Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5947/18 (M. L. i drugi)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Nasljedstvo
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Ugovor o poklonu
- Pravično suđenje - razuman rok
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5947/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5947/18, rješavajući apelaciju Milenka Ladana i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. srpnja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Milenka Ladana, Karmele Pavić, rođ. Ladan, Ljiljane Čondić-Galinčić, rođ. Ladan i Mile Mihaljević, rođ. Ladan podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 077116 17 Rev od 16. kolovoza 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 077116 15 Gž od 10. siječnja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 077116 10 P od 27. studenog 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milenko Ladan iz Zagreba, Republika Hrvatska, te Karmela Pavić, rođ. Ladan, Ljiljana Čondić-Galinčić, rođ. Ladan i Mila Mihaljević, rođ. Ladan, sve iz Frankfurta, SR Njemačka (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa ZOU Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić-Crnjac iz Mostara, podnijeli su 25. listopada 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 077116 17 Rev od 16. kolovoza 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 077116 15 Gž od 10. siječnja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 077116 10 P od 27. studenog 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Z. L., D. L., I. L., M. L., J. L., A. M., S. E., S. L., R. L., O. L., M. L., Z. L., J. L., R. L. i Ž. L. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. travnja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 13. svibnja do 4. lipnja 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Prednica apelanata T. L. (u daljnjem tekstu: prednica apelanata) 8. studenog 2010. godine podnijela je tužbu Općinskom sudu protiv tuženih R. L., O. L., M. L., Z. L., J. L., R. L., Ž. L. i M. L. radi utvrđenja i uknjižbe, dok su tuženi 30. lipnja 2011., odnosno 13. lipnja 2014. godine dostavili odgovore na predmetnu tužbu.
6. Iz spisa također slijedi da je tijekom postupka, podneskom od 17. veljače 2014. godine, punomoćnica prednice apelanata obavijestila sud da je umrla prednica apelanata, tj. njihova majka i parnicu su preuzeli apelanti, a kako je nakon toga utvrđeno da je umro i tuženi M. L. to je punomoćnik tuženih podneskom od 1. travnja 2014. godine obavijestio sud da su iza umrlog M. L. zakonski nasljednici Z. L., A. M., S. E., S. L., D. L., I. L., M. L. i J. L. Shodno tome, apelanti su podneskom od 7. svibnja 2014. godine kao tužene iza umrlog M. L. označili njegove zakonske nasljednike. Također, tim podneskom apelanti su preinačili tužbeni zahtjev tako da umjesto prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva iz tužbe traže da sud utvrdi ništavim ugovor o darovanju i doživotnom uzdržavanju sačinjen između pokojne V. L. i pokojnog S. L. od 31. srpnja 1965. godine, te da se apelantima prizna pravo suvlasništva na nekretninama (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), pobliže preciziranim u obrazloženju prvostupanjske presude, koje čine ostavinsku masu iza pokojne V. L., odnosno shodno članku 55. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) postavili su alternativni tužbeni zahtjev da se oni utvrde kao zakonski nasljednici iza prednice apelanata kojima pripada pravo na nužni nasljedni dio u ostavinskoj masi iza pokojne V. L.
7. Presudom Općinskog suda 58 0 P 077116 10 P od 27. studenog 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o darovanju i doživotnom izdržavanju sačinjen između pokojne V. L. i pokojnog S. L. od 31. srpnja 1965. godine, te da se apelantima, kao zakonskim nasljednicima pokojne prednice apelanata – nasljednice prvog nasljednog reda iza pokojne V. L., priznaje pravo suvlasništva na određenom dijelu ostavinske mase koja se sastoji od predmetnih nekretnina, sve precizirano u izreci presude, kao i da su tuženi dužni priznati i trpjeti da apelanti svoje pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama uknjiže u zemljišnim knjigama nakon pravomoćnosti ove presude, uz naknadu troškova parničnog postupka. Predmetnom presudom također je odbijen i alternativni tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da im, kao zakonskim nasljednicima pokojne prednice apelanata – nužne nasljednice iza pokojne V. L., pripada pravo na nužni nasljedni dio ostavinske mase na određenom dijelu predmetnih nekretnina, sve pobliže opisano u izreci presude, pa da su tuženi dužni trpjeti i priznati da apelanti svoje pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama uknjiže u zemljišnim knjigama nakon pravomoćnosti ove presude, uz naknadu troškova parničnog postupka. Istodobno, predmetnom presudom apelanti su obvezani solidarno isplatiti tuženim troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
8. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da među parničnim strankama nije sporna aktivna ni pasivna legitimacija, a što je objektivizirano i pismenom dokumentacijom u koju je sud izvršio uvid, pa je tako iz Izvoda iz matične knjige rođenih od 21. rujna 2010. godine utvrđeno da su roditelji prednice apelanata – otac T. L. i majka V. L. Općinski sud je dalje istaknuo da je uvidom u smrtovnicu i Izvod iz matične knjige umrlih od 20. prosinca 2011. godine utvrđeno da je prednica apelanata umrla 15. prosinca 2011. godine, nakon pokretanja ovog postupka i da su na njeno mjesto stupili i preuzeli parnicu apelanti kao univerzalni sukcesori. Također je ukazano da su tuženi osporili utemeljenost tužbenog zahtjeva i u završnoj riječi istaknuli prigovor zastare potraživanja, za koji prigovor su apelanti predložili da se odbije, odnosno da se tretira u korist tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva jer taj prigovor nije istaknut u odgovoru na tužbu niti na pripremnom ročištu, a sve shodno članku 303. ZPP. U svezi s tim, navedeno je da članak 303. stavak 2. ZPP propisuje da ako je punomoćnik priznao koju činjenicu na ročištu na kojem stranka nije bila prisutna ili je koju činjenicu priznao u podnesku, a stranka to priznanje kasnije izmijeni ili opozove, sud će cijeniti obje izjave prema članku 125. stavak 2. ZPP koji propisuje da ako stranka porekne činjenice koje je priznala sud će cijeniti hoće li te činjenice cijeniti priznatim ili osporenim, a što nije situacija u konkretnom slučaju jer su tuženi odmah u odgovoru na tužbu osporili utemeljenost tužbenog zahtjeva, a istaknuli su prigovor zastare potraživanja do zaključenja glavne rasprave, pa nema mjesta primjeni navedenih odredbi.
9. Isto tako, Općinski sud je istaknuo da je uvidom u Rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Mostaru broj O-325/70 od 25. listopada 1977. godine utvrđeno da ostavinsku masu iza V. L., umrle 9. svibnja 1970. godine, čine predmetne nekretnine s određenim idealnim dijelom i da se zaostavština uručuje nasljedniku prvog nasljednog reda, sinu S. L. s dijelom 1/1. Nadalje, ukazano je da je u obrazloženju rješenja navedeno da su nasljednici umrle njezina djeca, sinovi S. L., I. L. i V. L., te kćerke M. K., prednica apelanata i D. K. Također je navedeno da je umrla V. L. za života 31. srpnja 1965. godine sačinila ugovor pod nazivom ugovor o darovanju i doživotnom izdržavanju kojim je svom sinu S. L. poklonila predmetne nekretnine, koje čine njezinu cjelokupnu ostavinsku masu. Isto tako, istaknuto je da je u odnosu na prednicu apelanata sud primijenio članak 209. Zakona o nasljeđivanju smatravši da je ona suglasna s predmetnim ugovorom i da od naslijeđa ne traži ništa, dok su svi drugi nasljednici priznali predmetni ugovor valjanim, ne tražeći od naslijeđa ništa, osim V. L. i I. L. koji su smatrali da umrla V. L. ugovor nije sačinila po svojoj volji, nego po nagovoru S. L. Također je utvrđeno da je S. L. stupio u posjed naslijeđenih (darovanih) nekretnina i da se upisao kao vlasnik i posjednik u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu. Na temelju iskaza saslušanih parničnih stranaka, Općinski sud je istaknuo da je utvrđeno da je V. L. – ostaviteljica, prednica parničnih stranaka, živjela u zajedničkom kućanstvu sa sinom S. L. koji se brinuo o njoj, izdržavao je i sahranio.
10. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, a imajući u vidu da je tijekom rata izgorio predmetni ostavinski spis broj O-325/70, kao i cjelokupna imovina Osnovnog suda u Mostaru, Općinski sud je istaknuo da je na temelju rješenja o nasljeđivanju iz 1977. godine utvrdio postojanje ugovora o darovanju i doživotnom izdržavanju od 31. srpnja 1965. godine iako u dokaznom postupku nije izvršio uvid u predmetni ugovor. U svezi s tim sud je naveo da je navedeni ugovor pravno valjan, da apelanti nisu dokazali niti jedan od razloga zbog kojih bi ugovor bio ništav prema odredbi članka 103. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da ga nasljednici nisu osporavali, nisu tražili svoj nužni dio, odnosno vraćanje dara kojim je povrijeđen nužni dio u zakonom propisanom roku od tri godine od smrti ostaviočeve, prema odredbi članka 46. Zakona o nasljeđivanju, te da je zastarjelo pravo za predaju zaostavštine prema odredbi članka 144. Zakona o nasljeđivanju, zbog čega su neutemeljeni tužbeni zahtjevi apelanata.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 077116 15 Gž od 10. siječnja 2017. godine žalba apelanata je odbijena kao neutemeljena i prvostupanjska presuda potvrđena u cijelosti.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istaknuo da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbu članka 46. Zakona o nasljeđivanju, kojom je regulirano da se smanjenje raspolaganja testamentom može tražiti u roku od tri godine od proglašenja testamenta, a vraćanje dara u roku od tri godine od dana smrti ostavitelja, odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog, odnosno rješenje kojim se utvrđuje njegova smrt postalo pravomoćno. Također je navedeno da je prvostupanjski sud pravilno primijenio i odredbu članka
144. Zakona o nasljeđivanju kojom je također propisano da pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine zastarijeva prema savjesnom držaocu u roku od godine dana od dana kada je nasljednik saznao za svoje pravo iza držaoca stvari zaostavštine, a najdalje za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostavitelja, a za testamentarnog nasljednika od dana proglašenja testamenta. Isto tako, ukazano je da je iz svih dokaza provedenih tijekom prvostupanjskog postupka nedvojbeno utvrđeno da su prednik tuženih S. L. i za vrijeme svog života, a nakon njegove smrti njegovi nasljednici bili u savjesnom i zakonitom posjedu predmetnih nekretnina više od 30 godina.
13. Nadalje, navedeno je da su neutemeljeni žalbeni navodi apelanata da u konkretnom slučaju istaknuti prigovor zastarjelosti ne bi trebalo uvažiti s obzirom na to da su taj prigovor tuženi istaknuli u završnoj riječi jer se prigovor zastarjelosti potraživanja može istaknuti sve do zaključenja glavne rasprave, a što je jasno izraženo stajalište i u većem broju odluka Vrhovnog suda (npr. Odluka broj 70 0 P 000790 10 Rev od 3. studenog 2011. godine). Isto tako, Kantonalni sud je naveo da je tijekom prvostupanjskog postupka sud proveo dokaze saslušanjem tuženih, iz kojih iskaza nedvojbeno proizlazi da su pokojna V. L. i pokojni S. L. išli na sud da mu pokojna V. L. – njegova majka prepiše ono što je „imala na sebi“, te su svi saslušani tuženi suglasni da je i pokojna prednica apelanata znala za sve ove činjenice, da je znala da se vodi ostavinski postupak iza V. L. i da je jasno i nedvojbeno uvijek govorila da joj od tih nekretnina ništa ne treba. Također je ukazano da navedene činjenice apelanti nisu osporili tijekom prvostupanjskog postupka, već je upravo i apelant Milenko Ladan u svom iskazu istaknuo da je baka (V. L.) uvijek bila kod sina S. L. i da ju je on uzdržavao. Stoga je istaknuto da su neutemeljeni žalbeni navodi apelanata da bi predmetni ugovor bio ništav shodno odredbi članka 103. ZOO, pa je ove žalbene navode apelanata valjalo odbiti kao neutemeljene. Na kraju, navedeno je da su neutemeljeni i žalbeni navodi apelanata da njihova prednica nije bila prisutna na ostavinskoj raspravi iza pokojne V. L., te da uopće nije znala za vođenje ostavinskog postupka s obzirom na to da je iz materijalnih dokaza – rješenja Općinskog suda u Mostaru iz 1977. godine prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je ona bila prisutna na ostavinskoj raspravi, te čak i konstatirao u stavku 3. rješenja „da od naslijeđa ne traži ništa“.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 077116 17 Rev od 16. kolovoza 2018. godine odbijena je kao neutemeljena revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 077116 15 Gž od 10. siječnja 2017. godine.
15. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da nije učinjena povreda odredbi parničnog postupka iz članka 209. u svezi sa čl. 71. i 81. ZPP, na koju ukazuju apelanti, smatrajući da se prigovor zastare ne može isticati u fazi izlaganja završnih riječi. Naime, ukazano je da je člankom 99. stavak (1) točka 6. ZPP propisano da nakon izvođenja svih dokaza, obje stranke, počevši od tužitelja, imaju pravo obratiti se sudu završnim izlaganjem, kojim se rezimiraju pravni i činjenični aspekti predmeta. Nadalje, istaknuto je da je prigovor zastare prigovor materijalno-pravne, a ne procesno-pravne naravi i o njemu se može odlučiti samo nakon provedene rasprave. Kako je prigovor o zastarjelosti potraživanja i prigovor o postojanju činjenica, prigovor se može isticati do zaključenja glavne rasprave, pa shodno tome i u završnom izlaganju. Prigovor zastare, ako nije iznesen pred prvostupanjskim sudom, ne može se iznositi u žalbi (članak 207. stavak 3. ZPP), niti u reviziji (članak 253. ZPP). Kako je prigovor zastare iznijet pred prvostupanjskim sudom, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno raspravili o tom prigovoru.
16. Vrhovni sud je također istaknuo da je u vrijeme smrti ostaviteljice V. L. (9. svibnja 1970. godine) primjenjivan Zakon o nasljeđivanju iz 1955. godine, koji je suglasno članku 8. Ustavnog zakona o provođenju Ustava SFRJ usuglašen sa Ustavom SFRJ donošenjem Zakona o izmjenama Zakona o nasljeđivanju, objavljen u „Službenom listu SFRJ“ broj 12/65 (prečišćeni tekst Zakona o nasljeđivanju objavljen u „Službenom listu SFRJ“ broj 42/65) kao savezni zakon do donošenja republičkog zakona o nasljeđivanju, koji je u prečišćenom tekstu objavljen u „Službenom listu SRBiH“ broj 7/80 – ispravka 15/80, a primjenjuje se na sva naslijeđa koja su otvorena poslije 31. prosinca 1973. godine. S obzirom na to da se smrću osobe otvara njezino naslijeđe, a da je ostaviteljica V. L. umrla 9. svibnja 1970. godine ukazano je da se primjenjuje Savezni zakon o nasljeđivanju. Nadalje, citirana je odredba članka 219. Saveznog zakona o nasljeđivanju – izjava o primanju nasljedstva i o odricanju od nasljedstva – (pri čemu je istaknuto da se u rješenju o nasljeđivanju sud očito pogrešno poziva na odredbu članka 209. Zakona o nasljeđivanju). Vrhovni sud je istaknuo da navedenu zakonsku odredbu prvostupanjski sud (Općinski sud u Mostaru) u ostavinskom predmetu iza V. L. primjenjuje, a kako utvrđuju nižestupanjski sudovi uvidom u rješenje o nasljeđivanju, tako da zaključuje da nasljednica – prednica apelanata ne traži ništa od naslijeđa, što prema citiranoj zakonskoj odredbi znači da se odrekla od nasljedstva. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da ako je ova činjenica da se nasljednica odrekla od naslijeđa bila sporna, sud je bio obvezan prekinuti ostavinsku raspravu i uputiti stranku na pokretanje parnice, što u konkretnom predmetu nije slučaj, kao i u slučaju spora između nasljednika o tome ulazi li neka imovina u ostavinu sud je mogao uputiti stranke da povedu parnicu. Dalje je ukazano da prednica apelanata nije u ostavinskom postupku osporila neke od činjenica, u kojem slučaju je mogla tražiti od suda da utvrdi (deklarira) postojanje odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa. Vrhovni sud je istaknuo da je nakon pravomoćnog završetka ostavinskog postupka prednica apelanata pokrenula parnicu, postavljajući tužbeni zahtjev i kao kondemnatorni (deklaratorni zahtjev kao prejudicijalni je vezan za ugovor o daru i doživotnom izdržavanju) koji se rješava po odredbi članka 144. Zakona o nasljeđivanju (nasljednička tužba – hereditatis petitio).
17. Isto tako, Vrhovni sud je istaknuo da nižestupanjski sudovi na tužbene zahtjeve pravilno primjenjuju odredbe članka 144. Zakona o nasljeđivanju (koji u stavku 1. propisuje da pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavitelja zastarijeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i držaoca stvari ostavine, a najkasnije za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviočeve, a za testamentalnog nasljednika od proglašenja testamenta. Prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarijeva za 20 godina) i članak
46. Zakona o nasljeđivanju (koji propisuje da se umanjenje raspolaganja testamentom može tražiti u roku od tri godine od proglašenja testamenta, a vraćanje dara u roku od tri godine od smrti ostaviočeve). Dakle, Vrhovni sud je istaknuo da računajući zastaru prava zahtijevati ostavinu u najpovoljnijem slučaju za 20 godina od smrti ostavitelja, od 9. svibnja 1970. godine, pa do podnošenja tužbe 8. studenog 2010. godine, nastupila je zastara prava zahtijevati ostavinu, zbog čega su odluke nižestupanjskih sudova pravilne i na zakonu utemeljene, pa je revizija apelanata neutemeljena i taj sud ju je odbio primjenom odredbe članka 248. ZPP.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/ 3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelanti vide u tome što su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno pravo i materijalno pravo (ZPP, ZOO i Zakon o nasljeđivanju). Apelanti, također, smatraju da redovni sudovi za osporene odluke nisu dali jasno i precizno obrazloženje, te da se u konkretnom slučaju radi o očiglednoj povredi jednakosti stranaka u postupku. Naime, apelanti tvrde da su njihova žalba i revizija detaljno obrazložene i potkrijepljene materijalnim pravom, te činjenicama koje proizlaze iz spisa i provedenog dokaznog postupka, dok drugostupanjski sud predmet spora preispituje paušalno u svega par redaka koji nemaju pravno ni činjenično uporište, a revizijski sud predmet spora preispituje djelomično. Isto tako, apelanti ukazuju da prednica apelanata nije sudjelovala u ostavinskoj raspravi iza majke V. L., niti je za nju znala, kao i da prigovor zastare nije opravdano isticati u fazi izlaganja završnih riječi jer se time vrijeđaju rokovi propisani odredbama čl. 71. i 81. ZPP. Na kraju, apelanti ukazuju da im je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku navodeći da je tužba podnesena 8. studenog 2010. godine, te da ne može postojati opravdan razlog da sud nije mogao riješiti spor u kraćem roku. U svezi s tim, apelanti ističu da je predmet nakon podnesene tužbe četiri godine neaktivno stajao kod prvostupanjskog suda, te da je Općinski sud tek 2014. godine uzeo predmet u rad i zakazao pripremno ročište.
b)Odgovori na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da je u osporenoj odluci tog suda obrazloženo zbog kojih razloga taj sud smatra da je revizija apelanata neutemeljena, odnosno da je pravilna drugostupanjska odluka kojom je odbijena žalba apelanata i potvrđena prvostupanjska presuda. Vrhovni sud je također istaknuo da smatra da nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije.
20. Kantonalni sud je istaknuo da je svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava i nije izvršio povredu prava na koja se apelanti pozivaju, pa je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
21. Općinski sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u presudi tog suda i predložio je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
22. Tuženi su, u biti, istaknuli da je podnesena apelacija potpuno neutemeljena, da se kroz sadržaj faktički ponavljaju raniji prigovori isticani u postupku koji su u osporavanim odlukama pozorno analizirani, te da ne postoji niti jedan dokaz da je prilikom donošenja odluka redovnih sudova primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, te da je u postupku došlo do povrede prava na koja se apelanti u apelaciji pozivaju. Tuženi su također naveli da je pogrešan zaključak apelanata da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje, a čime se na posredan način nastoji dovesti u pitanje utvrđeno činjenično stanje. Shodno tome, ukazali su da su redovni sudovi proveli postupak u skladu s odredbama ZPP i svoj zaključak utemeljili na utvrđenom činjeničnom stanju.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Ništavost Član 103.
(1)Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2)Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 55. stavak (4) (4)Tužitelj može u jednoj tužbi istaći dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj svezi i tražiti da sud prihvati slijedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije utemeljen.
Članak 99. stavak (1) točka 6) (1)Glavna se rasprava odvija sljedećim redom:
6) Nakon izvođenja svih dokaza, obje stranke, počevši od tužitelja, imaju pravo obratiti se sudu završnim izlaganjem, kojim se rezimiraju pravni i činjenični aspekti predmeta;
Članak 125. stavak (2) (2)Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti hoće li te činjenice cijeniti priznatim ili osporenim.
Članak 303. stavak (2) (2)Ako je punomoćnik priznao koju činjenicu na ročištu na kojem stranka nije bila nazočna ili je koju činjenicu priznao u podnesku, a stranka to priznanje kasnije izmijeni ili opozove, sud će cijeniti obje izjave prema članku 125. stavak 2. ovoga zakona.
25. Zakon o nasleđivanju – prečišćeni tekst („Službeni list SFRJ“ broj 42/65; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:
Zastarelost tužbe Član 46.
Smanjenje raspolaganja testamentom može se tražiti u roku od tri godine od proglašenja testamenta, a vraćanje poklona u roku od tri godine od smrti ostaviočeve, odnosno od dana kad je rešenje o njegovom proglašenju za umrlog, odnosno rešenje kojim se utvrđuje njegova smrt postalo pravosnažno.
Zastarelost prava zahtevati zaostavštinu Član 144.
Pravo zahtevati zaostavštinu kao naslednik ostavioca zastareva prema savesnom držaocu za godinu dana od kada je naslednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine, a najdalje za deset godina računajući za zakonskog naslednika od smrti ostaviočeve a za testamentalnog naslednika od proglašenja testamenta.
Prema nesavesnom držaocu ovo pravo zastareva za dvadeset godina.
Izjava o primanju nasleđa i o odricanju od nasleđa Član 219.
Ako se naslednik primio nasleđa ili se odrekao nasleđa, mora izjavu o tome potpisati on sam ili njegov zastupnik.
Potpis na izjavi o primanju nasleđa ili o odricanju od nasleđa koja je pismeno podneta sudu, kao i potpis na punomoćju, moraju biti overeni.
U izjavi treba navesti da li se naslednik prima odnosno odriče dela koji mu pripada na osnovu zakona, ili na osnovu testamenta, ili se izjava odnosi na nužni dio.
Izjavu o odricanju od nasleđa naslednik može dati ili pred ostavinskim sudom ili pred svakim drugim opštinskim sudom.
Prilikom davanja izjave o odricanju od nasleđa, sud će naslednika upozoriti da se može odreći nasleđa samo u svoje ime ili u ime svojih potomaka.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 077116 17 Rev od 16. kolovoza 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Punomoćnici apelanata su navedenu presudu Vrhovnog suda primili 3. rujna 2018. godine, a apelacija je podnesena 25. listopada 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
32. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju se, u biti, radi o parničnom postupku radi utvrđenja i uknjižbe. Prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
U odnosu na osporene odluke
34. Navodi apelacije glede povrede prava na pravično suđenje u biti se svode na povredu prava na obrazloženu sudsku odluku, proizvoljnu primjenu procesnog prava i materijalnog prava, te povredu načela jednakopravnosti strana u postupku.
35. U svezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se temelje na tvrdnjama apelanata o tome da su sudovi proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.
36. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav predmetni ugovor, te da se njima, kao zakonskim nasljednicima pokojne prednice apelanata – nasljednice prvog nasljednog reda iza pokojne V. L., prizna pravo suvlasništva na određenom dijelu ostavinske mase i upis tog prava u zemljišne knjige, kao i da je odbijen alternativni tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da im pripada pravo na nužni nasljedni dio ostavinske mase. U svezi s tim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da je predmetni ugovor pravno valjan, da apelanti nisu dokazali niti jedan od razloga zbog kojih bi ugovor bio ništav prema odredbi članka 103. ZOO, da ga nasljednici nisu osporavali i nisu tražili svoj nužni dio, odnosno vraćanje dara kojim je povrijeđen nužni dio, te da neutemeljenost tužbenih zahtjeva apelanata proizlazi iz odredbi čl. 46. i 144. Zakona o nasljeđivanju. Prema tome, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni pozitivno-pravnih propisa u konkretnom slučaju.
37. Nadalje, apelanti navode da redovni sudovi za osporene odluke nisu dali jasno i precizno obrazloženje. Ustavni sud nalazi da su Kantonalni sud i Vrhovni sud odgovorili na navedena pitanja ukazavši da nisu utemeljeni navodi apelanata da njihova prednica nije bila prisutna na ostavinskoj raspravi iza pokojne V. L., te da uopće nije znala za vođenje ostavinskog postupka, odnosno da se prigovor zastare može isticati do zaključenja glavne rasprave, pa shodno tome i u završnom izlaganju. Dakle, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud detaljno obrazložili svoja stajališta i zaključke u odnosu na suštinska pitanja, pa se ne može zaključiti da je takvo obrazloženje suprotno standardima prava na pravično suđenje. Također, u svezi s navodima apelanata da im je povrijeđeno pravo na jednakopravnost strana u postupku, Ustavni sud zapaža da apelanti ne tvrde da im je bilo onemogućeno predlagati i izvoditi dokaze ili koristiti raspoložive pravne lijekove (tužbu, žalbu, reviziju), odnosno da iz dostavljene dokumentacije ne slijedi da su osporene presude donesene kršenjem prava apelanata na pravično suđenje u smislu narušavanja načela jednakopravnosti stranaka u postupku.
38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud nalazi da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
39. U svezi s navodima apelanata koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I stavak 38.).
40. U konkretnom slučaju Ustavni sud će razmatrati duljinu trajanja postupka od 8. studenog 2010. godine, kada je prednica apelanata pokrenula parnični postupak podnošenjem tužbe protiv tuženih, pa do 16. kolovoza 2018. godine, kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončan predmetni postupak. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste sedam godina i devet mjeseci.
41. Ustavni sud, dalje, nalazi da je u predmetnom postupku odlučivano o primarnom i alternativnom tužbenom zahtjevu apelanata, te da je na obje parnične strane bilo više fizičkih osoba, apelanata i tuženih. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da se radilo o složenijem predmetu. Ustavni sud dalje nalazi da je tijekom postupka umrla prednica apelanata i da su parnicu preuzeli apelanti, te da je umro i tuženi M. L., što su okolnosti koje su utjecale na duljinu trajanja postupka.
42. Glede ponašanja apelanata, Ustavni sud nalazi da su apelanti preinačili tužbeni zahtjev (što jeste njihovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produljuje postupak u kojem se ono konzumira). Glede ponašanja redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da su sudovi u relevantnom razdoblju donijeli tri meritorne presude. Naime, prvostupanjski postupak je nakon podnošenja tužbe pred Općinskim sudom trajao četiri godine, žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom je trajao dvije godine i jedan mjesec (računajući od dana donošenja prvostupanjske presude), dok je revizijski postupak trajao godinu i četiri mjeseca (računajući od dana dostave predmetnog spisa Vrhovnom sudu na postupanje po reviziji).
43. Ustavni sud naglašava da duljinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pozornost posvećuje razdobljima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Dakle, sagledavajući postupak u cjelini, iako je primjetno da je postupak pred Općinskim sudom dulje trajao, imajući u vidu da se radilo o složenijem predmetu, da su postojale okolnosti koje su utjecale na duljinu trajanja postupka, da su redovni sudovi donijeli tri meritorne presude, te da su apelanti do konačne odluke u svom predmetu došli prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
44. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/ 3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
45. Apelanti, također, navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava temelje na istim navodima koji su istaknuti u svezi s pravom na pravično suđenje (pravo na obrazloženu sudsku odluku, primjena procesnog prava i materijalnog prava, načelo jednakopravnosti strana u postupku), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim točkama ove odluke, te zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kada su redovni sudovi donijeli odluke kojim su odbili tužbene zahtjeve apelanata, uz pozivanje na relevantne odredbe procesnog prava i materijalnog prava s obrazloženjem koje se ne doima proizvoljnim, kao i kada apelanti svojim navodima nisu doveli u pitanje načelo jednakopravnosti strana u postupku. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje budući da su redovni sudovi u okviru relevantnog razdoblja od sedam godina i devet mjeseci donijeli tri meritorne presude, a da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu.
47. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević