Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7525/18 (M.P.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7525/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-7525/18, rješavajući apelaciju M.P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.P. podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 K 014628 18 Kž 2 od 18. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Smilja Pezerović, podnio je 19. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 K 014628 18 Kž 2 od 18. oktobra 2018. godine.
2. Osnovni sud u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je presudu broj 73 0 K 014628 16 K2, od 17. januara 2018. godine kojom je apelanta oglasio krivim da je dva lica teško tjelesno povrijedio, čime je u sticaju učinio dva krivična djela teške tjelesne povrede, iz člana 156. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) pa mu je sud primjenom relevantnih propisa (utvrđujući najprije pojedinačne kazne za nanošenje teške tjelesne povrede na štetu oštećenog V.S., zatim na štetu oštećenog M.S.) izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.
3. U obrazloženju presude sud je najprije ukazao na tok postupka i da je ranije donijeta prvostepena presuda ukinuta rješenjem Okružnog suda i predmet vraćen na ponovni postupak. Na strani 4. Osnovni sud je naveo dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu te je cijeneći provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj povezanosti donio odluku. Osnovni sud je najprije ukazao na iskaze svjedoka oštećenih V.S., i M.S., te ostalih svjedoka (N.Đ., V.Š., M.R. i B.J.), ukazao da je na glavnom pretresu saslušan vještak medicinske struke koji je ostao kod svog nalaza i mišljenja, te je sud izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju i saslušao apelanta u svojstvu svjedoka. Na osnovu provedenih dokaza sud je zaključio da je navedenog dana došlo do fizičkog sukoba između apelanta i oštećenih (braće S.), a koji sukob je izazvan od srane oštećenih (što proizilazi iz iskaza svjedoka i apelanta), koji je trajao nekoliko minuta, te da se apelant izvukao i pošao u pravcu svoje kuće, a oštećeni ostali ispred prodavnice gdje se događaj dešavao, a čime je sukob prestao. Međutim, iz iskaza svjedoka V.Š. kako je sud ukazao proizilazi i dalji tok događaja, da se apelant nakon kraćeg vremena vratio pred prodavnicu i da je u ruci imao lopatu koju je našao usput kojom je nanio teške tjelesne povrede oštećenima koje nisu sporne. Iz navedenog je sud zaključio da nije bilo istovremenog i protupravnog napada , odnosno da nema uslova za postojanje nužne odbrane, kao je propisano članom 26. stav 2 KZ, a što je isticala odbrana apelanta. Osnovni sud je naveo da oštećeni nakon prekida sukoba, kako proizilazi iz iskaza svjedoka V.Š. nisu poduzeli niti jednu radnju prema apelantu, te nije bilo potrebe da se apelant brani. Dakle, sud je izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo i da je (navedeno na strani 12.) ova krivična djela počinio sa eventualnim umišljanjem, jer je bio svjestan da uslijed njegovog činjenja koje se ogleda u zadavanju udaraca lopatom u glavu i tijelo oštećenih može nastupiti teško povređivanje oštećenih, pa je pristao na to nastupanje.
4. Okružni sud je donio presudu broj 73 0 K 014628 18 Kž 2 od 18. oktobra 2018. godine kojom je žalbu apelanta (njegovog branioca) odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je ispitujući pobijanu presudu u dijelu u kojem se pobija žalbom, u smislu člana 320. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: ZKP) odlučio kao u izreci, za šta je dao sljedeće razloge:
5. Iako je žalba apelanta izjavljena zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i označen član 311. stav 1. tačka k) ZKP, obrazloženje ne sadrži razloge iz kojih apelant smatra da je prvostepeni sud u postupku donošenja i pismene izrade pobijane presude počinio navedenu bitnu povredu odredaba ZKP, a koja se ogleda u nerazumljivosti izreke, protivrječnosti izreke samoj sebi ili razlozima presude, te zbog čega smatra da obrazloženje pobijane presude uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Žalba apelanta osporava činjeničnu osnovu pobijane presude, uz tvrdnju da je činjenično stanje utvrđeno pogrešno i nepotpuno, za šta su u žalbi isticani brojni prigovori. Primarno, da su saslušani svjedoci B.J. i M.R. rođaci oštećenih, te da su iz tog razloga pristrasno svjedočili i neobjektivno prikazali ovaj događaj, a da je prvostepeni sud pogrešno cijenio iskaz očevica i svjedoka N.Đ., koja je kritične prilike pozvala policiju i obavijestila ih o događaju koji se desio pred (njenom) prodavnicom, uz tvrdnju da je posebno nekritički cijenjen iskaz svjedoka V. Š., jer je po stavu apelanta ovaj svjedok bio pod uticajem alkohola i zbog takvog stanja nije bio u situaciji da detaljno i tačno opiše događaj. Po stavu žalbe sud je trebao sa dozom opreza cijeniti iskaze svjedoka J. i R. i sa većom pažnjom cijeniti iskaz apelanta. Budući da je pobijana presuda donesena u ponovljenom postupku, a nakon sto je ranija osuđujuća presuda ukinuta, u žalbi se insistiralo da prvostepeni sud, u ponovljenom postupku, nije postupio po uputama Okružnog suda (od 16. februara 2016. godine), uz ključnu tvrdnju da je apelant kritičnom prilikom postupao u granicama nužne odbrane i da je po stavu odbrane trebao biti oslobođen od optužbe.
6. Okružni sud je naveo da je, suprotno navodima žalbe, u ponovljenom postupku prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i izveo pravilan zaključak da je apelant na način kako je to opisano u izreci pobijane presude, počinio dva krivična djela teške tjelesne povrede, u odnosu na oštećene V.S. i M.S.. Prvostepeni sud je slijedeći upute Okružnog suda iz rješenja od 16. februara 2016. godine, ponovo, na glavnom pretresu izveo sve dokaze predložene od stranaka i branioca apelanta. Prilikom izrade pobijane presude izloženi su u relevantnom dokazi i po sadržaju, a zatim ocjenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, upravo na način kako to propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKP. Subjektivni dokazi, iskazi svjedoka, pravilno su od strane prvostepenog suda cijenjeni, pa su zbog toga bez osnova prigovori iz žalbe da su M.R. i B.J. rođaci oštećenih i da je te iskaze prvostepeni sud trebao sa većim oprezom cijeniti. Dilemu koja nije otklonjena u ranijem postupku prvostepeni sud je slijedeći upute Okružnog suda, u ponovljenom postupku, pravilno otklonio, a odnose se na zaključak prvostepenog suda da se apelant ne može pozivati na postupanje u nužnoj odbrani. Pravilnom ocjenom iskaza svjedoka V.Š. prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je fizički sukob između braće M.S. i V.S. prestao, te da je apelant napustio to lice mjesta a zatim se vratio nazad sa lopatom u ruci, zbog čega je i po ocjeni ovog suda, a suprotno navodima iz žalbe prestala mogućnost da se apelant poziva na postupanje u nužnoj odbrani, jer je sukob prekinut. Za takav zaključak pobijana presuda je dala valjane razloge na strani (str. 9. i 10.) koje razloge je u cijelosti prihvatio i Okružni sud. Kako je činjenično stanje u pobijanoj presudi utvrđeno potpuno i pravilno i dati su razlozi zbog čega se ne može prihvatiti teza odbrane da je apelant postupao u nužnoj odbrani, to je prvostepeni sud (suprotno navodima žalbe) pravilno primijenio Krivični zakon utvrđujući da je apelant počinio dva krivična djela teške tjelesne povrede iz člana 156. stav 1. KZ za koje je pobijanom presudom i oglašen krivim.
7. Apelant je osporio navedene presude ukazujući na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bone i Hercegovine člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da su presude nezakonite, jer je Krivični zakon proizvoljno primijenjen i proizvoljno su ocjenjeni dokazi. Apelant navodi da sud nije slijedio upute iz rješenja Okružnog suda od 16. februara 2016. godine, kada je ukinuta ranija osuđujuća presuda. Apelant povredu prava na pravičan postupak vidi u činjenici da je isti postupao u nužnoj odbrani te da sud uslijed (proizvoljne) ocjene dokaza nije primijenio odredbe zakona koje se odnose na nužnu odbranu. U vezi sa navedenim apelant ukazuje na svoje ponašanje u postupku i da jedini nepristrasni svjedok N.Đ. potvrđuje da se prilikom kritičnog događaja apelant branio. Apelant ukazuje da sud uopšte nije u dispozitivu naveo činjenice iz kojih bi proizašao subjektivni element djela, pa tako ni elemente eventualnog umišljaja, a što je paušalno navedeno u obrazloženju prvostepene presude. Apelant tvrdi da je povrijeđen princip istine iz člana 14 ZKP, načelo in dubio pro reo, da presuda ne sadrži od razloge o odlučnim činjenicama. Takođe, apelant navodi da nije obavješten o sjednici vijeća na kojoj se odlučivalo o žalbi.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne materijalne i procesne propise, te kako je ocijenio dokaze, za šta kako apelant navodi nije dao valjano obrazloženje, te je povrijedio princip in dubio pro reo. Međutim, suprotno navodima apelanta, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u ponovljenom postupku proveo dokaze koje je cijenio, za šta je dao sasvim jasno i dovoljno obrazloženje koje ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti (u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava i utvrđenih činjenica) te je zaključio da je došlo do prekida napada i da apelant nije (kako je to tvrdio u postupku) djelovao u nužnoj odbrani. Okružni sud je ispitao žalbu i suprotno navodima iz apelacije Ustavni sud ne može da primjeti da nije odgovorio na sve žalbene prigovore. Činjenica da je apelant nezadovoljan donijetom presudom ne pokreće sama po sebi pitanje pravičnosti postupka. Takođe, Ustavni sud primjećuje da apelant u žalbi uopšte nije tražio da bude obaviješten o sjednici vijeća (u skladu sa članom 318. stav 1. ZKP). Takođe, u žalbi apelant nije isticao prigovor o nedostatku oblika vinosti u činjeničnom dijelu izreke presude, što navodi u apelaciji. Međutim, činjenica da apelant nije dao redovnom sudu mogućnost da se o istom izjasni i eventualne nedostatke otkloni, ne daje mu mogućnost da ove navode uspješno iznosi pred Ustavni sud, a da ih ranije nije iznosio pred redovnim sudom.
13. Dakle, suprotno navodima apelanta Ustavni sud primjećuje da osporena odluke ima sasvim jasno i dovoljno obrazloženje, koje je rezultat ocjene dokaza i zaključka do kojih je sud došao uz pravilnu primjenu odredbi procesnog i materijalnog zakona, koje se niti u jednom segmentu ne čini proizvoljno, ili suprotno domaćem zakonu, niti standardima prava na pravično suđenje. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud, a zatim Okružni sud dao jasne razloge za svoje odlučenje, odnosno zašto je našao da je apelant počinio krivična djela za koja je osuđen. Stoga apelantovi navodi da sud nije prihvatio njegovu pravnu argumentaciji o nužnoj odbrani i da nije cijenio dokaze na način kako ih apelant prezentira, ne pokreću pitanje garancija iz prava na koje se apelant pozvao. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05), a što u konkretnom predmetu nije slučaj.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević