Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2070/20 („PLANA“ d.o.o. P.J. Cocktail bar Hemingway)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2070/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-2070/20, rješavajući apelaciju koju je podnio „PLANA“ d.o.o. P.J. Cocktail bar Hemingway, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „PLANA“ d.o.o. P.J. Cocktail bar Hemingway protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mals 184775 18 Pž od 8. aprila 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „PLANA“ d.o.o. P.J. Cocktail bar Hemingway (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Sesar-Ćurić-Miletić“ iz Mostara, podnio je 18. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Mals 184775 18 Pž od 8. aprila 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je apelant u periodu, preciziranom izrekom osporene presude, vršio povredu prava autora muzičkih djela tako što je koristio autorska muzička djela autora koje predstavlja tužilac („Asocijacija kompozitora-muzičkih stvaralaca AMUS iz Sarajeva) bez odgovarajućeg odobrenja tužioca koje je apelant po zakonu bio dužan pribaviti. Obavezan je apelant da isplati tužiocu na ime naknade za korištenje autorskih muzičkih djela za naznačeni period određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu isplati troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tužilac opomenom pred tužbu pozivao apelanta na zaključenje ugovora o korištenju muzičkih djela, te da iz stanja spisa proizlazi da navedeni ugovor nije zaključen. Kantonalni sud je naveo da je za korištenje autorskih muzičkih djela iz repertoara tužioca bilo obavezno zaključiti ugovor o neisključivom prenosu prava, pa je apelant mogao sam, bilo kada, zatražiti zaključenje takvog ugovora, u skladu s odredbom člana 26. stav (1) Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskih i drugih srodnih prava, sve da ga tužilac i nije pozvao da to učini. Kantonalni sud je takođe naveo da nedostatak važećeg kolektivnog ugovora i važeće privremene tarife nije mogao uticati na obavezu apelanta da plati utvrđenu naknadu, jer je ranije zaključenim kolektivnim ugovorom od 18. maja 2011. godine (između kolektivne organizacije za ostvarivanje prava autora muzičkih dijela Sine Qua non d.o.o. i reprezentativnog udruženja hotelijera i restoratera) postojala usaglašena i javno objavljena tarifa, prihvaćana kao tržišna cijena naknade i u pojedinačnim ugovorima zaključenim između tužioca i vlasnika UR caffe bar Havana u Sarajevu, kao i tužitelja i hotela Pahuljica d.o.o. iz Travnika, koji obavljaju ugostiteljsku djelatnost, koju obavlja i tuženi, kao i društva Zara BH d.o.o. Sarajevo i DM Drogerie Market d.o.o. Sarajevo. Kantonalni sud je ukazao da je apelant obavezan da plaća naknadu za korištenje autorskih muzičkih djela na osnovu odredbe člana 20. stav (3) i člana 83. Zakona o autorskom i srodnim pravima (kojim je propisano da se ima izvršiti plaćanje naknade za svaki vid iskorištavanja autorskog djela od strane svih korisnika autorskih djela, te da se prenos autorskih prava uvijek vrši uz naknadu, osim ako se dokaže suprotno). Kantonalni sud je naveo da je na okolnost obračuna visine naknade provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke, te da apelant nije prigovarao nalazu vještaka u obračunskom djelu, nego zbog toga što apelant nije zaključio nikakav ugovor s tužiocem, te da je prigovarao i parametrima na osnovu kojih je nalaz urađen, jer je zapisnik od 8. februara 2016. godine privatna isprava tužioca koja ništa ne dokazuje i ne može biti valjan dokaz u postupku. Kantonalni sud je u vezi s navedenim naveo da apelant nikada nije isticao nikakav konkretan prigovor na predmetni zapisnik, niti je ikakvim dokazom osporio bilo koju činjenicu utvrđenu istim, zbog čega je ovaj prigovor tuženog valjalo odbiti kao neosnovan.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju odluka u predmetnom postupku, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da tužilac nije uspio dokazati da apelant ima bilo kakvu obavezu prema tužiocu „s obzirom da sa navedenim nije u nikakvom pravnom odnosu tj. ne postoji nikakav ugovor, niti drugi pravni osnov, osnovom kojeg bi postojala obaveza apelanta prema tužiocu“. Apelant navodi da je zapisnik od 8. februara 2016. godine isključivo privatna isprava tužica, sastavljena i potpisana od osobe za koju se i ne navodi u kojem je svojstvu istu sačinila, te kao takav ne može biti validan dokaz u predmetnom postupku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2070/20 („PLANA“ d.o.o. P.J. Cocktail bar… | Sudska praksa | Aktio