Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2049/20 (N. Č.)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Služnost
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2049/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-2049/20, rješavajući apelaciju Neđije Čuk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Neđija Čuk protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 128 0 P 009150 20 Gž 2 od 22. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Jajcu broj 128 0 P 009150 15 P3 od 17. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Neđija Čuk (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Jajca, koju zastupa Delisa Madžo, advokat iz Jajca, podnijela je 15. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 128 0 P 009150 20 Gž 2 od 22. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Jajcu broj 128 0 P 009150 15 P3 od 17. septembra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice za utvrđenje da je po osnovu dosjelosti stekla pravo služnosti puta preko parcela tuženih (Z. Ž., S. Ž.,M. K. i M.K.) do navedene parcele na kojoj je apelantica upisana kao suvlasnica sa određenim dijelom, u dužini i širini precizirano u izreci prvostepene presude, čiji je sastavni dio skica vještaka geodetske struke.

3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je apelantica, s obzirom na predmet spora, u predmetnom postupku bila dužna dokazati tri odlučne činjenice: da je neposredno i kontinuirano koristila put preko parcela tuženih, da je to pravo ostvarivala neprekidno duže od 20 godina i da se tuženi tome nisu protivili. Kantonalni sud je naveo da apelantica ne spori da su parcelu, koja je nekada bila jedna cjelina od koje su nastale poslužne parcele tuženih i povlasna parcela, nakon smrti oca H.K. naslijedili njena dva brata i ona, te da su 11. septembra 1969. godine izvršili fizičku diobu, kojom je apelantici pripala povlasna parcela, te da je povlasnu parcelu uglavnom koristio brat apelantice H.K.. Kantonalni sud je naveo da od toga dana, kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud, teče rok od 20 godina za sticanje prava služnosti puta po osnovu dosjelosti. Međutim, M.Ž. (prednik tuženih) je 21. januara 1987. godine podnio tužbu protiv brata apelantice H.K. i na taj način se usprotivio korištenju puta i time prekinuo rok od 20 godina (predmet P-126/87). Kantonalni sud je naveo da iz tog razloga, sve i da je predmetni put korišten od strane njenog brata, na način kako to tvrdi apelantica, nisu ispunjene pretpostavke da je ona lično koristila put duže od 20 godina i da se vlasnik poslužne parcele tome nije protivio, iz razloga što od fizičke diobe koja je izvršena 11. septembra 1969. godine do podnošenja tužbe 21. januara 1987. godine u predmetu P-126/87 nije protekao rok od 20 godina, nego nešto više od 17 godina. Kantonalni sud je naveo da su pretpostavke za sticanje prava služnosti po osnovu dosjelosti shodno odredbi člana 60. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, na kojoj apelantica i temelji svoj zahtjev, da je ona neposredno faktički ostvarivala služnost puta 20 godina i da se tuženi, kao vlasnici poslužne nekretnine, tome nisu protivili. Kantonalni sud je naveo da niti jedna od ovih pretpostavki nije ispunjena, jer od izvršene fizičke diobe pa do podnošenja tužbe nije protekao rok od 20 godina, a apelantica nakon rata nije faktički koristila put, budući da živi van Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je naveo da se M. Ž. ponovo 2010. godine usprotivio korištenju puta, tako što je postavio žičanu prepreku, što je bio i povod podnošenja tužbe u ovom predmetu. Kantonalni sud je naveo da, kako predmet tužbenog zahtjeva nije ustanovljenje prava služnosti puta, nego utvrđenje da je to pravo već stečeno po osnovu faktičkog korištenja duže od 20 godina, činjenica da se sud na uviđaju neposredno uvjerio da apelantica na svoju parcelu nema pristup sa javnog puta, ne utiče na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Kantonalni sud je ukazao i da je postupak u predmetu P- 126/87 shodno odredbi člana 378. tačka 5. Zakona o parničnom postupku, prekinut zbog ratnog stanja, a članom 381. stav 3. istog zakona propisano je da će se prekinuti postupak iz ovih razloga, nastaviti po prijedlogu stranke, kada prestanu razlozi iz kojih je postupak prekinut. Kantonalni sud je naveo da je zato neosnovan i žalbeni navod apelantice da se tužba u predmetu P-126/87 od 21. januara 1987. godine smatra povučenom, odnosno da se prednik tuženih M. Ž., kao tužitelj u tom predmetu, nije ni protivio pravu služnosti predmetnog puta.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelantica navodi da sudovi pogrešno tumače činjenicu da je podnošenjem tužbe protiv druge osobe, a ne apelantice lično, prekinut tok dosjelosti od dvadeset godine u kojem se stiče pravo služnosti, te je na ovaj način apelantici povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine jer ona nema pristupa svojoj imovini, osim kroz dvorište tuženih.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i Zakona o parničnom postupku u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2049/20 (N. Č.) | Sudska praksa | Aktio