Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6377/18 (GP „Jedinstvo“ a.d. Gradiška)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Dionice
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6377/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6377/18, rješavajući apelaciju GP „Jedinstvo“ a.d. Gradiška, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija GP „Jedinstvo“ a.d.
Gradiška podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 041812 18 Rev od 5. jula 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 041812 17 Gž od 18.
decembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 043564 14 P od 1. februara 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. GP „Jedinstvo“ a.d. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg je u vrijeme podnošenja apelacije zastupala Jelena Todić, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 041812 18 Rev od 5. jula 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 041812 17 Gž od 18. decembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 043564 14 P od 1. februara 2017. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 21 st. 2 i 3 Pravila Ustavnog suda (nije dostavljena punomoć za zastupanje), od apelanta je 14. novembra 2018. godine zatraženo da dopuni apelaciju i dostavi punomoć za zastupanje. Advokat Jelena Todić je 30. novembra 2018. godine dostavila punomoć za zastupanje apelanta u predmetnoj apelaciji. Međutim, apelant je 24. juna 2019. godine obavijestio Ustavni sud da otkazuje punomoć advokatu Jeleni Todić, te da ubuduće sve vezano za apelacioni postupak treba dostavljati apelantu lično.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Zorana Došena (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 26. novembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 4. decembra 2019. godine, Okružni sud 5. decembra 2019. godine, a Osnovni sud 10. decembra 2019. godine. Tužilac nije dostavio traženi odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 043564 14 P od 1. februara 2017. godine, koja je ispravljena Rješenjem broj 72 0 P 041812 15 P od 18. aprila 2017. godine tako što je u uvodnom dijelu određeno da „umjesto broja 72 0 P 043564 14 P treba da stoji 72 0 P 041812 15 P“ (koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 041812 17 Gž od 18. decembra 2017. godine, a protiv koje je odbijena revizija Presudom Vrhovnog suda broj 72 0 P 041812 18 Rev od 5. jula 2018. godine), obavezan je apelant da tužiocu na ime razlike tržišne vrijednosti 24.843 akcije apelanta isplati iznos od 33.349,22 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. avgusta 2011. godine do isplate, zajedno s troškovima postupka u iznosu od 8.086,00 KM. U obrazloženju svih presuda je, između ostalog, navedeno da je u postupku utvrđeno da je tužilac bio vlasnik 24.843 akcije, odnosno 0,8589% ukupnog apelantovog kapitala i da je tužilac na vanrednoj Skupštini apelanta održanoj 24. avgusta 2011. godine glasao protiv odluke o konstituisanju hipoteke na cjelokupnoj apelantovoj imovini radi kreditnog zaduženja u iznosu 4,900.000,00 KM. Dalje je utvrđeno da je tužilac 19. septembra 2011. godine, u skladu s odredbom člana 435 tačka 6 Zakona o privrednim društvima (u daljnjem tekstu: Zakon), pismeno dostavio apelantu zahtjev za otkup akcija i da ga je apelant Dopisom broj 665 od 13. oktobra 2011. i Dopisom broj 671 od 17. oktobra 2011. godine obavijestio da je Upravni odbor donio odluku da se od nesaglasnih akcionara otkupe akcije po cijeni od 0,725 KM po akciji. Utvrđeno je da je nakon toga apelant 17. novembra 2011. godine tužiocu za njegove 24.843 akcije isplatio iznos od 18.011,20 KM, tj. da mu je za jednu akciju obračunao cijenu u visini od 0,725 KM, nakon čega je tužilac 16. decembra 2011. godine podnio tužbu Okružnom privrednom sudu u Banjaluci protiv apelanta s tužbenim zahtjevom da se obaveže apelant na isplatu iznosa od 80.367,00 KM na ime razlike tržišne vrijednosti 24.843 akcije, s kamatom počev od 24. avgusta 2011. godine. Navedeni iznos tužilac je tokom postupka, usklađujući ga s nalazom i mišljenjem vještaka, snizio na 33.349,22 KM.
6. U vezi s tim je navedeno da je Osnovni sud cijenio kao prihvatljivo mišljenje vještaka Doste Barakovića da se tržišna cijena apelantove akcije nije mogla utvrditi na osnovu izvršenog trgovanja akcijama na Banjalučkoj berzi zato što se ono ne može prihvatiti kao redovno trgovanje akcijama, te da se ta vrijednost trebala utvrditi procjenom vrijednosti ukupnog apelantovog kapitala. Saglasno tome, Osnovni sud je prihvatio pismeni nalaz vještaka Doste Baraković od 21. novembra 2016. godine prema kojem je 24. avgusta 2011. godine (kada je donesena odluka Skupštine o zasnivanju hipoteke) vrijednost procijenjenog apelantovog kapitala iznosila 5.979.519,00 KM, dok je procijenjena vrijednost jedne akcije iznosila 2,0674 KM. Utvrđujući ukupnu vrijednost kapitala tuženog, navedeni vještak je, kako je obrazloženo, procijenio i vrijednost apelantovog zemljišta, što je, prema ocjeni Osnovnog suda, pravilno jer je apelant bio upisan s pravom trajnog korišćenja zemljišta na kojem ima sagrađene objekte.
7. Obrazlažući prihvatanje nalaza vještaka Doste Baraković, Osnovni sud je ukazao da je vještak utvrdio promet apelantovih akcija u relevantnom periodu u odnosu na 24. avgust 2011. godine (period od 23. februara 2011. do 23. avgusta 2011. godine) tako što je utvrdio da je ukupni broj akcija apelanta 2.892.224 akcije i da je prometovano sa 51.142 akcije ili sa 1,77% emitovanih akcija, čime je ostvaren promet od 37.093,80 KM ili 1,28% u odnosu na nominalnu vrijednost. Iz tog razloga Osnovni sud je zaključio da se taj obim ne može smatrati redovnim već sporadičnim trgovanjem akcijama. Prema ocjeni tog suda, nalaz vještaka Miodraga Zeljkovića od 22. avgusta 2016. godine nije prihvatljiv jer je zasnovan na samo sedam transakcija apelanta na Banjalučkoj berzi u toku 2011. godine i jer se vještak nije određeno mogao izjasniti šta se smatra redovnim trgovanjem akcijama. Prema obrazloženju Osnovnog suda, neprihvatljiv je zaključak tog vještaka da i jedna transakcija ostvarena na berzi u toku godine iskazuje berzansku vrijednost akcija na taj dan. Prvostepeni sud je obrazložio da nije prihvatio ni nalaz koji je za apelantove potrebe, prema zaključenom ugovoru o djelu od 29. septembra 2011. godine, sačinila Cvijeta Tomić, ovlašćeni procjenitelj, koja je vrijednost apelantovog kapitala procijenila na iznos od 1.151.884,00 KM. Razlog zbog kojeg taj sud nije prihvatio ovaj nalaz je činjenica, kako je obrazloženo, da u nalazu nije prikazana građevinska vrijednost apelantovih nepokretnosti.
8. U vezi s tim obrazloženo je da prema odredbi člana 435 stav 1 Zakona akcionar može da traži od društva plaćanje iznosa jednakog tržišnoj vrijednosti njegovih akcija ako glasa protiv ili se uzdrži od glasanja za odluke društva koje su taksativno nabrojane pod tač. a), b), v), g) i d). Navedeno je da nije sporno da je 24. avgusta 2011. godine na prvoj vanrednoj Skupštini akcionara apelanta donesena odluka o raspolaganju imovinom velike vrijednosti (član 435 stav 1 tačka g) Zakona), protiv koje je glasao tužilac i da je tužilac blagovremeno 19. septembra 2011. godine podnio zahtjev za otkup akcija koristeći se pravom nesaglasnih akcionara (član 435 tač. 5 i 6 Zakona), a da po prijemu zahtjeva nesaglasnog akcionara društvo plaća akcije u vrijednosti za koju vjeruje da je tržišna vrijednost u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva (član 435 stav 7 Zakona). Obrazloženo je i da je nesporno da je apelant 17. novembra 2011. godine tužiocu za njegove 24.843 akcije isplatio iznos od 18.011,20 KM, tj. da mu je za jednu akciju obračunao cijenu u visini od 0,725 KM. U vezi s tim je obrazloženo da ako se akcionaru isplate iznosi na koje ima pravo u vezi sa stavom 1 člana 435 Zakona, a akcionar smatra da je plaćeni iznos niži od tržišne vrijednosti akcija utvrđene u skladu s ovim zakonom, akcionar ima pravo da podnese zahtjev za procjenu vrijednosti akcija od nadležnog suda u roku od 30 dana od dana isplate ili od dana kašnjenja u isplati ako društvo propusti da izvrši plaćanje naknade (član 435 stav 8 Zakona) navodeći u tužbi svoju procjenu tržišne vrijednosti (stav 9). Obrazloženo je da je, u vezi s tim, tužilac naveo iznos od 80.367,00 KM, koji je kasnije korigovan na iznos od 51.360,42 KM, odnosno na iznos od 33.349,22 KM kada se odbije nesporno isplaćeni iznos od 18.011,20 KM. Osim toga, navedeno je da je tužilac nesporno aktivno legitimisan u ovom postupku i da je ispunio procesne pretpostavke propisane Zakonom za podnošenje tužbe sudu sa zahtjevom za procjenu vrijednosti njegovih akcija, te da je njegova tužba blagovremena, zbog čega, prema mišljenju redovnih sudova, nije osnovan apelantov navod da se tužilac „prećutno saglasio“ s isplaćenom naknadom jer je „kasnije kupio nove akcije tuženog“.
9. Dalje je navedeno da se prema odredbi člana 435 stav 3 Zakona tržišna vrijednost akcija računa na dan kada je donesena predmetna odluka društva na Skupštini akcionara (u konkretnom slučaju 24. avgusta 2011. godine), ne uzimajući u obzir bilo kakvo očekivano povećanje ili smanjenje vrijednosti kao posljedicu te odluke. Prema odredbi člana 436 stav 1 Zakona, kako je obrazloženo, tržišna vrijednost akcija jeste njihova prosječna cijena koja se redovno objavljuje na berzi ili drugom uređenom tržištu u periodu koji neposredno prethodi danu za koji se utvrđuje, a koji nije kraći od tri niti duži od šest mjeseci, dok se u slučaju da se akcijama ne trguje redovno ili ne postoji uređeno tržište, njihova tržišna vrijednost utvrđuje na osnovu procijenjene vrijednosti kapitala društva primjenom odgovarajućih metoda procjene. U vezi s tim obrazloženo je da Zakon sve do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima („Službeni glasnik RS“ broj 67/13) nije dao definiciju šta se smatra redovnim trgovanjem akcijama, niti je propisao kriterijume na osnovu kojih bi se takva ocjena mogla dati. Tek navedenim izmjenama člana 436 Zakona, kako je obrazloženo, zakonodavac stavom 1 propisuje način utvrđivanja vrijednosti akcija otvorenog akcionarskog društva, odnosno stavom 4 vrijednost akcija zatvorenog akcionarskog društva, po zahtjevu nesaglasnog akcionara za njihov otkup. Međutim, navedeno je i da navedene izmjene nisu primjenjive na konkretan slučaj jer su stupile na snagu 16. avgusta 2013. godine, te da je zbog toga tužilac, koristeći se naprijed navedenim pravom, u navodima tužbe (te konačno postavljenim zahtjevom) istakao da se vrijednost njegovih akcija ima utvrditi ne prema vrijednosti akcija na berzi već prema vrijednosti apelantovog kapitala jer se u spornom periodu koji zakon propisuje nije vršilo trgovanje akcijama koje se može prihvatiti kao redovno trgovanje.
10. Obrazloženo je da zbog navedenih zakonskih odredbi sud treba, u svakom faktičkom slučaju koji se odnosi na period prije uvođenja izmjena člana 436 Zakona, dati odgovor na pitanje da li se broj transakcija koje su obavljene na berzi u periodu koji nije kraći od tri mjeseca niti duži od šest mjeseci u odnosu na određeni dan može smatrati redovnim trgovanjem. Kako je obrazloženo, za utvrđivanje tržišne vrijednosti akcija sud, prvenstveno, određuje ovlašćenog procjenjivača ili drugog stručnjaka radi utvrđivanja saglasnosti cijene koju je odredilo društvo s tržišnom vrijednošću akcija (član 435 stav 10 ZPD). U predmetnoj parnici, u dokaznom postupku, kako je obrazloženo, za utvrđivanje tržišne vrijednosti akcija sprovedeno je vještačenje po ovlašćenom vještaku. Prema nalazu vještaka Doste Baraković, koji je ovlašćeni procjenitelj sa licencom broj 139- 171/15, u spornom intervalu od 23. februara 2011. do 23. avgusta 2011. godine prometovano je 51.142 akcije od ukupnog broja akcija apelanta koji iznosi 2.892.224 akcije ili, izraženo procentualno, trgovano je sa 1,77% emitovanih akcija, čime je ostvaren promet od 37.093,80 KM ili 1,28% u odnosu na nominalnu vrijednost, pa je vještak mišljenja da se apelantovim akcijama trgovalo, ali u neznatnom obimu, dok bi redovnost trgovanja predstavljala iskorišćenost svih mogućih dana trgovanja, pri čemu nije sporno da postoji uređeno tržište. Prema nalazu navedenog vještaka, u datom periodu je ostvareno ukupno 20 transakcija akcija apelanta, i to u periodu trgovanja od šest od mogućih 125 dana u datom periodu.
11. Redovni sudovi su obrazložili i da vještak Miodrag Zeljković nije ovlašćeni procjenitelj, već sudski vještak ekonomske struke, koji je po rješenju suda imao zadatak samo da utvrdi tržišnu vrijednost akcija tuženog na dan 24. avgust 2011. godine i koji je utvrdio da je u 2011. godini bilo ukupno sedam transakcija čija se cijena kretala u rasponu od 0,60 KM do 0,75 KM po akciji. Navedeno je i da je u postupku korišćen kao dokaz i nalaz vještaka po licenci broj 38-52/10, ovlašćenog procjenitelja Cvijete Tomić od 30. septembra 2011. godine, koji je urađen za potrebe apelanta na osnovu zaključenog ugovora o djelu, a koja je dala procjenu objektivne prinosne vrijednosti apelantovog kapitala u iznosu od 1.151.884,00 KM i vrijednost jedne akcije od 0,40 KM. Svjedok Cvijeta Tomić se izjasnila, kako je obrazloženo, da ne postoji propisana količina akcija kojima se trguje, a koje se smatra redovnim trgovanjem. U vezi s tim redovni sudovi su utvrdili da se zbog svega navedenog ne može zaključiti da je postojalo redovno trgovanje apelantovim akcijama, te da nije prihvatljivo ni da se tržišna vrijednost apelantovih akcija utvrdi prema potvrdi „Banjalučke berze“ a.d. Banja Luka iz 2016. godine jer bi navedena potvrda bila upotrebljiva samo u okolnostima redovnog trgovanja akcijama, a što ovdje, kako je već rečeno, nije slučaj. Stoga su redovni sudovi obrazložili da nalaz vještaka Doste Baraković daje objektivnu procjenu vrijednosti apelantovih akcija na dan 24. avgust 2011. godine jer su uzeti u obzir svi elementi koji su nužni za objektivnu procjenu ukupnog apelantovog kapitala, a ne samo elemenat trgovanja na berzi koji je, u konkretnom slučaju, bio sporadičan i nedovoljan za procjenu tržišne vrijednosti. Vještak Dosta Baraković je kod objektivne procjene vrijednosti kapitala, kako je obrazloženo, koristila kombinaciju imovinske vrijednosti kapitala (70%) i kapitala dobijenog prinosnom metodom (30%), te je navedeno i da u ovom dijelu apelant nije osporio nalaz vještaka ni tokom postupka pred nižestepenim sudovima, a ni u revizionom postupku. U navedenom dijelu nalaza vještak je utvrdila da je 24. avgusta 2011. godine ta vrijednost iznosila 5.979.519,00 KM ili vrijednost od 2.0674 KM po jednoj akciji (5.979.519,00 KM : 2.892.224 akcije), čime se, prema mišljenju redovnih sudova, dolazi do toga da je ukupna vrijednost akcija koje je posjedovao tužilac na taj dan iznosila 51.360,42 KM.
12. Nije osnovan revizioni prigovor da se u ukupnu vrijednost kapitala tuženog 24. avgusta 2011. godine nije mogla uračunati vrijednost zemljišta na kojem je tuženi imao pravo trajnog korišćenja. Ovo stoga jer je to zemljište obuhvaćeno procjenom kod zasnivanja sporne hipoteke o kojoj je glasano na sjednici 24. avgusta 2011. godine i donesena odluka da se apelant zaduži kod Investicione razvojne banke Republike Srpske i da sam apelant priznaje činjenicu da je na tim nepokretnostima upisao svoju svojinu. Kako je obrazloženo u nalazu (strana 49), vještak ukazuje da je apelant kao korisnik kredita dostavio Investiciono razvojnoj banci RS izvod iz zk. ul. broj 37. k. o. Gradiška u vezi sa zemljištem koje treba da bude opterećeno hipotekom radi ostvarenja kreditnog zaduženja, navodeći da se radi o zemljištu ukupne površine 127.098 m . Kako je u konkretnoj situaciji tržišna vrijednost akcija imala da se utvrdi na osnovu procijenjene vrijednosti kapitala društva primjenom odgovarajućih metoda procjene, to su redovni sudovi utvrdili da je tužilac dokazao da je vrijednost njegovog paketa akcija veća od isplaćenog iznosa od 18.011,20 KM, tj. da iznosi 51.360,42 KM i da je osnovan zahtjev za isplatu razlike vrijednosti u iznosu od 33.349,22 KM. Imajući u vidu navedeno, redovni sudovi su donijeli presude kao u dispozitivima.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U opširnoj apelaciji apelant ponavlja stavove redovnih sudova i daje svoje komentare na njih. Ističe da kršenje navedenog prava vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Navodi da je nesporno da je redovno trgovano njegovim akcijama, te da u vezi s tim redovni sudovi nisu izvršili detaljnu i sveobuhvatnu ocjenu dokaza, što se posebno odnosi na neuzimanje u obzir potvrde Banjalučke berze od 8. marta 2016. godine u kojoj je naznačena vrijednost apelantovih akcija i koja, prema apelantovom mišljenju, ne bi bila izdata da nije bilo redovnog trgovanja akcijama i uređenosti tržišta. Navodi da su redovni sudovi, i pored toga, uzeli u obzir samo nalaz i mišljenje vještaka Doste Baraković, dok nisu uzeli u obzir nalaze ostala dva vještaka, kao ni nalaz nezavisne kuće Deloitte. Apelant smatra da su, donoseći ovakve zaključke, redovni sudovi postupili protivno odredbama člana 436 Zakona s obzirom na to da nije obustavljeno redovno trgovanje na berzi, te da je redovno trgovano apelantovim akcijama. Apelant smatra i da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje u vezi sa svojinom na nepokretnostima, koje je vještak Dosta Baraković uračunala u vrijednost preduzeća iako postoje jasni dokazi da te nepokretnosti nisu u svojini apelanta već su državna svojina. Navodi i da je, suprotno obrazloženju revizione presude, dao primjedbu na nalaz i mišljenje vještaka Doste Baraković, i to u završnoj riječi, a što redovni sudovi nisu uzeli u obzir. Takođe ističe da je imao daleko niži prihod od onoga koji su za sporni period utvrdili vještaci. Smatra da je jedina realna vrijednost akcija ona koja je istaknuta na berzi i da bi, u suprotnom, značilo da i Telekom koji je jedna od najlikvidnijih firmi ima samo sporadično trgovanje akcijama. Apelant smatra i da su redovni sudovi, zajedno sa vještakom Dostom Baraković i tužiocem, primijenili odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona kojima je promijenjen član 436 Zakona i propisan način obračuna vrijednosti akcija u ovakvim slučajevima.
b) Odgovori na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovog prava, a da činjenica da apelant nije zadovoljan donesenim odlukama ne predstavlja kršenje njegovih prava.
15. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
16. Osnovni sud je naveo sadržaj osporenih presuda, te istakao da smatra da je u potpunosti postupio u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, zbog čega je apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13, 100/17 i 82/19).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08, 58/09 i 100/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Prava akcionara na nesaglasnost i na otkup akcija od akcionarskog društva Član 435.
(1) Akcionar može da traži od društva da otkupi njegove akcije po tržišnoj vrijednosti ako glasa protiv ili se uzdrži od glasanja za odluku:
a) o promjeni osnivačkog akta kojom se umanjuju njegova prava propisana osnivačkim aktom ili zakonom,
b) o statusnoj promjeni,
v) o promjeni pravne forme,
g) o promjeni trajanja društva,
d) o pretvaranju otvorenog akcionarskog društva u zatvoreno u skladu sa propisima kojim se uređuje tržište hartija od vrijednosti,
đ) kojom se odobrava sticanje, odnosno raspolaganje imovinom velike vrijednosti,
e) kojom se mijenjaju njegova druga prava, ako je osnivačkim aktom određeno da akcionar iz tog razloga ima pravo na nesaglasnost i na naknadu tržišne vrijednosti akcija u skladu sa ovim zakonom.
(2) Akcionar koji ima pravo iz stava 1. ovog člana ne može osporavati odluku društva na kojoj zasniva svoje pravo u skladu sa stavom 1. ovog člana, osim ako je ta odluka zasnovana na prevari ili ako je protivna zakonu ili predstavlja povredu člana 32. ovog zakona.
(3) Tržišna vrijednost akcija iz stava 1. ovog člana računa se na dan kada je donesena predmetna odluka društva na skupštini akcionara, ne uzimajući u obzir bilo kakvo očekivano povećanje ili smanjenje vrijednosti kao posljedicu te odluke.
(4) Ako je odluka na osnovu koje nastaju prava iz stava 1. ovog člana predmet glasanja na skupštini akcionara, poziv za sjednicu i glasanje mora sadržavati obavještenje da akcionari imaju ili mogu imati takva prava i upućivanje na ta prava.
(5) Akcionar društva koji namjerava da koristi svoje pravo na traženje otkupa akcija iz stava 1. ovog člana dužan je da prije odlučivanja na sjednici skupštine akcionara uputi društvu pisano obavještenje o namjeri da koristi to pravo ako se na skupštini donese predmetna odluka. Akcionar koji ne uputi ovo obavještenje u prekluzivnom roku od 30 dana od dana prijema poziva, odnosno od dana objavljivanja poziva za sjednicu skupštine u skladu sa članom 272. stav 1, odnosno stav 4. Zakona ili koji glasa za predloženu odluku nema pravo na otkup akcija u skladu sa ovim zakonom.
(6) Ako je odluka na kojoj se zasnivaju prava iz stava 1. ovog člana usvojena na skupštini akcionara, akcionari koji su podnijeli obavještenje o namjeri traženja otkupa akcija od društva u skladu sa stavom 5. ovog člana dužni su da pošalju društvu pisani zahtjev za otkup akcija sa navođenjem svog imena, odnosno poslovnog imena, prebivališta, odnosno sjedišta i broja i klase akcija čiji se otkup zahtijeva, u roku od 30 dana od dana donošenja odluke skupštine akcionara.
(7) Po prijemu zahtjeva akcionara iz stava 6. ovog člana, društvo plaća akcije u vrijednosti za koju vjeruje da je tržišna vrijednost, u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva.
(8) Ako se akcionaru isplate iznosi na koje ima pravo u vezi sa stavom 1. ovog člana, a akcionar smatra da je plaćeni iznos niži od tržišne vrijednosti akcija utvrđene u skladu sa ovim zakonom ili ako društvo propusti da izvrši plaćanje naknade, ima pravo da podnese zahtjev za procjenu vrijednosti akcija od nadležnog suda, podnošenjem takvog zahtjeva sudu u roku od 30 dana od dana isplate ili od dana kašnjenja u isplati.
(9) Akcionar koji koristi prava iz stava 1. ovog člana navodi u tužbi svoju procjenu tržišne vrijednosti akcija, a društvo bez odgađanja o tužbi obavještava druge nesaglasne akcionare u skladu sa članom 272.
ovog zakona.
(10) Po podnesenoj tužbi iz stava 9. ovog člana sud može za utvrđivanje tržišne vrijednosti akcija odrediti ovlašćenog procjenjivača ili drugog stručnjaka radi utvrđivanja saglasnosti cijene koju je odredilo društvo sa tržišnom vrijednošću akcija, kao i da naloži društvu isplatu te vrijednosti i snošenje troškova i naknade procjene.
(11) Odluka suda iz stava 10. ovog člana odnosi se na sve nesaglasne akcionare, ako je dosuđena vrijednost veća od iznosa koje je akcionarsko društvo ponudilo u skladu sa stavom 7. ovog člana i objavljuje se u skladu sa članom 272. ovog zakona.
Utvrđivanje tržišne vrijednosti Član 436.
(1) U smislu ovog zakona tržišna vrijednost akcija jeste njihova prosječna cijena koja se redovno objavljuje na berzi ili drugom uređenom tržištu, u periodu koji neposredno prethodi danu za koji se utvrđuje, a koji nije kraći od tri, niti duži od šest mjeseci. U slučaju da se akcijama ne trguje redovno ili ne postoji uređeno tržište, njihova tržišna vrijednost utvrđuje se na osnovu procijenjene vrijednosti kapitala društva primjenom odgovarajućih metoda procjene.
(2) Tržišna vrijednost udjela utvrđuje se na osnovu procijenjene vrijednosti kapitala društva primjenom odgovarajućeg metoda procjene.
(3) Tržišna vrijednost akcija i udjela utvrđuje se odlukom upravnog odbora društva, izuzev slučajeva kad se ovim zakonom ili osnivačkim aktom propisuje da se utvrđuje procjenom suda uz korišćenje nezavisnog procjenjivača ili drugog lica ili tijela.
(4) Ako jedan ili više članova upravnog odbora akcionarskog društva ima lični interes u izvršenju posla na čijoj osnovi je plaćena tržišna vrijednost akcionaru, tu vrijednost mogu da utvrde samo članovi upravnog odbora koji nemaju lični interes u skladu sa članom 34. ovog zakona.
(5) Lica koja utvrđuju tržišnu vrijednost iz st. 1. i 2. ovog člana mogu angažovati nezavisnog procjenjivača za ovo procjenjivanje, a dužni su da angažuju nezavisnog procjenjivača u slučaju da je plaćanje zahtijevano u skladu sa članom 435. ovog zakona.
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 72 0 P 041812 18 Rev od 5. juli 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 5. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama prekršeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...].
26. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o postupku u kojem su rješavana pitanja koja se tiču razlike tržišne vrijednosti akcija koje je apelant trebalo da isplati tužiocu, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, član II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije su primjenjivi.
27. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenih činjenica. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i da li su činjenice pogrešno utvrđene.
29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da, suprotno apelantovim navodima, osporene presude sadrže jasna i argumentovana obrazloženja zašto je trebalo usvojiti tužiočev tužbeni zahtjev i obavezati apelanta da mu na ime razlike tržišne vrijednosti akcija i isplaćenog iznosa isplati naprijed precizirani iznos. Ustavni sud ukazuje su se pri tome redovni sudovi pozvali na relevantne zakonske odredbe, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 435 Zakona, između ostalog, propisano da ako akcionar iskaže svoju nesaglasnost ili bude suzdržan prilikom glasanja o nekoj odluci skupštine preciziranoj u prethodnim tačkama ove odluke, može da traži od društva da otkupi njegove akcije po tržišnoj vrijednosti, a ako akcionar smatra da je plaćeni iznos niži od tržišne vrijednosti akcija utvrđene u skladu sa ovim zakonom, ima pravo da podnese zahtjev za procjenu vrijednosti akcija od nadležnog suda, podnošenjem takvog zahtjeva sudu u roku od 30 dana od dana isplate ili od dana kašnjenja u isplati. Dakle, nesporno je, kako su to obrazložili i redovni sudovi, da je tužilac postupio u skladu s navedenim odredbama Zakona jer je smatrao da su mu akcije otkupljene po nižoj cijeni od tržišne cijene. Nadalje, Ustavni sud smatra da iz osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, postupili u skladu s odredbama člana 436 Zakona u vezi s načinom utvrđivanja tržišne vrijednosti akcija i da su detaljno i argumentovano opisali način provođenja dokaza, ocjene svakog pojedinačno i svih dokaza međusobno, te da pri tome, suprotno apelantovim navodima, jasno proizlazi da redovni sudovi nisu primijenili odredbe člana 436 Zakona nakon njegove izmjene, već prema odredbama tog člana koji je važio u spornom periodu. Osim toga, navedeni postupak ocjene dokaza je, kako su i obrazložili redovni sudovi, rezultirao zaključkom da je nalaz i mišljenje poimenično navedenog vještaka profesionalan i objektivan, te da se, a suprotno apelantovim navodima, apelantovim akcijama trgovalo sporadično, ali na uređenom tržištu, pri čemu iz obrazloženja presuda proizlazi da je kao dokaz u postupku cijenjena i potvrda Banjalučke berze iz 2016. godine, te da je razložno obrazloženo zašto se ta potvrda ne može uzeti u obzir u konkretnim okolnostima, a koje obrazloženje je interpretirano u činjenicama ovog predmeta. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 8 ZPP propisano pravo sudova da na osnovu slobodne sudske ocjene dokaza odluče koje će činjenice uzeti kao dokazane, a na koji način su postupili i redovni sudovi u konkretnom slučaju.
30. Osim toga, Ustavni sud, takođe, zapaža i da iz obrazloženja osporenih presuda donesenih u žalbenom i revizionom postupku jasno proizlazi da apelant u toku postupka nije osporio nalaz i mišljenje vještaka Doste Baraković, niti je tražio njegovu dopunu, a da se iznošenje navoda u vezi s tim nalazom i mišljenjem u završnoj riječi ne može smatrati, kako to apelant smatra, njegovim osporavanjem. Ustavni sud, takođe, zapaža i da je u postupku pred redovnim sudovima, suprotno apelantovim navodima, proveden i dokaz iz kojeg je utvrđena činjenica da je apelant upisao pravo svojine na naprijed navedenim nepokretnostima i da je sam to i priznao u postupku pred redovnim sudovima. Nadalje, Ustavni sud zapaža i da, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja osporenih presuda takođe proizlazi da je na detaljan način procijenjen apelantov prihod u spornom periodu, te da je dato jasno obrazloženje zašto nalazi i mišljenje ostala dva vještaka nisu prihvaćeni, a koja obrazloženja Ustavni sud ovdje neće ponavljati. S obzirom na navedeno, te kako apelant svojim navodima ničim nije doveo u pitanje zaključke i obrazloženje redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
32. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo ili pogrešno utvrdili činjenice kada su u skladu s relevantnim odredbama Zakona usvojili tužbeni zahtjev i obavezali apelanta na mu na ime razlike između tržišne i isplaćene vrijednosti akcija isplati potraživani iznos, pri tome se pozivajući na relevantne odredbe Zakona i ZPP i dajući detaljan prikaz ocjene dokaza, kako svakog pojedinačno tako i svih zajedno, uz obrazloženje zašto su neki dokazi prihvaćeni, a neki ne.
33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević