/20 (Ž. M.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1973/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-1973/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Žarko Mišić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Žarko Mišić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 P 032045 18 Rev od 10. aprila 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Žarko Mišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Splita, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Jozo Ćurić advokat iz Livna, podnio je 9. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 032045 18 Rev od 10. aprila 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužiteljki (Kantonalnoj bolnici dr fra „Mihovil Sučić“ Livno) na ime regresa isplati iznos od 17.071,43 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant pravosnažnom presudom Općinskog suda u Livnu od 9. decembra 2010. godine oglašen krivim iz nehata za učinjeno krivično djelo „teška djela protiv zdravlja ljudi" u vezi sa krivičnim djelom „nesavjesno liječenje“, te da je navedenom presudom oštećena (N.P.) sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu. Dalje, da su postupak za naknadu štete protiv bolnice (tužiteljke u predmetnom postupku) pokrenuli N.P. i njen suprug D.P. i da su zaključili sudsku nagodbu prema kojoj je tužiteljka obavezana na naknadu štete iz navedenog štetnog događaja. Takođe, da je tužiteljka po tom pravnom osnovu isplatila oštećenim ukupan dosuđeni iznos. Vrhovni sud je naveo da su, kod takvih činjeničnih utvrđenja, pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo, te usvojili tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 83. Zakona o radu propisano da je zaposlenik koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje prouzrokuje štetu trećem licu, a štetu je nadoknadio poslodavac, dužan poslodavcu naknaditi iznos naknade isplaćene trećem licu. Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav nižestepenih sudova da je tužiteljka dokazala da kao poslodavac apelanta (u vrijeme štetnog događaja) ima pravo na povrat (regres) utuženog novčanog iznosa, a koji iznos je isplatila trećim licima zbog štete koju je apelant kao uposlenik tužiteljke na radu uzrokovao krajnjom nepažnjom uslijed neadekvatnog medicinskog tretmana. Vrhovni sud je ukazao da nisu osnovani navodi apelanta da je oslobođen od odgovornosti za isplatu regresa jer je u krivičnoj presudi utvrđeno nehatno počinjenje krivičnog djela iz razloga što počinjenje krivičnog djela osnovom svjesnog nehata kao vida krivične odgovornosti ne otklanja regresnu odgovornost. Vrhovni sud je u vezi s navedenim ukazao da je sa aspekta odštetne odgovornosti, a kod utvrđene činjenice da je apelant oglašen krivim za krivično djelo „teška djela protiv zdravlja ljudi“ u vezi sa krivičnim djelom „nesavjesno liječenje“, riječ o odgovornosti po kriteriju krivice iz člana 154. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima, jer je svjesni nehat u krivično-pravnom smislu izjednačen sa krajnjom nepažnjom u građansko-pravnom smislu. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da je tužiteljka kao dokaz predložila presudu Općinskog suda u Livnu od 9. decembra 2010. godine, a kojom presudom je utvrđeno da je apelant predmetno krivično djelo izvršio s nehatom, dakle nije navedeno sa kojim nehatom, svjesnim ili nesvjesnim, pa „tužiteljka nije imala pravni osnov da regresnom tužbom potražuje naknadu štete“. Apelant takođe navodi da je sud dodijelio naknadu regresa u visini od 17.071,43 KM, suprotno Orijentacionim kriterijumima za utvrđivanje pravične novčane naknade štete Vrhovnog suda Federacije BiH.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević