Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6667/18 (A.G.)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Penzija
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6667/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6667/18, rješavajući apelaciju A. G., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. srpnja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija A. G. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 008377 14 Uvp od 23. kolovoza 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Robert Leko, odvjetnik iz Širokog Brijega, podnio je 16. studenog 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 008377 14 Uvp od 23. kolovoza 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod MIO) i Kantonalne administrativne službe Federalnog zavoda MIO za Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) zatraženo je 21. siječnja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Federalni zavod MIO su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 22. siječnja do 5. veljače 2020. godine, dok Kantonalna služba nije odgovorila. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Kantonalne službe broj 88012943187 od 5. lipnja 2012. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu u skladu s Uredbom o stjecanju prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske FBiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva obrane (u daljnjem tekstu: Uredba). U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 17. lipnja 2008. godine podnio zahtjev kojim je tražio da mu se prizna pravo na starosnu mirovinu shodno Uredbi. Kantonalna služba je odbila apelantov zahtjev kao neutemeljen jer je u međuvremenu Ustavni sud FBiH navedenu Uredbu proglasio neustavnom. Naime, navedeno je da je Ustavni sud FBiH na sjednici održanoj 5. travnja 2011. godine donio Presudu broj U-40/10 (koja je objavljena 6. lipnja 2011. godine u „Službenim novinama FBiH“ broj 34/11) kojom je utvrđeno da navedena Uredba nije u skladu s Ustavom FBiH. U obrazloženju je također navedeno da iz odredbi čl. 1. i 2. Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu ostvarenu pod povoljnijim uvjetima (u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju), koji je stupio na snagu 14. srpnja 2011. godine, proizlazi da se potvrđuje ostvareno pravo na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima samo za one osobe koje su već ostvarile pravo na starosnu mirovinu primjenom propisa navedenih u članku 2. tog Zakona, među kojima je navedena i Uredba, za koju je Ustavni sud utvrdio da nije u skladu s Ustavom FBiH. U svezi s tim ukazano je na članak IV C 12. (b) Ustava FBiH i odredbu članka 40. stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH, kojima je propisano da se usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti, za koji Ustavni sud FBiH utvrdi da nije u skladu sa Ustavom, neće primjenjivati od dana objave presude Ustavnog suda u „Službenim novinama FBiH“. Imajući u vidu navedeno, da je presuda Ustavnog suda FBiH objavljena u „Službenim novinama FBiH“ broj 34/11 od 6. lipnja 2011. godine, te da se danom objave navedena Uredba stavlja izvan snage, a s obzirom na to da o apelantovom pravu na starosnu mirovinu nije bilo odlučeno do dana objave presude Ustavnog suda FBiH u „Službenim novinama FBiH“, Kantonalna služba je donijela navedeno rješenje.

6. Rješenjem Federalnog zavoda MIO od 15. veljače 2013. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv navedenog prvostupanjskog rješenja od 5. lipnja 2012. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostupanjski organ pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio zakon.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 008377 13 U od 7. siječnja 2014. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova tužba podnesena protiv rješenja Federalnog zavoda MIO od 15. veljače 2013. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istaknuo da budući da apelantu do stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju nije shodno Uredbi priznato pravo, tuženi organ uprave, kao i prvostupanjski upravni organ nisu mogli primijeniti odredbe Uredbe jer je prije donošenja osporenog rješenja propis na temelju kojeg je prvostupanjskim rješenjem odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu proglašen neustavnim. Imajući u vidu da predmetna presuda Ustavnog suda FBiH ima deklaratorni karakter (a Zakon o potvrđivanju se ne može primijeniti na osobe koje su podnijele zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu po Uredbi, a do stupanja na snagu tog Zakona nije im po Uredbi priznato pravo pravomoćnim rješenjem), to je, prema ocjeni Kantonalnog suda, apelantovu tužbu valjalo odbiti kao neutemeljenu.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 008377 14 Uvp od 23. kolovoza 2018. godine odbijen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 7. siječnja 2014. godine.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istaknuo da je protiv presude Kantonalnog suda apelant podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke zbog povrede federalnog zakona i povrede federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od utjecaja na rješenje konkretne stvari. U zahtjevu je apelant naveo da je prvostupanjski sud odbio njegov zahtjev zbog toga što su odredbe Uredbe proglašene neustavnim, a da pri tome nije na pravilan način cijenio sve odlučne činjenice samog postupka, zbog čega nije mogao donijeti pravilnu odluku. Navedena Uredba je bila na snazi u vrijeme stjecanja apelantovog prava i uskraćeno mu je pravo samo zbog toga što o njegovom zahtjevu nije odlučeno za vrijeme trajanja citirane Uredbe. Apelant je istaknuo da je zbog navedenog diskriminiran u odnosu na one koji su pod istim uvjetima umirovljeni. Predložio je da se zahtjev uvaži i osporeno i prvostupanjsko rješenje ponište i da sud meritorno riješi predmetnu stvar tako što će apelantu priznati pravo na starosnu mirovinu ili da predmet vrati prvostupanjskom organu na ponovni postupak. U obrazloženju je dalje navedeno da kako je nesporno da je u konkretnoj stvari u vrijeme donošenja rješenja tuženog organa, a i presude prvostupanjskog suda, Ustavni sud FBiH svojom presudom utvrdio da predmetna Uredba nije u skladu sa Ustavom FBiH, to više nije ni postojala pravna osnova, odnosno propis po kojem je rješavano o apelantovom zahtjevu za priznavanje prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima. Zaključeno je da donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije povrijedio federalni zakon niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od utjecaja na rješenje stvari, zbog čega se zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke ukazuje neutemeljenim. Stoga se, prema ocjeni Vrhovnog suda, s obzirom na to da apelant u zahtjevu navodi da je diskriminiran, ne može zaključiti da se u konkretnoj stvari radilo o bilo kakvoj povredi zakona ili bilo kojih apelantovih prava (zaštićenih domaćim propisima i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda; u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pa se i apelantove tvrdnje u tom pogledu ukazuju neutemeljenim (tuženi organ, a i prvostupanjski sud nisu ni mogli ispitivati da li je ili nije u prvostupanjskom rješenju pravilno primijenjen propis koji je proglašen neustavnim). IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i nediskriminacija iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Istaknuo je da je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu podnio 17. lipnja 2008. godine, da je odluka Ustavnog suda Federacije BiH objavljena 6. lipnja 2011. godine do kada organ uprave još uvijek nije odlučio o njegovom zahtjevu shodno Uredbi, što se može pripisati u krivnju nadležnog upravnog organa. Smatra da su organi uprave i redovni sudovi pogrešno primijenili odredbu članka

40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH. Istaknuo je da se njegov zahtjev trebao riješiti prema propisima koji su važili u vrijeme podnošenja zahtjeva, dakle prema Uredbi koja je tada bila na snazi. Dalje smatra da je diskriminiran u odnosu na druge osobe koje su mirovinu ostvarile prema Uredbi.

b) Odgovori na apelaciju

11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji jer je presuda donesena u skladu s važećim procesnim i materijalnim propisima i na temelju dokumentacije koja se nalazila u spisu.

12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da su navodi iz apelacije neutemeljeni, te je predloženo da se apelacija odbije kao neutemeljena.

13. Federalni zavod MIO je u odgovoru na apelaciju naveo da u postupku pred tim upravnim organom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu ostvarenu pod povoljnijim uvjetima („Službene novine Federacije BiH“ br. 42/11 i 37/12) relevantne odredbe glase:

Članak 1.

Ovim se zakonom uređuje potvrđivanje ostvarenog prava na prijevremenu starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima za korisnike koji su to pravo ostvarili prema uredbama Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o povoljnijem umirovljenju, kao i iznimno ostvarivanje prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima, način njihovog financiranja i druga pitanja.

Članak 2.

Korisnicima prava na povoljnije umirovljenje, koji su to pravo ostvarili na način i pod uvjetima propisanim Uredbom o povoljnijem uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/00, 21/01 i 25/01), (u daljnjem tekstu: Uredba I), Uredbom o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 18/04, 27/04 i 47/04), (u daljnjem tekstu: Uredba II) i Uredbom o sticanju prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva obrane ("Službene novine Federacije BiH", br. 75/06, 58/07, 89/07 i 31 /08), (u daljnjem tekstu: Uredba III), potvrđuje se ostvareno pravo na starosnu mirovinu ostvarenu po tim propisima i to pravo nastavljaju i dalje koristiti.

15. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 1/94, 1/94, 13/97, 13/97, 16/02, 22/02, 52/02, 60/02 – ispravka, 18/03, 63/03, 9/04, 20/04, 33/04, 71/05, 72/05, 32/07 i 88/08). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

IV. USTROJ FEDERALNE VLASTI

C. SUDBENA VLAST FEDERACIJE

Članak 12. točka b) Odluke Ustavnog suda konačne su i obvezujuće, osobito ako:

b) Sud utvrdi da neki zakon ili pak prijedlog zakona ili drugi propis Federacije, nekog od kantona, grada ili bilo koje općine nije u skladu s ovim ustavom, takav zakon ili drugi propis neće se primjenjivati i ne stupa na snagu, ukoliko se ne izmijeni na način koji odredi Sud, ili pak dok Sud ne odredi neke prijelazne mjere, koje ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci.

16. U Zakonu o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/95 i 37/03; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) relevantne odredbe glase:

Član 40. stav 1.

Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 008377 14 Uvp od 23. kolovoza 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 28. rujna 2018. godine, a apelacija je podnesena 16. studenog 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum

21. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su mu tom odlukom povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

23. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

24. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora, kao i o postupku izvanrednog preispitivanja sudske odluke u kojem je apelant tražio priznavanje prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima, dakle radi se o apelantovim građanskim pravima, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

25. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke upravnih organa i presude redovnih sudova tvrdeći da su osporene odluke donesene na temelju proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

26. Ustavni sud ističe da apelant smatra da su organi uprave i redovni sudovi povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje kada su odbili kao neutemeljen njegov zahtjev da mu se primjenom Uredbe prizna pravo na mirovinu pod povoljnijim uvjetima. U svezi s tim apelacijskim navodima, Ustavni sud ističe da je identična pravna pitanja već razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2303/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2303/15 od 15. studenog 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U citiranoj Odluci Ustavni sud je zaključio da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su upravni organi i redovni sudovi za svoja odlučenja dali jasne i detaljne argumente i kada nema ništa što bi ukazivalo na to da su pri tome proizvoljno primijenili zakonske propise (op. cit. AP 2303/15, točka 57.). U citiranoj odluci Ustavni sud je također naveo da je apelantica 5. ožujka 2007. godine podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu po osnovi Uredbe, te da je konačno, nakon što je Kantonalni sud vratio predmet na ponovno odlučivanje, rješenjem direktora Kantonalne administrativne službe od 12. prosinca 2013. godine odbijen apelantičin zahtjev za određivanje starosne mirovine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-40/10 od 5. travnja 2011. godine Ustavni sud Federacije BiH utvrdio da Uredba nije u skladu s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Navedena presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine objavljena je u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 34/11 od 6. lipnja 2011. godine. Dakle, u konkretnoj upravnoj stvari, imajući u vidu da je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu u skladu s Uredbom podnesen 5. ožujka 2007. godine, te kako je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-40/10 od 5. travnja 2011. godine, koja je objavljena u ,,Službenim novinama FBiH“ broj 34/11 od 6. lipnja 2011. godine, materijalni propis na temelju kojeg apelantica želi ostvariti pravo na mirovinu, točnije Uredba, proglašen neustavnim, posebice imajući u vidu da se sve to desilo prije nego što je donesena odluka o apelantičinom zahtjevu, to su upravni organi i redovni sudovi smatrali da se odredbe Uredbe u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti, pa su odlučili kao u dispozitivu osporenih odluka (op. cit. AP 2303/15, točka 43.).

27. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja o kojima je Ustavni sud već zauzeo stajalište u citiranoj Odluci broj AP 2303/15, te dovodeći ih u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud ističe da je apelant u konkretnom predmetu Kantonalnoj službi podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima primjenom Uredbe, a koji je u konačnici presudom Vrhovnog suda odbijen kao neutemeljen. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i organi uprave dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke dajući za svoje stajalište jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljno. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebice zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u svim pravnim lijekovima koje je koristio i koje su u konačnici ispitali Vrhovni i Kantonalni sud, te dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konačnici u osporenoj odluci ispitao navode iz apelantovog zahtjeva za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda i dao jasno obrazloženje zašto oni ne mogu dovesti do drugačije odluke, odnosno zašto ne utječu na pravilnost osporenog akta. U danim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud smatra da su redovni sud i organi uprave u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima utvrdili činjenično stanje, te da su naveli relevantne propise na kojima su utemeljili osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

28. Imajući u vidu sve navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u citiranom predmetu broj AP 2303/15, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Zabrana diskriminacije

29. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.

30. Članak 14. Europske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

31. Apelant smatra da je prekršena nediskriminacija iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Iako apelant nije eksplicitno naveo u svezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran u svezi s pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud, Marckx protiv Belgije, stavak 33.). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razuman odnos.

32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantovi navodi da je diskriminiran u odnosu na druge osobe koje su ostvarile pravo na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima prema Uredbi nisu dovoljni da bi potkrijepili njegove tvrdnje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druge osobe u istim ili sličnim situacijama, a što potvrđuje i praksa Ustavnog suda u predmetu koji je s ovog aspekta pokretao identična pravna pitanja (vidi već citiranu Odluku broj AP 2303/15). Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje neutemeljeni. II.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

34. U odnosu na apelanta nije prekršena zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je bio različito tretiran u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji.

35. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević