Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1957/20 (G. S.)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 12. EK i član II/3.j) Ustava BiH (Pravo na sklapanje braka)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povjeravanje djeteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1957/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-1957/20, rješavajući apelaciju Gorana Simića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Simić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 119631 20 Gž 2 od 21. februara 2020. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0P 119631 19 P2 29. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 8. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 119631 20 Gž 2 od 21. februara 2020. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0P 119631 19 P2 29. marta 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda, odbijen je apelantov osnovni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se izmijeni pravosnažna presuda Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 o P 052835 13 P od 13. decembra 2013. godine u dijelu odluke o povjeri zajedničkog djeteta apelanta i tužene (I.M.), mldb. V.S. i to tako da se navedeni maloljetnik povjeri na dalju brigu, čuvanje i staranje apelantu, te da se tužena obaveže da doprinositi izdržavanju navedenog maloljetnika u određenim novčanim iznosima mjesečno (na način pobliže opisan u izreci prvostepene presude). Također, odbijen je apelantov eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ostaje na snazi presuda Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 o P 052835 13 P od 13. decembra 2013. godine u dijelu kojim je određeno da se zajedničko dijete apelanta i tužene mldb. V.S. povjerava na dalju zaštitu, brigu, odgoj i čuvanje tuženoj, da je apelant dužan doprinositi izdržavanju navedenog maloljetnika u određenim novčanim iznosima mjesečno (na način pobliže opisan u izreci prvostepene presude), te se doda novi stav kojim se zabranjuje izdavanje putne isprave i putovanje mldb. V.S. u inostranstvo bez saglasnosti apelanta, odnosno bez saglasnosti oba roditelja, kao i da se ova zabrana evidentira u evidencijama nadležnih organa, sve dok se ne izmijene prilike koje bi pravdale izmjenu ovog dijela presude.

3. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je presudom Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 o P 052835 13 P od 13. decembra 2013. godine razveden brak parničnih stranaka, njihov sin, mldb. V.S. povjeren na zaštitu, brigu, odgoj i čuvanje tuženoj, a apelant obavezan da plaća za njegovo izdržavanje mjesečno određeni iznos. Apelacioni sud je naveo da tužena živi u stanu u Brčkom sa kćerkom i mldb. V.S., da je zaposlena i da ostvaruje primanja od 1.000,00 KM, da posjeduje auto, dok apelant živi u Bijeljini u porodičnoj kući s majkom, da je po zanimanju menadžer logistike u međunarodnom robnom transportu i da je trenutno probno angažovan po predugovoru o radu u određenom preduzeću, gdje radi bez naknade i živi od ušteđevine. Apelacioni sud je naveo da tužena ne brani kontakte apelantu sa djetetom, a u skladu sa uzrastom i potrebama djeteta, te da ne postoje pokazatelji koji bi opravdali izmjenu odluke o povjeravanju djeteta apelantu, kao ni pokazatelji da bi promjena životne sredine mldb. djeteta mogla značajno negativno uticati na psihološki i emotivni razvoj mldb. V.S. Osnovom navedenog, Apelacioni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantov osnovni tužbeni zahtjev, jer se nisu promijenile okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja ranije presude u toj mjeri da je sada u interesu mldb. djeteta da se odluka o povjeravanju djeteta promijeni, shodno članu 126. Porodičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Također, Apelacioni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantov eventualni tužbeni zahtjev, jer zabranu izdavanja putne isprave mldb. V.S. i putovanja u inostranstvo bez saglasnosti oba roditelja apelant ne može tražiti u postupku izmjene odluke o povjeravanju mldb. djeteta parničnih stranaka apelantu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te čl. 8.,9.,10.,11.,14.,16. i 18. Konvencije o pravima djeteta. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1957/20 (G. S.) | Sudska praksa | Aktio