Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6673/18 (A. I.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • In dubio pro reo
  • Dokazni postupak
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Troškovi postupka
  • Krivični postupak
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6673/18

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6673/18, rješavajući apelaciju Adnana Ivkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Adnana Ivkovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 071012 18 Kž 2 od 17. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 071012 17 K2 od 5. marta 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Adnan Ivković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa „Glavović“ d.o.o. Mostar, advokatsko društvo iz Mostara, podnio je 16. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 071012 18 Kž 2 od 17. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 071012 17 k 2 od 5. marta 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Mostar (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Presudom Općinskog suda broj 58 0 K 071012 17 K 2 od 5. marta 2018. godine, donesenom u ponovnom postupku, apelant je, zajedno s ostalim označenim licima, proglašen krivim da je u vrijeme, u mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude učestvovao u tuči u kojoj je jedno lice usmrćeno (apelant više puta udario šakom u predio glave E. D.), čime je počinio krivično djelo učestvovanja u tuči iz člana 174. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci.

5. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da su na glavnoj raspravi pred tim sudom od 17. januara 2018. godine (u skladu sa članom 331.a stav (4) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine – u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) preuzeti dokazi izvedeni pred tim sudom pa su pročitani dokazi Tužilaštva (stranica 6. presude) i dokazi odbrane (stranica 7. presude). Potom je ukazano na sadržaj iskaza označenih svjedoka (str. 7–13. presude), uključujući i iskaz E. D. (stranica 10. presude) koji je opisujući dešavanja istakao da ga je apelant počeo udarati, ali i iskaze ostalih svjedoka koji su vidjeli lica koja su učestvovala u tuči. Na stranici 11. Općinski sud je naveo iskaze lica (E. Č. i A. R.) koja su vršila službene radnje u okviru istrage kao zapisničari ili ovlaštena službena lica, a koja su navela da na svjedoke prilikom sačinjavanja zapisnika nije vršen nikakav pritisak i da zapisnici sadržavaju njihove vjerne iskaze, a da je prepoznavanje urađeno prema odredbama ZKP-a, da su bile dvije grupe od 11 lica, da nisu stavljani ljudi sličnog opisa jer nije bilo mjesta, a videosnimak tučnjave je dostavljen Tužilaštvu, ali je bio i na internetu, svima dostupan, i da prilikom prepoznavanja u prostoriji nisu bili samo osumnjičeni, nego i drugi akteri događaja.

6. Općinski sud je ukazao i na sadržaj iskaza apelanta (stranica 12) koji je naveo da je bio na proslavi kada je došao E. B. i rekao da ga je neko napao i da je pošao s njim na ulicu da vidi šta se dešava pa ih je odmah po izlasku iz sokaka napala grupa od 7 do 8 lica, od kojih neke poznaje. Apelant je tvrdio (stranica 12. presude), između ostalog, da nije nikoga udario i da je I. S. skidao ljude s njega. Dalje je Općinski sud ukazao na materijalne dokaze, uključujući i zapisnike o prepoznavanju, te šta iz njih proizlazi.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je naveo da je, analizirajući sve izvedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti i dovodeći ih u vezu s odbranom optuženih, utvrdio da su optuženi počinili radnje opisane u izreci presude i našao da su u tim radnjama ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela učestvovanja u tuči iz člana 174. KZFBiH, za šta je dao detaljno obrazloženje (stranica 18), odnosno kako se ono kvalificira. Općinski sud je naveo da je za odgovornost optuženih bilo neophodno da tužilac dokaže da je svaki od optuženih ponaosob preduzeo fizičku ili psihičku radnju koja čini obilježje krivičnog djela učestvovanja u tuči, i to za vrijeme dok je ona trajala. U vezi s tim je ukazano da je utvrđeno kada je tučnjava započela i da je trajala sve do stradavanja M. D. kada je on ostao ležati na zemlji. Općinski sud je naveo da drži dokazanim da su pojedini optuženi preduzeli odgovarajuće radnje koje su obilježje predmetnog krivičnog djela. Tako je u odnosu na apelanta Općinski sud naveo da iz iskaza svjedoka E. D. proizlazi da je vidio apelanta koji ga je počeo udarati, od kojeg je dobio 2–3 udarca u desno oko. U vezi s tim je navedeno da sud iskaz navedenog svjedoka prihvata jer nije imao razloga sumnjati u njega i da bi svjedok naveo baš apelanta da mu je zadao udarce, odnosno da je imao motiv da to kaže, ako tako stvarno nije bilo. Također, Općinski sud je naveo da je svjedok prilikom prepoznavanja prepoznao apelanta kao lice koje ga je šakom udarilo više puta.

8. Na stranici 24. presude Općinski sud je naveo da zapisnike o prepoznavanju lica prihvata kao zakonite dokaze zato što nije došlo do povrede člana 11. stav 2. ZKPFBiH. Međutim, zapisnik o prepoznavanju i sam postupak prepoznavanja (kako je navedeno u presudi) „sud će ocijeniti s aspekta vjerodostojnosti istih, odnosno njihove dokazne snage“. Nadalje, ukazujući na prigovore odbrana u vezi s navedenim, Općinski sud je naveo da nije prihvatio prigovor odbrana zato što su svjedoci prilikom davanja iskaza opisali pojedine optužene, a što se ima smatrati dijelom procesa prepoznavanja. Osim toga, ako se i radilo o propustu u pojedinoj radnji, ne bi cijela radnja prepoznavanja bila nezakonita. Navedeno je da odbrana nije navela u čemu se sastoji povreda prava iz člana 11. stav 2. ZKPFBiH. U vezi s pitanjem vjerodostojnosti dokaza, postupka prepoznavanja i zapisnika o prepoznavanju, sud drži da oni imaju takvu dokaznu snagu koja skupa s izjavama svjedoka datim na glavnoj raspravi (a pojedinim iz istrage) daju sudu dostatan osnov za zaključak da je na pouzdan način utvrđenja krivica optuženih. Svjedoci koji su obavili radnju prepoznavanja na glavnoj raspravi su bez imalo sumnje izjavili koji optuženi su imali aktivno učešće u tuči, koga su udarali i na koji način.

9. Na str. 24. Općinski sud je naveo da nije prihvatio prigovor odbrane da su zapisnici o saslušanju nezakoniti jer je isto lice koje je obavljalo saslušanje bilo i zapisničar, kao i da oni nisu potpisani. Općinski sud je ukazao na odredbu člana 168. ZKPFBiH, te je ukazao da se može raditi samo o vjerodostojnosti dokaza, a tu vjerodostojnost dokaza sud je cijenio na osnovu iskaza svjedoka (službena lica) E. Č. i A. R. koji su potvrdili autentičnost zapisnika, odnosno tačnost onoga što je u njima navedeno.

10. Općinski sud (stranica 25) nije prihvatio prigovor odbrane da su svjedoci vršili prepoznavanje lica isključivo i davali iskaz isključivao na osnovu videosnimka iz razloga što su svjedoci na glavnoj raspravi izjavili da su njih ili druga lica konkretno udarali pojedini optuženici. Znači, svjedoci su davali iskaz na osnovu neposrednih saznanja, a postupak prepoznavanja se može smatrati kao dodatni dokaz koji taj iskaz potvrđuje.

11. Na stranici 26. Općinski sud je ukazao na odredbu člana 204. ZKPFBiH, te je naveo da su optuženi dostavljali određene dokumente kako bi dokazali svoju materijalnu situaciju, ali uvidom u njih Općinski sud je zaključio da su oni nepotpuni pa nije mogao optužene osloboditi plaćanja troškova krivičnog postupka, odnosno nije mogao zaključiti da bi se tim plaćanjem dovela u pitanje njihova egzistencija. Tako je na osnovu člana 202. stav 1. ZKPFBiH apelant obavezan na troškove u iznosu od 584,25 KM.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 K 071012 18 Kž 2 od 17. septembra 2018. godine odbijene su apelantova žalba koju je podnio njegov branilac i žalbe ostalih optuženih, te je potvrđena prvostepena presuda od 5. marta 2018. godine.

13. Kantonalni sud je najprije odlučio o prigovorima, između ostalih, apelanta kojim se izričito tvrdilo da su zapisnici o prepoznavanju nezakoniti, pa su zbog toga i iskazi svjedoka koji terete optuženike nezakoniti, kao i da sud nije dao ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka. Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 11. stav 2. ZKPFBiH, kao i na odredbu člana 99. st. 3. i 4. ZKPFBiH. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao da se zaključak o nezakonitosti određenog dokaza ne može zasnivati isključivo na činjenici da je prilikom njegovog pribavljanja povrijeđena neka odredba procesnog zakona, osim ukoliko to nije izričito propisano kao što je npr. u članu 91. stav 3, 92. stav 6, 97. stav 4, 100. stav 5, 112. st. 1. ili 134. ZKPFBiH, nego se u tim situacijama mora cijeniti cilj odredbe (koja nije primijenjena ili je prekršena), značaj propusta da se postupi u skladu s njom za osnovna prava i slobode optuženika, kao i značaj tog propusta u odnosu na osnovna načela krivičnog postupka, pa se tek tada može izvesti zaključak o zakonitosti ili nezakonitosti određenog dokaza. Svako suprotno postupanje značilo bi da bilo koja povreda odredbi procesnog zakona prilikom pribavljanja dokaza automatski ima za posljedicu nezakonitost tog dokaza.

14. Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH i odredbu člana 296. stav 2. ZKPFBiH. Kantonalni sud je naveo da je osporena presuda dala razloge u pogledu zakonitosti, ali i vjerodostojnosti dokaza na kojima je zasnovala odluku. Ukazano je na relevantne dijelove prvostepene presude, koji su i citirani. Kantonalni sud je našao da određeni propusti učinjeni prilikom provođenja radnje prepoznavanja ne dovode u pitanje samu zakonitost provedene radnje, te dalje kako je navedeno (stranica 17) u presudi uz pozivanje na odredbu člana 99. st. 3. i 4. ZKPFBiH (čiju suštinu dalje navodi) i rješenja kojim je prethodna presuda ukinuta, te je zaključeno da ti žalbeni navodi nisu osnovani i da žalbe ne sadrže razloge zašto je došlo do povrede ljudskih prava, osim proceduralnih propusta.

15. U nastavku Kantonalni sud je ispitao žalbene navode o nezakonitosti dokaza – zapisnici o ispitivanju svjedoka i optuženika (a što proizlazi iz samih zapisnika i iskaza ovlaštenih službenih lica E. Č. i A. R.), te je našao da su ti žalbeni prigovori neosnovani. Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 168. ZKPFBiH i šta ona propisuje, ali je naveo da ni ta odredba, a ni druge odredbe zakona ne propisuju da se na zapisniku o saslušanju koji nije potpisalo saslušavano lice i/ili ovlašteno službeno lice ne može zasnivati sudska odluka. Također, Kantonalni sud je ukazao da žalbe ne uočavaju razliku između zakonitosti i vjerodostojnosti zapisnika i da odbrane ne ukazuju da su ti zapisnici nevjerodostojni zbog navedenih razloga. S druge strane, ovlaštena službena lica su potvrdila autentičnost zapisnika, odnosno njihovu tačnost, te je prvostepeni sud cijenio te dokaze u pogledu njihove vjerodostojnost, te je o tome dao razloge tako da ne postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka.

16. Nadalje, na stranici 18. Kantonalni sud je odgovorio i na navode da je svjedocima prije ili prilikom ispitivanja predočen videosnimak, koji nije izveden kao dokaz, a Kantonalni sud je nakon analize ukazao da je prvostepeni sud cijenio iskaze svjedoka s aspekta njihove vjerodostojnosti (uključujući da su svoja saznanja crpili iz videosnimka), o čemu je dao jasne razloge. Na stranici

19. Kantonalni sud navodi apelantov žalbeni prigovor da na početku glavnog pretresa nije pročitana optužnica koja je bila na pravnoj snazi, uslijed čega apelant nije obaviješten o djelu koje mu je stavljeno na teret. Ovaj prigovor Kantonalni sud je cijenio kao neosnovan ukazujući na tok postupka, te da je apelant bio upoznat s optužbama protiv njega. Isto je postupljeno s navodom da je sud preuzeo i pročitao dokaze, a da za to nije imao tužiočevu saglasnost, o čemu se Kantonalni sud izjasnio (stranica 19), uz pozivanje na član 311a. stav 4. ZKPFBiH i dovodeći navedeno u vezu s pravom na odbranu.

17. Kantonalni sud je naveo da je, suprotno žalbenim navodima, činjenično stanje u prvostepenoj presudi potpuno i pravilno utvrđeno. U odnosu na žalbene prigovore apelantove odbrane (stranica 23), Kantonalni sud je naveo se presuda ne zasniva na iskazu samo jednog svjedoka, te je ukazao da je Općinski sud ocijenio iskaze (na koje se žalba poziva) kao suprotne iskazu oštećenog i za to naveo jasne razloge, te je podržao stav suda o svijesti učesnika tuče. Konačno, Kantonalni sud je na detaljan način obrazložio (str. 26–29. presude) odluku o kazni i prigovore odbrane optuženih u vezi s tim, zaključujući da s njima nije dovedena u pitanje pravilnost odluke o kazni koja je prvostepenom presudom izrečena apelantu i ostalim optuženima.

18. Kako proizlazi iz navoda apelacije, na apelantov zahtjev sud je zamijenio kaznu zatvora izrečenu apelantu novčanom kaznom.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant navodi povredu člana II/3.e) Ustavnog suda i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant (kako je i naveo u apelaciji) smatra da su nezakoniti svi zapisnici o saslušanju svjedoka i optuženih u prostorijama MUP-a i svi zapisnici o prepoznavanju jer su sačinjeni suprotno odredbama člana 99. st. 3 i 4. ZKPFBiH, kao i da je pogrešan zaključak suda da su ovlaštena službena lica potvrdila njihovu vjerodostojnost, što apelant detaljno obrazlaže u apelaciji. Dalje, apelant ukazuje na određene izmjene optužnice i da mu nikada nije pročitana optužnica na osnovu koje je trebao početi ponovljeni postupak (pa je došlo do povrede člana 6. stav 3. Evropske konvencije). Apelant navodi da je sud preuzeo i pročitao dokaze koji su izvedeni u postupku (u postupku u kojem je ukinuta presuda) jednostranom odlukom bez saglasnosti strana i branioca, čime je učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka i nije postupio na način kako je navedeno u rješenju Kantonalnog suda, kojim je prethodna presuda ukinuta. Nadalje, apelant navodi da je jedini dokaz da je apelant udario E. D. iskaz ovog svjedoka, a koji i sam priznaje da je udario apelanta, dok drugi svjedoci Tužilaštva nisu potvrdili apelantovo učešće u tuči. Apelant ukazuje na svjedoke odbrane čije iskaze sud uopće nije cijenio. Apelant navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, odnosno da postupak u cjelini nije bio pravičan. Apelantovim radnjama nisu ostvarena obilježja krivičnog djela učestvovanje u tuči, odnosno Tužilaštvo nije dokazalo postojanje direktnog umišljaja kod apelanta koji bi obuhvatio svijest o učestvovanju u tuči u kojoj neko lice može biti teško ozlijeđeno ili lišeno života, te da svojim djelovanjem doprinosi stvaranju te situacije. Apelant osporava i odluku o kazni jer je sud „površno“ cijenio sve otežavajuće i olakšavajuće okolnosti kod apelanta, kao i odluku o troškovima postupka. U vezi s tom odlukom, navodi da se ona ne može ispitati jer je bez obrazloženja u čemu se troškovi sastoje, posebno jer branilac nije dostavio troškovnik, a apelant se izjasnio da je slabog imovnog stanja i podnio zahtjev za postavljanje branioca po službenoj dužnosti, te ga sud nikada nije pozvao da dostavi dokaze o imovnom stanju, nego je usvojio njegov zahtjev i dodijelio mu branioca, da bi ga u konačnici obavezao da sam snosi troškove svoje odbrane.

b)Odgovor na apelaciju

20. U veoma opširnom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je uputio na relevantne dijelove presude u odnosu na sve prigovore koje apelant ističe u apelaciji, te je zaključio da je apelacija neosnovana jer sud nije proizvoljno primijenio pravo, niti je došlo do povrede prava koja apelant navodi.

21. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je ukazao na određene navode iz apelacije u vezi s prepoznavanjem i provođenjem dokaza, te je ukazao na dato obrazloženje u presudi i da nije došlo do povrede apelantovog prava.

22. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da su neosnovani apelantovi navodi o nezakonitim dokazima na kojima se zasniva presuda, čija se upotreba odrazila na pravičnost postupka, te je predložilo da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17).

24. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04 i 18/05) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme učinjenja krivičnog djela (2009. godine) koje je apelantu stavljeno na teret, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 174.

Učestvovanje u tuči Ko učestvuje u tuči u kojoj je neko usmrćen ili je drugom nanesena teška tjelesna ozljeda za samo učestvovanje u tuči, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 11. stav (2) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 99. st. (3) i (4) Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje (3) Ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok poznaje lice ili predmet tražiće se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim licima odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste.

(4) Ako prepoznavanje nije moguće u skladu sa stavom (3) ovog člana, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu prepoznavanja fotografija te osobe ili predmeta postavljenih među fotografijama svjedoku nepoznatih osoba ili predmeta iste vrste.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav 7.

Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 331a.

Dostavljanje drugostepene odluke i postupanje prvostepenog suda (4) Prvostepeni sud je dužan da izvede sve procesne radnje i raspravi sva sporna pitanja na koja je ukazao drugostepeni sud u svojoj odluci. Iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drukčije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276. stav (2) tačka e) ovog zakona.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 19. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

[...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

33. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

34. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.

35. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, za koje apelant smatra da su nezakoniti, da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo, da nije upoznat s optužbama, te osporava zaključke suda u vezi s odlukom o kazni i troškovima postupka. Osim toga, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu njegove uloge u izvršenju predmetnog krivičnog djela učestvovanja u tuči koje mu je stavljeno na teret i za koje je konačno osporenom odlukom i osuđen (apelant tvrdi da je i sam oštećeni – svjedok E. D. priznao da je udario apelanta i drugo kako je navedeno u tački 23. ove odluke), odnosno nepostojanje konkretnih dokaza Tužilaštva da je on ovom svjedoku nanio povrede, a postojanje dokaza odbrane, koje sud nije cijenio, uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koja čine obilježja predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede načela in dubio pro reo.

36. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

37. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

38. Dok član 6. Evropske konvencije jamči pravo na pravično suđenje, on ne propisuje nikakva pravila o dopuštenosti dokaza kao takvih, što je prvenstveno predmet uređenja na osnovu nacionalnog prava. Stoga je na nacionalnim sudovima da ocijene dokaze koji su pred njima, kao i značaj bilo kojeg dokaza koji optuženi želi iznijeti. U utvrđivanju je li postupak u cjelini bio pravičan, mora se uzeti u obzir jesu li poštovana prava odbrane. Naročito se mora ispitati je li aplikantu bila pružena prilika da ospori vjerodostojnost dokaza i usprotivi se njegovoj upotrebi (vidi Horvatić protiv Hrvatske, broj aplikacije 36044/09, presuda od 13. oktobra 2013. godine, st. 77. i 78).

39. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stranica 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25). Uopćeno posmatrajući, prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). Pri tome, korištenje dokaza iz faze istrage neće samo od sebe biti u suprotnosti sa st. 1. i 3.d) člana

6. Evropske konvencije, koji garantiraju da se prava odbrane moraju poštovati, ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da ih osporava (vidi Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj predstavke 72967/01, stav 117. i Krivoshapkin protiv Rusije, presuda od 27. januara 2011. godine, stav 54).

40. Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

42. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala ocjena dokaza. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesnopravni prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno zakonitosti pojedinih dokaza, konkretno zapisnika o saslušanju svjedoka koji su dati u MUP-u i zapisnika o prepoznavanju lica.

43. Ustavni sud zapaža da je svjedok E. D. na glavnom pretresu naveo da je vidio apelanta koji ga je počeo udarati (nanio mu lake tjelesne povrede), a sud je cijenio iskaz tog svjedoka kao vjerodostojan i naveo da nema razloga sumnjati u njega, odnosno da bi svjedok naveo baš apelanta da ga je udario, ako se to zaista nije ni desilo. Svjedok je i kod prepoznavanja prepoznao apelanta kao lice koje ga je udarilo. Ustavni sud primjećuje da je naročito u tom pogledu u relevantnim dijelovima osporenih odluka dato detaljno obrazloženje u vezi s vrijednosti iskaza tog svjedoka, te je u konačnici zaključeno da je sud prilikom ocjene njegovog iskaza imao u vidu i iskaze ostalih svjedoka u vezi s inkriminiranim radnjama koje su za posljedicu imale smrt oštećenog M. D., uslijed čega su i apelantove radnje dobile obilježje krivičnog djela učestvovanja u tuči iz člana 174. KZFBiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi posebnu pažnju posvetili i na detaljan način elaborirali elemente predmetnog krivičnog djela učestvovanja u tuči. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostepene presude jasno proizlazi da je prvostepeni sud u ponovnom suđenju raspravio sva sporna pitanja u vezi s vjerodostojnosti dokaza u vezi s apelantovim direktnim učešćem u inkriminiranom događaju, kao i dokaznom snagom radnji prepoznavanja iz faze istrage. Također, iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da su u ponovnom suđenju preuzeti, odnosno prihvaćeni dokazi iz prethodnog suđenja, a da je jedan od zakonskih preduvjeta za njihovo prihvaćanje upravo da su ti svjedoci bili unakrsno ispitani od suprotne stranke (u konkretnom slučaju i apelantove odbrane) ili joj je to bilo omogućeno. Kako apelant suštinski osporava kvalitet dokaza na osnovu kojeg je osuđen, a ne negira i ne problematizira da mu je bilo onemogućeno da unakrsno ispita ili predloži ispitivanje svjedoka – očevica E. D. u predmetnom postupku te da ospori njegove tvrdnje (da ga je on udario), kao i da ospori zakonitost radnje prepoznavanja (od E. D.) kao dokaz pribavljen u fazi istrage, Ustavni sud konstatira da je apelantovoj odbrani pružena adekvatna i pogodna mogućnost da se suoči s navedenim svjedokom na koji način su na efektivan način ispoštovana prava apelantove odbrane u konvencijskom smislu. Osim toga, u odnosu na prigovore vezano za zapisnike o prepoznavanju i zapisnike o saslušanju/ispitivanju svjedoka i optuženih, čemu su također redovni sudovi poklonili značajnu pažnju i dali jasna obrazloženja, Ustavni sud ukazuje da s aspekta pravičnosti suđenja i garancija koje nudi ovaj član nezakonitost određenog dokaza (u skladu s domaćim zakonom) ne vodi nužno (po automatizmu) kršenju prava na pravično suđenje. Ovo pogotovo kada se ima u vidu da apelant ne dovodi u pitanje niti autentičnost izjave svjedoka (recimo E. D. koji je „ključni“ svjedok za apelanta, niti osporava da je E. D. mogao apelanta da prepozna), već samo sugerira da te dokazne radnje imaju određene nedostatke u proceduri. Međutim, Ustavni sud ne može da utvrdi da se radi o takvim nezakonitostima koje dovode u pitanje garancije prava na pravičan postupak.

44. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, redovni sudovi su, prema ocjeni Ustavnog suda, utvrdili odlučne činjenice u vezi s nanošenjem povreda oštećenom E. D. zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima u konačnici problematizira primjenu materijalnog i procesnog prava u predmetnom postupku u vezi s inkriminiranim radnjama.

45. Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza ili da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelantovoj odbrani, u kontekstu navoda apelacije, nisu uskraćene bilo kakve procesne garancije obuhvaćene članom 6. stav 3.d) Evropske konvencije.

46. Apelant je u apelaciji ukazivao i na činjenicu da mu nije pročitana optužnica, da nije uz saglasnost stranaka sud preuzeo i pročitao dokaze, da sud nije cijenio sve okolnosti kod apelanta prilikom utvrđivanja kazne, te da je odluka o troškovima postupka bez obrazloženja i da je apelant u konačnici obavezan da plati troškove. Međutim, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud ispitao i ove apelantove prigovore, o čemu je dao jasna i konkretna obrazloženja uz pozivanje na relevantne odredbe ZKPFBiH i druge propise koje je primijenio (za odluku o troškovima postupka), koji se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim ili suprotnim odredbama ZKPFBiH. Kako bi se daljnja analiza ovih navoda svodila na ponavljanje obrazloženja koje su dali redovni sudovi, s ciljem da izbjegne ponavljanje Ustavni sud zaključuje da apelantovi navodi, koji su na identičan način isticani i pred redovnim postupkom, nisu mogli utjecati na drugačiju odluku redovnog suda, niti osim apelantovog nezadovoljstva u osporenim presudama ima bilo šta što bi dovelo u pitanje garancije prava na pravično suđenje.

47. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije da je u postupku okončanom osporenim presudama prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret (učestvovanje u tuči iz člana 174. KZFBiH), a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-6673/18 (A. I.) | Sudska praksa | Aktio