Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1792/20 (LJ.Ć.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalid
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Invalidnina
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1792/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. srpnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1792/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Lj. Ć., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Lj. Ć.
protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 11 0 U 020760 17 Uvp od 13. veljače 2020. godine i Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 11 0 U 020760 17 U od 28. kolovoza 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Lj. Ć. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 20. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 020760 17 Uvp od 13. veljače 2020. godine i Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 020760 17 U od 28. kolovoza 2017. godine.
2. Rješenjem Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Banjaluka (u daljnjemu tekstu: Odjeljenje) od 6. veljače 2017. godine, rješavajući u ponovnome postupku, utvrđeno je apelantu svojstvo ratnoga vojnoga invalida IX. kategorije sa 30% vojnoga invaliditeta, na temelju oboljenja manifestiranoga za vrijeme vršenja vojne dužnosti u Vojsci Republike Srpske.
3. Rješenjem tuženice (Republika Srpska, Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite) od 20. travnja 2017. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanta izjavljen protiv rješenja Odjeljenja od 6. veljače 2017. godine. Nadalje, u postupku revizije je dana suglasnost na rješenje Odjeljenja od 6. veljače 2017. godine.
4. Presudom Okružnoga suda od 28. kolovoza 2017. godine odbijena je kao neutemeljena tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženice od 20. travnja 2017. godine.
5. Presudom Vrhovnoga suda od 13. veljače 2020. godine odbijen je zahtjev apelanta za izvanredno preispitivanje presude Okružnoga suda od 28. kolovoza 2017. godine (pogrešno naznačeno 26. kolovoza 2017. godine).
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da su u obrazloženju osporene presude dati jasni razlozi da je apelantu prilikom ranijih ocjena i utvrđivanja statusa ratnoga vojnoga invalida nije bio primijenjen članak 10. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnoga invaliditeta (u daljnjemu tekstu: Pravilnik), koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja statusa RVI, a što je bio razlog zbog kojega je, u postupku revizije provedene sukladno Zakonu o pravima boraca, rješenjem od 2. prosinca 2016. godine ukinuto prvostupanjsko rješenje od 5. lipnja 2009. godine, te predmet vraćen prvostupanjskome organu na ponovni postupak. Vrhovni je sud istakao da je pravilan zaključak nižestupanjskoga suda da uopće pozivanje apelanta na medicinske publikacije i naučne tekstove stručnjaka iz ove oblasti ne može dovesti u sumnju zaključke koje je u nalazu i mišljenju od 18. travnja 2017. godine iznijelo drugostupanjsko liječničko povjerenstvo, čiji sastav apelant također neutemeljeno pobija. Vrhovni je sud istakao da se apelant neutemeljeno poziva na nalaz i mišljenje drugostupanjske liječničke komisije od 1. travnja 2009. godine, koja je tada potvrdila kod apelanta vojni invaliditet od 60%, jer se radilo o postupanju ovoga povjerenstva po zahtjevu apelanta za povećanje procenta invalidnosti, za što je tada utvrđeno da nema osnova, i već tada je konstatirano da u nalazu prvostupanjskog liječničkog povjerenstva iz 2008. godine nije primijenjen članak 10. Pravilnika, iako se kod apelanta radilo o endogenome oboljenju (psorijaza). Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje pogrešno primijenili pozitivnopravne propise.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević