Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2029/20 („Rima-Pak“ d.o.o. Zenica i A. B.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2029/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine, u predmetu broj AP-2029/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli „Rima-Pak“ d.o.o. Zenica i Amir Bureković, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli „Rima-Pak“ d.o.o. Zenica i Amir Bureković protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Zenici broj 43 0 Pr 168836 20 Pžp od 14.
svibnja 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Zenici broj 43 0 Pr 168836 19 Pr od 21. veljače 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Rima-Pak“ d.o.o. Zenica i Amir Bureković iz Zenice (u daljnjemu tekstu: apelanti), koje zastupa Josip Bašić, odvjetnik iz Zenice, podnijeli su 15. lipnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Pr 168836 20 Pžp od 14. svibnja 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Pr 168836 19 Pr od 21. veljače 2020. godine. Na traženje Ustavnoga suda apelanti su dopunili apelaciju podneskom od 6. srpnja 2020. godine.
2. Rješenjem Općinskoga suda od 21. veljače 2020. godine apelanti su oglašeni odgovornim iz razloga što je 22. listopada 2018. godine, tijekom inspekcijskoga nadzora, koji je izvršen na okolnosti kontrole primjene propisa iz oblasti Zakona o zaštiti potrošača, konstatirano da nisu prije stavljanja u promet-prodaju proizvoda na istim osigurali deklaracije, čime su počinili prekršaj iz čl. 23. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, te su im primjenom odredbe iz čl. 126. st. 1. toč. l) i st. 2. istoga zakona, izrečene novčane kazne i to apelantu „Rima-Pak“ d.o.o. Zenica kao pravnoj osobi u iznosu od 3.500,00 KM, te apelantu Amiru Burekoviću kao odgovornoj osobi u pravnoj osobi u iznosu od 800,00 KM.
3. Rješenjem Kantonalnoga suda od 14. svibnja 2020. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanata, te je potvrđeno rješenje Općinskoga suda od 21. veljače 2020. godine.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da priziv apelanata bez utemeljenja pobija rješenje o prekršaju, zbog povrede materijalnoga propisa o prekršaju, jer je prvostupanjski sud na činjenično stanje, kakvo je utvrdio i opisao u izreci, valjano primijenio odredbe iz čl. 23. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, kažnjivo po čl. 126. st. 1. toč. l) i st. 2. istoga zakona, jer je opisanom radnom okrivljenih počinjen prekršaj, koji se sastoji u propuštanju da se na određene proizvode namijenjene prodaji istakne potpuna deklaracija sa podacima o nazivu proizvođača i njegovoj punoj adresi. Kantonalni je sud istakao da je prema čl. 23. st. 4. toč. c) Zakona o zaštiti potrošača deklaracija obvezna za svaki proizvod i treba sadržavati pored ostaloga ime i punu adresu proizvođača, a za uvozne proizvode i ime i sjedište, te zemlju porijekla. Kantonalni sud je istakao da su u pogledu odluke o sankciji izrečene kazne apelantima zakonite, jer su vrsta i visina utvrđenih novčanih kazni određene po pravilnoj primjeni odredbe čl. 126. st. 1. toč. 1) i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, koji propisuje kažnjavanje prekršaja pravne osobe novčanom kaznom u rasponu od 2.500,00 KM do 5.500,00 KM, odnosno odgovorne osobe u pravnoj osobi novčanom kaznom od 500,00 do 1.000,00 KM. Kantonalni je sud istakao da su apelantima odmjerene kazne u zakonom propisanim iznosima, kao i da je prvostupanjski sud cijenio da su apelanti kažnjavani i za ranije prekršaje, koje je okolnosti prvostupanjski sud uzeo u obzir prilikom odmjeravanja kazne.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, odnosno odredbe Zakona o zaštiti potrošača, te smatra da „Kantonalni sud odlučujući po prizivu nije obrazložio odluku“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja redovitih sudova, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da su osporene odluke utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević