Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-524/19 (Srpska pravoslavna crkvena opština u Trnu)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada
- Eksproprijacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-524/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-524/19, rješavajući apelaciju Srpske pravoslavne crkvene opštine u Trnu, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Srpska pravoslavna crkvena opština u Trnu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 057623 18 Rev 2 od 27.
novembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 057623 17 Gž 3 od 22. maja 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 057623 16 P 2 od 12. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Srpska pravoslavna crkvena opština u Trnu (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Simo J. Tošić advokat iz Banjaluke, podnio je 4. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 057623 18 Rev 2 od 27. novembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 057623 17 Gž 3 od 22. maja 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 057623 16 P 2 od 12. septembra 2017. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 057623 16 P 2 od 12. septembra 2017. godine obavezan je apelant da na ime izgubljene dobiti zbog nekorištenja nekretnina, precizno opisanih u izreci presude, i na ime naknade štete za oduzete nekretnine isplati tužiteljicama (D.Š. i I.M.) pojedinačne novčane iznose navedene u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za naknadu zakonske zatezne kamate i naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da predmetno zemljište predstavlja suvlasništvo tužiteljica i da je na njemu izgrađeno groblje. Takođe je kao nesporno utvrdio da je apelant podnio zahtjev za eksproprijaciju predmetne parcele radi proširenja groblja u kojem je naveden kao investitor, ali navedeni zahtjev kod nadležnog Odjeljenja za imovinsko pravne poslove PJ Banjaluka nije dopunio pa je smatrano da je zahtjev podnesen na osnovu odluke Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada) kojom je utvrđeno da je izgradnja pravoslavnog groblja od opšteg interesa. Osnovni sud je takođe utvrdio da je na zahtjev tužiteljica Rješenjem Opštinskog sekretarijata za prostorno uređenje i komunalne poslove od 2. jula 1996. godine naređeno apelantu da obustavi sahranjivanje na predmetnoj parceli, kao novootvorenom groblju, te da će u suprotnom sve prouzrokovane troškove snositi apelant. Nadalje je utvrdio da je ukopavanje vršeno i da je na predmetnoj parceli formirano groblje u toku rata, da je apelant podnio zahtjev opštinskom organu za dobijanje odobrenja, te da je apelant od 7. decembra 2006. godine upisan kod Ministarstva pravde BiH u registar za Srpsku pravoslavnu crkvu u BiH. Slijedom navedenog Osnovni sud je zaključio da postoji materijalno pravni odnos apelanta prema predmetu spora, te da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na njegovoj strani. Pri tome je istakao da je apelant na temelju odluke Vlade, primjenom odredaba člana 24. Zakona o eksproprijaciji, podnio zahtjev nadležnom organu uprave da se izvrši eksproprijacija gore predmetnih nekretnina, te je apelant, shodno odredbi člana 11. Zakona o pogrebnoj djelatnosti i uređenju i održavanju groblja, momentom podnošenja zahtjeva za eksproprijaciju preuzeo obavezu upravljanja grobljem. Osnovni sud je nadalje ocijenio neosnovanim prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji koja predstavlja osnov za ostvarivanje prava na naknadu u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji, te da pravo na ovu naknadu ne zastarjeva. S tim u vezi je istakao da su u slučaju faktičke eksproprijacije fizička ili pravna lica lišena prava vlasništva, pa je osnov tužbenog zahtjeva u stvari zahtjev za povrat svojine koji, shodno Zakonu o svojinsko-pravnim odnosima, ne zastarjeva. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 62. Zakona o eksproprijaciji, između ostalog, propisano da raniji vlasnik ima pravo i na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorištavanja eksproprisane nepokretnosti i to do isteka rokova određenih za isplatu, odnosno deponovanje novčane naknade. S obzirom da je groblje na predmetnoj parceli prije deposjedovanja tužiteljica gajen kukuruz i pšenica, Osnovni sud je dosudio tužiteljicama naknadu u visini utvrđenoj na osnovu nalaza vještaka poljoprivredne struke, na koji parnične stranke nisu prigovarale. Takođe je primjenom odredbe člana 2. u vezi sa članom 54. Zakona o eksproprijaciji, dosudio tužiteljicama naknadu za oduzeto zemljište utvrđenu na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke koji je smatrao da predmetno zemljište ima status građevinskog zemljišta.
4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 057623 17 Gž 3 od 22. maja 2018. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i preinačena je prvostepena presuda na način da je u cjelosti odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljica na ime naknade za izgubljenu dobit, dok je u pogledu naknade za oduzeto zemljište apelant obavezan da tužiteljicama isplati ukupan iznos od 112.775,00 KM, umjesto ranije dosuđenog iznosa od ukupno 315.770,00 KM, te je preinačena odluka o troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i potvrđena je prvostepena presuda u pogledu dosuđene zakonske zatezne kamate na ime naknade za oduzeto zemljište i troškove parničnog postupka. Takođe je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe i troškova zastupanja na raspravi pred drugostepenim sudom.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da nema status pravnog lica i da nije pasivno legitimisan da bude tužen u predmetnom parničnom postupku. S tim u vezi je istakao da je apelant od 7. decembra 2006. godine upisan u registar za Srpsku pravoslavnu crkvu u Bosni i Hercegovini kod Ministarstva pravde BiH, te da ima svojstvo pravnog lica u smislu odredbe člana 8. stav 1. Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH. Pri tome je naglasio da je apelant u obavezi da tužiteljicama isplati naknadu za faktički eksproprisanu parcelu s obzirom da je apelant podnio zahtjev za eksproprijaciju predmetne parcele kao korisnik eksproprijacije u smislu odredbe člana 24. Zakona o eksproprijaciji i da je njen faktički korisnik. Nadalje je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da predmetno potraživanje nije zastarilo jer se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji, te je istakao da zahtjev za naknadom u konkretnom slučaju ne podliježe zastari jer se ne radi o zahtjevu za naknadu štete u smislu člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te se pozvao na stav Građansko upravnog odjeljenja Vrhovnog suda koji je zauzet na sjednici održanoj 7. februara 2014. godine i usaglašeno pravno shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti od 30. januara 2014. godine. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno dosudio naknadu za predmetno zemljište kao građevinsko. S tim u vezi je ukazao da je odredbom člana 3. stav 2. Zakona o poljoprivredom zemljištu propisano da se poljoprivrednim zemljištem u smislu ovog zakona smatraju zemljišta kojim je planskim aktima Republike Srpske, opština i gradova određena druga namjena, sve dok se za ta zemljišta u postupku privođenja planiranoj namjeni ne plati naknada za promjenu namjene u skladu sa ovim zakonom. S obzirom da predmetno zemljište predstavlja poljoprivredno zemljište za koje nije plaćena naknada za promjenu namjene, Okružni sud je zaključio da tužiteljicama pripada naknada u visini tržišne vrijednosti za poljoprivredno, a ne građevinsko zemljište. U pogledu dijela odluke kojom je dosuđena naknada na ime izgubljene dobiti Okružni sud je istakao da nije dovoljno samo postojanje apstraktne mogućnosti obrađivanja predmetnog zemljišta i ostvarivanja dobiti, nego je za osnovanost potraživanja tog vida naknade štete potrebno dokazati činjenicu da se takva dobit i ostvarivala neposredno prije faktičke eksproprijacije, pozivajući se pri tome na odredbu člana 189. stav 3. ZOO.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 057623 18 Rev 2 od 27. novembra 2018. godine djelimično je usvojena revizija tužiteljica i preinačena je drugostepena presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljica na ime izgubljene dobiti i dijelu kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka, te je predmet u tom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Revizija tužiteljica u preostalom dijelu i apelantova revizija su odbijene.
7. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova i istakao da je odluka drugostepenog suda pravilna u dijelu kojim je odlučeno o naknadi za oduzeto zemljište, ali da nije pravilna u dijelu kojim je odlučeno o naknadi za izgubljenu korist zbog nekorištenja predmetnih nekretnina. Vrhovni sud je naveo da je Odlukom Vlade od 22. marta 2001. godine utvrđen opšti interes za izgradnja pravoslavnog groblja na predmetnom lokalitetu čiji je investitor apelant koji je pokrenuo postupak eksproprijacije shodno odredbama člana 24. Zakona o eksproprijaciji, koji postupak je obustavljen krajem 2001. godine jer apelant nije dokazao da je obezbijedio sredstva za eksproprijaciju, te da su tužiteljice uprkos tome deposjedirane sa predmetne parcele zbog izgradnje groblja. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da je pravilan stav drugostepenog suda da se u predmetnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji i da je apelant faktički korisnik predmetne parcele, zbog čega ima obavezu da tužiteljicama isplati naknadu za faktički eksproprisanu parcelu u smislu Zakona o eksproprijaciji, kao i da zahtjev tužilaca na ime naknade za eksproprisane nekretnine ne zastarijeva. Slijedom navedenog je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije, kao i prigovor zastare predmetnog potraživanja. U konačnici Vrhovni sud je naveo da je pogrešno stanovište drugostepenog suda da je zahtjev tužiteljica na ime izgubljene dobiti zbog nekorištenja predmetne parcele trebalo cijeniti shodno odredbama člana 189. ZOO i da je stoga drugostepeni sud propustio utvrditi činjenice relevantne za odluku o zahtjevu tužilaca na ime izgubljene koristi u smislu odredaba člana 62. Zakona o eksproprijaciji.
Apelacioni navodi
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da nije pasivno legitimisan u predmetnom postupku jer ne koristi predmetnu parcelu, niti od porodica vjernika koji se sahranjuju uzima novčana sredstva i da nije bilo investitor eksproprijacije, te da nema svojstvo pravnog lica. Takođe navodi da je nastupila apsolutna zastara predmetnog potraživanju u skladu sa odredbama ZOO.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za zaključak da je apelant u obavezi tužiteljicama isplatiti naknadu za faktički eksproprisanu parcelu, shodno odredbama Zakona o eksproprijaciji, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, redovni sudovi su istakli da je apelant podnio prijedlog za eksproprijaciju predmetnog zemljišta u smislu odredbe člana 24. Zakona o eksproprijaciji i da je njegov faktički korisnik, te da je apelant upisan u registar za Srpsku pravoslavnu crkvu u Bosni i Hercegovini kod Ministarstva pravde BiH, i da, shodno odredbi člana 8. stav 1. Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH, ima svojstvo pravnog lica, slijedom čega su zaključili da je apelant pasivno legitimisan u predmetnom postupku. Ustavni sud takođe zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za isplatu naknade zbog faktičke eksproprijacije, a ne o naknadi štete, te da takav zahtjev, s obzirom na svoj stvarnopravni karakter, ne zastarijeva. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ponavlja navode o nedostatku pasivne legitimacije i zastari predmetnog potraživanja, koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Okružni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević