Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2069/20 (S. H.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2069/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. srpnja 2020. godine, u predmetu broj AP-2069/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Sanela Hidanović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sanela Hidanović protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 25 0 P 048477 19 Rev od 30. siječnja 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Odžaku broj 25 0 P 048477 19 Gž od 13. rujna 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Orašju broj 25 0 P 048477 18 P od 19. kolovoza 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanela Hidanović (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Orašja, koju zastupa Irena Puzić, odvjetnica iz Doboja, podnijela je 19. lipnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 048477 19 Rev od 30. siječnja 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Odžaku broj 25 0 P 048477 19 Gž od 13. rujna 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Orašju (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 048477 18 P od 19. kolovoza 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantice, odvjetnice iz Orašja, kojim je tražila da joj tuženica (Kantonalna bolnica Orašje) na ime pruženih odvjetničkih usluga zastupanja u sudskim predmetima, predmeti bliže označeni u izreci prvostupanjske odluke, isplati iznos od 31.547,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, te je obvezana apelantica da tuženici plati troškove postupka u iznosu od 3.072,80 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proistječe da je apelantica poslala 25. travnja 2013. godine pismenu ponudu tuženici za zaključenje sporazuma o besplatnome zastupanju tuženice, da je tuženica prihvatila ponudu i nakon toga opozvala punomoć za zastupanje koju je dala odvjetniku A.L. 13. svibnja 2013. godine. Vrhovni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da je dana punomoć apelantici za zastupanje tuženice za 27 predmeta koji se vode kod Općinskoga suda, da je apelantica kao punomoćnik zastupala tuženicu i obavljala odvjetničke usluge u radnim sporovima kao i u predmetima ovrhe, te da je za izvršene usluge ispostavila troškovnik tuženici. Vrhovni je sud istakao da je neutemeljen prigovor apelantice o pogrešnoj primjeni Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije BiH, odnosno navod da ugovor o besplatnom zastupanju nije zaključen, budući da istim nije propisana posebna forma za zaključivanjem ovoga ugovora, te je samim time isti valjan iako nije zaključen u pismenoj formi. Vrhovni je sud istakao da, imajući u vidu odredbu čl. 73. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO), kojom je propisano da se ugovor za čije se zaključenje zahtjeva pismena forma smatra punovažnim iako nije zaključen u toj formi, ako su ugovorne strane izvršile, u cijelosti ili u pretežitome dijelu obveze koje iz njega nastaju. Vrhovni je sud istakao da su u predmetnome slučaju parnične stranke u pretežitom dijelu izvršile svoje ugovorene obveze, pa da je stoga pravilan zaključak drugostupanjskoga suda da je isti pravno valjan u smislu odredbe čl. 73. ZOO., bez obzira na činjenicu što nije zaključan u pismenoj formi. Vrhovni je sud istakao da je osim navedenoga, ugovor o zastupanju neformalan pravni posao, kao i ugovor o nalogu (sukladno čl. 749. ZOO), koji se smatra da je sklopljen kada su se ugovarači dogovorili o bitnim elementima ugovora. Vrhovni je sud istakao da, kod utvrđenja da je apelantica sa tuženicom zaključila Ugovor o punomoćstvu i pružanju pravne pomoći, kao i činjenice da se su suglasili da će apelantica izvršene usluge vršiti besplatno, samim time apelantici ne pripada pravo da od tuženice zahtijeva isplatu naknade za zastupanje sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova postupka za rad odvjetnika. Vrhovni je sud istakao da je stoga pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je ugovor o zastupanju pravno valjan bez obzira što nije zaključen u pisanoj formi, te da apelantici ne pripada pravo na isplatu traženoga iznosa za izvršene radnje.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da ugovor o besplatnom zastupanju nije zaključen između apelantice i tuženice.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojemu dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je istjecala u prizivu protiv prvostupanjske presude, te u reviziji protiv drugostupanjske presude, u pogledu navoda o tome da nije došlo do zaključivanju ugovora o besplatnom zastupanju. Ustavni sud zapaža da su ove navode razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o prizivu i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučivanje u predmetnome slučaju. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević