Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5971/18 (S. N.)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Nesrazmjerno veliki teret
  • Krivični postupak
  • Prepiska
  • Miješanje
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Oduzimanje imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5971/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5971/18, rješavajući apelaciju Sanela Nezirića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sanela Nezirića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0K 017016 18 Kv od 5. septembra 2018. godine i Naredbe Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0K 017016 18 Kpp 5 od 22. augusta 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sanel Nezirić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa advokat Mirna Delalić iz Tuzle, podnio je 26. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0K 017016 18 Kv od 5. septembra 2018. godine i Naredbe Kantonalnog suda broj 03 0K 017016 18 Kpp 5 od 22. augusta 2018. godine.

2. Apelant je 10. jula 2019. godine dopunio apelaciju, a 17. marta 2020. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere čiji je sadržaj pobliže naveden u dijelu ove odluke o navodima iz apelacije.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 7. maja 2019. i 7. maja 2020. godine je od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju, odnosno odgovor na dopunu apelacije i zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su odgovore na apelaciju, odnosno odgovore na dopunu apelacije i zahtjev za privremenu mjeru dostavili Ustavnom sudu u periodu od 24. maja 2019. godine do 2. juna 2020. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Kantonalno tužilaštvo je 17. augusta 2018. godine Kantonalnom sudu podnijelo zahtjev za izdavanje naredbe o privremenom oduzimanju predmeta od F. M., A. J., H. G., A. H. i apelanta, i to predmeta koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, u vezi s utvrđivanjem postojanja osnovane sumnje da su navedeni, te označeno pravno lice počinili krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju s produženim krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZFBiH.

7. Kantonalni sud, po sudiji za prethodni postupak (a povodom prijedloga tužioca Kantonalnog tužilaštva od 17. augusta 2018. godine), donio je Naredbu broj 03 0 K 017016 18 Kpp 5 Tuzla od 22. augusta 2018. godine radi prikupljanja predmeta koji mogu poslužiti kao dokaz u predmetnom krivičnom postupku, u kojoj je (u izreci), između ostalog, naloženo apelantu da ovlaštenim službenim licima Federalne uprave policije (u daljnjem tekstu: FUP) preda mobilni telefonski aparat u kojem se nalazi kartica za označeni korisnički broj telefona, kao i sve druge mobilne telefonske aparate koje apelant koristi i koji se u momentu predaje nalaze u njegovom posjedu, u službenim ili privatnim prostorijama (tačka V naredbe). Dalje je naredbom određeno da će pripadnici FUP-a izvršiti pretresanje mobilnih telefonskih aparata koji budu oduzeti po ovoj naredbi, a sve radi utvrđivanja relevantnih činjenica, s ciljem dokumentiranja i dokazivanja krivičnih djela. Također je u naredbi, između ostalog, određeno da će prilikom pretresanja ovlaštena službena lica sačiniti zapisnik o pretresanju, te da će se prilikom pribavljanja pohranjenih podataka posebno voditi računa o propisima koji se odnose na čuvanje tajnosti određenih podataka, kao i da će se prilikom privremenog oduzimanja predmeta sačiniti potvrda i zapisnik, dok se će se oduzeti predmeti povjeriti na čuvanje Kantonalnom tužilaštvu radi provođenja radnji dokazivanja (tačka VI naredbe).

8. U obrazloženju naredbe je ukazano na sadržaj prijedloga Kantonalnog tužilaštva od 17. augusta 2018. godine. U vezi s tim je navedeno i da iz navedenog prijedloga proizlazi da je Kantonalno tužilaštvo postupalo po izvještaju o prikupljenim saznanjima od 21. septembra 2017. godine, koji je dostavio FUP, nakon čega je po aktu FUP-a, precizirani broj od 26. decembra 2017. godine, Kantonalni sud donio naredbu od 9. januara 2018. godine, kojom je označenim operaterima telekomunikacija naloženo da radi dokazivanja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZFBiH dostave podatke o telekomunikacijskim uslugama, odnosno listing svih odlazno-dolaznih poziva, propuštenih poziva, te pregled i ispis tekstualnih sadržaja SMS poruka, kao i lokaciju predajnika (baznih stanica) preko kojih su ostvareni telekomunikacijski kontakti za označene brojeve koje koriste označena lica. U vezi s tim je dalje navedeno da je nakon dostavljanja podataka od označenih telekom operatera izvršena analiza i utvrđeno, između ostalog, da su u označenom periodu apelant i osumnjičeni M. F. ostvarili 400 telefonskih kontakata.

9. Kantonalni sud je dalje naveo da je u prijedlogu Kantonalnog tužilaštva navedeno da na osnovu (do tada) prikupljenih dokaza Tužilaštvo provodi provjere u odnosu na navedene osumnjičene za koje postoje osnovi sumnje da su počinili označena krivična djela, a s obzirom na to da je iz listinga telefonskih brojeva koje koriste osumnjičeni utvrđeno da ostvaruju veći broj telefonskih kontakata s ciljem realizacije dogovorenog plana između organizatora i članova udruženja. Slijedom navedenog, Tužilaštvo smatra da je opravdano očekivati da bi se u mobilnim telefonima koje koriste navedeni osumnjičeni mogli nalaziti dokazi koji su važni za krivični postupak, a koji bi se mogli pronaći nakon vještačenja telefona i vraćanja izbrisanih poziva, SMS poruka ili komunikacija putem aplikacije viber. Zbog toga Tužilaštvo smatra da je prijedlog za oduzimanje mobilnih telefona od osumnjičenih opravdan, te predlaže da Kantonalni sud donese naredbu kojom će se naložiti osumnjičenim da odmah po prijemu naredbe predaju mobilne telefone s telefonskom karticom navedenih brojeva. Također je istaknuto da je kantonalni tužilac uz prijedlog dostavio i akte označenih telekom operatera kojim se dostavljaju traženi podaci po naredbi Kantonalnog suda od 9. januara 2018. godine, te analizu listinga poziva, a u koje je Kantonalni sud izvršio uvid.

10. Na osnovu do tada prikupljenih informacija i prethodno prikupljenih dokaza, te na osnovu ranijih naredbi, Kantonalni sud je naveo da proizlazi osnov sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili predmetna krivična djela u stjecaju, zbog čega je prijedlog Kantonalnog tužilaštva opravdan, a iz razloga kako bi se prikupili dokazi u predmetnom slučaju. Uzimajući u obzir činjenicu da se takvi dokazi mogu koristiti kao dokaz u krivičnom postupku, Kantonalni sud je donio naredbu kao u izreci, na osnovu člana 79. stav (2) i člana 65. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). U pouci o pravnom lijeku je navedeno da se protiv naredbe u dijelu koji se odnosi na privremeno oduzimanje predmeta može izjaviti žalba vijeću Kantonalnog suda u roku od tri dana od dana prijema rješenja, te da žalba ne odlaže privremeno oduzimanje predmeta.

11. Postupajući po naredbi Kantonalnog suda od 22. augusta 2018. godine, ovlaštena službena lica su 23. augusta 2018. godine sastavila zapisnik (precizirani broj) o pretresanju mobilnog aparata koji je oduzet od apelanta, zatim zapisnik o privremenom oduzimanju predmeta, kao i potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta.

12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 K 017016 18 Kv od 5. septembra 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv naredbe Kantonalnog suda od 22. augusta 2018. godine.

13. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, prije svega, ukazao na sadržaj izreke naredbe tog suda koja se osporava žalbom, te da su ovlašteni službenici Federalne uprave policije prilikom privremenog oduzimanja predmeta na licu mjesta sačinili potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta i zapisnik o privremenom oduzimanju predmeta, koju potvrdu su na licu mjesta predali licima od kojih su predmeti privremeno oduzeti, kao i apelantu.

14. Zatim je Kantonalni sud naveo da je protiv naredbe od 22. augusta 2018. godine žalbu blagovremeno izjavila apelantova braniteljica, navodeći da je u navedenoj naredbi počinjena povreda krivičnog zakona i bitna povreda odredbi krivičnog postupka, pri tome se pozivajući na povredu krivičnog zakona jer postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje u smislu člana 313. stav (1) tačka c) ZKPFBiH. U vezi s tim je istaknuto da se u žalbi navodi da, u skladu s odredbom člana 26. Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o advokaturi), apelant, koji je po profesiji advokat, ne može biti pozvan na krivičnu i materijalnu odgovornost za svoje mišljenje izraženo u pružanju pravne pomoći u postupku pred sudom ili drugim organom. Također je navedeno da se u žalbi ukazuje da je počinjena i bitna povreda odredbi krivičnog postupka u smislu člana 312. stav (2) ZKPFBiH dovodeći to u vezu sa članom 79. stav (3) ZKPFBiH i sa članom 28. stav 1. Zakona o advokaturi.

15. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da je žalba apelantove braniteljice neosnovana. Naime, Kantonalni sud je naveo da je osporenu naredbu tog suda sudija za prethodni postupak izdao povodom prijedloga Kantonalnog tužilaštva od 17. augusta 2018. godine uz pravilnu primjenu odredbe člana 79. i člana 65. stav (2) ZKPFBiH. U vezi s tim je istaknuto da se apelantova odbrana neosnovano poziva na odredbu člana 28. stav (1) Zakona o advokaturi da se mora ograničiti sadržaj takvog pretresanja i da Kantonalno tužilaštvo u svom prijedlogu nije naglasilo da se radi o telefonskom broju registriranom na advokata, pa stoga naredba ne sadrži tačno određenje telefona koji se ima pregledati prilikom pretresa. Kantonalni sud je dalje istakao da apelantova braniteljica neosnovano navodi i povredu odredbe člana 28. stav (3) Zakona o advokaturi jer bi postupanjem Kantonalnog tužilaštva i FUP-a došlo do povrede tajnosti isprava i predmeta na štetu stranaka. U tom smislu je konstatirano da je u prilogu žalbe dostavljeno rješenje Suda BiH od 10. oktobra 2017. godine, te dostavljanje podataka advokatu-apelantu od 11. septembra 2018. godine Suda BiH, kao i dopis EULEX-a Kosovo, Priština, 27. aprila 2016. godine dostavljen pravosudnim institucijama da se apelantu omogući pristup svim informacijama. Također je ukazano da je pobijanu naredbu Kantonalnog suda (od 22. augusta 2018. godine) apelant primio vlastoručno u sudu 23. augusta 2018. godine u 11.50 sati, te da je vlastoručno potpisao zapisnik o privremenom oduzimanju predmeta FUP-a – Terenski ured Tuzla od 23. augusta 2018. godine, kojim je postupljeno po navedenoj naredbi od 22. augusta 2018. godine koja se ovom žalbom osporava.

16. Zatim je Kantonalni sud naveo da, u vezi s pozivanjem apelantove braniteljice na povredu Krivičnog zakona iz odredbe člana 313. stav (1) tačka c) ZKPFBiH (da postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje), dokaznim materijalom dostavljenim uz žalbu braniteljica ne dokazuje da postoje okolnosti koje isključuju apelantovo krivično gonjenje. U vezi s tim je ukazano da se radi o postupku koji je u fazi istrage, pa sama apelantova braniteljica prejudicira mogućnost da se njen branjenik-advokat apelant krivično goni s obzirom na to da je postupak u fazi istrage, a i naredba je izdata u istrazi, a radi prikupljanja predmeta koji mogu poslužiti u krivičnom postupku.

17. Također je navedeno da se apelantova braniteljica poziva i na bitnu povredu odredbi krivičnog postupka u smislu člana 312. stav (2) ZKPFBiH, te da i na ovaj način braniteljica apelanta (osumnjičenog) prejudicira krivični postupak protiv svog branjenika i neosnovano se poziva na navedenu odredbu koja se odnosi na glavni pretres i u konačnici donošenje presude, a navedena naredba je izdata u fazi istrage, i to u skladu sa članom 79. stav (3) ZKPFBiH, tako da nema bitnih povreda odredbi krivičnog postupka na koje se apelantova braniteljica neosnovano poziva. Naime, Kantonalni sud je istakao da je naredba koju osporava apelantova braniteljica „izdata s odredbom člana 79. stav (3) ZKPFBiH jer, suprotno žalbenim prigovorima braniteljice, naredba je izdata u skladu sa Zakonom i sadrži sve bitne elemente koje treba da sadrži naredba, pa i pouku o pravnom lijeku, tako da izdavanjem navedene naredbe sudija za prethodni postupak nije počinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav (2) ZKPFBiH“.

18. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se žalbom neosnovano pobija nadležnost Kantonalnog suda pa se i braniteljica u žalbi neosnovano poziva na odredbu člana 25. Zakona o sudovima u FBiH „kojim je propisana nadležnost, sjedište i područje kantonalnih sudova jer je odredbom člana 28. stav 1. tačka b) istog zakona propisano da postupa u toku istrage [...] kao što je u konkretnom slučaju sudija za prethodni postupak postupio izdavanjem naredbe koju braniteljica žalbom neosnovano osporava“. Kantonalni sud je također istakao da se neosnovano poziva i na odredbu člana 36. stav (1) ZKPFBiH, pri tome zanemarujući stav (4) istog člana da je čak i nenadležni sud dužan preduzeti one radnje u postupku za koje postoji opasnost od odlaganja tako da je preuranjeno isticanje navoda braniteljice na nenadležnost Kantonalnog suda „a u samoj naredbi u obrazloženju iste je evidentno da će ovlašteni službene FUP-a upravo postupiti kako to i predlaže braniteljica u vezi oduzetog mobilnog telefona od advokata apelanta i neće pristupati podacima koji nisu neophodni za krivični postupak u kojem je njen branjenik osumnjičeni i obuhvaćen naredbom koju osporava, zbog čega je i odlučeno kao u izreci rješenja da se žalba braniteljica odbije kao neosnovana i potvrdi Naredba broj 03 0 K 017016 18 Kpp 5 od 22. augusta 2018. godine, a na osnovu člana 337. stav (3) ZKPFBiH“.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 13. Evropske konvencije.

20. Naime, apelant, prije svega, ističe da je prilikom izdavanja sporne naredbe, oduzimanja telefona i njegovog pretresa, došlo do povrede prava iz člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da osporena naredba ne sadrži ni utvrđenje postojanja osnova sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivično djelo, ne sadrži naznaku da se apelant tereti da je dao mišljenje, a to mišljenje je dato u svojstvu advokata, niti sadrži naznaku da se radi o mobilnom aparatu i telefonskoj kartici registriranim na apelanta kao advokata, a posebno ne sadrži obim pretresa koji se ima izvršiti. Također navodi da je sve povrede isticao i u žalbi, ali da je žalba odbijena kao neosnovana bez ispitivanja njene sadržine. Dakle, apelant navodi da se u konkretnom slučaju radilo o miješanju u apelantovo pravo na poštovanje prepiske iz člana 8. Evropske konvencije, te da je navedeno miješanje protivno i odredbama ZKPFBiH, ali i Zakona o advokaturi. U odnosu na sadržaj osporene naredbe apelant ističe da njenom analizom iz nje ne proizlazi postojanje ni osnova sumnje. U vezi s tim apelant naglašava da sama činjenica da su ostvarivane komunikacije između pojedinih lica ne ukazuje na osnov sumnje da je počinjeno krivično djelo, posebno ukoliko postoji potpuno legalna poslovna saradnja. U odnosu na sadržaj osporene naredbe, apelant navodi da njen standardizirani oblik nije dovoljan u specifičnim okolnostima kada je u pitanju advokat, te da je bilo neophodno primijeniti odredbe Zakona o advokaturi koje detaljnije reguliraju ovo pitanje (član 28. stav 1) i da se mora ograničiti sadržaj takvog pretresanja. Dalje se ističe da osporenom naredbom od 22. augusta 2018. godine nije ograničena pretraga bilo kojeg sadržaja mobilnog telefona, pa stoga apelant smatra da zapljena i pretresanje cjelokupnog sadržaja mobilnog telefona znatno prevazilazi ono što je bilo neophodno za postizanje legitimnog cilja.

21. Konačno, apelant ukazuje i na štetu koja mu se pričinjava opisanim postupanjem, ali i medijskim istupima Kantonalnog tužilaštva u vezi s ovim predmetom. Apelant trpi štetu po svoj ugled, a uslijed povrede gore navedenih prava, s obzirom na to da su putem medija, u ovoj početnoj fazi istrage, njegovi klijenti obaviješteni o privremenom oduzimanju predmeta, a jasno da imaju razloga za brigu s obzirom na to da advokatski telefon sadrži povjerljive podatke iz svih predmeta. Takvim postupanjem je ugrožen osnovni princip advokature – advokatska tajna, a samim tim i ugled apelanta kao advokata kod postojećih i potencijalnih klijenata. Imajući u vidu sve izloženo, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji predmetnu apelaciju, utvrdi kršenje prava na koja se pozvao, ukine osporene odluke i dodijeli mu odštetu u pravičnom iznosu.

22. U dopuni apelacije se ponavljaju navodi iz apelacije, te se ističe da je apelant zahtijevao od Kantonalnog tužilaštva i Kantonalnog suda da se ograniči sadržaj mobilnog telefona koji se ima pretresati, a kasnije i vještačiti, te da to nije učinjeno i nakon što je apelant primio optužnicu od 24. decembra 2018. godine, te dokaze uz nju, utvrdivši da DVD sa vještačenjem njegovog mobilnog telefona otkriva upravo sve podatke koji se smatraju zaštićenim, te je evidentno da je došlo i do povrede prava iz člana 8. Evropske konvencije. Također se navodi da su svi ti podaci učinjeni dostupnim ne samo Kantonalnom tužilaštvu nego i svim zaposlenicima istražnih organa koji su dolazili u kontakt s ovim podacima, iako nisu imali odobrenje za pristup tim tajnim podacima, zatim svim saoptuženima i njihovim odbranama, te da je apelantu apsolutno nepoznat broj lica koja su imala na uvidu sve te podatke.

23. U zahtjevu za privremenu mjeru apelant predlaže Ustavnom sudu da privremeno zabrani i obustavi korištenje i izvođenje dokaza nalaz i mišljenje vještaka informatičke struke sa sadržajem mobilnog telefona pohranjenog na DVD-u i u štampanoj verziji, pribavljenih po osporenoj naredbi 22. augusta 2018. godine, odnosno po naredbi Kantonalnog tužilaštva od 5. septembra 2018. godine, od dana donošenja Odluke o privremenoj mjeri pa sve do donošenja konačne odluke Ustavnog suda BiH o predmetnoj apelaciji. Naime, apelant smatra, što je detaljno obrazložio, da je njegova komunikacija s klijentima zaštićena, te da ne postoji druga adekvatna zaštita interesa apelanta, njegovih klijenata, kao i samog postupka s obzirom na to da će takav sadržaj te komunikacije u svakom slučaju biti dostupan ne samo Kantonalnom tužilaštvu nego i svim članovima vijeća, daktilografu, sudskim policajcima i drugim sudskim službenicima, svim drugim optuženim i njihovim odbranama, saradnicima u kancelarijama advokata itd. Stoga, apelant predlaže da Ustavni sud svojom odlukom privremeno zabrani korištenje dijela dokaza u krivičnom postupku.

b)Odgovor na apelaciju

24. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju (kao i u odgovoru na dopunu apelacije) naveo da smatra neosnovanim apelantove navode da su u osporenoj naredbi dati nedovoljni razlozi za osnov sumnje da su učinjena krivična djela koja se njemu i drugim optuženim stavljaju na teret jer se radi o nižem stepenu sumnje u početnoj fazi krivičnog postupka, koji je sud u naredbi dovoljno obrazložio na način uobičajen za naredbe ove vrste u ovoj fazi krivičnog postupka. Dalje je navedeno da su tačni navodi apelacije da u prijedlogu Kantonalnog tužilaštva od 17. augusta 2018. godine za izdavanje naredbe o privremenom oduzimanju predmeta nije navedeno da je tada osumnjičeni apelant advokat, niti se to moglo zaključiti iz priloga koji su podneseni sudu uz prijedlog, tako da sud prilikom donošenja osporene naredbe od 22. augusta 2018. godine tu činjenicu nije znao, a samim tim ti podaci nisu bili poznati ni kada je sud žalbu apelantovog branioca osporenim rješenjem od 5. septembra 2018. godine odbio. U odnosu na navode apelacije o tajnosti podataka koji se navodno nalaze u privremeno oduzetom apelantovom mobilnom telefonskom aparatu, navedeno je da je propisano da je svako službeno lice koje se u svom postupanju u službi upozna s njima, ukoliko oni predstavljaju službenu tajnu (kao npr. podaci u vezi s mjerama zaštite svjedoka), obavezno ove podatke čuvati tajnim, pod prijetnjom krivične odgovornosti, kako je to propisano odredbama člana 388. KZFBiH. Stoga je istaknuto da apelantovi navodi nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost osporene naredbe od 22. augusta 2018. godine, a ni zakonitost rješenja Kantonalnog suda od 5. septembra 2018. godine, slijedom čega Kantonalni sud smatra da u konkretnom slučaju nije na apelantovu štetu povrijedio odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, niti Evropske konvencije na koje predmetna apelacija neosnovano ukazuje.

25. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju (kao i u odgovoru na dopunu apelacije) navelo da apelant nije iskoristio sve redovne pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju. S obzirom na to da je optužnica potvrđena i da su razlozi navedeni u apelaciji bili predmet raspravljanja pred prvostepenim i drugostepenim sudom, Kantonalno tužilaštvo je navelo da tek kada odluka povodom podignute optužnice postane pravomoćna, može se smatrati da su iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu, zbog čega je predmetna apelacija nedopuštena.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 65. st. (1) i (2) Pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnina (1) Pretresanje stana i ostalih prostorija osumnjičenog odnosno optuženog i drugih lica, kao i njihovih pokretnina izvan stana može se preduzeti samo onda ako ima dovoljno osnova za sumnju da se kod njih nalaze počinilac, saučesnik, tragovi krivičnog djela ili predmeti važni za postupak.

(2) Pretresanje pokretnih stvari, u smislu odredbe stava (1) ovog člana, obuhvaća i pretresanje kompjuterskih sistema, uređaja za pohranjivanje kompjuterskih i elektronskih podataka, kao i mobilnih telefonskih aparata. Osobe koje se koriste ovim uređajima dužne su omogućiti pristup, predati medij na kojem su pohranjeni podaci, te pružiti potrebna obavještenja za upotrebu tih uređaja. Osoba koja odbije njihovu predaju može se kazniti prema odredbi člana 79. stav (5) ovog Zakona.

Član 72. tačka c) Sadržaj naredbe za pretresanje Naredba za pretresanje sadrži:

c) ime, odjeljenje ili rang ovlaštenog lica na kog se naredba odnosi, Član 79. st. (2) i (3) Naredba za oduzimanje predmeta (2) Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sud, na prijedlog tužioca ili na prijedlog ovlaštenog službenog lica koje je dobilo odobrenje od tužioca.

(3) Naredba za privremeno oduzimanje predmeta sadrži: naziv suda, pravni osnov za privremeno oduzimanje predmeta, naznačenje predmeta koji podliježu oduzimanju, ime lica od koje se oduzimaju predmeti, mjesto oduzimanja predmeta i rok u kojem se predmeti trebaju oduzeti.

27. Zakon o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 40/02, 29/03, 18/05, 68/05 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 26.

Advokat ne može biti pozvan na krivičnu ili materijalnu odgovornost za svoje mišljenje izraženo u pružanju pravne pomoći u postupku pred sudom ili drugim organima.

Član 28.

Pretragu arhive i advokatske kancelarije može odrediti nadležni sud, ako su za to ispunjeni uvjeti predviđeni zakonom kojim je propisan krivični postupak.

Pretraga se može vršiti samo u pogledu pismena i predmeta koji su izričito navedeni u naredbi o pretrazi.

O pretresu se mora obavijestiti nadležna regionalna komora prema mjestu sjedišta advokata i pretraga se ne može obaviti ukoliko joj ne prisustvuje, uredno i blagovremeno obaviješteni, ovlašteni predstavnik ove komore.

Pri provođenju pretrage ne smije biti povrijeđena tajnost isprava i predmeta na štetu stranaka.

Dokazi pribavljeni suprotno odredbama ovog člana, ne mogu se upotrijebiti u sudskom postupku protiv advokata i njegovih stranaka.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 03 0K 017016 18 Kv od 5. septembra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja navedenog osporenog rješenja, te činjenicu da je apelacija podnesena 26. oktobra 2018. godine, proizlazi da je ona nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na poštovanje privatnog života, doma i prepiske

33. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

34. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

35. Apelant u apelaciji ističe da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim Ustavni sud ističe da se, između ostalog, članom 8. Evropske konvencije štiti povjerljivost i cjelokupne „prepiske“ između pojedinaca, ali da prava obuhvaćena navedenim članom nisu apsolutna, već pod određenim uvjetima mogu biti derogirana od države. U tom slučaju mora se utvrditi opravdanost ovog miješanja u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, odnosno da li je miješanje bilo opravdano, odnosno da li je bilo „u skladu sa zakonom“, da li je imalo legitiman cilj ili ciljeve, te da li je bilo „neophodno u demokratskom društvu“.

36. Stoga će Ustavni sud, prije svega, ispitati je li miješanje u konkretnom slučaju bilo „u skladu sa zakonom“.

37. Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda termin „u skladu sa zakonom“ zahtijeva, prije svega, da miješanje počiva na nekom osnovu u domaćem pravu i da „zakon“ bude jasan, predvidiv i dovoljno pristupačan (Silver i ostali protiv Velike Britanije, 25. mart 1983, st. 56– 88, serija A, broj 61). To uključuje dovoljnu predvidljivost kako bi pojedinci mogli postupati u skladu sa zakonom, kao i jasno razgraničenje obima diskrecionog ovlaštenja za javne vlasti. Izraz „u skladu sa zakonom“ ne podrazumijeva samo nužnost usklađenosti s domaćim pravom, već se on također odnosi na kvalitet tog prava koje mora biti u skladu s vladavinom prava (Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 49). Pretpostavka jasnoće primjenjuje se na obim diskrecionog ovlaštenja koje izvršavaju javne vlasti. U domaćem pravu potrebno je razumno jasno naznačiti obim i način izvršavanja relevantnih diskrecionih ovlaštenja dodijeljenih javnim tijelima kako bi se pojedincima osigurao minimalan nivo zaštite na koju imaju pravo u skladu s vladavinom prava u demokratskom društvu (Piechowicz protiv Poljske, presuda od 17. aprila 2012. godine, stav 212). U pogledu predvidljivosti, izraz „u skladu sa zakonom“ podrazumijeva, inter alia, da odredbe domaćeg zakona moraju biti dovoljno predvidljive kako bi se pojedincima na odgovarajući način naznačilo u kojim okolnostima i pod kojim uvjetima vlasti imaju pravo pribjeći mjerama koje utječu na njihova prava iz Konvencije (Fernández Martínez protiv Španije [VV], stav 117). Također, treba napomenuti da struka aplikanta može biti faktor koji je potrebno uzeti u obzir jer pruža naznaku njegove sposobnosti da predvidi pravne posljedice svojih postupaka (Versini-Campinchi i Crasnianski protiv Francuske, stav 55). Zakonitost, također, u kontekstu pretresanja i oduzimanja predmeta zahtijeva da postoje odgovarajuće zaštitne mjere kako bi se osiguralo poštovanje prava pojedinca iz člana 8. Evropske konvencije. Dakle, domaći zakon mora biti dovoljno jasan u svojim uvjetima da građanima pruži odgovarajuću naznaku okolnosti i uvjeta pod kojim su javna tijela ovlaštena pribjegavati bilo kojim takvim mjerama (vidi Sallinen i ostali protiv Finske, broj aplikacije 50882/99, presuda od 27. septembra 2005. godine, stav 82). Konačno, Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Evropskog suda pojam „u skladu sa zakonom“ u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije mora shvatiti u njegovom sadržajnom, a ne formalnom značenju. U sferi onoga što je obuhvaćeno pisanim zakonom, pojam „zakonit“ podrazumijeva sam zakon na način na koji su ga nadležni sudovi tumačili (vidi, između ostalog, Société Colas Est i drugi protiv Francuske, broj aplikacije 37971/97, stav 43, ECHR 2002-III). U vezi s tim Evropski sud ponavlja da je njegovo ovlaštenje za ocjenu usklađenosti s domaćim zakonom ograničeno, to je u prvom redu na domaćim vlastima, naročito sudovima, tumačiti i primjenjivati zakon (vidi, između ostalog, Chappell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. marta 1989. godine, stav 54, serija A, broj 152. i X protiv Finske, broj aplikacije 34806/04, presuda od 3. jula 2012. godine, stav 216).

38. Dovodeći navedene principe iz prethodnog stava u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud, prije svega, naglašava nespornu činjenicu da je apelant lice koje je osumnjičeno za počinjenje krivičnog djela udruživanja radi činjenja krivičnih djela u stjecaju s produženim krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlaštenja. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je osporenom naredbom Kantonalnog suda od 22. augusta 2018. godine, a zatim i osporenim drugostepenim rješenjem tog suda od 5. septembra 2018. godine kao konačnom odlukom došlo do miješanja (privremeno oduzimanje i pretresanje apelantovog mobilnog aparata) u apelantovo pravo zaštićeno članom 8. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li osporene odluke zadovoljavaju kriterij zakonitosti kako u formalnopravnom tako i u sadržajnom smislu.

39. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je u formalnopravnom smislu miješanje u konkretnom slučaju, prije svega, zasnovano na „sudskoj odluci“, odnosno osporenim odlukama koje su donesene u postupku radi prikupljanja predmeta koji mogu poslužiti kao dokaz u predmetnom krivičnom postupku protiv apelanta i ostalih osumnjičenih. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u postupku donošenja osporenog rješenja od 5. septembra 2018. godine razmotreno i pitanje nadležnosti Kantonalnog suda za donošenje osporene naredbe tog suda (sudije za prethodni postupak) od 2. augusta 2018. godine (vidi stav 18. ove odluke). Osim toga, iz osporenog rješenja Kantonalnog suda nespornim proizlazi da je osporenu naredbu tog suda sudija za prethodni postupak izdao uz pravilnu primjenu odredbe člana 79. i člana 65. stav (2) ZKPFBiH. Pri tome, iz obrazloženja osporenih odluka, proizlazi da u konkretnom slučaju nije dovedeno u pitanje postojanje ispunjenosti zakonskog preduvjeta u smislu člana 65. stav (1) ZKPFBiH, tj. da ima dovoljno osnova za sumnju da će se kod apelantovih pokretnina (mobilnog/mobilnih aparata) pronaći tragovi krivičnog djela za koje se sumnjiči, odnosno predmeti (uključujući i podatke u elektronskom obliku) važni za postupak.

40. Kada je u pitanju postojanje osnovane sumnje, Ustavni sud ukazuje da se njeno postojanje ima cijeniti u svakom konkretnom slučaju u vrijeme donošenja naredbi o (privremenom) oduzimanju predmeta i pretresanju, nezavisno od konačnog ishoda krivičnog postupka u vezi s utvrđenjem apelantove krivičnopravne odgovornosti (vidi Robathin protiv Austrije, broj aplikacije 30457/06, presuda od 3. jula 2012. godine, stav 46). Dakle, s obzirom da se radilo o ranoj fazi krivičnog postupka kada su donesene osporene odluke, te imajući u vidu težinu i samu prirodu navedenih krivičnih djela, kao i obimnost radnji koje su provedene s ciljem prikupljanja dokaza o njihovom izvršenju, Ustavni sud prihvaća da osporena naredba nije zasnovana na pukim pretpostavkama kako to smatra apelant, nego na činjeničnim okolnostima koje opravdavaju sumnju da je učinjeno navodno krivično djelo povodom kojeg su u konkretnom slučaju donesene osporene odluke. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, u apelantovom slučaju je postojala vjerovatnoća da će osporenom naredbom ostvariti svrha pretresanja, odnosno da će se njim pronaći traženi podaci. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja osporene odluke zadovoljavaju ne samo kriterij karaktera „sudske odluke“ već je ispunjen i uvjet njihove utemeljenosti na postojanju osnovane sumnje koja je egzistirala u relevantno vrijeme, tj. u vrijeme njihovog donošenja.

41. U odnosu na navode apelacije (koji su prethodno isticani i u žalbi apelantove braniteljice) da se u konkretnom slučaju imao primijeniti Zakon o advokaturi, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Kantonalnog suda iz konačno osporene odluke – rješenja od 5. septembra 2018. godine da je osporena naredba od 22. augusta 2018. godine „izdata u skladu sa Zakonom“, odnosno uz pravilnu primjenu odredbe člana 79. i člana 65. stav (2) ZKPFBiH. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je ZKPFBiH (na osnovu kojeg je donesena osporena naredba) propis koji je objavljen u službenom glasilu i nesporno dostupan javnosti, te se njim jasno i precizno propisuje pretresanje kao jedna od radnji dokazivanja, kao i da se pod tim institutom ima smatrati pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnina (član 65), a da pretresanje pokretnina obuhvaća i pretresanje mobilnih telefonskih aparata (stav 2. navedenog člana). Pri tome, Ustavni sud ističe da ZKPFBiH na jasan način kod postupka za izvršenje naredbe za pretresanje pravi distinkciju između pretresanja stana, ostalih prostorija i lica u odnosu na pretresanje pokretnina, propisujući obavezno prisustvo dva punoljetna građanina kao svjedoka kod pretresanja stana, prostorija i lica (član 74. stav 4), a čije prisustvo nije uvjetovano kada je u pitanju pretresanje pokretnina, tj. mobilnog telefonskog aparata u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da je osporena naredba Kantonalnog suda donesena na osnovu jasnog i preciznog zakona (ZKPFBiH), čija primjena u konkretnom slučaju nije dovedena u pitanje ekstenzivnim tumačenjem pojedinih odredbi propisa (član 28. Zakona o advokaturi) od strane apelanta, koji je, prema mišljenju Ustavnog suda, zbog svoje struke (advokat) imao razumnu sposobnost da predvidi posljedice primjene domaćeg prava. Kako zabrana oduzimanja predmeta od advokata i pretresanje nije apsolutna ni u smislu Zakona o advokaturi, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju domaće pravo pružilo diskreciono ovlaštenje organima javne vlasti u procjeni odnosa između navedenog zakona i relevantnih odredbi ZKPFBiH, kojima se uređuje privremeno oduzimanje predmeta (i pretresanje) za potrebe krivičnog postupka, odnosno donošenje osporenih odluka u konkretnom slučaju.

42. S druge strane, kada je u pitanju ispunjenost kriterija zakonitosti osporenih odluka u sadržajnom smislu, Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost u konačnom zaključku Kantonalnog suda iz obrazloženja rješenja tog suda od 5. septembra 2018. godine da osporena naredba od 22. augusta 2018. godine „sadrži sve bitne elemente koje treba da sadrži naredba“. I prema ocjeni Ustavnog suda, osporena naredba ima sve potrebne elemente u smislu relevantnih zakonskih odredbi (član 79. stav (3) ZKPFBiH) kojima se propisuje sadržaj naredbe o privremenom oduzimanju predmeta i pretresanju (naziv suda, pravni osnov za privremeno oduzimanje predmeta, naznačenje predmeta koji podliježu oduzimanju, ime lica od kojeg se oduzimaju predmeti, mjesto oduzimanja predmeta i rok u kojem se predmeti trebaju oduzeti). U tom smislu se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim stav Kantonalnog suda iz navedenog osporenog rješenja od 5. septembra 2018. godine da se apelantova odbrana neosnovano poziva da se u konkretnom slučaju morao ograničiti sadržaj pretresanja zbog toga što se radilo o pretresanju telefonskog broja registriranog na advokata. Suprotno apelantovom shvaćanju, prema mišljenju Ustavnog suda, navedena zakonska odredba na osnovu koje je Kantonalni sud donio osporenu naredbu nije obavezivala taj sud da apelanta imenuje kao advokata, pa stoga činjenica da u osporenoj naredbi nije precizno imenovan sadržaj podataka koji se imaju pretresti – vještačiti ne dovodi u pitanje samu zakonitost osporene naredbe s obzirom na cilj koji se njom želio postići, tj. dokumentiranje i dokazivanje krivičnih djela za koja se apelant u vrijeme donošenja osporenih odluka teretio da je počinio. Prema tome, Ustavni sud smatra da nepostojanje precizno definiranog ograničenja pretresanja apelantovog mobilnog aparata u osporenoj naredbi Kantonalnog suda od 22. augusta 2018. godine, kao i naprijed ukazani općenit stav Kantonalnog suda u vezi s tim iz obrazloženja osporenog rješenja od 5. septembra 2018. godine, nije stavio pretjeran teret na apelanta u smislu osiguranja garancija obuhvaćenih članom 8. Evropske konvencije.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je donošenje osporenih odluka predstavljalo miješanje u „skladu sa zakonom“.

44. Ustavni sud, dalje, podsjeća da miješanje koje je u skladu sa zakonom mora istovremeno biti i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije. „Neophodno“ u ovom kontekstu znači da miješanje odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251). Ustavni sud zapaža da je miješanje u konkretnom slučaju, donošenjem osporenih odluka, slijedilo legitiman cilj otkrivanja krivičnog djela, odnosno njegovog dokazivanja i pronalaženje predmeta koji bi poslužili kao dokaz u krivičnom postupku protiv apelanta (vidi Leotsakos protiv Grčke, broj aplikacije 30958/13, presuda od 4. oktobra 2018. godine).

45. Pri ostvarivanju tog cilja neophodno je međutim postići razuman odnos proporcionalnosti između tog zakonitog cilja, s jedne strane, te zaštite apelantovog prava na privatni i porodični život, dom i prepisku, s druge strane. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao na povredu prava na privatnost očigledno zbog otkrivanja cjelokupnog sadržaja telefona. U vezi s tim, Ustavnom sudu se ne čini proizvoljnim stav Kantonalnog suda iz osporenog rješenja od 5. septembra 2018. godine da apelantova odbrana neosnovano navodi povredu odredbe člana 28. stav (3) Zakona o advokaturi uz argumentaciju odbrane da bi postupanjem Kantonalnog tužilaštva i FUP-a (po osporenoj naredbi od 22. augusta 2018. godine) došlo do povrede tajnosti isprava i predmeta na štetu stranaka. Ovo zato što, i prema ocjeni Ustavnog suda, domaće pravo (ZKPFBiH) u okolnostima konkretnog slučaja predviđa i dovoljno proceduralnih garancija koje bi štitile apelanta kao advokata od zloupotrebe ili arbitrarnosti. Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da teret koji je stavljen na apelanta donošenjem osporenih odluka nije nesrazmjeran cilju koji se želi postići. Konačno, kada su u pitanju eventualne posljedice na apelantov posao i ugled zbog donošenja osporenih odluka, a što se ima uzeti cijeniti kod neophodnosti miješanja u demokratskom društvu (vidi Kruglov i ostali protiv Rusije, broj aplikacije 11264/04, presuda od 4. februara 2020. godine, stav 125), Ustavni sud ističe da apelant nije ničim potkrijepio svoje navode o trpljenju štete u vezi s tim, osim paušalnog navođenja prihoda koji ostvaruje njegova advokatska kancelarija i neimenovanih medijskih istupa organa javne vlasti u vezi s posljedicama donošenja osporenih odluka.

46. S obzirom na sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da zbog donošenja osporenih odluka nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

47. U odnosu na navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, a koje je apelant doveo u vezu s kršenjem prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova – žalbe protiv naredbe Kantonalnog suda od 22. augusta 2018. godine, koju je apelant koristio. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmotrio apelantove žalbene navode, uključujući i one koji se odnose na Zakon o advokaturi, te dao razloge zašto ti žalbeni navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne stvari. Dakle, činjenica da pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije neosnovan.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud smatra da nema kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer u konkretnom slučaju osporene odluke koje predstavljaju miješanje u apelantovo navedeno pravo i koje se tiču privremenog oduzimanja apelantovih predmeta i njihovog pretresanja ispunjavaju kriterije zakonitosti, te neophodnosti u demokratskom društvu, odnosno postizanja srazmjernog odnosa između cilja koji se treba postići i radnji koje su s tim ciljem preduzete.

49. Ustavni sud, također, zaključuje da nije prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije budući da je apelant imao i koristio pravo na žalbu, koju je sud razmotrio i dao razloge zašto je neosnovana.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5971/18 (S. N.) | Sudska praksa | Aktio