Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7055/18 (E.H.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7055/18

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7055/18, rješavajući apelaciju E. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija E. H.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 305614 13 Rsž od 3. jula 2018. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu E. H. u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 400,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija E. H. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 305614 13 Rsž od 3. jula 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. E. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alija Oruč, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 305614 13 Rsž od 3. jula 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, u periodu od 5. marta do 28. maja 2020. godine od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Pravobranilaštva Kantona Sarajevo, kao zakonskog zastupnika Kantona Sarajevo - Vlade Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 7. aprila 2020. godine, Općinski sud 6. maja 2020. godine, a tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodna napomena

5. Rješenjem Profesionalne vatrogasne brigade Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Vatrogasna brigada) broj 18-14-89-48/11 od 10. marta 2011. godina (u daljnjem tekstu: predmetno rješenje) utvrđeno je da se apelantu treba isplatiti jubilarna nagrada u određenom novčanom iznosu, kao i da će se navedena naknada isplatiti iz budžeta Kantona Sarajevo, i to sa pozicije Vatrogasne brigade.

6. U obrazloženju predmetnog rješenja je istaknuto da je apelant navršio 15 godina radnog staža u kontinuitetu u Vatrogasnoj brigadi, te da je na taj način stekao pravo na isplatu jubilarne nagrade u skladu sa članom 45. Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima). Nadalje je istaknuto da je iznos jubilarne nagrade određen u skladu sa članom 26. Pravilnika o radnim odnosima, plaćama i naknadama državnih službenika i namještenika Vatrogasne brigade.

Predmetni parnični postupak

7. Apelant je 9. novembra 2012. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 305614 12 Rs od 13. juna 2013. godine naloženo je tuženom da apelantu isplati dug na ime jubilarne nagrade u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je iz „provedenog dokaza“ utvrđeno, a što među parničnim strankama nije ni sporno, da je apelant namještenik u Vatrogasnoj brigadi, te da je v.d. direktora - komandanta brigade donio predmetno rješenje o isplati jubilarne nagrade. Nadalje je istakao da je odluka o isplati nagrade koja je predmet tužbenog zahtjeva već donesena, da nije stavljena van snage, niti da je od bilo koga traženo da se ona poništi. Zatim je istakao da je nesporno da po navedenoj odluci nije postupljeno, odnosno da apelantu nije isplaćena nagrada. Dakle, za tuženog je donošenjem predmetnog rješenja stvorena obaveza koju je dužan ispuniti.

10. Općinski sud je ukazao da je osnov za isplatu nagrade koja je predmet spora član 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. U vezi s tim je istakao da navedeni kolektivni ugovor nije stavljen van snage, pa se on, u skladu sa članom 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, primjenjuje kao pravo koje je najpovoljnije za apelanta zbog čega nema osnova navod tuženog da se u konkretnom slučaju treba primijeniti Zakon o budžetima u FBiH. Nadalje je istakao da je neosnovan prigovor tuženog da je apelant morao označiti kao tuženog Vatrogasnu brigadu, jer se iz budžeta Kantona Sarajevo isplaćuju sredstva koja su predmet tužbenog zahtjeva, tako da bliže označenje organa u kojem je zaposlen apelant nije obavezno. Također je istakao da je neosnovan prigovor tuženog da se radi o presuđenoj stvari, jer o predmetnom tužbenom zahtjevu sud nije ranije odlučivao.

11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 305614 13 Rsž od 3. jula 2018. godine žalba tuženog je usvojena, prvostepena presuda ukinuta i apelantova tužba odbačena.

12. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da, s obzirom na to da je tužbeni zahtjev u konkretnom sporu usmjeren na isplatu utvrđene jubilarne nagrade „rješenjem tuženog u upravnom postupku (po ocjeni ovog suda), čiji iznos nije sporan, parnični sud nema ovlaštenja da odlučuje o ovakvom tužbenom zahtjevu“. Naime, Vatrogasna brigada je utvrdila apelantovo pravo na naknadu jubilarne nagrade, odredila visinu iznosa naknade, odredila iz kojih sredstava će se isplatiti ta naknada i sa koje pozicije Vatrogasne brigade, u skladu sa članom 45. tačka 6. Zakona o namještenicima, kao i sa članom 26. Pravilnika o radnim odnosima, plaćama i naknadama državnih službenika Vatrogasne brigade. Kantonalni sud je istakao da nije od utjecaja što se u predmetnom rješenju ne navode „odredbe upravnog postupka, po ocjeni ovog suda, predmetno rješenje Kantonalne vatrogasne brigade je doneseno u upravnom postupku, te se ima smatrati kao upravni akt“. Nadalje je istakao da je članom 23. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku propisano da je izvršna isprava i izvršna odluka donesena u upravnom postupku.

13. Kantonalni sud je ukazao da, imajući u vidu da je apelantu u upravnom postupku utvrđeno pravo na jubilarnu nagradu, te da je tim rješenjem utvrđena visina naknade za isplatu jubilarne nagrade, kao i iz kojih sredstava će se isplaćivati ta naknada, kao i odredbu člana 23. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku, prvostepeni sud je, odlučujući o predmetnom zahtjevu, počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 16. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), budući da u konkretnoj pravnoj stvari nije nadležan da odlučuje parnični sud, a takva povreda je od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, u smislu člana 209. ZPP. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je istakao da je žalbu tuženog valjalo uvažiti i odlučiti kao u izreci tog rješenja na osnovu odredbe člana 227. stav 2. ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

15. Apelant je istakao da je, između ostalog, u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen ZPP u vezi sa odredbama Zakona o namještenicima. U vezi s tim je ukazao šta je propisano odredbama čl. 1. i 419. ZPP, odredbama čl. 1. i 2. Zakona o namještenicima, kao i odredbama člana 27. Zakona o sudovima u Federaciji BiH. Nadalje je istakao da je u konkretnom slučaju očigledno da se radi o sporu iz radnog odnosa, da je Općinski sud stvarno nadležan za rješavanje o zahtjevu za isplatu jubilarne nagrade apelantu, nezavisno od činjenice što je to apelantovo pravo na isplatu jubilarne nagrade, kao i visina te jubilarne nagrade utvrđeno rješenjem njegovog poslodavca (kao upravne organizacije). Naime, imajući u vidu odredbe čl. 1, 2, 15. i 16. Zakona o namještenicima, jasno je da predmetno rješenje nije upravni akt, već rješenje kojim se rješava o pravima i obavezama namještenika iz radnog odnosa, što u konkretnom slučaju znači da se radi o sporu građanskopravne naravi. Također je istakao da predmetno rješenje nije doneseno u upravnom postupku, koje slijedom navedenog može biti izvršna isprava u smislu Zakona o izvršnom postupku, već rješenje poslodavca kojim rješava o pravu zaposlenika iz radnog odnosa. U vezi s tim je istakao da se ni u samom uvodu predmetnog rješenja nigdje ne navodi da se to rješenje donosi na osnovu bilo koje odredbe Zakona o upravnom postupku, već na osnovu Zakona o namještenicima, te člana 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Apelant je istakao da je, imajući u vidu odredbe Zakona o namještenicima i odredbe Zakona o radu, kao i sudsku praksu u istim ili sličnim slučajevima, rješavanje o pravima u sporovima iz radnih odnosa u isključivoj nadležnosti redovnih sudova.

16. Pored navedenog, apelant je istakao da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku. S tim u vezi je istakao kada je pokrenut predmetni parnični postupak, kada je donesena drugostepena presuda, te kada mu je dostavljena drugostepena presuda, odnosno istakao je da je postupak pred redovnim sudovima trajao šest godina. Također je istakao da on nije utjecao na dužinu trajanja postupka, da je postupak od naročitog interesa za njega, da se radi o jednostavnom postupku koji je u naravi hitan (spor iz radnog odnosa), pa je predložio da mu se, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, dodijeli naknada nematerijalne štete u iznosu od 2.000,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud je istakao da osporena odluka tog suda odstupa od dosadašnjeg odlučivanja Kantonalnog suda u sličnim predmetima, što dovodi u pitanje apelantovo pravo na pravično suđenje, pa je predložio da se apelacija usvoji i odluči kako je to učinjeno i u Odluci Ustavnog suda broj AP 4582/16 od 6. decembra 2018. godine.

18. Općinski sud je ukratko naveo hronologiju predmetnog postupka, odnosno da je apelant tom sudu podnio tužbu 9. novembra 2012. godine, da je nakon održavanja glavne rasprave, koja je provedena bez održavanja pripremnog ročišta (s obzirom na to da je među parničnim strankama nesporno činjenično stanje i visina tužbenog zahtjeva), donesena prvostepena presuda 13. juna 2013. godine.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom se određuju pravila postupka na osnovu kojih općinski sudovi, kantonalni sudovi i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud Federacije) raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 16. st. 1. i 2.

(1) Sud u toku cijelog postupka, po službenoj dužnosti pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.

(2) Kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ vlasti, oglasit će se nenadležnim, ukinut će sprovedene radnje u postupku i odbacit će tužbu.

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 224. stav 1. tačka 4.

Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave:

4) ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu, Član 227. stav 2.

(2) Ako drugostepeni sud utvrdi da je u postupku pred prvostepenim sudom odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti ili o zahtjevu o kome već teče parnica ili o kome je već prije pravosnažno presuđeno ili koga se tužilac odrekao ili o kome je već zaključeno sudsko poravnanje, ukinut će prvostepenu presudu i odbaciti tužbu.

Član 419.

Ako u glavi XXVII ovog zakona ne postoje posebne odredbe, u parnicama iz radnih odnosa primjenjivat će se ostale odredbe ovog zakona.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

20. Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 49/05 i 45/10-ZO) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Ovim Zakonom uređuje se radno-pravni status namještenika u organima državne uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija), kantona, grada i općina (u daljnjem tekstu: organ državne službe), poslovi koje obavljaju namještenici, plaće, naknade i druga prava, dužnosti i odgovornosti iz radnog odnosa i druga pitanja koja se odnose na radno-pravni status namještenika u organima državne službe u Federaciji.

Član 2.

Na radno-pravni status namještenika u organima državne službe primjenjuje se Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) i drugi opći propisi o radu i kolektivni ugovori, osim u pitanjima koja su regulirana ovim Zakonom.

IV - ODLUČIVANJE O PRAVIMA I DUŽNOSTIMA NAMJEŠTENIKA

Član 15.

O pravima, dužnostima i odgovornostima namještenika iz radnog odnosa na osnovu ovog, drugih zakona i podzakonskih propisa odlučuje rukovodilac organa državne službe osim kada je ovim Zakonom ili drugim propisima utvrđeno da o nekom pitanju odlučuje drugi organ, s tim što o pravima, dužnostima i odgovornostima namještenika u općinskim i gradskim organima državne službe odlučuje općinski načelnik, odnosno gradonačelnik (u daljnjem tekstu:

rukovodilac organa državne službe).

O pravima, dužnostima i odgovornostima iz stava 1. ovog člana odlučuje se rješenjem.

Za donošenje i dostavljanje rješenja namješteniku primjenjuju se odgovarajuće odredbe Zakona o upravnom postupku.

Član 16.

Protiv rješenja iz stava 2. član 15. ovog Zakona namještenik ima pravo da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja izjavi žalbu Odboru državne službe za žalbe iz člana 65. Zakona o državnoj službi (u daljnjem tekstu: Odbor za žalbe), ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.

Žalba odlaže izvršenje rješenja ako ovim Zakonom nije drugačije predviđeno.

Rješenje Odbora za žalbe doneseno po žalbi iz stava 1. ovog člana je konačno.

Protiv rješenja iz stava 3. ovog člana može se pokrenuti spor kod nadležnog suda u roku od 30 dana od dana prijema rješenja donesenog po žalbi.

Član 45. stav 1. tačka 6.

Namještenik ima pravo na naknadu za:

6) jubilarne nagrade;

21. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 23/00, 50/00 – ispravka, 97/13, 18/16 i 89/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 23/00, 50/00 – ispravka), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 28.

Službeniku će se isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima, i to za navršenih:

5 godina 0,50 prosječne mjesečne plaće 10 godina 1 prosječna mjesečna plaća 15 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće 20 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće 25 godina 1,75 prosječne mjesečne plaće 30 godina 2 prosječne mjesečne plaće 35 godina 2,5 prosječne mjesečne plaće.

Osnovica za utvrđivanje visine jubilarne nagrade je prosječna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca.

22. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUSBiH, 74/11 - OUSFBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje USBiH, 46/16, 36/17 - OUSBiH, 55/18 - Rješenje USBiH i 25/20 - OUSBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se tekst Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka i 39/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 23. stav 1. tačka 2.

Izvršna isprava (1) Izvršne isprave su:

2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno, Član 24. stav 2.

Odluka i poravnanje (2) Odlukom u upravnom postupku, prema ovom zakonu, smatra se rješenje i zaključak koji su u upravnom postupku donijeli upravni organi i službe ili pravno lice s javnim ovlaštenjima, a upravnim poravnanjem smatra se poravnanje zaključeno u smislu Zakona o upravnom postupku.

Član 25. st. 3. i 5.

Izvršnost odluke (3) Odluka donesena u upravnom postupku izvršna je ako je postala izvršna prema pravilima koja uređuju taj postupak.

(5) Izvršenje će se odrediti na osnovu sudske odluke koja nije postala pravosnažna i odluke donesene u upravnom postupku koja nije postala konačna, ako je zakonom propisano da žalba ili koji drugi pravni lijek ne zadržava izvršenje odluke.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 305614 13 Rsž od 3. jula 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 3. oktobra 2018. godine a apelacija je podnesena 1. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant pobija osporeno rješenje, tvrdeći da su tim rješenjem prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i iz člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

a)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.(...)

30. Ustavni sud zapaža da je osporena odluka proistekla iz parnice koju je apelant pokrenuo radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, dakle, radi se o apelantovim građanskim pravima, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na osporenu odluku

31. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud prilikom donošenja osporenog rješenja proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Dakle, Ustavni sud se, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je pobijana odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

33. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmetnim rješenjem Vatrogasne brigade apelantu utvrđena jubilarna nagrada, te s obzirom na to da apelantu nije isplaćena ta naknada, apelant je pokrenuo predmetni parnični postupak protiv tuženog, tražeći tužbenim zahtjevom da mu se isplati dug na ime jubilarne nagrade. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud usvojio takav apelantov tužbeni zahtjev, ali da je Kantonalni sud osporenim rješenjem, postupajući po žalbi tuženog, prvostepenu presudu ukinuo i odbacio apelantovu tužbu. Naime, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da Kantonalni sud smatra da je tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu utvrđene jubilarne nagrade rješenjem tuženog u upravnom postupku, čiji iznos nije sporan . U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, odlučujući o predmetnom zahtjevu, počinio povredu odredaba parničnog postupka, budući da u konkretnoj pravnoj stvari nije nadležan parnični sud da odlučuje, pa je donio odluku navedenu u izreci osporenog rješenja pozivajući se na član 227. stav 2. ZPP.

34. Analizirajući obrazloženje osporenog rješenja Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud konstatirao da je apelant u predmetnom parničnom postupku svojim tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi ono što je već utvrđeno upravnim aktom donesenim u upravnom postupku, pa s obzirom na navedeno, kao i činjenicu da, u skladu sa odredbom člana 23. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku, upravni akt predstavlja izvršnu ispravu, parnični sud nije nadležan da odlučuje o tako postavljenom tužbenom zahtjevu. Dovodeći navedeno obrazloženje u vezu sa predmetnim rješenjem kojim je apelantu utvrđena jubilarna nagrada (u skladu sa članom 45. tačka 6. Zakona o namještenicima i članom 26. Pravilnika o radnim odnosima), Ustavni sud podsjeća da je članom 15. st. 1. i 2. Zakona o namještenicima propisano, između ostalog, da o pravima, dužnostima i odgovornostima namještenika iz radnog odnosa (na osnovu tog, drugih zakona i podzakonskih propisa) odlučuje rukovodilac organa državne službe i to rješenjem. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je članom 15. stav 3. navedenog zakona propisano da se za donošenje i dostavljanje rješenja namješteniku primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o upravnom postupku. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da iz predmetnog apelacionog spisa proizlazi da predmetno rješenje nije osporavano pravnim lijekovima, a da i iz člana 16. Zakona o namještenicima proizlazi da se protiv predmetnog rješenja u određenom roku mogla izjaviti žalba Odboru državne službe za žalbe, da je rješenje Odbora za žalbe doneseno po žalbi konačno, te da se protiv njega može pokrenuti spor kod nadležnog suda u određenom roku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Kantonalnog suda da predmetno rješenje predstavlja upravni akt (koji predstavlja izvršnu ispravu u skladu sa članom 23. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku), odnosno akt koji se donosi uz primjenu odredaba Zakona o upravnom postupku.

35. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud pozvao na odredbu člana 227. stav 2. ZPP, koja propisuje da će drugostepeni sud, ako utvrdi da je u postupku pred prvostepenim sudom odlučeno, između ostalog, o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti, ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu. Uzimajući u obzir nespornu činjenicu da je predmetnim rješenjem utvrđeno pravo apelantu na isplatu jubilarne nagrade i da nije osporavano, te obrazloženje koje je dao Kantonalni sud u osporenom rješenju, odnosno da je apelantov tužbeni zahtjev bio usmjeren na pravo koje mu je već utvrđeno upravnim aktom (dakle, nema spora o apelantovom pravu na jubilarnu nagradu), kao i odredbe ZPP i Zakona o izvršnom postupku na koje se pozvao, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Kantonalnog suda da u konkretnom slučaju parnični sud nije nadležan da odlučuje o apelantovom tužbenom zahtjevu. Dakle, Kantonalni sud je u obrazloženju osporenog rješenja dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporenog rješenja Kantonalnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.

36. U vezi sa odgovorom Kantonalnog suda da osporena odluka tog suda odstupa od dosadašnjeg odlučivanja Kantonalnog suda u sličnim predmetima, kao i pozivanjem na Odluku Ustavnog suda broj AP 4582/16 od 6. decembra 2018. godine, Ustavni sud zapaža da se navedena odluka ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Naime, Odlukom Ustavnog suda broj AP 4582/16 od 6. decembra 2018. godine utvrđena je povreda načela pravne sigurnosti kao jednog od osnovnih vidova vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje, jer je Kantonalni sud u okolnostima potpuno identičnog ili sličnog činjeničnog i pravnog osnova donio suprotnu odluku (odbio je tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan, pozivajući se na određene odredbe materijalnog prava) u odnosu na dugogodišnju usvojenu praksu, a da za promjenu prakse nije ponudio bilo kakve razloge (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4582/16 od 6. decembra 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Za razliku od navedene odluke, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju, osim što je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ukazao na navedenu odluku Ustavnog suda, taj sud, a ni apelant u predmetnoj apelaciji nisu naveli/dostavili odluke redovnih sudova koji su u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji donosili drugačije odluke. Također, u vezi sa Odlukom broj AP 4582/16 od 6. decembra 2018. godine, Ustavni sud zapaža da, i pored toga što je i u tom predmetu osporen parnični postupak koji je vođen radi isplate duga na ime jubilarne nagrade (protiv istog tuženog), kao i činjenice da je i u tom parničnom postupku kao dokaz izvedeno rješenje kojim je utvrđeno pravo na jubilarnu nagradu, u tom predmetu se nije pojavilo predmetno sporno pravno pitanje. Naime, niti je u parničnom postupku sud odlučivao da li je rješenje kojim je utvrđena jubilarna nagrada upravni akt, pa samim time ni da li je nadležan da odlučuje o tužbenom zahtjevu koji je usmjeren na ostvarivanje prava koje je već utvrđeno upravnim aktom, niti se o tom pitanju odlučivalo povodom podnesene apelacije kao u konkretnom slučaju (a u vezi s čim se Ustavni sud već izjasnio u ranijim tačkama ove odluke).

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovani.

U odnosu na dužinu trajanja postupka

38. Apelant navodi da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, prekršeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje.

a) Relevantni principi

39. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

40. Osim toga, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

41. Predmetni postupak je pokrenuo apelant podnošenjem tužbe Općinskom sudu 9. novembra 2012. godine, a okončan je rješenjem Kantonalnog suda od 3. jula 2018. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba da ispita jeste pet godina i oko osam mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

42. Analizirajući složenost postupka u konkretnom slučaju, a imajući u vidu apelaciju i odgovore na apelaciju, te radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak vodio povodom tužbe radi isplate potraživanja iz radnog odnosa a koji je u skladu sa relevantnim zakonskim propisima hitne prirode.

43. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Analizirajući postupanje redovnih sudova u konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pred prvostepenim sudom trajao sedam mjeseci, a da je Kantonalnom sudu trebalo oko pet godina da donese osporeno rješenje (računajući od dana donošenja prvostepene presude) kojim je apelantova tužba odbačena. Dakle, Kantonalnom sudu je trebalo oko pet godina da donese procesnu odluku. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju uopće nije osvrnuo na navode koji se odnose na dužinu trajanja postupka, odnosno da uopće nije opravdao dužinu trajanja postupka pred tim sudom. Imajući u vidu činjenicu da je Kantonalni sud osporeno rješenje donio nakon pet godina, što u konkretnom slučaju predstavlja nerazumno dug period imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, a za šta Kantonalni sud nije dao nikakvo opravdanje, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u najvećoj mjeri doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.

44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

45. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

46. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu treba isplatiti iznos od 400,00 KM.

47. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

48. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

49. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi), pa s obzirom na to da je u odnosu na te navode u vezi sa pravom na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek neosnovani.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni parnični postupak trajao pet godina i oko osam mjeseci, a čijoj dužini postupka je najviše doprinio Kantonalni sud, koji u vezi sa dužinom trajanja predmetnog postupka nije dao objektivno prihvatljive razloge, odnosno nije dao nikakve razloge.

51. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenog rješenja Kantonalnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu, odnosno kada se ima u vidu da je Kantonalni sud dao argumentirane i jasne razloge zašto je u okolnostima konkretnog slučaja ukinuo prvostepenu presudu i odbacio apelantovu tužbu.

52. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević