Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-518/19 (Z. Đ.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Djelotvoran pravni lijek
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
- Penzija
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-518/19
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 518/19, rješavajući apelaciju Zdravka Đogatovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Zdravka Đogatovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 016806 16 Uvp od 8. novembra 2018. godine.
Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Zdravku Đogatoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Zdravka Đogatovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 016806 16 Uvp od 8. novembra 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zdravko Đogatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banjaluke, podnio je 1. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 016806 16 Uvp od 8. novembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, u periodu od 25. maja do 19. juna 2020. godine od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond) i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni sud su u periodu od 4. do 9. juna 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Fond i prvostepeni organ u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Rješenjem prvostepenog organa broj 1022464937 od 12. januara 2006. godine apelantu je priznato pravo na invalidsku penziju u preciziranom iznosu počev od 8. jula 2005. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nalazom, ocjenom i mišljenjem prvostepenog organa vještačenja od 8. jula 2005. godine utvrđeno da kod apelanta postoji invalidnost – gubitak radne sposobnosti, da je uzrok invalidnosti bolest i profesionalno oboljenje, te da na ukupni gubitak radne sposobnosti bolest utiče sa 50%, a profesionalno oboljenje sa 50%.
7. Rješenjem prvostepenog organa broj 1022464937 od 28. novembra 2009. godine apelantu je priznato pravo na invalidsku penziju u većem iznosu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantu iznos penzije utvrđen od garantovanog penzijskog osnova utvrđenog primjenom čl. 87 i 89 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) kao borcu VI kategorije u skladu sa članom 89 istog zakona, tako da je po tom osnovu povećana za 10%.
8. Rješenjem prvostepenog organa broj 1022464937 od 28. februara 2010. godine, u postupku ponovnog određivanja invalidske penzije po službenoj dužnosti, apelantu je određena penzija počev od 1. februara 2010. godine u preciziranom iznosu.
9. Rješenjem Fonda broj 1022464937 od 24. maja 2010. godine uvažena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 28. februara 2010. godine, osporeno rješenje je poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i rješavanje.
10. Rješenjem prvostepenog organa broj 1022464937 od 2. juna 2010. godine, u postupku ponovnog određivanja invalidske penzije po službenoj dužnosti, apelantu je određena penzija počev od 1. februara 2010. godine u preciziranom iznosu (umanjen iznos), te je navedeno da se tim rješenjem zamjenjuje rješenje na osnovu kojeg je do tada vršena isplata penzije. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je naveo da je odredbom člana 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO propisano da će se penzije određene primjenom člana 87 za borce VI i VII kategorije, kao i člana 89 Zakona o PIO, po zahtjevima podnesenim prije početka primjene tog zakona, ponovo odrediti, po službenoj dužnosti, počev od 1. februara 2010. godine.
11. Rješenjem Fonda broj 1022464937 od 10. februara 2011. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 2. juna 2010. godine i potvrđeno prvostepeno rješenje.
12. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 006510 11 U od 18. aprila 2012. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Fonda od 10. februara 2011. godine, te je predmet vraćen Fondu na ponovni postupak.
13. Rješenjem Fonda broj 1022464937 od 21. maja 2012. godine, u ponovnom postupku, odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 2. juna 2010. godine i potvrđeno prvostepeno rješenje.
14. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 006510 12 U od 7. avgusta 2013. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Fonda od 21. maja 2012. godine, te je predmet vraćen Fondu na ponovni postupak.
15. Rješenjem Fonda broj 1022464937 od 26. septembra 2013. godine, u ponovnom postupku, odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 2. juna 2010. godine i potvrđeno prvostepeno rješenje.
16. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 006510 13 U od 11. februara 2015. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Fonda od 26. septembra 2013. godine, te je predmet vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da osporenim aktom nisu otklonjeni nedostaci u pogledu prvostepenog nalaza i mišljenja od 25. marta 2010. godine budući da se drugostepenim nalazom ljekarske komisije samo navodi da su saglasni s prvostepenim nalazom i ponavlja dijagnoza. Okružni sud je zaključio da takvim nalazom i mišljenjem nisu dati odgovori na suštinska pitanja na koja je sud ukazao ranijom presudom, odnosno nije jasno na koji način su utvrđeni procenti u pogledu profesionalnog oboljenja apelanta. Okružni sud je naveo da je prvostepenim nalazom od 25. marta 2010. godine samo paušalno utvrđeno da apelantova invalidnost nije uzročno-posljedično vezana za ratna dejstva u VRS, odnosno da nije dovoljno u nalazu i mišljenju samo navesti da ne postoji uzročno-posljedična veza, već se takav nalaz mora obrazložiti i moraju se navesti razlozi, dati ocjena u pogledu vojne invalidnosti, kao i profesionalne bolesti, cijeniti ranija medicinska dokumentacija, te pravilno utvrditi invalidnost i procente koji su od uticaja na obračun penzijskog osnova.
17. Rješenjem Fonda broj 1022464937 od 28. aprila 2015. godine, u ponovnom postupku, odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 2. juna 2010. godine i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
18. U obrazloženju rješenja Fond je naveo da je od drugostepenog organa vještačenja zatražio da se izjasni u vezi s navodima presude, pa je Odjeljenje za ocjenjivanje radne sposobnosti u drugom stepenu dostavilo novi nalaz, ocjenu i mišljenje od 15. aprila 2015. godine. Tim nalazom ljekarska komisija se saglasila s nalazom, ocjenom i mišljenjem drugostepenog organa vještačenja od 18. maja 2012. godine, kojim je utvrđeno da apelantova invalidnost nije uzročno-posljedično vezana za ratna dejstva u VRS, a takav zaključak je detaljno obrazložen. Dakle, utvrđeno je da apelantova invalidnost nije uzročno-posljedično vezana za ratna dejstva u VRS, te da je apelantova invalidnost bolest i profesionalno oboljenje u omjeru 50% i 50%. Fond je dalje naveo šta je propisano odredbama čl. 1, 2 i 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, nakon čega je zaključio da se počev od 1. februara 2010. godine ponovo određuju penzije za sve borce. Fond je naveo na koji način i u skladu s kojim odredbama je do tada apelantu obračunavana penzija, te je utvrdio da je apelant korisnik kumulativne penzije jer su uzrok njegove invalidnosti bolest i profesionalno oboljenje. U vezi s tim, Fond je zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je apelantovu penziju, po službenoj dužnosti, ponovo odredio počev od 1. februara 2010. godine, u skladu s izmijenjenim odredbama Zakona o PIO, a od penzijskog osnova utvrđenog shodno odredbama članova od 77 do 86 Zakona o PIO, koji iznosi 459,79 KM. Slijedom iznesenog, Fond je pojasnio da iznos penzije koji je određen apelantu predstavlja iznos apelantovih neto plata, odnosno neto osnovica osiguranja i naknada koje je ostvario i na koje je obračunat i uplaćen doprinos, počev od 1971. pa do 2004. godine, s prekidima, koje su valorizovane i usklađene prema zakonu. S obzirom na to da je uzrok invalidnosti bolest i profesionalno oboljenje koji na ukupnu invalidnost utiču sa po 50%, Fond je naveo da je penzija pravilno određena u skladu sa članom 136 Zakona o PIO kao zbir penzija. Naime, dio penzije po osnovu bolesti je određen tako da je, s obzirom na penzijski staž od 35 godina, 7 mjeseci i 1 dan, u skladu sa članom 135 istog zakona, određen u visini od 69,37% od iznosa penzijskog osnova i određen u visini od 318,96 KM. Kako oboljenje na ukupnu invalidnost utiče sa 50% od tog iznosa, taj dio penzije po osnovu oboljenja je određen u iznosu od 159,48 KM. Dio penzije po osnovu profesionalnog oboljenja je određen u visini od 75% od penzijskog osnova i iznosi 344,85 KM, te s obzirom na procenat uticaja profesionalnog oboljenja na ukupnu invalidnost od 50%, dio penzije po osnovu profesionalnog oboljenja iznosi 172,43 KM. Fond je naveo da u skladu sa članom 136 Zakona o PIO, apelantu pripada penzija u iznosu od 331,91 KM kako je i određeno pobijanim prvostepenim rješenjem od 2. juna 2010. godine.
19. Apelant je tužbom od 27. juna 2015. godine pokrenuo upravni spor protiv rješenja Fonda od 28. aprila 2015. godine.
20. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 016806 15 U od 10. marta 2016. godine apelantova tužba je odbijena kao neosnovana, a odbijen je i apelantov zahtjev da mu Fond nadoknadi troškove upravnog spora.
21. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je osporeni akt pravilan i zakonit jer je u izvršenju presude od 11. februara 2015. godine Fond u cijelosti postupio po uputama suda. Fond je od drugostepenog organa vještačenja pribavio nalaz, ocjenu i mišljenje od 15. aprila 2015. godine kojim je data saglasnost na raniji nalaz istog organa od 18. maja 2012. godine, a kojim je utvrđeno da apelantova invalidnost nije uzročno-posljedično vezana za angažovanje u oružanim snagama Republike Srpske. Naime, Okružni sud je naveo da novi nalaz sadrži detaljno obrazloženje za takav stav, pa je sa sigurnošću utvrđeno da apelantova invalidnost nije uzročno-posljedično vezana za učešće u ratu. Apelantova invalidnost je uzrokovana bolešću i profesionalnim oboljenjem koje je zadobio ranije, a koji na ukupnu invalidnost utiču po 50%, kao što je utvrđeno i u nalazu prvostepenog organa vještačenja od 8. jula 2005. godine, na osnovu kojeg je apelantu i priznato pravo na invalidsku penziju. U vezi s tim, a budući da se u spisu ne nalaze dokazi koji upućuju na drugačije činjenično stanje, niti to apelant navodi u tužbi, a niti dostavlja bilo kakve dokaze u prilog tvrdnjama da je njegovo oboljenje u vezi s ratnim okolnostima, Okružni sud je zaključio da je pravilan zaključak drugostepenog organa za vještačenje da kod apelanta ne postoji invalidnost u smislu člana 100 Zakona o PIO.
22. Slijedom iznesenog, Okružni sud je naveo da, iako je Fond osporenim aktom odlučio na isti način kao i prethodnim rješenjem od 26. septembra 2013. godine, odnosno da je odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja od 2. juna 2010. godine, iz osporenog akta proizlazi da je postupio po uputama i pravnom shvatanju tog suda iznesenom u presudi od 11. februara 2015. godine. Okružni sud je, takođe, naveo da je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora s obzirom na to da je članom 49a) Zakona o upravnom sporu propisano da stranka koja izgubi spor ima obavezu da protivnoj stranci nadoknadi troškove spora, a apelant nije uspio u upravnom sporu. Osim toga, Okružni sud je naveo da s obzirom na karakter donesene odluke nije bilo mjesta donošenju odluke u sporu pune jurisdikcije, kako je to traženo tužbom.
23. Apelant je 15. aprila 2016. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 10. marta 2016. godine.
24. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 016806 16 Uvp od 8. novembra 2018. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke i zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
25. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor na stav Okružnog suda da nema uzročno-posljedične veze između apelantove bolesti i njegovog učešća u VRS. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao šta je propisano odredbama čl.100 i 135 stav 5 Zakona o PIO, te je naveo da je pogrešno apelantovo shvatanje da se navedene zakonske odredbe mogu primijeniti u predmetnom slučaju. Naime, Vrhovni sud je naveo da se odredbe čl. 100 i 135 stav 5 Zakona o PIO primjenjuju na osiguranike koji zbog gubitka radne sposobnosti prvi put ostvaruju pravo na invalidsku penziju, a ne odnose se na korisnike koji su ranije ostvarili pravo na invalidsku penziju, kao što je apelant, jer Zakonom o PIO takva mogućnost nije propisana. Vrhovni sud je naveo da je apelantu ranije rješenjem iz 2006. godine utvrđena invalidnost zbog gubitka radne sposobnosti i priznato mu pravo po tom osnovu, pa nema mogućnosti da mu se ponovo ocjenjuje radna sposobnost i utvrđuje uzročno-posljedična veza u smislu člana 100 Zakona o PIO. Pored toga, apelant je obolio prije stupanja u oružane snage Republike Srpske, pa se ne radi o slučaju iz člana 100 Zakona o PIO. Iz tih razloga je neosnovan apelantov zahtjev da se utvrdi da je bolest u uzročno-posljedičnoj vezi s angažovanjem u oružanim snagama Republike Srpske i za određivanje penzije po tom osnovu. Vrhovni sud je naveo da prava po osnovu oštećenja organizma kao posljedice bolesti koja je nastala u ratu može imati uticaja na utvrđivanje vojnog invaliditeta u skladu sa Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata, a ne može prema odredbama Zakona o PIO. Vrhovni sud je takođe naveo da nalazom, ocjenom i mišljenjem iz 2015. godine drugostepenog organa vještačenja nije vršena ocjena apelantove radne sposobnosti, zbog čega je bez osnova prigovor da apelant nije neposredno pregledan. Vrhovni sud je dalje naveo da se odluka o troškovima zasniva na odredbama čl. 49 i 49a Zakona o upravnim sporovima jer je apelant izgubio upravni spor, pa nema pravo na naknadu troškova spora koje zahtijeva. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da ostali navodi zahtjeva nisu bili od uticaja na zakonitost pobijane presude, zbog čega nisu posebno ni obrazloženi.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
27. Apelant smatra da su redovni sudovi i upravni organi na osnovu pogrešne ocjene dokaza pogrešno utvrdili činjenično stanje i na njega pogrešno primijenili relevantne odredbe Zakona o PIO i Pravilnika o radu ljekarskih komisija kada su mu umanjili iznos penzije. Apelant navodi da je Fond neosnovano osporio postojanje uzročno-posljedične veze između apelantove invalidnosti i ratnih dejstava u VRS. Naime, apelant navodi da mu je umanjen iznos penzije na osnovu nalaza ljekarske komisije donesenog 20 godina nakon nastanka bolesti, koji je nepotpun, kontradiktoran i protivpravan, a i donesen je bez ponovnog pregleda apelanta. Apelant dalje navodi da je Okružni sud odluku trebao donijeti u sporu pune jurisdikcije, a smatra i da su pogrešno dosuđeni i troškovi postupka budući da je odluka zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a ne na uspjehu tuženog. Osim toga, apelant navodi i da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku zbog dugotrajnog vođenja postupka.
b) Odgovori na apelaciju
28. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima iz osporene presude, da nisu povrijeđena apelantova prava i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
29. Okružni sud je naveo da u svemu ostaje pri utvrđenju iz svoje presude, da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 – ispravka, 50/10 i 66/18).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 – ispravka i 50/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Kad organi rešavaju u upravnim stvarima, dužni su da obezbede uspešno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa pojedinaca, pravnih lica i drugih stranaka.
Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
31. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 48.
Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulisana ovim zakonom.
Član 49.
(...)
Sud odlukom kojom okončava postupak u upravnom sporu odlučuje ko snosi troškove postupka i koliko oni iznose.
Član 49a.
Stranka koja izgubi spor dužna je da protivnoj stranki nadoknadi troškove spora.
(...)
32. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
33. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 106/05, 20/07, 33/08, 01/09, 71/09, 106/09 i 118/09). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 106/05, 20/07, 33/08, 01/09, 71/09 i 106/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 100.
Sa povredom na radu, u smislu ovog zakona, izjednačena je povreda:
1)zadobijena za vreme učešća u oružanim sukobima na teritoriji bivše Bosne i Hercegovine, pripadnika Vojske Republike Srpske i pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova Republike, kao i druge povrede i oboljenja koja su nastala kao posljedica vršenja poslova i zadataka u oblasti odbrane i uslova života u zarobljeništvu, 2)koju su građani Republike kao pripadnici Jugoslovenske armije zadobili za vrijeme oružanih sukoba na teritoriji Hrvatske.
Stav 1. ovog člana primenjuje se i na pripadnike Vojske Republike Srpske Krajine iz člana 42. stav 1. tačka 3. ovog zakona.
Član 135.
(...)
Invalidska penzija, u slučaju invalidnosti prouzrokovane povredom na radu ili profesionalnom bolešću, određuje se od penzijskog osnova, utvrđenog u smislu članova 77. do 87. ovog zakona, bez obzira na dužinu penzijskog staža, u procentima iz stava 4. ovog člana.
Član 136.
Osiguraniku kod koga je invalidnost po osnovu koje stiče pravo na invalidsku penziju, prouzrokovana djelimično povredom na radu ili profesionalnom bolešću, a delimično bolešću ili povredom van rada, invalidska penzija određuje se kao jedna penzija, koja se sastoji od srazmjernog dijela invalidske penzije, obračunate za slučaj povrede na radu ili profesionalne bolesti, i od srazmjernog dijela invalidske penzije obračunate za slučaj invalidnosti prouzrokovane bolešću ili povredom van rada.
Invalidska penzija u slučaju iz stava 1. ovog člana određuje se tako što se prethodno odredi invalidska penzija, koja bi osiguraniku pripadala da je ukupna invalidnost prouzrokovana povredom na radu ili profesionalnom bolešću i invalidska penzija koja bi osiguraniku pripadala da je ukupna invalidnost prouzrokovana bolešću ili povredom van rada. Tako obračunati iznosi penzije pomnože se sa procentom koji odgovara uticaju povrede na radu ili profesionalne bolesti, odnosno sa procentom uticaja povrede van rada ili bolesti, na ukupnu invalidnost.
34. Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 118/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 3.
Poslije člana 231b. dodaje se novi član 231.v koji glasi:
„Član 231v.
Penzije određene primjenom člana 87. za borce šeste i sedme kategorije, kao i člana 89. Zakona, po zahtjevima podnesenim prije početka primjene ovog zakona, ponovo će se odrediti po službenoj dužnosti počev od 1.
februara 2010.godine.”
VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 016806 16 Uvp od 8. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 1. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
41. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
42. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u predmetu odlučivalo o ponovnom određivanju invalidske penzije apelantu po službenoj dužnosti, odnosno da se radilo o pitanju apelantovih građanskih prava i obaveza, tako da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.
a) U odnosu na osporenu odluku
43. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno ocijenjeni dokazi i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, kao i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
44. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud primjećuje da je organ uprave utvrdio činjenično stanje na osnovu nalaza nadležne ljekarske komisije kojim je utvrđeno i detaljno obrazloženo da apelantova invalidnost nije uzročno-posljedično vezana za ratna dejstva u VRS, te je apelantu penzija obračunata u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PIO. Naime, Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je organ uprave u ponovljenom postupku postupio po svim uputama koje mu je taj sud dao i da je pribavio nalaz kojim je utvrđeno i detaljno obrazloženo da apelantova invalidnost nije uzročno-posljedično vezana za vršenje vojne službe u ratu, odnosno da je upravni organ pravilno utvrdio da kod apelanta ne postoji invalidnost u smislu člana 100 Zakona o PIO, kao i da je apelantu penzija pravilno određena kao zbir penzija u skladu sa članom 136 Zakona o PIO. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud podržao odluku Okružnog suda, da je naveo da su pravilno primijenjene relevantne odredbe Zakona o PIO i zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev da se utvrdi da je njegova invalidnost u uzročno-posljedičnoj vezi s angažovanjem u oružanim snagama i za određivanje penzije po tom osnovu. Ustavni sud, takođe, nalazi da su redovni sudovi odgovorili na apelantove navode koje ponavlja i u apelaciji (da je Okružni sud trebalo da donese odluku u sporu pune jurisdikcije, te da je odluka o troškovima postupka nepravilna), u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
45. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali detaljne i jasne razloge, kako u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
46. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
47. Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće dužnost državi da organizuje svoj pravni sistem na takav način da njeni sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući obavezu postupiti u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. juna 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stav 129). Takođe, Ustavni sud napominje da stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
Period koji se uzima u obzir
48. Ustavni sud zapaža da je u predmetu ponovnog određivanju invalidske penzije po službenoj dužnosti prvostepeni organ donio rješenje 28. februara 2010. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda 8. novembra 2018. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao osam godina i osam mjeseci, što je period koji će ispitati Ustavni sud.
Analiza dužine trajanja postupka
49. U konkretnom slučaju radi se o predmetu ponovnog određivanja invalidske penzije po službenoj dužnosti. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Ustavni sud, takođe, zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta jer je od ishoda tog postupka zavisilo utvrđivanje osnova i visine invalidske penzije. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način uticao na dužinu postupka.
50. Ustavni sud nalazi da je prvostepeni organ u postupku ponovnog određivanja invalidske penzije po službenoj dužnosti donio rješenje 28. februara 2010. godine kojim je apelantu odredio penziju u manjem iznosu nego ranije, a u skladu s izmijenjenim odredbama Zakona o PIO. Nakon toga je Fond u roku od tri mjeseca rješenjem uvažio apelantovu žalbu, osporeno rješenje poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni organ, u ponovnom postupku, donio rješenje od 2. juna 2010. godine (nakon mjesec dana), koje je potvrđeno rješenjem Fonda u roku od osam mjeseci. Nakon toga, Ustavni sud uočava da je Okružni sud u tri navrata uvažavao apelantove tužbe, poništavao rješenja Fonda i vraćao predmet na ponovni postupak i rješavanje. Okružni sud je svaku od presuda donio u roku dužem od godinu dana. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realizuju svoja prava jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Nadalje, Ustavni sud uočava da je Fond po četvrti put donio rješenje od 28. aprila 2015. godine, kojim je odbio apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja od 2. juna 2010. godine. Apelant je protiv rješenja Fonda ponovo pokrenuo upravni spor, međutim, Okružni sud je u roku od skoro godinu dana odbio apelantovu tužbu i potvrdio rješenje Fonda. Predmet je okončan presudom Vrhovnog suda od 8. novembra 2018. godine, koja je donesena nakon dvije godine i šest mjeseci (od dana podnošenja zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke), a kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
51. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud nalazi da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je postupak koji je značajan za apelanta, a koji nije složen, trajao osam godina i osam mjeseci, pri čemu je predmet više puta vraćan na ponovni postupak, što je u pretežnom dijelu doprinijelo dužini trajanja postupka.
52. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
53. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
54. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.500,00 KM.
55. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
c) Ostali navodi
56. Ustavni sud dalje zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Iako apelant nije izričito naveo, Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom budući da je tužbom pokretao upravni spor kod nadležnog suda, odnosno podnosio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. O svim pravnim lijekovima su odlučivali sudovi, razmotrili su apelantove navode i dali razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu rezultovali ishodom postupka u apelantovu korist ne vodi zaključku da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
57. U pogledu navoda apelacije o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant iznio paušalne navode o kršenju ove zabrane budući da nije obrazložio u čemu se kršenje konkretno ogleda. Naime, apelant nije ponudio argumente i dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije, već je te navode doveo u vezu s utvrđenim činjeničnim stanjem, primjenom materijalnog prava i ocjenom dokaza, o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, ocijenivši te navode neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud iz istih razloga i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, imajući u vidu, prije svega, da je predmetni postupak koji je značajan za apelanta, a koji nije složen, trajao osam godina i osam mjeseci, u kojem su odluke upravnog organa više puta ukidane i predmet vraćan na ponovni postupak, što je u pretežnom dijelu uticalo na dužinu trajanja postupka.
59. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava, kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili da nisu našli nepravilnosti u postupanju upravnog organa koji je, u ponovljenom postupku po uputama Okružnog suda, sproveo novo vještačenje na osnovu kojeg je utvrdio činjenično stanje i zaključio da apelantova invalidnost nije uzročno-posljedično vezana za njegov angažman u oružanim snagama, te kada je detaljno obrazloženo na koji način je, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PIO, utvrđena visina apelantove invalidske penzije.
60. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju u predmetnom postupku.
61. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi a pravom na pravično suđenje jer apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio argumente ni dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan.
62. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević