Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1884/20 (S. H.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Trajanje pritvora
- Pritvor
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1884/20
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1884/20, rješavajući apelaciju Seada Hanjalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Seada Hanjalića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 029462 20 Kv 52 od 11. maja 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sead Hanjalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Aldin Lejlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 029462 20 Kv 52 od 11. maja 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 029462 20 Kv 52 od 11. maja 2020. godine odbijen je prijedlog apelantovog branioca za ukidanje mjere pritvora kao neosnovan.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantov branilac Kantonalnom sudu podnio prijedlog za ukidanje pritvora apelantu u skladu sa odredbom člana 145. stav 5. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), navodeći da je posljednji pretres u tom predmetu održan 13. marta 2020. godine, a da su nakon toga, zbog pandemije i uputa Kriznog štaba FBiH, te donošenja naredbe suda pretresi odgođeni. Obrana je istakla da je članom 145. stav 4. ZKPFBiH propisano da će se pritvor svesti na najkraće nužno vrijeme, a članom 14. istoga zakona je propisano da optuženi ima pravo na suđenje u razumnom roku, što je garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje, ukazano je i da, u skladu sa mjerama borbe protiv pandemije, u slučaju eventualnog nastavka suđenja u predmetnom spisu nije moguće poštovati mjere koje je propisao Krizni štab zbog toga što oko 80 ljudi mora biti prisutno navedenom pretresu. Dalje, apelant je istakao da pritvor traje već duže od dvije godine i da može trajati najduže do septembra 2020. godine, pa i kada bi se pretres održao normalno, ne bi se mogao završiti do septembra i apelant bi svakako bio pušten na slobodu. Smatra da ne samo da mu se krše osnovna prava na slobodu nego se i mjera pritvora pretvara u kaznu, kao i da su razlozi za pritvor izgubili na intenzitetu i da ne prevladavaju u odnosu na pravo na apelantovu ličnu slobodu.
6. Dalje, navedeno je da je u izjašnjenju na navedeni prijedlog Tužilaštvo istaklo da se protivi prijedlogu za ukidanje mjere pritvora, kao i da je mjera pritvora apelantu opravdana, kako je to već utvrdio sud u postupku kontrole pritvora. Istaknuto je da je pritvor neophodan zbog opasnosti da će apelant ponoviti krivična djela koja je ranije učestalo činio, te zbog činjenice da je činio više krivičnih djela, djelujući u dužem vremenskom periodu, što predstavlja iteracijsku opasnost koja u odnosu na apelanta još egzistira, a trajanje pritvora je svakako u granicama razumnog roka s obzirom na to da traje u skladu s važećim zakonskim odredbama. Dalje, Tužilaštvo smatra da činjenica da se suđenja ne održavaju zbog vanredne situacije, ne znači da se postupak ne odvija s obzirom na to da su se suđenja do sada odvijala više nego efikasno, kao i da vanredna situacija nikako ne bi trebalo da pogoduje optuženima za koje postoji utvrđena bojazan da će ponoviti krivična djela ukoliko se nađu na slobodi, da će, koristeći vanredno stanje, nastaviti da vrše krivična djela zbog kojih im se sudi.
7. Kantonalni sud je ukazao da je uvidom u predmetni spis, u Rješenje o produženju pritvora broj 09 0 K 029462 20 Kv 50 od 12. marta 2020. godine, utvrdio da je pritvor apelantu produžen iz osnova odredbe člana 151. stav 1. a u vezi sa članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH i da po tom rješenju može trajati do 12. maja 2020. godine, ili do nove odluke suda. Dalje, izvršen je uvid u Rješenje o produženju pritvora broj 09 0 K 029462 20 Kv 53 od 11. maja 2020. godine i utvrđeno da je pritvor apelantu produžen iz osnova odredbe člana 151. stav 1. u vezi sa članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, koji po tom rješenju može trajati do 11. jula 2020. godine, ili do nove odluke suda. U obrazloženju tih rješenja je navedeno da se u odnosu na apelanta osnovano sumnja da je postao član organizirane grupe kojom je rukovodio M. M., da se ta grupa sastoji od većeg broja lica, onih poznatih organima gonjenja, kao i onih poznatih apelantu i njegovim saoptuženim u ovom postupku. Apelant je, prema navodima iz optužnice, nabavljao opojnu drogu metamfetamin i cannabis, pronalazio kupce i dogovarao prodaju opojnih droga putem telefona, te opojnu drogu čuvao u svom stanu, vagao je i prepakivao u manje količine pogodne za uličnu prodaju, te je preprodavao konzumentima na području Kantona Sarajevo i šire. Apelant je, također, opojne droge prodavao saoptuženom M. K., koji ih je dalje distribuirao konzumentima na području Kantona Sarajevo, Srednjobosanskog kantona i na području grada Goražde. Navedeno, po ocjeni vijeća, ukazuje na naročita svojstva apelantove osobnosti uslijed kojih postoji osnovana bojazan da će ponoviti isto krivično djelo ukoliko mu ne bude produžen pritvor. Dalje, navedeno je da činjenica da apelant ne prolazi kroz krivičnu evidenciju ne može rezultirati drugačijim zaključkom suda s obzirom na to da zakonska odredba za određivanje, odnosno produženje pritvora na osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH ne zahtijeva utvrđenje da je optuženi sklon vršenju krivičnih djela, nego postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi, između ostalog, ponoviti krivično djelo, pri čemu se ranija osuđivanost veže za lice osumnjičenog/optuženog. Dakle, zakonska odredba člana 146. ZKPFBiH ne zahtijeva utvrđivanje ranije osuđivanosti, već postojanje naročitih okolnosti koje se u odnosu na apelanta ogledaju u tome da je krivična djela za koja postoji osnovana sumnja da ih je počinio činio u kontinuitetu, u dužem periodu od oktobra 2017. godine pa sve do aprila 2018. godine, kao i brojnost krivičnopravnih radnji. Osim toga, sud je ocijenio prirodu i način izvršenja krivičnih djela, odnosno nelegalno nabavljanje, prepakiranje i prodaju različitih vrsta opojnih droga većem broju konzumenata s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, njihovo djelovanje na području više kantona (KS, HNK, BPK i šire), postojanje osnovane sumnje da se radi o dobro organiziranoj grupi ljudi sa podijeljenim ulogama, budući da se optuženi terete da su predmetna krivična djela učinili u sastavu organizirane grupe ljudi, što sve ukazuje na upornost i odlučnost apelanta i drugih optuženih. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su tačni apelantovi navodi da je, zbog pandemije, rad sudova organiziran u dežurama i da se ne održavaju pretresi. Međutim, ukazano je da se vrši redovna kontrola trajanja pritvora u svim pritvorskim spisima. Osim toga, navedeno je da se radi o privremenoj situaciji, da je već došlo do ukidanja pojedinih vanrednih mjera, te da se normalizira rad u sudovima, kao i da je izvjesno da će se ubrzo održavati redovan rad u svim sudovima na području FBiH. Ponovljeno je da je apelantu pritvor određen zbog iteracijske opasnosti koja još egzistira, što je utvrđeno prilikom redovne kontrole pritvora, kao i da je trajanje pritvora u granicama razumnog roka s obzirom na to da traje u skladu sa važećim zakonskim odredbama. Sama činjenica da se suđenja ne održavaju zbog vanredne situacije ne znači da se postupak ne odvija s obzirom na to da su se suđenja do sada odvijala efikasno, pa vanredna situacija nikako ne bi trebalo da pogoduje optuženima za koje postoji utvrđena bojazan da će boravkom na slobodi ponoviti krivična djela i, koristeći vanredno stanje, nastaviti da vrše krivična djela zbog kojih im se sudi, posebno kada se ima u vidu da nisu nastupile nove činjenice u odnosu na one koje su ocijenjene prilikom redovne kontrole pritvora apelantu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
9. Ukazao je da je posljednji pretres u ovoj krivičnopravnoj stvari održan 13. marta 2020. godine i da su nakon toga, zbog pandemije i uputa Kriznog štaba, pretresi u ovom predmetu odgođeni na neodređeno vrijeme. Naveo je da su trenutno na snazi mjere koje je propisao Krizni štab, među kojima i mjera socijalne distance od dva metra udaljenosti. Ta mjera, prema apelantovom mišljenju, ključna je za pitanje apelacije zbog toga što se suđenja u ovom predmetu neće održati sve dok je ova mjera na snazi. Naveo je da, s obzirom na broj optuženih i njihovih branilaca, te ostalog osoblja koje je potrebno za vrijeme održavanja ročišta, ne mogu biti poštovane mjere koje je propisao Krizni štab. Osim toga, apelant je ukazao da je pritvor mjera osiguranja prisustva optuženog suđenjima, pa smatra da, ukoliko se zbog mjera Kriznog štaba ročišta ne održavaju, onda nema potrebe da se osigurava prisustvo nečemu što se ne održava. Dalje, naveo je da kontrolu pritvora radi „KV“ koje nema veze sa suđenjem i napretkom postignutim tokom suđenja zbog čega je odbrana i predložila ukidanje pritvora, kako bi se nezavisno od „KV“ donijela odluka, a ne kako bi se poduprli razlozi koje „KV“ navodi u svojim rješenjima. Osim toga, smatra da nije ispravan stav suda da i dalje postoje naročite okolnosti zbog kojih je pritvor određen i zbog kojih se produžava, kao i da se nije uzeo u obzir protek vremena u pogledu okolnosti koje su postojale prilikom određivanja pritvora u odnosu na današnje okolnosti.
b)Odgovor na apelaciju
10. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenim rješenjem nije učinjena nijedna povreda koja bi utjecala na njegovu zakonitost, jer je sud svoj zaključak zasnovao na konkretnim dokazima objektivne prirode, te da su neosnovani apelantovi navodi o povredi ustavnih prava na koja se pozvao, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. Tužilaštvo smatra da je odluka o produženju pritvora opravdana imajući u vidu da još postoje pritvorski razlozi zbog kojih je pritvor određen i produžavan, pri čemu je istaknuto da se apelantu na teret stavljaju teška krivična djela počinjena protiv zdravlja ljudi, koja imaju najteže reperkusije na mlađu populaciju i koja izazivaju strašne posljedice ne samo za one koji se upuštaju u konzumiranje opojne droge već i za kompletne porodice, kao i da je društvo u cjelini pogođeno povećanjem broja ovih krivičnih djela. Osim toga, ukazano je da na apelantovoj strani postoje takvi razlozi koji opravdavaju bojazan da će on, ukoliko mu se pruži prilika, nastaviti da vrši ista krivična djela. Dodatna opasnost postoji kada se lica za koja je već utvrđena sklonost ka vršenju krivičnih djela nađu na slobodi, dok traje vanredna situacija, znajući da su organi koji rade na sprečavanju izvršenja krivičnih djela potkapacitirani i da su trenutno svi napori usmjereni na održavanje zdravstvenog stanja, pa to pojačava bojazan da će apelant nastaviti da vrši krivična djela ukoliko mu se pruži prilika. Zbog navedenoga, Tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi
12. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Član 14.
Pravo na suđenje bez odgađanja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice.
(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.
(3) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme.
Član 145. st. (4) i (5) Opće odredbe (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvoreni će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena.
Član 146. stav (1) tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
[...]
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, [...] Član 151. stav (1) Pritvor poslije potvrđivanja optužnice 1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
VI.Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 029462 20 Kv 52 od 11. maja 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 18. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 3. juna 2020. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
17. Ustavni sud najprije naglašava da član 31. Pravila Ustavnog suda utvrđuje opseg odlučivanja Ustavnog suda, te da Ustavni sud odlučuje samo o navodima (razlozima, argumentima, činjenicama itd.) i o povredama koje su iznesene u apelaciji. Budući da je apelant u konkretnom slučaju izričito naznačio da apelacijom osporava Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 029462 20 Kv 52 od 11. maja 2020. godine, Ustavni sud će ispitati osporeno rješenje u kontekstu apelantovih navoda o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost. Dakle, apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjem, kojim je odbijen njegov prijedlog za ukidanje pritvora, povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
19. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu sa odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
(…)
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
20. U konkretnom slučaju apelant je lice lišeno slobode koje se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda, koje se poziva na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
21. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH (koji je primijenjen u konkretnom slučaju), dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije.
22. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 5. stav 4. Evropske konvencije da licima koja su lišena slobode i pritvorena osigura pravo na sudski nadzor zakonitosti mjera kojima su podvrgnuta (vidi, Evropski sud, predmeti Ismoilov i drugi protiv Rusije, broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145, i Petkov i Profirov protiv Bugarske, br. 50027/08 i 50781/09, stav 66. od 24. juna 2014). Pravno sredstvo mora biti dostupno licu za vrijeme njegovog pritvora kako bi mu se omogućila brza sudska kontrola zakonitosti pritvora koja može dovesti, kad je to moguće, do njegovog puštanja na slobodu. Postojanje pravnog sredstva koje zahtijeva član 5. stav 4. mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji nego i u praksi, u suprotnom, nedostajat će mu dostupnost i djelotvornost koje se zahtijevaju tom odredbom (vidi, Evropski sud, Vachev protiv Bugarske, broj 42987/98, stav 71, ECHR 2004-VIII, i Margaretić protiv Hrvatske, broj 16115/13, stav 113. od 5. juna 2014). Dostupnost pravnog sredstva podrazumijeva, inter alia, da okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile moraju biti takve da podnosiocima pruže stvarnu mogućnost da koriste to pravno sredstvo (vidi, naprimjer, predmete Čonka protiv Belgije, broj 51564/99, st. 46. i 55, ECHR 2002-I, i Stephens protiv Malte (broj 2), broj 33740/06, stav 83. od 21. aprila 2009). Nadalje, član 5. stav 4. u sebi sadrži, kao i član 6. stav 1, pravo na pristup sudu koje može biti podložno samo razumnim ograničenjima koja ne narušavaju samu njegovu bit (vidi predmete Shishkov protiv Bugarske, broj 38822/97, st. 82-90, ECHR 2003-I, i Bochev protiv Bugarske, broj 73481/01, stav 70, 13. novembar 2008).
23. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da se apelant u vrijeme donošenja osporenog rješenja nalazio u pritvoru na osnovu Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 029462 20 Kv 53 od 11. maja 2020. godine, zbog postojanja uvjeta propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, koji po tom rješenju može trajati do 11. jula 2020. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant za vrijeme trajanja pritvora po tom rješenju Kantonalnom sudu podnio prijedlog za ukidanje pritvora u kojemu je kao razlog da se pritvor ukine naveo činjenicu da su u BiH na snazi mjere Kriznog štaba FBiH, da se ročišta ne održavaju, kao i da, ukoliko se mjere budu poštovale, neće postojati tehnički uvjeti da se ročišta održavaju. Smatra da nema potrebe da se „osigurava njegovo prisustvo“ nečemu što se uopće ne održava. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da je predmet osporavanja apelacijom odluka donesena povodom prijedloga apelantove odbrane za ukidanje pritvora, u smislu odredbe člana 145. stav 5. ZKPFBiH. Dakle, radi se o specifičnom (sui generis) procesnopravnom sredstvu, tj. pravnom lijeku koji nije vremenski ograničen i koji lice koje se nalazi u pritvoru može podnijeti u bilo kojem trenutku nezavisno od stadija krivičnog postupka i čije korištenje nije uvjetovano prethodnom odlukom suda o eventualno ranije podnesenom prijedlogu za ukidanje pritvora. Svrha navedenog pravnog lijeka jeste da se dodatno osigura pravo pritvorenog lica da, uslijed pojave novih činjenica, ishodi puštanje na slobodu prije isteka perioda za koji mu je pritvor određen.
24. Što se tiče posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) zbog kojeg je apelantu određen i produžen pritvor, to jest opasnosti od vršenja ili ponavljanja krivičnog djela, Ustavni sud podsjeća da je navedenom odredbom određeno da mjera pritvora može biti određena, odnosno produžena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će lice ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti karivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Ustavni sud ističe da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti određenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991. godine, stav 40, Serija A, broj 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Osim toga, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).
25. Dakle, u konkretnom predmetu apelant smatra da su se ispunili uvjeti da bude pušten na slobodu, budući da su trenutno na snazi mjere Kriznog štaba zbog pandemije Covida 19, pa se, kao rezultat tih mjera, ne održavaju ročišta. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se kontrola apelantovog pritvora vrši u redovnim dvomjesečnim terminima i da je posljednja kontrola pritvora izvršena 11. maja 2020. godine, kada je utvrđeno da i dalje postoje razlozi iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Ovo ukazuje da sudovi, uz mjere Kriznog štaba, ipak, rade, posebno na „pritvorskim predmetima“. Ono što Ustavni sud želi istaknuti jeste to da, suprotno apelantovim navodima iz apelacije, epidemija Covida 19 i mjere Kriznog štaba nisu (negativno) utjecale na to da se vrši redovna kontrola apelantovog pritvora, jer navedena rješenja očito govore drugačije. Osim toga, sam apelant je naveo da se obratio vijeću Kantonalnog suda za koje je smatrao da će, s obzirom na to da je upoznato s „napretkom koji je postignut tokom suđenja“ biti u boljoj poziciji da procijeni potrebu daljnjeg pritvora. Prema ocjeni Ustavnog suda, Kantonalni sud je u osporenom rješenju dao uvjerljivo i logično obrazloženje za svoju odluku da odbije apelantov prijedlog za ukidanje pritvora, a navodi iz apelacije kojim apelant izražava svoje nezadovoljstvo navedenom odlukom, bez navođenja konkretnih argumenata za usvajanje njegovog prijedloga, u svojoj ukupnosti ne dovode u pitanje zaključak suda da postoji opravdana bojazan da bi apelant, za slučaj da bude pušten na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo.
26. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada je redovni sud, odlučujući povodom apelantovog prijedloga za ukidanje pritvora, utvrdio da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na postojanje opravdane bojazni da bi apelant, za slučaj da bude pušten na slobodu, nastavio da vrši krivična djela.
28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević