Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2026/20 (Udruženje ratnih vojnih invalida "Stari Grad" Mostar)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2026/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-2026/20, rješavajući apelaciju Udruženja ratnih vojnih invalida "Stari Grad" Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Udruženje ratnih vojnih invalida "Stari Grad" Mostar protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 117885 20 Pžip 4 od 18. marta 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 117885 20 Pžip 5 od 18. marta 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Udruženje ratnih vojnih invalida "Stari Grad" Mostar protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 117885 20 Pžip 4 od 18. marta 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 117885 20 Pžip 5 od 18. marta 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

OBRAZLOŽENJE

1. Udruženje ratnih vojnih invalida "Stari Grad" Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Adonisa Đuliman, advokat iz Mostara, podnio je 15. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 117885 20 Pžip 4 od 18. marta 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 117885 20 Pžip 5 od 18. marta 2020. godine.

2. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 117885 20 Pžip 4 od 18. marta 2020. godine žalba tražioca izvršenja (MT Auto d.o.o. Mostar) izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ip 117885 17 Ps 6 od 16. decembra 2019. godine je uvažena i prvostepeno rješenje preinačeno na način da je odbijen prigovor apelanta izjavljen na rješenje Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 117885 15 Ip 2 od 9. novembra 2017. godine i potvrđeno navedeno rješenje, te je obavezan apelant isplatiti tražiocu izvršenja troškove postupka u novčanom iznosu.

3. Osporenim Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 117885 20 Pžip 5 od 18. marta 2020. godine žalba tražioca izvršenja (MT Auto d.o.o. Mostar) izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ip 117885 18 Ps 7 od 16. decembra 2019. godine je uvažena i prvostepeno rješenje preinačeno na način da je odbijen prigovor izvršenika izjavljen na rješenje Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 117885 15 lp 2 od 21. septembra 2018. godine i potvrđeno navedeno rješenje. Obavezan je apelant isplatiti tražiocu izvršenja troškove postupka u novčanom iznosu.

4. U obrazloženju osporenih rješenja, Kantonalni sud je naveo da je rješenjima Općinskog suda u Mostaru od 9. novembra 2017. godine i 21. septembra 2018. godine odlučeno da se rješenje o izvršenju od 6. januara 2016. godine (doneseno po prijedlogu tražitelja izvršenja na osnovu pravomoćne i izvršne presude Općinskog suda u Mostaru od 25. aprila 2014.godine) mijenja u pogledu predmeta i sredstva izvršenja (na način da se pored izvršenja pljenidbom novčanih sredstava izvršenika sa transakcijskih računa otvorenih kod banaka, određuje izvršenje pljenidbom potraživanja apelanta, novčanih sredstava u određenom iznosu mjesečne tranše, koja se iz budžeta Grada Mostara za 2017. godinu uplaćuju na račun apelanta i pljenidbom, procjenom i prodajom udjela apelanta u Privrednom društvu za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica sa invaliditetom DIOM d.o.o. Mostar, stavljanjem pečata na prijedlog tražioca izvršenja od 4. septembra 2018. godine). Kantonalni sud je naveo da iz navedenih rješenja proizilazi da ovim rješenjima nije promijenjeno rješenje o izvršenju u pogledu predmeta i sredstva. Kantonalni sud je naveo da je rješenje o izvršenju zapravo dopunjeno (uz postojeći predmet i sredstvo, dodati novi predmeti i sredstva izvršenja), na način da se izvršenje provede, ne samo na novčanim sredstvima apelanta na njegovim transakcijskim računima, nego i na mjesečnoj tranši koju prima od Grada Mostara i na članskim udjelima izvršenika koje ima u Privrednom društvu DIOM d.o.o. Mostar. Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da se predmetni izvršni postupak vodi u cilju naplate potraživanja tražioca izvršenja u iznosu od 5.033.224,25 KM i da je u toku postupak izvršenja na novčanim sredstvima apelanta na računima kod komercijalnih banaka, ali da na taj način tražilac izvršenja nije namirio svoje potraživanje, jer apelant na računima nema sredstava i isti su blokirani do konačne naplate tražioca izvršenja. Kantonalni sud je ukazao da je prvobitnim prijedlogom za izvršenje tražilac izvršenja mogao odmah predložiti izvršenje na svoj imovini izvršenika koja mu je poznata u momentu podnošenja prijedloga jer bi to u konkretnom slučaju, s obzirom na visinu potraživanja tražioca izvršenja bilo sasvim opravdano. Kako tražilac izvršenja nije tako učinio, može u toku izvršenja predlagati da se pravomoćno rješenje o izvršenju dopuni drugim predmetima i sredstvima izvršenja u cilju potpunog namirenja.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je Kantonalni sud osporenim rješenjima povrijedio navedena prava apelanta svojim proizvoljnim i nepravilnim tumačenjem i primjenom odredaba Zakona o izvršnom postupku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

7. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

8. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjima se odlučivalo o žalbama tražioca izvršenja podnesenim u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta na osnovu presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 117885 12 Ps od 25. aprila 2014. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava i obaveze apelanta“, već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjima ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose, u suštini, na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporenih rješenja dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o izvršnom postupku u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njegovog prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojim su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2026/20 (Udruženje ratnih vojnih invalida… | Sudska praksa | Aktio