Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6965/18 (B.K.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - razuman rok
- Propisano zakonom
- Naknada štete
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6965/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6965/18, rješavajući apelaciju B. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija B. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 003041 17 Gž 3 od 1.
decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 003041 15 P 3 od 23. juna 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant B. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Osman Hadžić, advokat iz Bihaća, podnio je 27. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 003041 18 Rev od 18. septembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 003041 17 Gž 3 od 1. decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 003041 15 P 3 od 23. juna 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 959/18 od 13. marta 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 959/18 koju je apelant podnio 15. februara 2018. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 17 0 P 003041 17 Gž 3 od 1. decembra 2017. godine jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog „Euroherc-osiguranja“ d.d. Sarajevo zatraženo je 3. februara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 4. do 19. februara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 15. decembra 2008. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog „Euroherc-osiguranja“ d.d. Zadar, zastupan po „Euroherc-osiguranju“ d.d. Mostar, radi naknade štete. Apelant je u tužbi naveo da se 22. marta 2008. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali apelant i M. Š. s putničkim motornim vozilima i za koju nezgodu je odgovoran M. Š., čije je vozilo bilo osigurano od odgovornosti za štetu prouzrokovanu trećim licima kod osiguravajućeg društva „Euroherc“ Zadar. U odgovoru na tužbu od 20. januara 2009. godine „Euroherc-osiguranje“ d.d. Mostar, sada sa sjedištem u Sarajevu (došlo do promjene sjedišta društva), osporilo je pasivnu legitimaciju, te osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Apelant je predložio da se, ukoliko „Euroherc-osiguranje“ d.d. Mostar nije ujedno i ovlašteni zastupnik „Euroherc-osiguranja“ d.d. Zadar, tužba dostavi na odgovor tom osiguravajućem društvu, što je i učinjeno (odgovor na tužbu dostavio je „Euroherc-osiguranju“ d.d. Zagreb, Podružnica Zadar).
7. Apelant je na ročištu za glavnu raspravu od 21. aprila 2014. godine kao tuženog označio „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo.
8. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 003041 08 P od 21. maja 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo na ime pretrpljene materijalne štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 17 0 P 003041 14 Gž od 22. septembra 2014. godine kojim je uvažio žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak zato što nije jasno ko je tuženi u postupku (kao tuženi označen „Euroherc-osiguranje“ Zadar, zastupan po „Euroherc-osiguranju“ d.d. Mostar, u daljnjem toku postupka u apelantovim podnescima kao tuženi označen „Euroherc-osiguranje“ d.d. Zagreb, Podružnica Zadar, na zapisnicima suda kao tuženi označen „Euroherc-osiguranje“ d.d. Mostar, dok je na ročištu za glavnu raspravu apelant kao tuženog označio „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo), pa se mora razjasniti kakav je procesni efekat označavanja tuženog na glavnoj raspravi od 21. aprila 2014. godine.
10. U daljnjem toku postupka apelant je podneskom od 26. novembra 2014. godine kao tuženog označio „Euroherc-osiguranje“ d.d. Zagreb, Podružnica Zadar, te je navedenim podneskom konačno opredijelio tužbeni zahtjev. Podneskom od 22. decembra 2014. godine „Euroherc-osiguranje“ d.d. Zagreb, Podružnica Zadar, izričito se protivio subjektivnoj preinaci – proširenju tužbenog zahtjeva.
11. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 17 0 P 003041 14 P 2 od 23. marta 2015. godine kojom je obavezan tuženi „Euroherc-osiguranje“ d.d. Zagreb, Podružnica Zadar, da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 17 0 P 003041 15 Gž 2 od 25. augusta 2015. godine uvažena je žalba „Euroherc-osiguranja“ d.d. Zagreb, Podružnica Zadar, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje zato što je u ranijem toku postupka kao tuženi bio označen „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo, da je ranija prvostepena presuda ukinuta, a da je u novom postupku pred prvostepenim sudom apelant kao tuženog označio „Euroherc-osiguranje“ d.d. Zagreb, Podružnica Zadar, što je prvostepeni sud smatrao preciziranjem naziva tuženog, a ne preinačenjem tužbe. Prema ocjeni Kantonalnog suda, radi se o označavanju potpuno novog lica kao tuženog („Euroherc-osiguranje“ d.d. Zagreb, Podružnica Zadar) za razliku od ranijeg tuženog „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo (subjekti sa sjedištima u različitim državama, što ukazuje na vjerovatnoću da se radi o različitim pravnim subjektima). Kantonalni sud je naveo da ako apelant smatra da se radilo o istom pravnom subjektu i da je samo ispravio naziv, tada je teret dokazivanja takve tvrdnje bio na njemu, pa ukoliko bi to dokazao, tada bi se moglo smatrati da se radilo samo o preciziranju pravilnog naziva istog tuženog. Kantonalni sud je ukazao da ukoliko ima uvjeta za preinaku tužbe, prvostepeni sud će odlučiti o tužbenom zahtjevu u odnosu na novog tuženog, a ako nema uvjeta, onda kao tuženi ostaje „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo.
13. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 003041 15 P 3 od 23. juna 2017. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo. Prvostepenom presudom apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je višak zahtjeva za naknadu troškova postupka tuženog odbijen. Također, obavezan je apelant da „Euroherc-osiguranju“ d.d. Zagreb, Podružnica Zadar, nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je višak zahtjeva za naknadu troškova postupka „Euroherc-osiguranja“ d.d. Zagreb, Podružnica Zadar, odbijen. Prvostepenom presudom apelant je oslobođen obaveze plaćanja troškova postupka koji se odnose na taksu na tužbu i taksu na presudu.
14. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo hronologiju preduzetih radnji u postupku, te je ukazao da je postupajući po uputama iz rješenja Kantonalnog suda od 25. augusta 2015. godine, shodno članu 58. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pozvao „Euroherc-osiguranje“ d.d. Zagreb, Podružnica Zadar, da se izjasni da li pristaje na preinaku tužbe, odnosno proširenje tužbe u odnosu na njega kao tuženog, te je pozvao i ranije tuženog „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo da se izjasni da li pristaje na preinaku tužbe, odnosno na proširenje tužbe na novog tuženog. Dalje je naveo da se tuženi „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo izričito protivio subjektivnoj preinaci – proširenju tužbenog zahtjeva na novog tuženog, te da se „Euroherc-osiguranje“ d.d. Zagreb, Podružnica Zadar, usprotivio preinaci u odnosu na njega, te je pri takvom stavu ostao i na glavnoj raspravi od 21. marta 2017. godine. Općinski sud je naveo da je raspravnim rješenjem na glavnoj raspravi od 21. marta 2017. godine, na osnovu čl. 57. i 58. ZPP-a, odbio preinaku tužbe jer za to saglasnost nisu dali ni „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo, niti „Euroherc-osiguranje“ d.d. Zagreb, Podružnica Zadar.
15. Općinski sud je ukazao da je na osnovu provedenih dokaza (uvid u materijalnu dokumentaciju, izvršen uviđaj na licu mjesta uz učestvovanje vještaka saobraćajno-tehničke i mašinske struke, izvršen uvid u nalaz i mišljenje vještaka koji je saslušan na glavnoj raspravi, saslušani svjedoci, među kojima i apelant kao parnična stranka) utvrđeno da su učesnici predmetne saobraćajne nezgode bili apelant i M. Š., koji su tom prilikom upravljali svojim putničkim motornim vozilima, te da je za prouzrokovanje nezgode prekršajnim nalogom proglašen krivim M. Š. Nadalje je naveo da je tuženi „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo osporio pasivnu legitimaciju zato što je vozilo kojim je upravljao M. Š. bilo osigurano kod stranog osiguravajućeg društva „Euroherc-osiguranja“ d.d. Zagreb, Podružnica Zadar, te da je za štetu odgovoran Biro zelene karte BiH koji je pasivno legitimiran u konkretnom slučaju. Također je ukazao na odredbe člana 7. stav 3. Zakona o osiguranju kojima je propisano da se lica koja na teritoriju BiH uđu vozilima koja se uobičajeno nalaze u inostranstvu smatraju osiguranim, shodno ovom zakonu, ako posjeduju zelenu kartu koja vrijedi na teritoriji BiH, izdanu od nacionalnog ureda osiguravatelja za motorna vozila, osnovanog s ciljem izdavanja zelene karte i koji je potpisao bilateralnu konvenciju za izmirivanje tražbina u BiH, ili izdanu od osiguravatelja koji je ovlašten izdavati zelene karte. Zatim je naveo da tuženi „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo nije osiguravatelj lica koje je odgovorno za prouzrokovanu saobraćajnu nezgodu. Općinski sud je naveo da je pasivno legitimiran u konkretnom slučaju Biro zelene karte u BiH, a apelant je tužbu mogao podnijeti i protiv stranog osiguravatelja kod kojeg je bilo osigurano vozilo kojim je upravljao M. Š., a koji je odgovoran za naknadu štete.
16. Dalje je ukazao da u slučaju kada je nezgodu prouzrokovalo vozilo sa inostranom registracijskom oznakom i valjanom zelenom kartom, oštećeni se odštetnim zahtjevom obraća Birou zelene karte u BiH, koji u skladu s važećim pravilima dodjeljuje odštetni zahtjev na obradu i likvidaciju jednom od društava za osiguranje koja se bave obaveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti, a što proizlazi iz dopisa Biroa zelene karte u BiH koji je dostavio predmet „Euroherc-osiguranju“ d.d. Mostar (sada sa sjedištem u Sarajevu) na daljnju obradu i likvidaciju štete. Općinski sud je naveo da je tuženi „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo korespondentno društvo koje je u ime stranog osiguravajućeg društva vršilo obradu i likvidaciju štete, te je predstavljao samo tehničku pomoć Birou zelene karte u BiH. Općinski sud je ukazao da je takav stav izražen u Odluci Ustavnog suda broj AP 3684/08 od 15. septembra 2011. godine.
17. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 003041 17 Gž 3 od 1. decembra 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda, te je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu.
18. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, te je ukazao da je prvostepeni sud, ocjenom izvedenih dokaza, utvrdio sve relevantne činjenice, koje žalbom nisu dovedene u sumnju. Nadalje je naveo da je prvostepeni sud, iz sadržaja raspravnih zapisnika i apelantovih podnesaka iz prvostepenog postupka, utvrdio da je apelant tužbeni zahtjev konačno opredijelio i kao tuženog označio „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo, te da je o tužbenom zahtjevu odlučeno upravo protiv tog tuženog. Također je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi da je tuženi u predmetnoj parnici bilo drugo pravno lice. Zatim je naveo da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenih činjenica pravilno zaključio da za štetu nije odgovoran tuženi iz ove parnice („Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo), već druga odgovorna lica, kao i da se prvostepeni sud pravilno pozvao na stavove izražene u odlukama Ustavnog suda. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i nije počinio povrede postupka na koje žalba ukazuje, niti povrede na koje pazi sud po službenoj dužnosti.
19. Rješenjem Vrhovnog suda broj 17 0 P 003041 18 Rev od 18. septembra 2018. godine odbačena je revizija koju je apelant izjavio protiv presude Kantonalnog suda.
20. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da prema odredbi člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM. Dalje je naveo da pitanje koje je apelant u podnesenoj reviziji naznačio ne predstavlja pravno pitanje (materijalnopravno ili procesnopravno) zbog kojeg bi revizija u konkretnom slučaju bila dopuštena u smislu člana 237. st. 3. i 4. ZPP-a. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. Apelant je naveo da je tužbu podnio protiv „Euroherc-osiguranja“ d.d. Zadar, zastupan po „Euroherc-osiguranju“ d.d. Mostar, a da je omaškom u CMS sistemu kao glavna stranka označen „Euroherc-osiguranje“ d.d. Mostar, te da je uredio tužbu nakon što je saznao puni naziv, sjedište i adresu tuženog. Također je naveo da „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo nikada nije steklo svojstvo tuženog jer je na glavnoj raspravi od 21. aprila 2014. godine apelant kao neuka stranka naveo da kao tuženog označava „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo“, a nakon što je ukinuta prvostepena presuda odustao je od takvog preinačenja, odnosno nastavio je s postupkom protiv prvobitno tuženog („Euroherc-osiguranje“ d.d. Zagreb). Zatim je naveo da je Kantonalni sud u rješenju od 25. augusta 2015. godine zauzeo pogrešan stav i dao pogrešnu sugestiju prvostepenom sudu jer „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo nije nikada steklo svojstvo tuženog, a prvostepeni sud nije tražio izjašnjenje od novotuženog „Euroherc-osiguranja“ d.d. Sarajevo da li pristaje da stupi u parnicu umjesto do tada tuženog „Euroherc-osiguranja“ d.d. Zagreb. Dalje je naveo da je tokom cijelog postupka od podnošenja tužbe i pismenih podnesaka kao tuženi učestvovalo „Euroherc-osiguranje“ d.d. Zagreb, te nije bilo nejasnoća koje lice se smatra tuženim. Apelant je naveo da je na ročište od 15. marta 2013. godine pristupio advokat J. D. i priložio punomoć kojom ga „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo ovlašćuje na zastupanje, iako do tada navedeno društvo nije imalo nikakvo svojstvo u parnici. Također je naveo da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da Kantonalni sud nije ispitao prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava, niti je obrazložio apelantove žalbene razloge.
23. U odnosu na navode o dužini trajanja predmetnog postupka, apelant je ukazao da je postupak pokrenut tužbom od 15. decembra 2008. godine, a da je pravosnažno okončan 1. decembra 2017. godine, te da za takvo postupanje nema objektivnog opravdanja. Apelant predlaže da mu se nadoknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka.
24. Također je naveo da je Vrhovni sud odbacio reviziju, iako je trebao zauzeti stajalište o pravnom pitanju koje je apelant naznačio.
b)Odgovor na apelaciju
25. Kantonalni sud je naveo da apelacija nije osnovana, te da je o odlučnim žalbenim prigovorima dao valjane i argumentirane razloge koji uporište imaju u pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza i pravilnoj primjeni materijalnog prava, te je predložio da se apelacija odbije.
26. Općinski sud je naveo da je u prethodnim postupcima prvostepena presuda dva puta ukidana, te da je prvostepena presuda od 23. juna 2017. godine potvrđena presudom Kantonalnog suda od 1. decembra 2017. godine.
27. Tuženi „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo je naveo da iz podnesene tužbe jasno proizlazi da je apelant nejasno označio naziv tuženog, te da je od početka pripremnog ročišta kao tuženog označavao „Euroherc-osiguranje“ d.d. Mostar, što proizlazi iz raspravnih zapisnika koje je apelant uredno potpisivao bez primjedbi. Također je naveo da je apelant na glavnoj raspravi nedvosmisleno i jasno označio kao tuženog „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo s obzirom na to da je u međuvremenu došlo do promjene sjedišta društva iz Mostara u Sarajevo, pa je samim tim promijenjen i naziv tuženog. Također je naveo da su paušalni navodi koji se prvi put iznose u apelaciji da advokat J. D. nije imao urednu punomoć za zastupanje, a što proizlazi iz sadržaja spisa u kojem se nalazi uredno data punomoć za zastupanje tuženog u ovoj pravnoj stvari. Tuženi smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud postupili u skladu s odredbama ZPP-a, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine Federacije BiH“ broj 24/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav (3) Lica koja na teritoriju BiH uđu vozilima koja se uobičajeno nalaze u inozemstvu smatraju se osiguranim, u skladu sa ovim Zakonom, ako posjeduju zelenu kartu koja važi na teritoriji BiH, izdatu od nacionalnog biroa osiguravača za motorna vozila, obrazovanog s ciljem da izdaje zelene karte, i koji je potpisao bilateralnu konvenciju za izmirivanje potraživanja u BiH, ili izdatu od osiguravača koji je ovlašten da izdaje zelene karte.
29. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 57.
Tužilac može preinačiti tužbu najdocnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.
Član 58. stav 2.
Za preinačenje tužbe u smislu stava 1. ovog člana potreban je pristanak lica koje treba da stupi u parnicu namjesto prvobitnog tuženog. Ako se prvobitni tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 17 0 P 003041 18 Rev od 18. septembra 2018. godine (koje je apelant primio 5. oktobra 2018. godine) kojim je odbačena njegova revizija kao nedopuštena. Međutim, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 P 003041 17 Gž 3 od 1. decembra 2017. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija broj AP 959/18 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 959/18 od 13. marta 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je apelantov zastupnik 24. januara 2018. godine primio osporenu presudu Kantonalnog suda od 1. decembra 2017. godine, a da je apelacija broj AP 959/18 podnesena 15. februara 2018. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
35. Iako apelant osporava i rješenje Vrhovnog suda i presudu Kantonalnog i Općinskog suda, Ustavni sud naglašava da će, budući da je revizija bila neefektivan pravni lijek, apelantove navode ispitati isključivo u vezi s osporenim presudama Kantonalnog suda i Općinskog suda. Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
38. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U odnosu na osporene odluke
39. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
40. Ustavni sud zapaža da je u konačnici odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo, kojim zahtjevom je apelant tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade štete prouzrokovane na njegovom vozilu isplati određeni novčani iznos. Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je apelant u toku predmetnog postupka u tužbi i podnescima dostavljenim sudu kao tužene označavao različita osiguravajuća društva sa sjedištem u Bosni i Hercegovini i u inostranstvu, te da je u prvoj fazi postupka, na ročištu za glavnu raspravu, kao tuženog označio „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo. Također, iz obrazloženja osporenih oduka slijedi da je Kantonalni sud dva puta ukidao prvostepenu presudu, ukazujući na nejasnoće u odnosu na to koga je apelant označio kao tuženog u predmetnoj pravnoj stvari. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi, a imajući u vidu sadržaj raspravnih zapisnika, te apelantove podneske, zaključili da je apelant u konkretnom slučaju preinačio tužbu, pa s obzirom na to da su se preinačenju tužbe usprotivili i „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo i „Euroherc-osiguranje“ d.d. Zagreb, Podružnica Zadar, postupak je u skladu s relevantnim odredbama ZPP-a nastavljen samo u odnosu na tuženog „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da se taj sud pozvao na relevantne odredbe Zakona o osiguranju, te je u vezi s tim zaključio da tuženi „Euroherc-osiguranje“ d.d. Sarajevo nije pasivno legitimiran jer nije osiguravatelj lica koje je prouzrokovalo saobraćajnu nezgodu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni pozitivnopravnih propisa u konkretnom slučaju.
41. U odnosu na apelantov navod da drugostepeni sud nije obrazložio niti jedan žalbeni razlog, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32). U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i dâ odgovore na sve iznesene žalbene argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoju odluku, što je i učinio.
42. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće i jasne razloge u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, da su imali u vidu sve okolnosti relevantne za donošenje odluka, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
45. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
Period koji se uzima u obzir
46. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 15. decembra 2008. godine kada je apelant podnio tužbu radi naknade štete, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 1. decembra 2017. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao osam godina i oko 11 mjeseci, što je period koji će Ustavni sud ispitati.
Analiza dužine trajanja postupka
47. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog tužbenog zahtjeva bilo potraživanje naknade štete proistekle iz saobraćajne nezgode. S obzirom na navedeno i dokaze koji su izvedeni (izvršen uviđaj na licu mjesta uz učestvovanje vještaka saobraćajno-tehničke i mašinske struke koji je sačinio nalaz i mišljenje, saslušan vještak i pet svjedoka, među kojima i apelant kao parnična stranka, te je izvršen uvid u određenu materijalnu dokumentaciju), Ustavni sud smatra da se radi o relativno složenom predmetu.
48. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant u tužbi i tokom postupka kao tuženog označavao različita osiguravajuća društva, te da je u toku postupka konačno opredijelio tužbeni zahtjev, što je nesporno utjecalo i doprinijelo ukupnoj dužini trajanja postupka.
49. U pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da su u periodu od osam godina i oko 11 mjeseci Općinski sud i Kantonalni sud donijeli šest odluka, od čega četiri meritorne odluke i dva rješenja. Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu u prvoj fazi postupka bilo potrebno pet godina i pet mjeseci da donese prvostepenu presudu. Također, Ustavni sud zapaža da su nakon toga redovni sudovi u periodu od tri godine i šest mjeseci donijeli ukupno pet odluka, od čega četiri meritorne odluke (u tom periodu Kantonalni sud dva puta ukidao prvostepenu presudu i vraćao predmet Općinskom sudu na ponovni postupak). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je primjetno da je prva faza postupka pred Općinskim sudom trajala nešto duže, čemu je doprinijelo apelantovo ponašanje u toj fazi postupka. Također, Ustavni sud ukazuje da su nakon toga redovni sudovi u razumnim rokovima donosili odluke. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, kao i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Međutim, Ustavni sud ukazuje na okolnosti konkretnog slučaja, iz kojih, prema stavu ovog suda, ne proizlazi da su redovni sudovi namjerno odgađali donošenje konačne odluke i odugovlačili postupak na apelantovu štetu.
50. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, da su u predmetnom postupku redovni sudovi preduzimali radnje u predmetu i donijeli šest sudskih odluka, od čega četiri meritorne i dva rješenja, kao i da je apelant u tužbi tokom postupka kao tužene označavao različita osiguravajuća društva, što je utjecalo na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta, koji po svojoj naravi nije hitne prirode, nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
51. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
52. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje u vezi s proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa, što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su ti navodi neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o osiguranju od odgovornosti i ZPP-a, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje budući da su redovni sudovi u okviru relevantnog perioda od osam godina i oko 11 mjeseci donijeli četiri meritorne odluke i dva rješenja, te da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu, a da je apelant doprinio dužini trajanja postupka.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Na osnovu člana VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević