Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1842/20 (Z. V.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1842/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-1842/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Zehrudin Vojić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zehrudin Vojić protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 17 0 Rs 089906 19 Rsž od 11. ožujka 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Zehrudin Vojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojega zastupa Almir Smajić, odvjetnik iz Bihaća, podnio je 27. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 089906 19 Rsž od 11. ožujka 2020. godine.

2. Presudom Općinskoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) od 24. prosinca 2018. godine poništeno je kao nezakonito rješenje policijskoga odbora Vlade Unsko-sanskoga kantona od 9. siječnja 2018. godine i lista kandidata koji su prihvaćeni za proceduru unaprjeđenja u čin višega inspektora i lista kandidata koji nisu prihvaćeni za proceduru unaprjeđenja u čin višega inspektora od 6. prosinca 2017. godine, te je obvezan tuženik (Unsko-sanski kanton) da apelantu naknadi troškove parničnoga postupka u određenome iznosu.

3. Osporenom presudom Kantonalnoga suda od 11. ožujka 2020. godine priziv tuženika je uvažen, te je prvostupanjska presuda preinačena tako što se odbija tužbeni zahtjev apelanta.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik 13. studenoga 2017. godine objavio interni oglas za popunu upražnjenoga radnoga mjesta policijskoga službenika putem unaprjeđenja, da se apelant prijavio na navedeni natječaj, da je 6. prosinca 2017. godine zasjedalo povjerenstvo za provođenje procedure unaprjeđenja policijskih službenika u čin samostalni inspektor i čin viši inspektor i da je tom prilikom sačinilo listu kandidata prihvaćenih za proceduru unaprjeđenja kao i listu kandidata koji nisu prihvaćeni za proceduru unaprjeđenja. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud utvrdio da se apelant nalazio na listi kandidata koji nisu prihvaćeni za unaprjeđenje, da je apelant izjavio priziv na listu od 6. prosinca 2017. godine, da je policijski odbor priziv apelanta odbio kao neutemeljen. Kantonalni je sud istakao da je utvrđeno i da je policijski komesar 31. kolovoza 2015. godine donio rješenje o privremenome eksternome premještaju apelanta u Federalnu upravu policije Federalnoga ministarstva unutarnjih poslova (u daljnjemu tekstu: FUP FMUP). Kantonalni je sud istakao da je odredbom 18. Pravilnika o proceduri za unaprjeđenje policijskih službenika propisano da komisija objavljuje listu kandidata prihvaćenih za proceduru unaprjeđenja i listu kandidata isključenih iz procedure sa razlozima zbog kojih su isključeni. Kantonalni je sud istakao da je, po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja usvojio. Kantonalni je sud istakao da je nesporno da je apelant u razdoblju procedure unaprjeđenja u čin višega inspektora bio uposlenik FUP FMUP-a, a temeljem rješenja o eksternome premještaju koje je donio policijski komesar 31. kolovoza 2015. godine. Kantonalni je sud istakao da je u navedenome rješenju navedeno da tijekom trajanja privremenoga eksternoga premještaja apelant zadržava svoj čin i da ima prava sukladno čl. 65. st. 3. Zakona o policijskim službenicima USK (kojim je propisano da tijekom trajanja privremenoga eksternoga premještaja policijski službenik zadržava svoj čin i prava, osim ukoliko se ne dogovori drugačije). Kantonalni je sud istakao da je sud izveo zaključak da je tuženik pravilno postupio kada je apelanta stoga uvrstio u listu kandidata koji nisu prihvaćeni za unaprjeđenje u čin višega inspektora jer apelant tijekom trajanja privremenoga eksternoga premještaja zadržava svoj stečeni čin. Kantonalni je sud istakao da je stoga odlučio kao u izreci presude na temelju odredbe čl. 229. st. 1. toč. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP), kojom je propisano da će drugostupanjski sud presudom preinačiti prvostupanjsku presudu, ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, a osobito odredbe Zakona o policijskim službenicima USK i ZPP, pri čemu navodi „da je Kantonalni sud presudu utemeljio na faleričnim dokazima tuženika, a da dokaze apelanta nije ocijenio savjesno i brižljivo“ te „da se taj sud nije ozbiljno i detaljnije upuštao u pitanje kako je ocijenio dokaze prvostupanjski sud“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o policijskim službenicima USK i ZPP. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1842/20 (Z. V.) | Sudska praksa | Aktio