Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1776/20 (A. V. i B. V.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1776/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-1776/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Aziza Veljačić i Bećir Veljačić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Aziza Veljačić i Bećir Veljačić protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Bihaću broj 23 0 P 010144 20 Gži od 20. travnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Aziza Veljačić i Bećir Veljačić (u daljnjemu tekstu: apelanti) iz Velike Kladuše, podnijeli su 18. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 010144 20 Gži od 20. travnja 2020. godine.
2. Rješenjem o ovrsi Općinskoga suda u Velikoj Kladuši (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) od 28. rujna 2018. godine dozvoljen je prijedlog apelanata za ovrhu podnesen 28. svibnja 2018. godine.
3. Rješenjem Općinskoga suda od 4. prosinca 2019. godine odbijen je kao neutemeljen prigovor ovršenice (M.A.) izjavljen protiv rješenja o ovrsi Općinskoga suda od 28. rujna 2018 godine.
4. Osporenim rješenjem Kantonalnoga suda od 20. travnja 2020. godine priziv ovršenice je uvažen, te je prvostupanjsko rješenje preinačeno na način da se prigovor ovršenice uvažava i prijedlog za donošenje rješenja o ovrsi odbija.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da su u konkretnomu slučaju apelanti, kao tražitelji ovrhe, podnijeli prijedlog za donošenje rješenja o ovrsi radi fizičke diobe nekretnina i predaje u posjed nekretnina, te da je donošenje rješenja o ovrsi zatraženo na temelju ovršne isprave – presude Općinskoga suda od 6. veljače 2017. godine. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud na prijedlog apelanata odredio ovrhu protiv ovršenika (M.V., Z.V.) i to fizičkom diobom i predajom u posjed nekretnina upisanih u PL br. 777/06 k.o. Trnovi, tako da apelantima i ovršenicima pripadaju točno određene k.č. u određenoj površini, te da će fizičku diobu nekretnina izvršiti vještak geodetske struke na licu mjesta i označiti površine i međne linije formiranih parcela prema skicama i diobenome planu, i naloženo je ovršenicima da predaju u posjed apelantima nekretnine prema presudi i skicama lica mjesta i diobenome planu. Kantonalni je sud istakao da je ovršenica M.A. izjavila prigovor ukazavši da rješenje o ovrsi nije sukladno ovršnoj ispravi. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud odlučujući o prigovoru ovršenice isti odbio jer razlozi iznijeti u prigovoru nisu razlozi za prigovor predviđeni čl. 47. Zakona o ovršnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZOP). Kantonalni je sud istakao da je odredbom čl. 219. st. 1. ZOP određeno da će fizičku diobu zajedničke stvari sud odrediti ako je takva dioba predviđena ovršnom ispravom. Kantonalni je sud istakao da ovršnom ispravom nije određena fizička dioba, nego je ovršnom ispravom razvrgnuta suposjednička zajednica tako da je u postupku određeno koje točno određene k.č. pripadaju kojoj od stranaka, te nije određeno ovršenicima da predaju u posjed apelantima nekretnine koje su bile predmetom diobe. Kantonalni je sud istakao da, kako ovršenici nisu obvezani na radnju predaje u posjed nekretnina, na radnju činjenja ili nečinjenja ili trpljenja, to prvostupanjski sud nije niti mogao donijeti rješenje o ovrsi na temelju ovršne isprave, niti je rješenje o ovrsi sukladno ovršnoj ispravi, te stoga prijedlog za donošenje rješenja o ovrsi nije utemeljen, jer ovršna isprava nije podobna da se provodi u ovršnome postupku.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, pri tome navodeći da je „odluka Kantonalnoga suda besmislena“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, osobito u pogledu razloga zbog kojih nije utemeljen prijedlog za ovrhu, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević