Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2045/20 (S. M.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2045/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. srpnja 2020. godine, u predmetu broj AP-2045/20, rješavajući apelaciju Samira Moralića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Samir Moralić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 K 043495 20 Kž 2 od 18. svibnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Gračanici broj 27 0 K 043495 20 K od 17. veljače 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Samir Moralić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Sabina Husejnagić odvjetnica iz Tuzle, podnio je 17. lipnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 27 0 K 043495 20 Kž 2 od 18. svibnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Gračanici broj 27 0 K 043495 20 K od 17. veljače 2020. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud kojom bi se odložilo izvršenje kazne do donošenja odluke Ustavnog suda.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen je krivim zbog kaznenog djela - neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga - iz članka 238. stavak 1. Kaznenog zakona (KZ) i na osnovu članka 42., 43., 49. KZ, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine u koju je na osnovu članka 57. stavak 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Dalje je, na osnovu članka 64. stavak 4. KZ, odbijen zahtjev za opoziv uvjetne osude. Također, na osnovu članka 238. stavak 4. KZ, od apelanta je oduzeta opojna droga, dok je na osnovu članka 78. stavak 1. KZ apelantu je izrečena sigurnosna mjera – oduzimanja određenih predmeta, a na osnovu člana 88. Zakona o krivičnom postupku (ZKP), apelantu su vraćeni određeni privremeno oduzeti predmeti. Osim toga, apelant je oslobođen plaćanja troškova postupka.
3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da su ovlaštene službene osobe postupile po članku 78. stavak 2. točka d) ZKP-a i pretres izvršile bez naredbe i bez svjedoka, iako su imali usmenu naredbu za pretresanje po kojoj su bili dužni da pri pretresanju osiguraju prisustvo dva svjedoka u skladu sa odredbama članka 74. stavak 4. ZKP-a. S tim u vezi, naveo je da su u izvještaju od 18. listopada 2019.godine ovlaštene službene osobe napisale da je razlog pretresanja bez naredbe i svjedoka „zbog postojanja osnova sumnje da uz sebe posjeduje predmete koji potiču iz kaznenog djela te da će iste sakriti, uništiti ili ih se riješiti, a koji bi mogli poslužiti kao dokaz u kaznenom postupku ...". Dakle, i pored postojanja usmene naredbe, ovlaštene službene osobe su procijenile da je postojala opasnost da apelant odbaci, uništi ili se riješi predmeta koji se od njega trebaju oduzeti. Cijeneći to prvostupanjski sud je naveo da u konkretnom slučaju ovlaštene službene osobe nisu postupile suprotno ZKP, naprotiv postupili su u skladu sa člankom 78. stavak 1., stavak 2. točka d) i stavak 3. ZKP-a. S obzirom da su nakon izvršenog pretresa ovlaštene službene osobe podnijele izvještaj i da je o izvršenom pretresanju i oduzetim predmetima obaviješten sudac za prethodni postupak, prvostupanjski sud je naveo da nije prihvatio prigovor apelanta da se u konkretnom slučaju radi o nezakonitom pretresanju.
4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je ukazao da je pretresanje apelanta izvršeno na osnovu članka 78. ZKP, jer su postojali uvjeti iz točke d) stavka 2. tog članka. Naime, iz izvještaja o izvršenom pretresanju apelanta proizlazi da je pretres izvršen zbog sumnje da će apelant sakriti, uništiti ili riješiti se predmeta koji se trebaju od njega oduzeti i upotrijebiti kao dokaz u kaznenom postupku, a o čemu je u skladu s člankom 78. stavak 3. ZKP odmah podnesen pisani izvještaj. Imajući u vidu da su i pored postojanja usmene naredbe ovlaštene službene osobe procijenile da je postojala opasnost da apelant odbaci, uništi ili se riješi predmeta koji se od njega trebaju oduzeti, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju ovlaštene službene osobe nisu postupile suprotno ZKP, naprotiv postupile su u skladu sa člankom 78. stavak 1. stav 2. tačka d) i stav 3. ZKP-a. Pri tome je naveo da je neosnovan prigovor apelanta da se radi o nezakonitom pretresanju, s obzirom da su nakon izvršenog pretresa ovlaštene službene osobe podnijele izvještaj na koji način je o izvršenom pretresanju i oduzetim predmetima obaviješten sudac za prethodni postupak. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je i radnja pretresanja stana i motocikla, apelanta izvršena na osnovu usmene naredbe suca za prethodni postupak sukladno članku 70. ZKP-a, te da iz zapisnika o pretresanju stana i motocikla, proizlazi da su pretresi izvršeni uz prisustvo dva svjedoka. Kantonalni sud je istakao da je nakon toga za oduzete predmete prilikom pretresa stana izdana potvrda o privremenom oduzimanju i podnesen izvještaj sucu za prethodni postupak, što potvrđuje naredba suda od 19. listopada 2019.godine kojom je naređeno čuvanje oduzetih predmeta. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanta da nije bilo razloga za hitno postupanje, odnosno za izdavanje usmene naredbe za pretresanje, zato što je naredba izdana u 15.20 sati, a pretresanja apelanta izvršeno oko 19.15 sati, stana u 21.00 sati, motocikla u 20.35 sati, jer dinamika događaja upravo oslikava potrebu za hitnim postupanjem bez obzira na protek vremena. Naime, naveo je da su ovlaštene službene osobe prema izdanim naredbama u 15,20 sati imali saznanja da apelant prodaje opojnu drogu, dakle sama ta činjenica zahtijeva hitnost, te da se radi o prodavaču droge koji ima motocikl, mobilan je i to zahtijeva hitnost postupanja u cilju pronalaska opojne droge koja je predmet njegovih aktivnosti. Pri tome naveo je da nije moguće unaprijed odrediti lokaciju, mjesto i točno vrijeme kada će se steći uvjeti da apelant bude lišen slobode i nad njim izvršen pretres, zato što se to moglo dogoditi i u 15,30 časova ali i u 19,15 sati kako se to dogodilo. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je istakao da je hitnost postojala u vrijeme izdavanja naredbe, a da činjenica da su radnje izvršene uz protek određenog vremena ne mijenja potrebu za hitno postupanje. Osim toga, istakao je da je pretres izvršen na javnom mjestu ispred određenog ugostiteljskog objekta, odnosno na mjestu gdje se može očekivati prisustvo pored apelanta za kojeg se sumnja da vrši prodaju droge i prisustvo drugih osoba koje su zainteresirane da ono što on prodaje sačuvaju (kupci opojne droge, konzumenti, oni koji nadziru one koji prodaju i dr.), što po ocjeni suda u konkretnom slučaju opravdava postupanje ovlaštenih službenih osoba u skladu sa člankom 78. stavak 1. i stavak 2. točka d) ZKP.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, prvenstveno, smatra da je naredba za pretres nezakonita, jer je sudac za prethodni postupak propustio u propisanoj formi zabilježiti razgovor sa podnositeljem usmenog zahtjeva (što je apelant utvrdio uvidom u dokaze uz optužnicu i uvidom u sudski spis). Dalje je naveo da nije postojala opasnost od odlaganja s obzirom da je pretres izvršen nakon pet sati što predstavlja više nego dovoljno vremena da se lice mjesta osigura dok se ne pribavi pismena naredba. Osim toga, naveo je da su prilikom pretresa ovlaštene službene osobe bile dužne postupati u skladu s člankom 74. i 75. ZKP, a ne u skladu s člankom 78. ZKP što je sud našao ispravnim. Pri tome je naveo da je u tom slučaju u skladu s člankom 78. stavak 3. ZKP kao dokaz trebala biti predložena i provedena Obavijest o izvršenom pretresanju bez naredbe i bez svjedoka što nije učinjeno. U pogledu svojih tvrdnji, apelant ističe da se tijekom postupka pozivao na praksu Ustavnog suda zauzetoj u predmetu AP-4382/12.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenim predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na odluku Ustavnog suda broj AP-4382/12 od 24. travnja 2015. godine, budući da se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Naime, Ustavni sud zapaža da se u predmetu na koji se apelant poziva raspravljalo o okolnosti da je sudac za prethodni postupak propustio sačiniti zapisnik prilikom izdavanja naredbe za pretres na temelju usmenog zahtjeva i taj zapisnik predati sudu u roku od 24 sata, dok se u konkretnom slučaju radilo o pretresanju bez naredbe i svjedoka u smislu odredaba članka 78. stavak 2. točka d) ZKP-a. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević