Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2037/20 (O. M.)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2037/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-2037/20, rješavajući apelaciju Osmana Mulahalilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Osman Mulahalilović protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 Mal 103390 20 Gž od 9. aprila 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Osman Mulahalilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 15. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Mal 103390 20 Gž od 9. aprila 2020. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 o Mal 103390 17 Kom od 26. februara 2019. godine utvrđeno je da je tužilac (JP „Komunalno Brčko“ d.o.o. Brčko distrikt BiH) u ovoj pravnoj stvari povukao tužbu i Rješenje Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 103390 17 Kom od 9. juna 2017. godine kojim je dozvoljena naplata duga u novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom se stavlja van snage i izvršenje obustavlja (stav I izreke). Odbijen je zahtjev apelanta za naknadu parničnih troškova (stav II izreke).

3. Osporenim rješenjem Apelacionog suda odbijena je žalba apelanta i potvrđeno rješenje prvostepenog suda u stavu II izreke.

4. U obrazloženju osporenog rješenja, Apelacioni sud je naveo da iz stanja spisa predmeta proizilazi da je u postupku po prijedlogu za izvršenje, a kasnije po tužbi tužioca, tužilac prvo na ročištu smanjio tužbeni zahtjev, a naknadno, podneskom i povukao tužbu. Apelacioni sud je naveo da je na ročištu apelant kao tuženi pristao na povlačenje tužbe, ali je tom prilikom tražio troškove dangube zbog izostajanja sa posla i to za sastavljanje prigovora protiv rješenja o izvršenju, odgovora na tužbu i pristupa na dva ročišta novčane iznose, a sve prema poreskoj prijavi na dohodak za 2018. godinu (na osnovu koje prijave je apelant izračunao visinu satnice u toku te godine) i činjenici da mu je za obavljanje svake od navedenih stavki (pisanja podnesaka i dolaska na ročišta) bilo potrebno po dva sata. Apelacioni sud je naveo da prvostepeni sud nije, imajući u vidu način na koji je apelant tražio naknadu troškova dangube, povrijedio odredbe člana 116. stav 1. i 123. Zakona o parničnom postupku, kada je odbio njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Apelacioni sud je naveo da nije sporno da je odredbom člana 116. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisano da parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka, a da je odredbom člana 123. stav 1. istog Zakona propisano da je tužilac koji povuče tužbu dužan protivnoj stranci naknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog. Apelacioni sud je ukazao da bi apelant u smislu gore navedenih zakonskih odredbi imao pravo na naknadu parničnih troškova, on je morao, postupajući u skladu sa odredbom člana 129. stav 2. Zakona o parničnom postupku, jasno i konkretno navesti troškove za koje traži naknadu, pri tome strogo vodeći računa o specifičnosti zahtjeva koji je postavio. Apelacioni sud je naveo da je apelant svoj zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka morao opredijeliti tako da iz njega proizilazi da je u periodu kada su održana dva ročišta pred prvostepenim sudom mogao, imajući u vidu djelatnost kojim se bavi, osnovano očekivati prihode i da iste nije ostvario zbog vremena koje je utrošio prisustvujući tim ročištima. Apelacioni sud je naveo da apelant nije postupio na navedeni način, jer je svoj zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka opredijelio polazeći od prihoda koje je ostvario u toku cijele 2018. godine (godišnja prijava poreza na dohodak za 2018. godinu na osnovu koje je apelant odredio visinu svog troškovnika), a da pri tome nije dokazao da je u periodu održavanja navedenih ročišta zaista i imao mogućnost da ostvari prihode i da te prihode nije ostvario samo zbog činjenice da je nepotrebno izgubio vrijeme na ovu parnicu koja je okončana povlačenjem tužbe od strane tužioca. Apelacioni sud je ukazao i da se pojam dangube vezuje samo za gubitak vremena koje je utrošeno na prisustvovanje ročištima, a nikako i na pisanje podnesaka, zbog čega apelant, sve i da je pravilno postavio zahtjev, opet ne bi mogao ostvariti pravo na naknadu troškova za sastav prigovora protiv rješenja o izvršenju i odgovora na tužbu.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Apelacioni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise. Apelant smatra da je on u toku postupka dokazao da je pretrpio troškove zbog bespotrebnog vođenja parnice, te da osporena odluka vrijeđa njegova prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Apelacioni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2037/20 (O. M.) | Sudska praksa | Aktio