Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1865/20 (N. S.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1865/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-1865/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Nikola Stanić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nikola Stanić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 238483 13 Rsž od 28. oktobra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 238483 12 Rs od 5. jula 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Stanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 30. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 238483 20 Rev od 21. aprila 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 238483 13 Rsž od 28. oktobra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 238483 12 Rs od 5. jula 2013. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-101/20 od 11. marta 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 238483 13 Rsž od 28. oktobra 2019. godine. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 238483 20 Rev od 21. aprila 2020. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom Presudom Kantonalnog suda, obavezana je tužena (Federacija BiH, Sudska policija Sarajevo) da isplati apelantu određene novčane iznose na ime razlike naknade za topli obrok, naknade za regres i naknade po osnovu rada u vrijeme praznika za period preciziran izrekom prvostepene presude, te je odbijen tužbeni zahtjev apelanta da mu tužena isplati određeni novčani iznos na ime razlike neisplaćenih naknada po osnovu rada subotom i nedjeljom za period preciziran izrekom prvostepene presude.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da neosnovano apelant osporava prvostepenu presudu smatrajući da mu pripada naknada za rad u dane sedmičnog odmora, te da je svoju odluku kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu na ime razlike naknade za rad subotom i nedjeljom u iznosu od 690,83 KM prvostepeni sud dao jasne i obrazložene navode koje Kantonalni sud u cijelosti prihvata (prvostepeni sud je u svojoj odluci naveo da je apelantu kao službeniku sudske policije isplaćivan stalni dodatak u visini od 30% od osnovne plate, u skladu s odredbama člana 6. Pravilnika o radu tuženog, a koji trajni dodatak za posebne uslove rada obuhvata rad u dane vikenda, pa je shodno navedenom neosnovan zahtjev apelanta za isplatu naknade za rad u ove dane). Kantonalni sud je naveo da neosnovano apelant osporava prvostepenu presudu smatrajući da mu pripada naknada za rad u dane sedmičnog odmora. Kantonalni sud je naveo da su takođe bez osnova navodi žalbe da je prilikom donošenja pobijane presude prvostepeni sud trebao uzeti u obzir Sporazum o primjeni kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH od 7. januara 2011. godine. Kantonalni sud je ukazao da se navedeni sporazum ne može smatrati izmjenom Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH iz razloga što isti, shodno odredbi člana 119. tada važećeg Zakona o radu, nije objavljen u Službenim novinama Federacije BiH. Kantonalni sud je naveo da je do izmjene odredbi člana 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH došlo tek 6. decembra 2013. godine, kada je na snagu stupio Kolektivni ugovor o izmjenama i dopunama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da samim tim što je službenik sudske policije ima pravo „na taj dodatak od 30% za posebne uslove rada, te da mu pored toga pripada i pravo na uvećanje plate po osnovu rada u dane sedmičnog odmora“ (subotom i nedjeljom).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2065/14 od 10. maja 2017. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-5355/17 od 10. aprila 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević