Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2007/20 (E. T.)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ostavina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Testament
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2007/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. srpnja 2020. godine, u predmetu broj AP-2007/20, rješavajući apelaciju Edina Teskeredžića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Edin Teskeredžić protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 097965 16 Gž od 18. studenog 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Edin Teskeredžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Berina Krnjić odvjetnica iz Travnika, podnio je 13. lipnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 097965 17 Rev od 8. siječnja 2020. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-603/17(u odnosu na predmet AP-910/17) od 10. svibnja 2017. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 097965 16 Gž od 18. studenog 2016. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje postojanja vlastoručne oporuke koja je izgubljena, a koju je sačinila prednik oca apelanta (M.T.), umrla F.Z., kojim je odredila da njenu imovinu naslijedi otac apelanta, pod uvjetom da nakon njegove smrti ova imovina pripadne apelantu, te da ova oporuka proizvodi djelovanje valjane oporuke i sukladno ovakvom utvrđenju će se izvršiti proglašenje ove oporuke i provesti ostavinski postupak po toj oporuci. Obvezan je apelant da tuženim E.T. (supruga M.T.) i E.Ć.(kći M.T.) nadoknadi troškove parničnog postupka.

4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da je prednik parničnih stranaka (M.T.) umro 2014. godine, a zakonski nasljednici I. nasljednog reda iza umrlog su E.T., E.Ć. i apelant. U ostavinskom postupku utvrđeno je kako ostavinu umrlog, između ostaloga, čine i predmetne nekretnine koje je on naslijedio iza tetke (F.Z.). Naime, apelant svoj tužbeni zahtjev temelji na odredbi članka 81. Zakona o nasljeđivanju, odnosno na navodno izgubljenoj vlastoručno napisanoj i potpisanoj oporuci koju je navodno sačinila tetka prednika apelanta kojom je ona raspolagala svojom imovinom za slučaj smrti, što su svi njezini nasljednici prihvatili i prema njezinoj želji izvršili podjelu imovine nakon njezine smrti. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da oporuka uništena slučajem ili radnjom neke druge osobe, izgubljena, skrivena ili zaturena, poslije smrti ostavitelja ili prije njegove smrti, ali bez njegovog znanja, proizvesti će učinak valjane oporuke ako zainteresirana osoba dokaže da je oporuka postojala, da je uništena, izgubljena, skrivena ili zaturena, da je bila sačinjena u obliku propisanom zakonom i ako dokaže sadržaj onog dijela oporuke na koji se poziva. Nasuprot navodima apelanta da se prijedlog i želja tetke prednika apelanta za podjelom imovine (izražena na komadu papira koji se nalazio u koverti zajedno sa novcem za njezinu sahranu) ima smatrati njezinom vlastoručnom oporukom, jer je prema upravo prema njezinoj želji i izvršena podjela njezine ostavine, Kantonalni sud je naveo da je saslušanjem tuženih kao parničnih stranaka i svjedoka, prvostupanjski sud utvrdio da je tetka prednika apelanta bila nepismena, nije znala čitati, a znala se samo potpisati kao samouka i to teško. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud na temelju tih relevantnih činjenica zaključio da ona nije mogla vlastoručno napisati i potpisati svoju oporuku. Kako činjenicu o nepismenosti ostaviteljice apelant nije osporio, Kantonalni sud je istakao da time sadržaj napisan na papiru (koji se odnosi na njezinu želju i prijedlog o podjeli imovine) ne može se smatrati njezinom oporukom, jer ga je zbog njezine nepismenosti prema njezinom kazivanju morala napisala i potpisala druga osoba, zbog čega ova njezina izjava nema zakonsku formu vlastoručne oporuke umrle po članku 66. tada važećeg Zakona o nasljeđivanju. Samim time, Kantonalni sud je naveo da je apelant dokazao sadržaj pismena na koje se poziva, ali nije dokazao da je to pismeno sačinjeno u obliku propisanom zakonom koje ima karakteristike vlastoručne oporuke, oporuke pred svjedocima, niti drugi zakonom propisani oblik oporuke kako to propisuje Zakon o nasljeđivanju. Kako apelant ne spori da je njegov otac naslijedio predmetne nekretnine, a budući da je prema odredbama članka 83. tada važećeg Zakona o nasljeđivanju, odnosno članku 100. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju F BiH zabranjeno određivati nasljednika svome nasljedniku, Kantonalni sud je naveo da ne stoje žalbeni razlozi pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2007/20 (E. T.) | Sudska praksa | Aktio