Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1972/20 (I. Ć.)
Odluka donesena 02. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1972/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-1972/20, rješavajući apelaciju Ivane Ćurković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ivana Ćurković protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 P 001350 20 Gž 2 od 23. aprila 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivana Ćurković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tomislavgrada, koju zastupa Jozo Ćurić, advokat iz Livna, podnijela je 9. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 P 001350 20 Gž 2 od 23. aprila 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, obavezana je apelantica da u roku od 8 dana od prijema rješenja uplati na račun budžeta Hercegbosanskog kantona sudsku taksu na tužbu i presudu u novčanom iznosu te da dokaz o uplati takse dostavi sudu, a u protivnom će taksa biti naplaćena prinudnim putem.
3. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da je u ovoj pravnoj stvari prvostepeni sud zaprimio tužbu 17. novembra 2011. godine, a apelantica je kao tužiteljica pozvana na plaćanje sudske takse na tužbu u novčanom iznosu, pozivom od 4. juna 2013. godine. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud presudu u ovoj pravnoj stvari donio 28. maja 2014. godine pod brojem 68 2 P 001350 11 P, kada je i pozvao apelanticu na plaćanje takse na presudu u novčanom iznosu. Opomenom od 21. februara 2017. godine apelantica je pozvana na plaćanje takse na tužbu i na presudu. Kantonalni sud je naveo da se, prema odredbi iz člana 207. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH, prigovor zastare potraživanja ne može istaći u žalbi, jer isti nije iznesen pred prvostepenim sudom. Sud je apelanticu pozivao na plaćanje takse na tužbu pozivom od 4. juna 2013. godine, na presudu pozivom od 29. maja 2014. godine i opomenom od 21. februara 2017. godine, na što apelantica nije isticala prigovor zastare. Kantonalni sud je naveo i da je prvostepeni sud pozivao apelanticu pozivom-opomenom za plaćanje sudske takse, pa je tim radnjama suda došlo do prekida zastare prava na naplatu takse, a imajući u vidu odredbu iz člana
388. Zakona o obligacionim odnosima kojom je propisano da se zastarijevanje prekida između ostalog podizanjem tužbe i svakom drugom radnjom povjerioca preduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja i osiguravanja potraživanja. Također, iz presude od 28. maja 2014. godine je vidljivo da su ovi troškovi priznati apelantici i dosuđeni obzirom na uspjeh u parnici. Kantonalni sud je ukazao i da je članom 11. Zakona o sudskim taksama propisano da se tok zastare prava na naplatu takse prekida svakom službenom radnjom suda ili ispostave Porezne uprave, Ministarstva finansija, izvršene radi naplate takse.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelantica smatra da je, u predmetnom postupku, Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio njen prigovor zastare potraživanja, imajući u vidu da je protekao rok od pet godina od dana kada je nastala obaveza.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o sudskim taksama, Zakona o parničnom postupku i Zakona o obligacionim odnosima u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević