Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4906/18 (D. V.)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4906/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4906/18, rješavajući apelaciju Drage Vukovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Drage Vukovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 Rs 028167 16 Rev od 15. maja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 028167 16 Rsž od 22. aprila 2016. godine i Presude Opštinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 Rs 028167 14 Rs od 30. oktobra 2015.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Drago Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Jadranko Stupar, advokat iz Gradiške, podnio je 28. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18 0 Rs 028167 16 Rev od 15. maja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 Rs 028167 16 Rsž od 22. aprila 2016. godine i Presude Opštinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 18 0 Rs 028167 14 Rs od 30. oktobra 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Unsko-sanskog kantona Bihać, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 19. marta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Opštinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 27. marta do 29. aprila 2020. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Opštinskog suda broj 18 0 Rs 028167 14 Rs od 30. oktobra 2015. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade za topli obrok u periodu od 1. oktobra 2012. godine do 18. jula 2013. godine isplati pojedinačno dosuđene iznose, pobliže navedene u stavu I izreke presude, sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova parničnog postupka. Istom presudom (stav II izreke) odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade toplog obroka za period od 1. januara do 30. septembra 2012. godine, te od 19. jula 2013. godine do 31. decembra 2014. godine, kao i naknade za „putne troškove u toku sedmičnog odmora“ i odvojenog života od porodice za period od 1. januara 2012. godine do 31. decembra 2014. godine i jubilarne nagrade isplati pojedinačno navedene iznose sa zakonskim zateznim kamatama (sve preciznije navedeno u st. I i II izreke presude). Istovremeno, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu preko dosuđenog iznosa. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je apelant 19. decembra 2014. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate predmetnih potraživanja, te da je tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da je kao zaposlenik Opštinskog suda u Bihaću obavljao fukciju sudije u periodu od 1. januara 2012. godine do 31. decembra 2014. godine i da mu tuženi za navedeni period nije isplaćivao novčane naknade koje su predmet tužbenog zahtjeva. Opštinski sud je, takođe, naveo da je apelant svoja potraživanja temeljio na Uredbi o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plata.

6. Opštinski sud je na osnovu dokaza sprovedenih tokom postupka, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nesporno utvrdio da je apelant kao zaposlenik Opštinskog suda u Bihaću u periodu od 1. januara 2012. godine do 31. decembra 2014. godine obavljao funkciju sudije sa prebivalištem u Gradišci. S tim u vezi, Opštinski sud je naveo da su plate i naknade sudija i tužilaca u Federaciji BiH u periodu zasnivanja radnog odnosa apelanta bile regulisane Zakonom o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca) koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine, te da taj zakon ne sadrži niti jednu odredbu kojom je regulisano pravo sudija i tužilaca na naknadu koja je predmet spora, niti odredbe tog zakona upućuju na primjenu drugih propisa. Opštinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju navedeni zakon lex specialis u odnosu na druge propise i da se prema njemu odlučuje o pravu na predmetne naknade. Pri tome je naglasio da je primjenu drugih propisa navedeni zakon direktno isključio odredbom člana 17, kojom je propisano da odredbe sadržane u drugim zakonima, propisima ili odlukama Federacije Bosne i Hercegovine koje su u suprotnosti sa odredbama tog zakona prestaju da važe danom stupanja na snagu tog zakona. Opštinski sud je, nadalje, ukazao da je Odlukom Ustavnog suda Federacije BiH broj U 28/11 od 24. januara 2012. godine utvrđeno da odredbe navedenog zakona koje se odnose na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika nisu u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, te da je navedenom odlukom Ustavnog suda naloženo Parlamentu Federacije BiH da u roku od šest mjeseci dopuni navedeni zakon. Takođe, Opštinski sud je naveo da je u tački 4 odluke Ustavnog suda navedeno da, u slučaju da Parlament Federacije BiH ne postupi po nalogu Ustavnog suda Federacije BiH i u ostavljenom roku ne izvrši dopunu Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca, pravo na navedene naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika će biti rješavano primjenom propisa kojima su uređene naknade izabranih funkcionera, nosioca izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i izvršne vlasti u Federaciji BiH.

7. Opštinski sud je, nadalje, ukazao da je odluka Ustavnog suda FBiH objavljena u „Službenim novinama FBiH“ broj 27/12 od 28. marta 2012. godine, te da Parlament nije izvršio svoju obavezu u periodu od šest mjeseci na koji se upućuje u samoj odluci Ustavnog suda, a koji je protekao 28. septembra 2012. godine. Nadalje, ocjenjujući da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca) stupio na snagu 18. jula 2013. godine, koji je odredbama člana 6a. i 6b. propisao pravo sudija na naknadu toplog obroka i troškove prevoza na posao i sa posla, dok pravo sudija i tužilaca na naknadu odvojenog stanovanja i odvojeni život nije regulisano ovim zakonom, te da on nema retroaktivno dejstvo, već da djeluje ex nunc, Opštinski sud je, pozivajući se na odredbe tačke 4 odluke Ustavnog suda Federacije BiH, zaključio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade na ime toplog obroka za vremenski period od 1. oktobra 2012. godine do 18. jula 2013. godine, te je u tom dijelu usvojio tužbeni zahtjev i donio odluku kao u stavu I izreke presude.

8. U odnosu na apelantova potraživanja za period od 1. januara do 29. septembra 2012. godine, Opštinski sud je, imajući u vidu da je odredbama člana 6a. i 6b. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca propisano pravo sudija na naknadu toplog obroka, te da je navedeni zakon stupio na snagu 18. jula 2013. godine i da nema retroaktivno dejstvo, već da djeluje ex nunc, zaključio da apelantu ne pripada pravo na isplatu predmetnih naknada, jer predmetno apelantovo potraživanje za navedeni period nije zasnovano na Zakonu, te je tužbeni zahtjev za taj period u cijelosti odbijen kao neosnovan. Nadalje, imajući u vidu da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelantu u periodu od 18. jula 2013. godine do 31. decembra 2014. godine isplaćeno na ime naknade za topli obrok 1% prosječne neto-plate isplaćene u FBiH, shodno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca, Opštinski sud je odbio tužbeni zahtjev i u dijelu potraživanja naknade za topli obrok za period od 18. jula 2013. godine do 31. decembra 2014. godine kao neosnovan.

9. Opštinski sud je zaključio da je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknade za odvojeni život od porodice, „putnih troškova u toku sedmičnog odmora“ za period od 1. januara 2012. godine do 31. decembra 2014. godine, te jubilarne nagrade za 10 godina neprekidnog rada, jer pravo na isplatu navedenih naknada nije propisano Zakonom o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca, niti Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 18 0 Rs 028167 16 Rsž od 22. aprila 2016. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva (stav II izreke prvostepene presude). Presudom je dalje odbijena apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje od 29. oktobra 2015. godine (kojim je odbijen apelantov zahtjev da se oslobodi plaćanja sudske takse na tužbu i presudu), te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe i sudske takse na žalbu.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je predmet tužbenog zahtjeva novčano potraživanje iz radnog odnosa po osnovu naknade toplog obroka, za odvojeni život od porodice i „naknade putnih troškova u toku sedmičnog odmora“ za period od 1. januara 2012. godine do 31. decembra 2014. godine, te po osnovu jubilarne nagrade za 10 godina neprekidnog rada kod tužene sa zakonskom kamatom i troškovima postupka. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud za svoju odluku u odbijajućem dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva dao pravilne i potpune razloge, a koje u potpunosti kao pravilne prihvata i Kantonalni sud.

12. Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pozivom na Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, jer se, prema mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba Kolektivnog ugovora, budući da se ona odnosi samo na službenike u organima uprave i sudskoj vlasti, ali ne i na apelanta čija su prava regulisana Zakonom o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji BiH, odnosno Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca. Takođe je naveo da se apelant neosnovano poziva na odredbu člana 17 Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca s obzirom na to da je članom 1 navedenog zakona propisano da se ovim zakonom utvrđuju plate, naknade i druga materijalna prava sudija, što, u suštini, znači da sudije imaju pravo na materijalna davanja utvrđena samo ovim zakonom.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 18 0 Rs 028167 16 Rev od 15. maja 2018. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da su nižestepeni sudovi pravilno ukazali na to da je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U 28/11 od 24. januara 2012. godine utvrđeno da odredbe Zakona o platama i drugim naknadama koje se odnose na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika nisu u saglasnosti sa Ustavom FBiH, te da je tom odlukom naloženo Parlamentu FBiH da u roku od šest mjeseci dopuni navedeni zakon, a ako Parlament FBiH ne izvrši dopunu, određeno je da će pravo na naknade sudija biti rješavano primjenom drugih propisa kojima su regulisane ove naknade. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je predmetna odluka Ustavnog suda FBiH objavljena u „Službenim novinama FBiH“ broj 27/12 od 28. marta 2012. godine, pa je period od šest mjeseci na koji se upućuje u samoj odluci protekao 28. septembra 2012. godine, te da do navedenog datuma nisu postojali uslovi za primjenu drugih propisa u pogledu utvrđivanja apelantovog prava na naknade koje su predmet tužbenog zahtjeva zbog čega je o apelantovom pravu na tražene naknade za period od 1. januara do 1. oktobra 2012. godine valjalo odlučiti primjenom odredaba Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili tužbeni zahtjev za naknade koje su predmet tužbenog zahtjeva za period od 1. januara do 30. septembra 2012. godine, jer, prema Odluci Ustavnog suda FBiH broj U 28/11 od 24. januara 2012. godine, apelantu samo pripada pravo na naknadu za ishranu u toku rada počev od 1. oktobra 2012. godine. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da iz obrazloženja presuda nižestepenih sudova proizilazi da je apelantu udovoljeno tužbenom zahtjevu za isplatu naknade za topli obrok za period od 1. oktobra 2012. godine do 18. jula 2013. godine, te da je, s tim u vezi, neosnovan tužbeni zahtjev kojim se traži isplata naknade za topli obrok za period od 19. jula 2013. godine do 31. decembra 2014. godine, jer je apelantu za navedeni period isplaćena naknada za topli obrok u visini od 1% prosječne neto- plate isplaćene u FBiH (član 6a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca). Prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava odbili i zahtjev za isplatu naknada „na ime putnih troškova u dane vikenda“ i naknade za odvojen život od porodice za period od 1. januara 2012. godine do 31. decembra 2014. godine, kao i za jubilarnu nagradu, budući da pravo na navedene naknade nije propisano niti Zakonom o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca, a ni Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca, te da, suprotno žalbenim navodima, navedeni zakoni ne mogu biti osnov za dosuđivanje naknada pred redovnim sudovima po navedenom osnovu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju, shodno odredbama člana 248 ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz čl. II/3e), k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6 i 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Smatra da mu je trebalo dosuditi naknade i za period prije donošenja Odluke Ustavnog suda broj U 28/11 od 25. januara 2012. godine jer se u konkretnom slučaju ne može prihvatiti stav redovnih sudova da odluke Ustavnog suda nemaju retroaktivno djelovanje, jer je samim Pravilima Ustavnog suda predviđeno da odluke djeluju i ex nunc i ex tunc. Navodi da usklađene odredbe zakona ne mogu imati retroaktivno djelovanje, ali da odluke Ustavnog suda mogu i imaju to djelovanje. Apelant navodi da su mu potraživane naknade do donošenja Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca isplaćivane na osnovu Rješenja Opštinskog suda broj SU- 316/05 od 27. aprila 2005. godine, te na osnovu Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima i Zakona o državnoj službi, pa smatra da mu i dalje pripada pravo na njih. Smatra da osporene presude ne sadrže adekvatno obrazloženje, te da su redovni sudovi trebali u cijelosti udovoljiti njegovom tužbenom zahtjevu.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva i da u cijelosti ostaje pri razlozima i obrazloženjima datim u svojoj presudi.

17. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovih prava i da apelaciju treba odbiti.

18. Opštinski sud je naveo da u postupku koji je pred tim sudom vođen po apelantovoj tužbi nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH („Službene novine FBiH“ broj 55/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Član 6a.

Naknada za ishranu tokom rada Sudija, tužilac i stručni saradnik imaju pravo na novčanu naknadu za ishranu u toku rada (topli obrok), u visini 1% prosječne neto plate isplatene u Federaciji po zadnjem statističkom podatku.

Član 6b.

Naknada za prevoz na posao i s posla Sudiji, tužiocu i stručnom saradniku kome nije organizovan službeni prevoz na posao i s posla, a čije je mjesto stanovanja od mjesta rada udaljeno najmanje 2 km, pripada naknada za troškove prevoza u visini mjesečne karte gradskog, prigradskog i međugradskog prometa.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 18 0 Rs 028167 16 Rev od 15. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 28. avgusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz čl. II/3e), k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6 i 14 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

27. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je vođen radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

28. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da su ti sudovi proizvoljno primijenili pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava tiču odbijanja dijela tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu naknada za topli obrok, prevoz u toku sedmičnog odmora, za odvojeni život od porodice, te po osnovu jubilarne nagrade. Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka u pogledu zahtjeva za naknadu toplog obroka za period od 1. januara 2012. godine do 28. septembra pozvali na činjenicu da se taj dio zahtjeva odnosi na period prije i nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj U 28/11 od 24. januara 2012. godine, te kako odluke Ustavnog suda nemaju retroaktivno djelovanje, to je odbijen tužbeni zahtjev u ovom dijelu. Takođe, odbijen je i tužbeni zahtjev za naknadu toplog obroka za period od 19. jula 2013. godine do 31. decembra 2014. godine, jer je apelantu isplaćena pripadajuća naknada u visini od 1% prosječne neto-plate isplaćene u Federaciji BiH (član 6a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca). Redovni sudovi su odbili kao neosnovan i tužbeni zahtjev za naknadu putnih troškova za dane vikenda, naknadu za odvojeni život od porodice, kao i za jubilarnu nagradu, jer ni Zakonom o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca, niti Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca nisu propisana prava na naknadu po navedenim osnovima. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2656/09 od 5. novembra 2013. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1048/14 od 11. januara 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je, rješavajući pitanje prava apelanata u tim predmetima na naknadu toplog obroka i prevoza na posao i s posla na osnovu Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, za koje odredbe je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U 28/11 od 24. januara 2012. godine utvrđeno da nisu u saglasnosti sa Ustavom FBiH, istakao da Ustavni sud napominje da će, iako Odluka Ustavnog suda FBiH broj U 28/11 i zakonske izmjene koje su uslijedile radi izvršenja te odluke, kao i Odluka Ustavnog suda BiH (broj U 7/12) nemaju retroaktivno djelovanje, ipak, ubuduće pomoći u harmonizaciji pomenutih naknada.

31. Imajući u vidu navedeno, te da se i u konkretnom slučaju radi o odbijanju tužbenog zahtjeva za period prije i nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj U 28/11 i zakonskih izmjena koje su uslijedile radi izvršenja te odluke, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili navedeni dio apelantovog tužbenog zahtjeva. Osim toga, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, osporene presude sadrže jasna i argumentovana obrazloženja u vezi s apelantovim tužbenim zahtjevom, te da su takva obrazloženja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode neosnovanim.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

33. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena i prava iz člana II/3k) i II/ 4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da tvrdnje o kršenju navedenih prava apelant vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili pravo. Takođe, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente, niti dokaze iz kojih bi proizilazilo da je prema njemu postupano drugačije u odnosu na lica koja su bila u istoj ili sličnoj situaciji, jer, kako je već navedeno, na isti način su donesene sudske odluke i po tužbama zaposlenih u sudskim i tužilačkim organima u vezi s nepropisivanjem prava na naknadu za topli obrok, prevoz i odvojeni život za te kategorije zaposlenih. Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode o povredi navedenih prava.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava iz člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

35. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu i kada su redovni sudovi dali jasna i argumentovana obrazloženja za svoje odluke.

36. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava iz člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju tih prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo nije proizvoljno primijenjeno, i kada apelant ne nudi argumente koji bi ukazivali da je prema njemu postupano drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4906/18 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio