Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6063/18 (B. F.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Istraga
- Pravično suđenje - razuman rok
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6063/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-6063/18, rješavajući apelaciju Blaška Furtule, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Blaška Furtule podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u krivičnom predmetu Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj KT-397/09, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Blaško Furtula (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Siniša Derganc, advokat iz Istočnog Sarajeva. podnio je 1. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) broj KT-397/09.
2. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
3. Tužilaštvo BiH je 31. avgusta 2009. godine otvorilo istragu protiv većeg broja osumnjičenih, ukupno 23 lica, među kojima je i apelant, zbog više krivičnih djela Organiziranog kriminala iz člana
250. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH). Navedena istraga je 30. avgusta 2012. godine spojena na predmet kodnog naziva „Lutka“ i na broj T20 0 KTO 0002564 12 a u kojem predmetu je također otvorena istraga protiv većeg broja lica među kojima se pojavljuje i veliki broj osumnjičenih. Nakon pripajanja istog predmeta podignuta je optužnica u predmetu „Lutka“ protiv ukupno 32 osumnjičena među kojima su i lica iz predmeta koji je spojen na predmet „Lutka“.
4. Predmet „Lutka“ je 2017. godine pravosnažno okončan osuđujućim presudama, dok je protiv označenih osumnjičenih lica (uključujući i apelanta) istraga još uvijek ostala otvorena.
5. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da se apelantov branilac 11. maja 2018. godine obratio zahtjevom Tužilaštvu BiH radi okončanja istrage protiv apelanta u predmetu broj KT-397/09.
6. Ustavni sud konstatuje da je Tužilaštvo BiH, u odgovoru na apelaciju istaklo da je 24. maja 2018. godine donesena Naredba o obustavi istrage broj T20 0 KTO 0002564 12. Dalje je u odgovoru na apelaciju navedeno da je „predmet broj KT 397/09 u okviru kojeg je pokrenuta istraga protiv [apelanta] dana 30.08.2012. godine spojen na predmet T2 0 KTO 0002564 12 i da se danas svi predmeti vode pod istim brojem, tj. pod brojem T 20 0 KTO 0002564 12, tako da je Naredba o obustavi istrage protiv [apelanta] donesena u odnosu na krivično djelo koje mu se u okviru predmeta KT-397/09 stavljalo na teret“.
7. Tužilaštvo BiH je potom aktom od 1. jula 2020. godine, na izričit zahtjev Ustavnog suda da dostavi dokaz (dostavnicu) kada je apelant obaviješten o donošenju Naredbe o obustavi istrage od 24. maja 2018. godine, navelo da „predmetnu dostavnicu ne može naći u spisu“, ali je istaklo da je donesena Naredba provedena kroz sistem za automatsko upravljanje predmetima tužilaštva
(TCMS).
8. Apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog „nedonošenja odluke u razumnom roku“. Naime, apelant ističe da je istraga protiv njega pokrenuta 2009. godine te da još uvijek nije okončana. Ukazuje da je stoga na njemu „veliki teret jer [...] nije u mogućnosti da izvadi uvjerenje da se protiv njega ne vodi krivični postupak.“ Zatražio je da Ustavni sud usvoji predmetnu apelacije; da utvrdi povredu prava na koju je ukazao te da stoga naloži Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da mu isplati naknadu nematerijalne štete u označenom iznosu, te konačno da naloži Tužilaštvu BiH da hitno okonča predmetni postupak. Također je apelant tražio i da mu se u označenom iznosu naknade troškovi na ime sastava apelacije od strane advokata.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnose na njegovo nezadovoljstvo jer Tužilaštvo BiH nije „donijelo odluku u razumnom roku“ u krivičnom postupku protiv njega, budući da je u apelaciji postavljen zahtjev da se naloži Tužilaštvu BiH da po hitnom postupku okonča taj postupak, dakle da donese odluku u skladu sa relevantnim odredbama ZKP BiH.
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Tužilaštvo BiH u odgovoru na apelacije istaklo da je predmetni postupak okončan donošenjem Naredbe o obustavi istrage od 24. maja 2018. godine i da je ta odluka provedena kroz sistem za automatsko upravljanje predmetima u tužilaštvima, ali da u spisu nije mogao pronaći dostavnicu o obavještenju apelanta. Dakle, Ustavni sud konstatuje da iz odgovora Tužilaštva BiH nije sa sigurnošću mogao zaključiti da je apelant obaviješten o donošenju predmetne naredbe, što je, u smislu odredaba člana 224. stav (2) ZKP BiH trebao biti. Međutim, Ustavni sud zapaža da ni apelant nije, nakon podnošenja apelacije, obavijestio Ustavni sud o bilo kakvim njegovim aktivnostima upućenim ka Tužilaštvu BiH ili eventualnom trpljenju štete zbog predmetnog postupka, nego prvenstveno traži da Ustavni sud naloži Tužilaštvu BiH da okonča postupak.
15. U kontekstu činjenica predmeta i navoda predmetne apelacije, Ustavni sud ističe da je slično činjenično i isto pravno pitanje sa identičnim apelacionim navodima (isti i pravni zastupnik pred Ustavnim sudom) razmatrao u svojoj praksi u predmetu broj AP-6062/18 (Odluka o dopustivosti od 25. juna 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
16. U navedenom predmetu je Ustavni sud navedenu apelaciju odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu, dok je u relevantnom dijelu te Odluke zaključeno da „Ustavni sud smatra, da ni apelanti nisu, nakon podnošenja apelacija, obavijestili Ustavni sud o bilo kakvim njihovim aktivnostima upućenim ka Tužilaštvu BiH ili eventualnom trpljenju štete zbog predmetnog postupka, nego prvenstveno traže da Ustavni sud naloži Tužilaštvu BiH da okonča postupak. Ustavni sud smatra kako apelanti nisu dali validne dokaze koji bi prima facie ukazivali na vjerovatnoću da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Naime, Ustavni sud smatra kako se navodi apelanta da je došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, u ovom slučaju ne mogu ispitivati samo na temelju apelacionih navođenja da trpe „veliki teret jer [...] nisu u mogućnosti da izvade uvjerenje da se protiv njih ne vodi krivični postupak.“ Naime, Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa apelacije očigledno proizlazi da se radi o složenom predmetu, obzirom da su 32 lica optužena za izvršenje predmetnog krivičnog djela, a da je u odnosu na ostalih 18 lica, postupak nastavljen. Stoga je ovaj sud mišljenja da su kod postojanja ovakvih okolnosti apelanti svoje navode morali potkrijepiti uvjerljivijim dokazima, osim prostog navođenja da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Iz navedenih razloga Ustavni sud, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, ne može zaključiti da su apelanti ponudili argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje su se pozvali“ (stav 16. navedene Odluke). Stoga je Ustavni sud u citiranoj odluci zaključio da „ nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda“, te da „Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani“ (vidi AP-6062/18, stav 17).
17. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o istom pitanju, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranoj odluci broj AP-6062/18. Pri tome se, s obzirom da je donijeta naredbu o obustavi istrage, bespredmetnim pokazuje zahtjev apelanta da Ustavni sud naloži Tužilaštvu BiH da hitno okonča predmetni postupak.
18. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova na ime sastava apelacije, Ustavni sud konstatuje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te stoga navedeni troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivo na apelantov teret.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević